Mama je bila zabrinuta. Stalno je ponavljala kako ne zna od čega će obitelj živjeti. Tata je zvučao mnogo smirenije, govorio joj je da se ne brine. “Ovo je vjerojatno samo privremena mjera koja ne može vječno trajati”, ponavljao je. Andrea je pomislila kako mama paničari bez razloga. U kuhinju je ušla tek kada su oboje zašutjeli. Kada su je ugledali na vratima, tata je namignuo, a mama joj je pokretom ruke dala znak da sjedne za stol. Iz pećnice je izvadila vatrostalnu posudu s pohancima i stavila je na plastični stolnjak s cvjetnim uzorkom.

Kako je saznala svoju nacionalnost

Andrea je taj dan osvijestila da je njezin tata Srbin, a nedugo nakon toga i da joj je mama Muslimanka. Oboje su rođeni u Bosni. U Rijeku su doselili 70-ih, na studij pedagogije. Upoznali su se na faksu. Nakon diplome, gospodin Milan se zaposlio, a gospođa Enisa ostala je doma s djecom. Andrea je rođena 12. prosinca 1979. u Rijeci. Godinu dana kasnije rodila se njezina sestra Iva, a nakon toga i dvojica braće, Igor i Andrej. Prije rata bili su podstanari i živjeli su pristojno. Svake godine odlazili su na skijanja i ljetovanja.

U Andreinoj kući nikada se nije pričalo o vjeri i naciji. U kolovozu 1986. godine, kada je imala šest i pol godina, tata ju je odveo u posjet rodbini u Bosnu. Kada su se vratili s puta, Andrea se pojavila na parkingu pokraj zgrade, gdje se s drugom djecom obično igrala skrivača. Prijatelje iz susjedstva zanimalo je gdje je bila. Kada im je odgovorila da se vratila iz Bosne, svi su se počeli smijuljiti i govoriti joj da je Bosanka. Andrea je stajala nasred parkinga i osjećala se posramljeno; nije joj bilo jasno što im je točno smiješno.

Tada je prvi put shvatila da podrijetlo njezinih roditelja nekome može predstavljati problem. Kasnije je pred klincima izbjegavala teme o bakama i didama. Kada bi netko od njih spomenuo da ide u posjet baki u Kostrenu ili na Krk, Andrea bi izmislila da mora na WC. Strahovala je da će joj se klinci ponovno rugati. U tom razdoblju Andrea je silno htjela imati nonu koja živi u Rijeci, kojoj bi, kao i njezini prijatelji iz kvarta, u nedjelju poslijepodne mogla ići na kolače.

Izviđački kamp koji je prekinuo početak rata

Krajem lipnja 1991. godine Andrea je bila na kampiranju u slovenskom mjestu Vevče. Drugog dana vođa čete naredio je izviđačima da spakiraju stvari, moraju se hitno vratiti u Rijeku. Nije im objasnio zbog čega, ali je djelovao nervozno. Stalno je odlazio do telefonske govornice i nešto šaputao slovenskom kolegi. “Kod kuće su me dočekali zabrinuti roditelji. Nisu se odvajali od televizije. Na ekranu su se konstantno izmjenjivali kadrovi vojske na slovenskoj granici”, prisjeća se Andrea. Pitala je mamu što se događa, a ona joj je u svom stilu odgovorila da se smiri, sve će biti dobro. Andrea se smirila tek kada je mama pred nju stavila narančastu kutiju s napolitankama.

U jesen 1991. godine krenula je u peti razred Osnovne škole Nikola Tesla u Rijeci. U jednom trenutku izvana se začuo neobičan zvuk. Tek je kasnije saznala da se to zove sirena za uzbunu. Profesorica je klincima rekla da ostave torbe u razredu i krenu za njom. Odvela ih je u sklonište. Sljedećih sat vremena tamo su se uglavnom zezali. Kada se te večeri Andrea vratila kući, mama joj je objasnila da JNA napušta Rijeku, a u skloništu su boravili iz sigurnosnih razloga.

Bio je ponedjeljak, 10. mjesec 1991. godine. Andrea je ponovno u školskoj klupi čekala početak prvog sata. Profesorica se pojavila u razredu, spustila imenik na klupu i klincima rukom signalizirala da sjednu. Objasnila im je da se jedna curica preko vikenda odselila u Beograd. “Sjećam se kako sam tada mislila da je njezin tata sigurno dobio super posao u Beogradu ili joj tamo možda živi bolesna baka o kojoj se moraju brinuti”, objašnjava Andrea. Otprilike u isto vrijeme njezin je tata degradiran na poslu, no Andrea je bila premala da bi povezala ta dva događaja. Tek je nedavno saznala da je njezin tata nakon toga dobio dvije ponude, jednu u Prijedoru, a drugu u Banja Luci, obje za posao u struci. Međutim, odlučio je ostati u Rijeci jer nije htio da njegova djeca mijenjaju sredinu i upisuju nove škole.

