Hitno su ga zbog posla zvali u Kinu

Baš kad smo završili višesatne razgovore i druženja, Novak se iznenada spakirao, odjurio na trajekt za Split te prvim zrakoplovom odletio u Kinu: “Upravo su mi javili da su nam isporučili strojeve za izradu grafika, bakropisa, litografija, serigrafija za novi veliki studio koji sam napravio u kineskom gradiću Tao Hua Tan u podnožju Žute Planine u provinciji Anhui. To je veliki događaj za taj kraj, na otvorenje će doći guverner i partijski šef provincije koja ima više od 62 milijuna stanovnika. Moj kineski partner Guoping Wei inzistirao je da se odmah vratim te pripremim svečanost.”

Ta, kako se najavljuje, grandiozna ceremonija bit će za Gordana Novaka još jedna od brojnih prelomnica i početaka u njegovu životu biblijskih razmjera. Jedan od takvih trenutaka bilo je upoznavanje i suradnja krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća s Yoko Ono, udovicom ubijenog glazbenog genija Johna Lennona, vođe slavnih Beatlesa.

Suradnja s Yoko Ono na Johnovim radovima

“Yoko Ono se raspitivala u New Yorku tko bi mogao napraviti reprint grafičke mape, jedine koju je napravio njen tragično ubijeni suprug. Moj prijatelj galerist Bill Weber savjetovao joj je da taj posao povjeri meni koji sam tih ranih osamdesetih godina živi i radio u Torontu. Weber joj je objasnio kako jedino ja mogu ostvariti potrebnu kvalitetu pa me Yoko pozvala u New York u njenu rezidenciju u čuvenoj zgradi Dakota gdje je živjela s Lennonom od 1973. dok nije ubijen na ulazu u tu kuću”, priča Barba.

“Vrlo brzo napravili smo prvu mapu, a Yoko Ono bila je iznimno zadovoljna. Upitala me možemo li te crteže, koje je John Lennon radio u slobodno vrijeme na skeč blokovima, otisnuti kao grafike. Bilo je tu puno crno-bijelih crteža, najzanimljivije smo otiskali i napravili opet odličan posao. Grafike su odmah rasprodane pa je Yoko Ono, željna nove zarade, otišla u Walt Disney studio gdje je angažirala njihovog glavnog koloristu da oboji neke od tih Lennonovih crno-bijelih crteža”, nastavlja.

“Kad mi ih je pokazala rekao sam da izgledaju strašno, kao da su iz crtanih filmova, te da je pametnije ne tiskati ih. Tada je Yoko Ono predložila da moj pomoćnik, Namik Kulenović Biki i ja pokušamo kolorirati crteže pa da vidimo kako će ispasti. Biki koji se nekoć u Hrvatskoj bavio naivnim slikarstvom i ja nekoliko noći bojali smo Lennonove crteže te napravili nekih stotinjak prijedloga. Yoko Ono bila je oduševljena pa smo od njih napravili monotipije koje su se sjajno prodavale. S njima se dan danas trguje, a kasnije sam saznao da joj ni to nije bilo dosta pa je rasprodala i crteže koje je obojila u Walt Disney studiju”, zaključuje Novak.

Radio je s gomilom svjetski slavnih umjetnika

Yoko Ono tek je jedno od imena slavnih umjetnika s kojima je Gordan Novak surađivao. Tijekom pedesetak godina radio je s brojnim svjetski poznatim umjetnicima, među kojima su, danas već pokojni, John Chamberlain, jedan od najvećih američkih kipara, Constant Nieuwenhuys, nizozemskim kipar, slikar, muzičar i grafičar, Jesús Rafael Soto, kipar i slikarom rođen u Venezueli koji je najveći dio života proveo u Parizu.

Također je surađivao sa Jean Paulom Riopelleom, velikim kanadskim slikarom, kiparom i litografom, Malcolmom Morleyjem, genijalnim američko-britanskim umjetnikom, Carlom Beamom, Indijancem iz plemena Ojbiva koji je ušao u kanadsku umjetničku povijest kao prvi veliki naivni slikar. Tu su brojni drugi umjetnici poput Dorothee Rockburne, Roberta Birmelina, Jakoba Wedera, Gershona Iskowitza, Dorothy Knowles… S Novakom su u Kanadi radili veće projekte konceptualni umjetnik Braco Dimitrijević, ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist Milan Trenc te slovenska umjetnička grupa IRWIN.

Ozbiljni svjetski kritičari hvalili su njegov rad

Za svoj rad Novak je dobio brojna priznanja, a ugledni američki profesor John Yau, pjesnik, kustos i likovni kritičar 2000. je zapisao: “Izvanredan je raspon i inventivnost grafika u različitim tehnikama, bakropis, litografija, sitotisak, monotipije koje nose suhi pečat Novak Graphic. U ulozi izdavača i pokretača brojnih projekata Novak je odigrao važnu ulogu u suvremenoj kanadskoj umjetnosti kao i u grafičkim segmentima karijera tako važnih američkih umjetnika kao su John Chamberlain, Malcolm Morley ili Dorothea Rockburne koji su ostvarili svoje najbolje grafike u njegovom studiju.”

