Osječki aerodrom imao je tek 46.000 putnika

Možda na toj, ravničarskoj liniji, HŽ obara brzinski rekord, jer nam se onaj put vlakom, od Virovitice do Osijeka, na početku naše turneje po pet slavonskih županija, kad smo putovali HŽ-ovom brzinom od 40 kilometara na sat, činio spor. Ovdje je brzina gotovo upola manja, nešto veća od 25 kilometara na sat.

Na obilaznom putu prema Dalju, prije Klise, naselja u sastavu Grada Osijeka, skretanje je za zračnu luku. Srijeda je. Provjeravamo u redu letenja; tog dana s Klise ne polijeće ni jedan zrakoplov. Iz 150 kilometara udaljene Tuzle, u Bosni i Hercegovini, tamošnji je, nekoć vojni aerodrom, zahvaljujući niskotarifnom avio-prijevozniku WizzAir imao izravne letove u Berlin, Göteborg, Memmingen, Nürnberg, Beč, Frankfurti i Basel.

Te dvije zračne luke, osječka i tuzlanska, kolikogod različite bile po broju letova i putnika (primjerice, osječki je aerodrom 2019. imao tek 46 tisuća putnika, a tuzlanski pola milijuna više!) imaju nešto zajedničko: obje su ugostile dvojicu diktatora pred kraj njihovih života: tuzlanska Slobodana Miloševića kad su ga odande 2001. prebacili u Den Haag, a osječka Nicolaea Ceausescua kad se njegov zrakoplov na kojem je pisalo Republica Socialista Romania spustio na Klisu, jer je odatle bilo bliže do nekadašnje Titove vile Tikveš, u Baranji, kamo je početkom osamdesetih išao u lov.

U polupraznom selu vijori se europska zastava

Na 11. sjednici Savjeta za Slavoniju Baranju i Srijem, prije dvije godine u Našicama, ministar Oleg Butković najavio je rekonstrukciju i proširenje Zračne luke Osijek, vrijedno 395 milijuna kuna. Možda za tu zračnu luku, otvorenu 1980., zahvaljujući Projektu Slavonija, ipak dođu bolji dan. A mi smo u Dalju, mjestu gdje su se prije više od šest godina sreli tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji premijer, a danas predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić.

Da se njihov susret nije održao u prelijepo uređenom Kulturno-znanstvenom centru, spomen kući velikog znanstvenika Milutina Milankovića (njegov lik nalazi se na srpskoj novčanici od 2000 dinara, a u njegovom rodnom mjestu, Dalju, nisu se udostojili po Milankoviću nazvati ni jednu ulicu), već recimo u zgradi općine, zatekli bi sliku na kakvu su naišli Telegramovi reporteri.

Dalj (više) nije općinsko mjesto, sada je u sastavu Općine Erdut, ali je općinska zgrada smještena u Dalju i na njenom se pročelju ponosno vijore čak četiri zastave: hrvatska, srpska, Europske unije i Općine Dalj. U sendviču je dvije napuštene kuće i ta nadrealna slika na simboličan način prikazuje sudbinu tog, prostorno velikog sela.

Brojila su ukradena, iz kuća izvađeni prekidači

Nismo precizno brojali ali u Dalju svaka je treća-četvrta kuća prazna. S jedne strane iz rubne ulice Dalja, Šetališta Josipa Kemenjija, puca fascinantan pogled na Dunav i preko njega na vojvođansku ravnicu, pogled od kojeg zastaje dah; na drugoj strani zapuštene i prazne kuće u kojima caruju glodavci i plijesan. Brojila za struju netko je odavno ukrao, iz kuća je izvađeno sve što vrijedi, od prekidača za struju do slavina…

“S obje strane moje kuće napuštena su imanja. Nitko u njima ne živi, sve je zaraslo u korov, pa kad stignem pokosim podivljalu šikaru, mada je na tuđoj zemlji. Dolaze zmije, uvlače se i u moje dvorište iz susjednih praznih kuća”, veli starija žena pokazujući niz ulicu red praznih kuća. Jutro je, još vlažno od rose, na suncu se bljeskaju rasuti orasi pred kućama.