Klinac koji je rasturio štand s povrćem

Milan Popadić domovnicu je prvi put zatražio u jesen 1991. godine. Bio je odbijen pa je, posljedično, nakon degradacije dobio i otkaz. Ostali članovi obitelji domovnicu su uspjeli dobiti; u rubrici nacionalnost pisalo im je da su neopredijeljeni. Nakon otkaza, Milan je počeo raditi kao preprodavač povrća na placu. Njegova žena je često govorila kako je gospodin u odijelu završio na placu. U početku je radio za nekog čovjeka, no pokazao se sposobnim i ubrzo se osamostalio, odnosno postao je samostalni švercer. Svakoga jutra odlazio je u nabavku voća i povrća, koje je onda prepakirao u manje ambalaže i preprodavao. Posao je u međuvremenu legalizirao. Nikada više nije dobio posao u struci i još uvijek radi na placu.

Jednoga jutra, u ljeto 1992. godine, pred njihovim štandom pojavio se jedan klinac, Andrea ga je poznavala iz viđenja, živio je u zgradi pokraj njihove. “Nije on bio neki opasan tip, samo galamdžija”, kaže. U tom trenutku na štandu su radile Andrea i mama, a dečko je iz čista mira počeo razbacivati kašete s povrćem. Ljudi su prolazili i pravili se kao da se ništa ne događa. Kada se dečko smirio, mama se sagnula i počela skupljati hranu s poda; ponašala se kao da se ništa ne događa. Kada se dečko udaljio, Andrea je zamolila mamu da joj objasni što se upravo dogodilo. Mama joj je hladno uzvratila da ne zna: “Bolje mi pomozi da sve vratim na svoje mjesto”. Kasnije je često susretala toga dečka, koji je danas postao ozbiljan obiteljski čovjek. “Nedavno smo se našli u istom društvu. Cijelu večer sjedili su za stolom i zezali se. Oboje su se pravili kao da se ružna epizoda na štandu nikada nije dogodila”.

Kako je postala čekolina i četnikuša

Do šestog razreda Andrea je bila odlična učenica, u imeniku je imala samo petice, a onda je odjednom često počela dobivati trojke i četvorke. Kad bi zbog toga počela plakati tati, on bi uvijek izgovarao rečenicu: “Pusti, sine, to je njihova sramota”. Shvatila je da su pojedini profesori prema njoj promijenili ponašanje, otvorili bi imenik i prozvali je: “Popadić. Aha”. Bilo je to ono dugo aha, koje ljudi izgovore kada dožive određenu spoznaju. “U nekom trenutku jedan me profesor otvoreno nazvao četnikušom, a mog tatu petokolonašem”, kaže. Pamti da su joj prijatelji iz razreda generalno bili OK. Svejedno, navečer je često bila prilično očajna. Ležala bi u svom krevetu i buljila u strop. Pokušala je shvatiti zašto je ljudi optužuju za nešto što nije imalo nikakve veze ni s njom ni s njezinom obitelji.

Na TV-u je stalno gledala vijesti o srpskoj vojsci koja je činila stravične zločine. “Još sam kao curica znala da moj tata nema nikakve veze s tim ljudima”, kaže. Tata joj je živio u Rijeci, daleko od ratišta, radio je na placu i neprestano ponavljao da rat započinju budale. Andrea je ponekad, priznaje, zamišljala kako bi se odvijao njezin život da je rođena druge nacionalnosti. Mislila je kako bi sve bilo jednostavnije da joj se mama zove Branka, a ne Enisa. Klinke ispred zgrade, one curice s kojima je godinama igrala gumi-gumi, također su se promijenile. Ni ne pamti koliko su je puta nazvale čekolinom ili četnikušom. Odjednom su joj počele govoriti da ide doma i da se ne može igrati s njima. Andrea bi tada odjurila prema haustoru, uletjela u stan i tamo se raspala. Tata ju je tješio i uvjeravao da djeca nisu kriva; samo ponavljaju stvari koje čuju doma.