Kanadski profesor Jeffrey Spalding, likovni kritičar, kustos nekoliko važnih kanadskih muzeja te ex predsjednik kanadske Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti 2017. je napisao: “Gordan Novak je čudo od majstora grafičara, čak bi se usudio reći da je genije i maestro. Novak stvara fenomenalna umjetnička djela.”

U karijeri mu je pomogla i bivša striptizeta Verica

Osim umjetnika, art dealera, grafičara te brojnih prijatelja i poznanika, karijeru Gordana Novaka u velikoj su mjeri odredile žene. Prva od njih bila je Verica, striptizeta u Ritz baru u Zagrebu koja se udala za Talijana iz Bergama. Novak se sjetio Verice kad je počeo prodavati djela hrvatskih naivaca u Milanu.

“Nazvao sam je i pitao poznaje li ljude koji bi kupili slike hrvatskih naivaca. Pozvala me 1971. u Bergamo te me odvela na večeru s mužem i prijateljima. Poslije večere na parkiralištu sam otvorio prtljažnik u kojem je bila gomila slika na staklu. Talijani su bili zadivljeni pa su odmah pozvali Pietra Brignolia koji je imao galeriju u Bergamu. Bilo je već debelo iza ponoći kad je Pietro došao na biciklu”, priča Novak.

“Pod svjetlom ulične lampe pregledao je slike te me odmah pozvao u svoju galeriju. Za nekoliko dana otvorili smo prvu izložbu hrvatskih naivaca u Bergamu, rasprodali smo sve slike pa smo ubrzo priredili još dvije izložbe. Tada sam zaradio prve ozbiljne novce od prodaje umjetničkih djela”, nastavlja. Gradonačelnik je Novaku 1972. dodijelio zlatnu medalju grada Bergama za kulturna dostignuća.

Kako je s frendovima s mora stvorio čuveni klub Jabuka

Na pitanje kako se počeo baviti prodajom naivaca, Novak je odgovorio da je to duga priča jer se najprije počeo baviti poslovima koji nisu imali veze s likovnom umjetnošću. “U Starigradu na Hvaru gdje je živjela moja nona, i gdje sam provodio ljeta, upoznao sam dečke iz Zagreba koji su osnovali Ligu protiv rata. Protestirali su protiv američke intervencije u Vijetnamu te organizirali koncerte i razne događaje. Super su zarađivali, a kako sam se baš bio vratio iz Londona, palo mi je na pamet da zajedno otvorimo disco klub. Na Jabukovcu na Tuškancu nalazila se kuglana iz doba NDH koju je koristio poglavar Ante Pavelić“, priča.

“Taj prostor nije bio u funkciji pa sam, u ime Lige za mir, zatražio od komiteta omladine Donji grad da nam dodijeli tu kućicu. Potpisali smo ugovor, kupili opremu za disco klub te naručili plakat od mladog slikara Borisa Bućana koji je već tada bio genijalac. Nacrtao je stiliziranu jabuku te velikim slovim ispisao KLZM Jabuka. Brane Horvat, najveći tadašnji grafičar, odštampao je poster u sitotisku, a naši su ga dečki polijepili po cijelom gradu. Nitko nije znao čemu služe ti plakati, no nakon 3 dana pojavio se novi Bućanov plakat na kojemu je pisalo Disco-Klub Lige za mir Jabuka”, prisjeća se.

Na otvorenje im je došlo više od tisuću ljudi

Malo prije otvorenja Novak je sreo Viktora Hromina, Tonyja Studenog i Ivana Balića Cobru, članove tada vrlo popularnog rock sastava Roboti, koji su se vratili iz Italije i Njemačke. Zamolio ih je da sviraju na otvorenju pa se na rukometnom igralištu uz klub okupilo više od 1000 ljudi.

“Radili smo svaki dan, priređivali jazz koncerte, male kazališne predstave, koje je pripremao Slobodan Šembera, ponekad nam je recitirao Ivan Zvonimir Čičak, a naš DJ Ivica Živković dva puta tjedno putovao je u Graz gdje je kupovao najnovije ploče. Vrlo brzo postali smo previše popularni pa su počele kružiti priče kako tu ima droge, a u nekom je listu čak napisano da se omladina drogira našim light showom. A to su bile male lampice za božićne ukrase koje su se palile na zvuk bas gitare. I ubrzo su nas zatvorili.”