Nema ih tko pokupiti, a našlo bi se za nekoliko vreća. Kilogram oraha u ljusci na osječkoj se tržnici, 25 kilometara dalje, prodaje za tridesetak kuna. Vukovarska tržnica, jedan od ponosa Projekta Slavonija, još je bliže: manje od 20 kilometara.

Ruševne kuće prodaju se za 7000 eura

Dalj je na svom vrhuncu ne tako daleke 1971. imao 6303 stanovnika; na prošlogodišnjem popisu 2877. Iseljavanje i bijela kuga osobito su ostavili trag u prošlom desetljeću – za samo 10 godina Dalj se smanjio za 1060 stanovnika. A mjesto ima sve što je potrebno za život: osnovnu i srednju školu, dom zdravlja i zubarsku ambulantu, poštanski ured, veterinarsku stanicu, policijsku postaju, benzinsku crpku, željezničku stanicu…

Bivši općinski načelnik Stevan Babić, ne misli da su međunacionalni odnosi uzrok dramatičnog pada broja stanovnika u Dalju. ”Nema posla”, veli. ”Danas je problem u Dalju naći zidara, tesara, vozača… svi su otišli”. Hodamo po tom velikom selu; u Ulici Željka Svaline u Dalju, praznih kuća koliko hoćeš.

Raspitujemo se, stare ruševne kuće prodaju se i za 7000 eura, ali onaj tko se odluči na kupovinu, a takvih je malo, još će toliko morati potrošiti na rušenje i odvoz prijesne cigle, crijepa, šute… da bi očistio plac za gradnju. Ali tko će u Dalj, mjesto iz kojeg ljudi masovno odlaze. Kao da je ukleto, na prelijepom položaju, naslonjeno na moćni Dunav, u kojeg se, nekih 5-6 kilometara uzvodno, u Aljmašu, ulijeva Drava.

Većina kuća je derutno, prijete urušavanjem

Bizovac, na drugom kraju Osječko-baranjske županije, ima sve uvjete za razvoj kontinentalnog turizma. Ondje su Bizovačke toplice, nastale na geotermalnom izvoru, koji su 1967. izbušili radnici Ine, tražeći naftu, pa otkrili vrelo slane, mineralima bogate vode, čija je temperatura blizu točke ključanja, 96 stupnjeva Celzijevih. Ubrzo je ondje izgrađen bazen, pa hotel Termia, pa Aquapolis s devet bazena.

Ali iz Bizovca, smještenog duž državne ceste D34 i željezničke pruge Osijek-Zagreb, ljudi odlaze. Prošlogodišnji popis stanovništva pokazuje da ih je samo proteklog desetljeća iz Općine Bizovac otišlo 760. Danas ih je tek 3742. Srećko Vuković, načelnik Općine Bizovac, izabran na kandidacijskoj listi koju je predvodio i u prvom krugu prošlih lokalnih izbora pobijedio HDZ-ovog kandidata, svjestan je demografskog pomora koji je pogodio i njegovu općinu. I mnoštva ružnih, napuštenih kuća koja su ruglo mjesta s turističkim ambicijama.

“Osim što su zarasle u korov i šikare, većina tih kuća je derutnom stanju i prijete urušavanjem. U skladu s komunalnim propisima nastojimo da općinska sela budu uredna i čista, ali često nismo u mogućnosti reagirati kako bismo željeli. Većina starih neodržavanih i pustih posjeda ima više vlasnika ili nasljednika koji se ne mogu dogovoriti oko raspodjele imovine. Ako se ipak dogovore i odluče prodavati stare kuće s okućnicama, cijene su vrlo niske”, govori.

Imaju Hotel Amerika, ali ne radi već godinama

“Neki od vlasnika žive negdje daleko u Hrvatskoj, ili u inozemstvu. Kada vlasnicima namjeravamo poslali opomenu za neodržavanje javne površine nemamo adrese kome uputiti poštansku pošiljku. U napuštenim kućama odavno je isključen priključak električne energije i njihovi vlasnici nisu dužni plaćati komunalnu naknadu”, jada se općinski načelnik Vuković.

Bizovac ima još jedan hotel, Hotel Amerika, ali nećete ga naći na Booking.com-u. Unatoč pretencioznom nazivu, zatvoren je. Izgradili su ga Mato i Mijo Matković. Zatvoren je godinama, tragovi propadanja su vidljivi. U Bizovcu je ove godine prošla rekonstruirana cesta koja se proteže 17 kilometara, do Normanaca i Topolina, u susjednoj Općini Koška. Suvremena je to prometnica, jedan od Projekata Slavonija, u koji je utrošeno više od 100 milijuna kuna.