U sedmom razredu Andrea je odlučila promijeniti taktiku. “Pokušala sam se prilagoditi, postati poput njih”, kaže. Preko puta njihove zgrade bila je katolička crkva. Svake subote Andrea je s prozora promatrala drugu djecu, među njima i dosta njezinih prijatelja, kako ulaze. Jednom prilikom je prijateljicu, koja je redovito odlazila na druženja u crkvu, pitala što oni tamo rade. Frendica joj je odgovorila da se igraju i pozvala ju da im se pridruži. Sljedeće subote Andrea je prvi put ušla u katoličku crkvu. “Bilo mi je stvarno fora. U jednom trenutku u dvorani se pojavio simpatičan svećenik. Djeca su ga pozdravila pozdravom koji je uključivao Isusa i njegovu mamu; tada sam to prvi put čula”, kaže. U crkvi joj je bilo lijepo, ali kada bi izašla, i dalje je bila Andrea Popadić, s naglaskom na prezime.

Nezgodan incident s hrvatskim braniteljem

Kada se u Rijeci začula druga uzbuna, Andrea je u stanu bila sama sa sestrom i braćom, mama i tata bili su gradu. Djeca su krenula prema skloništu, a na ulazu ih je dočekala susjeda, jedna fina gospođa, koja je izjavila da ne mogu unutra. Bila je prilično nervozna. Igor i Andrej su zurili u Andreu, očekujući da ću ih ona, kao najstarija, zaštititi. “Ovdje Srbi ne mogu ući”, izjavio je drugi susjed. Onda se pojavila treća susjeda koja im je vrlo autoritativno poručila da ostave djecu na miru. Pozvala ih je k sebi, progurala se među ljude na vratima i odvela ih do drvene klupe, gdje su dočekali kraj uzbune. Tijekom 1991. godine Popadići su u poštanskom sandučiću pronalazili ceduljice s prijetećim porukama. Uglavnom bi pisalo: “Gonite se petokolonaši” ili “Srbe na vrbe”.

Takve poruke Andrea je redovito prosljeđivala mami, koja ih je automatski bacala u smeće. Nikada ih nije komentirala. Kada se Andrea jednom penjala stepenicama, ugledala je mamu kako pere ulazna vrata stana. U jednoj ruci držala je varikinu, a u drugoj spužvu za pranje suđa. Kada je ugledala Andreu, počela je sumanuto brisati veliki crni natpis na vratima. Curica je ipak uspjela pročitati:”Marš iz Hrvatske”.

U ljeto 1995. godine Andrea je radila kao konobarica u jednom kafiću. Bilo je oko sedam sati navečer. U kafiću se pojavio pijani muškarac. Još je na vratima svima dao na znanje kako je bio u ratu. Ispio je nekoliko duplih pelinkovaca i počeo razbijati inventar. Većina ljudi napustila je kafić, a Andrea se sakrila iza šanka i čekala da se situacija smiri. Čovjek joj se približio, nagnuo se nad šank i počeo vrištati: “Tko je Srpkinji dozvolio da ovdje radi”. Andrea se ukipila od straha. Odjednom je začula glas čovjeka u kariranoj košulji koji je sjedio za stolom u kutu. On je često dolazio na kavu. Mirnim tonom je rekao: “Ajde, pusti curu na miru. Što ti je dijete skrivilo”. Čovjek se pokupio iz lokala. Stvari su se donekle počele mijenjati kada je Andrea krenula u treći srednje. Rat je završio, na TV-u više nije bilo toliko kadrova ubijenih ljudi i razorenih sela.

Kako su se stvari polako počele mijenjati

U srednjoj školi upoznala je nove prijatelje. “S njima nikada nisam pričala o politici, nacionalnosti, bilo čemu takvome”, kaže. U travnju 1996. godine, kada je imala 16 godina, bila je u nekakvoj alternativnoj fazi i s društvom je izlazila u Palach. Izlazak je uvijek počinjao na jednoj klupi uz more gdje je društvo cugalo votku. Jedne subotnje večeri Andrea je sjedila s frendicom na jednoj, a ostatak društva cugao je na drugoj klupi. Njih dvije počele su filozofirati; onako kako to adolescenti često rade. Pričale su o muzici, dečkima, starcima koji ih ne razumiju. Prijateljica se žalila na tatu. Opisivala ga je kao nerazumnog čovjeka koji je imao očekivanja koja ona nikako nije mogla ispuniti.

U jednom trenutku prijateljica se potpuno raspala i počela plakati. Andrea ju je htjela nekako utješiti pa joj je rekla kako su svi starci isti. Frendica se naglo uozbiljila. Optužila je Andreu da je ne razumije: “Nemaš ti pojma. Pa ti imaš super starce”. U tom trenutku Andrea joj je priznala istinu; ispričala joj je sve što je prolazila zbog tatinog podrijetla. Detaljno joj je opisivala sve što joj se događalo početkom devedesetih. Cura je bila u potpunom šoku.