Cesta je moderna, proširena za metar, uz nju je biciklistička staza, kanali za oborinske vode s pristupnim mostićima do svake kuće. Ali: hoće li ta moderna cesta pomoći povratku ili još bržem odlasku stanovnika?

Centar Koške je uredan, ali dalje od njega – raspad

Svraćamo u Habjanovce, jedno od sela opjevano u bećarskom Svatovcu Kiće Slabinca (Čačinci, Bančinci/Kukujevci, Martinci/Šljivoševci, Habjanovci/svud u selu lipi momci/a divojke garave/i po malo varave). Sumrak je pa selo izgleda još sumornije. U Velikoj ulici više je praznih nego nastanjenih kuća; ni lipih momaka ni garavih divojaka. Sredinom prošlog stojeća ovdje je bilo 1189 kuća, 2011. tek trećina, 460. A na prošlogodišnjem popisu samo 375.

Sljedećeg dana produžavamo do Koške, općinskog središta. Centar sela je uredan i dotjeran, ali u produžetku, na istoku prema Osijeku i zapadu prema Našicama, puno je praznih kuća. Neke od njih pravo su ruglo: slomljeni krovovi, pročelja s kojih je odavno otpala žbuka, spuštene rolete, u korov zarasla dvorišta. I puno onih s dobro poznatim: kuća na prodaju. Od početka milenija, Koška je izgubila 1242 stanovnika. Prije dvadesetak godina ovdje je bilo 4411 žitelja, danas ih je 3169.

U susjednoj Nizi susrećemo listonošu na prepoznatljivom žutom skuteru Hrvatske pošte. Pitamo kamo sve raznosi poštu i koliko je praznih kuća u koja pisma nikad ne stižu. Na prvi dio pitanja odgovara kako je to ”službena tajna”, a na drugi kratko: ”Jako je puno praznih kuća”, veli, a u to se uvjeravamo i sami. Pa nastavljamo do Jelisavca i usput se zaustavljamo kraj zgrade nekadašnje željezničke stanice.

I Hrvatske željeznice tu su digle ruke od svega

I ona je ruglo: vrata razvaljena, prozori razbijeni, na podu prazne limenke piva, razbacane plastične boce, vrećice. Hrvatske željeznice digle su ruke od mnogih stanica na toj pruzi, pa su dodatno ruglo mjestima u kojima se nalaze. Nekoć su se ondje mogle kupiti i vozne karte, moglo se skloniti od kiše, vjetra i snijega, ali danas nije tako: uz njih su izgrađene staklene nadstrešnice, a nekadašnje željezničke stanice prepuštene su zubu vremena.

Zastajemo u Jelisavcu, selu koje je već u sastavu Grada Našica, uglavnom nastanjenom Slovacima, pa nije čudo da je stanovnik tog mjesta, Ivan Komak, vlasnik Osječke pivovare, počasni konzul Slovačke u Hrvatskoj. Ali i sudbina tog sela, slična je ostalima u Slavoniji: kopni i polagano odumire. U dva desetljeća ovdje je 280 duša manje; sada ih je tek neznatno više od tisuću.

Obilazimo Našice, ali, za razliku od nas, na sreću, nije ih obišao Projekt Slavonija: uredili su Trg dr. Franje Tuđmana, koji se ranije zvao Trg Dore Pejačević, a u prostranom parku uređuju se i Veliki i Mali dvorac nekadašnje plemićke obitelji iz koje je potekla i poznata glazbenica kojoj su uzeli ime trga. Sve skupa više od 30 milijuna kuna. Da je trg kojem su promijenili ime obnovljen samo deset godina ranije, na njegovim bezbrojnim klupama, uz vodoskok, uživalo bi dvije tisuće Našičana više: 2011. bilo ih je 16.224, prošle godine 14.291.

A Baranja? Da nema Orbána, bila bi još tužnija

U Projekt Slavonija, na istoj toj cesti, prema Orahovici, još su dva vidljiva znaka Projekta Slavonija – nedavno izgrađeni kružni tokovi u Donjoj Motičini i Feričancima. Prvi je plaćen pet milijuna kuna, drugi šest. I u Feričancima, rubnoj općini Osječko-baranjske županije, puno je praznih kuća: prije deset godina ovdje je živjelo 2135 stanovnika, danas ih je 1725.

A tek Baranja! Kad jednim od pet mostova (četiri su u Osijeku, jedan u Belišću) prijeđete Dravu, pred vama je Baranja, na sjeveru i istoku obrubljena Dunavom i Mađarskom. I ondje je demografska slika katastrofalna. Neka naselja, poput Sokolovca već su posve prazna, druga poput Zlatne Grede ili Jasenovca uskoro će to postati: u Jasenovcu još su ostala četiri stanovnika, u Zlatnoj Gredi pet.

Da nema Viktora Orbána, mađarskog premijera koji zdušno financijski pomaže svoje sunarodnjake s ove strane granice, ili one koji žele primiti mađarsko državljanstvo, Baranja bi izgledala još tužnije. Unatoč Belju, nekadašnjem kombinatu gazde Ivice Todorića.

Ima i svjetlih primjera. Primjerice, Antunovac

Orbán je, a ne Projekt Slavonija, taj kome Baranja može zahvaliti kakvu takvu napučenost: mađarska Vlada pomaže svoje sunarodnjake kupujući traktore njihovim obiteljskim gospodarstvima ili nudeći bespovratnu pomoć za obnovu kuća i imanja. Pa je, u znak zahvalnosti, fasada bar svake desete kuće u Baranji narančasta, u boji Orbánovog Fidesza, boji kravate kakvu on često nosi. Ali to je već posve druga, vrlo zanimljiva priča.

Ipak, ima i svjetlijih primjera, poput recimo Antunovca, općinskog središta naslonjenog na Osijek, u kojem nema čega nema. Nalik je kakvom lijepo uređenom selu u Austriji ili Njemačkoj. Besprijekorno selo, čak proširuju i jedan od dva dječja vrtića u općini, postali su pretijesni. I Antunovac, odakle je osječko-baranjski župan Ivan Anušić i ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Nataša Tramišak, dodirnulo je iseljavanje, ali u usporedbi s ostalim općinama u Hrvatskoj dobro se drže. U dvadeset godina imaju manje 140 stanovnika, sada ih je 3411.

Osječko Baranjska županija, najveća u Slavoniji, u deset godina pala je sa 305.032 na 258.026 žitelja, ili za 47.006 stanovnika. Mjereno u postocima to je 15,41 posto. Svih pet slavonskih županija u deset je godina izgubilo 139.138 stanovnika, a to je gotovo broj koliko zajedno imaju dva njena najveća grada – Osijek i Slavonski Brod.

Politika poticaja i podjela državne zemlje

Slavoniji manjka strategija koju same ne mogu razviti lokalne sredine, ni općine, ni gradovi, ni županije. Manjkaju ideje, osmišljeni razvojni planovi, prije svega u poljoprivredi. Većina ljudi s kojima smo razgovarali tri dana, u svih pet slavonskih županija, prevalivši više od 800 kilometara, kažu kako su dva najveća problema politika podjele državnog zemljišta i politika poticaja.

Manjka ideja kako povezati poljoprivredu i turizam, kako u Slavoniji proizvesti dovoljno hrane da bi se u sezoni prehranio turistima krcati Jadran, kako objediniti male proizvođače, kako osigurati njihov zajednički nastup i zaustaviti uvozne lobije, pa da u trgovačkim lancima ne moramo kupovati jabuke iz Poljske, grah iz Kanade ili češnjak iz Kine.

Tek tada Slavonija će postati Obećana zemlja, kako su je doživljavali oni bježeći od gladi, kad su iz dalmatinske Zagore, Like, s Banije ili iz Zagorja, stizali u nju vlakovima bez voznog reda. Onakva kako ju je opjevao Matija Antun Relković: Slavonijo, zemljo plemenita/vele ti si lipo uzorita/, nakićena zelenim gorama/obaljana četirim vodama/na priliku zemaljskoga raja/ rike teku sa četiri kraja…

---

KRAJ FELJTONA
*Prvi nastavak možete pročitati na ovom linku, drugi na ovom, treći ovdje, a četvrti ovdje