Krajem studenog 1996. godine u Zagrebu se održao veliki prosvjed protiv gašenja radija 101. Andrea je ušla u stan upravo kada je na TV-u započinjao Dnevnik. Mama i tata su gledali kadrove mase koja se spontano okupljala na Trgu bana Jelačića. Ljudi su u rukama držali svijeće, a na balkonu jednog nebodera izmjenjivali su se govornici. “Još uvijek pamtim onaj osjećaj olakšanja koji sam osjetila kada sam, stisnuta uz tatu na kauču, shvatila da u ovoj zemlji ipak ima razumnih ljudi”, priča. U toj masi je prepoznala ljude koji je neće odbaciti zbog prezimena.

Balaševićev koncert u Ljubljani

Godine 1997. čula je da Đorđe Balašević ima koncert u Ljubljani. Jedna riječka agencija organizirala je prijevoz autobusom, Andrea i njezina najbolja prijateljica su se ukrcale. Pred dvoranom Tivoli dočekala ih je gomila s transparentima u stilu “Došli smo sa stanice u Puli”, ili samo “Pozdrav iz Splita”. Kad se popeo na stage, Balašević ju je podsjetio na njezinog tatu; u dugim monolozima između pjesama pričao je protiv rata i izrugivao one koji su ga započeli. Promatrala je ljude iz Zadra i Splita koji su pjevali na ekavici i oduševljeno aplaudirali jednom Srbinu.

U Hrvatskoj se krajem devedesetih atmosfera počela lagano mijenjati. Pojavili su se ljudi koji su o ekstremnom nacionalizmu počeli govoriti kao o nečem negativnom, sve više se pričalo o privatizacijskom kriminalu, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u božićnoj čestitci 1997. godine plasirao je onu čuvenu tezu o grijehu struktura. Pojavile su se novine koje su kritizirale vlast, nekoliko godina kasnije lansirane su dvije velike komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom koje su počele puštati srpske filmove. I tako je krenulo.

Andrea se nikada nije bavila politikom, niti je bila član neke stranke. Međutim, živo se sjeća osjećaja olakšanja kada je, kako kaže, koalicija, predvođena SDP-om, osvojila vlast na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine. Novi premijer Ivica Račan djelovao joj je simpatičnije.

Jedna scena na vjenčanju prije Mladićeve presude

Sjeća se jedne scene iz 2001. godine; od trećesiječanjskih izbora prošlo je oko godinu dana. Andrea se upisala u gradsku knjižnicu. Knjižničarka koja je sjedila za svojim stolom djelovala joj je strogo. Zatražila je Andreinu osobnu kartu i počela unositi podatke u kompjuter. Odjednom je naglo promijenila raspoloženje i počela se hihotati. “Pozdravite mi Gigu Popadića“, rekla je. Onda se dugo i vrlo glasno smijala. Ljudi su se počeli okretati, ali žena se nije prestala smijati. Žena se sjetila legendarnog Boljeg života i očito se smijala svojim uspomenama. “Mislim da je upravo taj trenutak u knjižnici označio neku prekretnicu u mojem životu. Nakon deset godina prvi puta sam shvatila da moje prezime ne mora nužno asocirati na neprijatelje”.

Andrea je svjesna da je, bez obzira na sve, bila privilegirana; govorimo o Rijeci, vjerojatno najtolerantnijoj sredini u zemlji. Svejedno, kaže da i danas u svojoj neposrednoj blizini zna čuti neukusni komentar koji je automatski vrati na početak devedesetih. Nekoliko dana prije haaške presude Ratku Mladiću Andrea je s mužem i djecom bila na jednoj svadbi. Oko dva ujutro, očekivano, većina gostiju bila je respektabilno alkoholizirana. Jedan čovjek u sivom odijelu započeo je raspravu u o Haaškom sudu, grupica oko njega odmah se upecala na temu.

Klasika, jedna žena bila je uvjerena da će Mladića osloboditi, jer “haaški sud je ionako dokazao da je na strani Srba”; drugi se nadovezao kako bi to bio “sumrak moderne civilizacije” i onda je treći zaključio kako “sve Srbe naprosto treba fino pobiti”. Andrea je, posve mirno sjedeći, ulovila pogled svog muža. Smješkao joj se. Prije desetak godina ona bi skočila sa stolca, uključila se u raspravu i konfrontirala se s tipom koji pijan viče da bi pobio sve Srbe. Sad je ostala na stolcu i mirno jela svoj kolač. Bend je uskoro počeo svirati pjesmu koja joj se dopala. Ustala je i otišla plesati.