Htio je biti fotoreporter, pa je od Tuđmana posudio aparat

Tada je Mišo Gunjača, šef drugog kultnog zagrebačkog omladinskog kluba Kulušić, pozvao Novaka da tamo organizira jazz večeri. “Na jazz večerima svirali su Boško Petrović i njegov band, plaćali smo ih malo u gotovini te gajbama votke. Nastupao je i Zagrebački kvartet, organizirali smo izložbe Borisa Bućana, Ivana Picelja, Julija Knifera, svoje je pjesme recitirao pjesnik Danijel Dragojević… Kataloge i programe opet je sjajno dizajnirao Boris Bućan.

Mišo Gunjača ubrzo me upoznao s grupom mladih ljudi s kojima smo, pod pokroviteljstvom kluba Kulušić, pokrenuli Pop Express, časopis za rock i pop glazbu. Bio sam zadužen za distribuciju i propagandu, jer je moj otac Božo Novak, bio generalni direktor izdavačke kuće Vjesnik koja je imala svoju prodajnu vezu po cijeloj bivšoj državi”, priča. Tada je Novak shvatio da je najljepše biti fotoreporter. Čim se netko pojavio s fotoaparatom, razne zvijezde, modeli, pjevačice… odmah su se, veli, bacali na njega, pa je odlučio nabaviti fotoaparat. “Znao sam da otac mog prijatelja Stjepana, general Franjo Tuđman, ima fotoaparat, pa sam ga zamolio da mi ga posudi od tate.

S Tuđmanovim fotoaparatom, mislim da je bio Konica, otišao sam na festivale u Puli i Opatiji i to je bila prava dolce vita iz talijanskih filmova. Nakon nekog vremena sreo sam Štefa koji mi se požalio. ‘Kad god se nešto dogodi u kući uvijek sam ja kriv. Stari me napao da sam mu uzeo fotoaparat, a nisam jer što će to meni. Uzeo ga je sigurno Miro, a sad mene krive.’ Dosta se iznenadio kad sam mu rekao da mi je on posudio tatin fotoaparat. Naravno, odmah sam mu ga vratio, a sebi kupio novi.”

Prvo izlaganje na otvorenju kluba s Penthouseovim zečicama

Novakova novinarska karijera međutim nije dugo potrajala jer je Pop Express dva puta zabranjen: jednom čak zbog neke pjesme koja je aludirala na Tita, pa su morali uništiti svu nakladu. To ih je financijski uništilo i ubrzo su prestali izlaziti. Novak se potom zaposlio u tjedniku Arena, gdje je radio male rubrike, snimao reportaže, objavljivao mini intervjue… “Tada se sjajno zarađivalo jer je Arena imala tiražu nekoliko stotina tisuća primjeraka. A kako sam puno radio, znao sam poneki mjesec dobiti veći honorar od direktorske plaće mog tate Bože,” pohvalio se Gordan.

Među ostalim, Novak je počeo raditi reportaže o naivnim slikarima iz Podravine koji su tada bili iznimno popularni. Sredinom 1972. sreo je Čedu Komljenovića koji je tada bio fotoreporter Starta i koji je organizirao dolazak vlasnika časopisa Penthousea Boba Guccionea na Krk gdje se u hotelu Haludovo otvarao prvi klub s Penthouseovim zečicama. “Kad sam mu ispričao da radim reportaže o naivcima, Čedo mi je predložio da donesem njihove slike na otvorenje. Tako je počela moja galeristička karijera. Čedo mi je dao adresu galeriste u Milanu kojemu sam odnio novu turu slika naivaca. Tada sam se javio i mojoj prijateljici striptizeti Verici u Bergamo i biznis je krenuo”, priča.

Udružio se s konkurentom, zajedno su počeli prodavati

U to vrijeme veliki igrač na tržištu naivnih slikara bio je Ivo Podunajec, koji je u tjedniku Vikend objavljivao reportaže o najboljim naivcima, pa je bio konkurencija Novaku koji je u to vrijeme bio, kako kaže, kralj manje poznatih samoukih slikara. Novak je jedan dan sreo Liliku, kolegicu s kojom je išao u V. gimnaziju i koja je bila supruga Podunajca. Ljutila se i govorila kako su njih dvojica idioti koji se stalno svađaju i nadmeću umjesto da se dogovore i surađuju. Organizirala im je sastanak u Gradskoj kavani i to je bila prekretnica u njihovom odnosu: postali su najbolji prijatelji te su počeli zajedno prodavati naivce po Italiji.

Nakon što su zaradili dovoljno novca otvorili su u talijanskom Forte dei Marmi, šminkerskom turističkom mjestu, galeriju naivne umjetnosti. Ostali su u Italiji do 1973., a kad je došlo do ekonomske krize preselili su u Düsseldorf te u hotelu Hilton otvorili galeriju naivne umjetnosti. Opet im je krenulo sjajno, no vrlo brzo dobili su pozive za vojsku pa su se obojica vratila kući. Nakon odsluženja vojnog roka Gordan je položio nekoliko preostalih ispita na Ekonomskom fakultetu te diplomirao s radom “Umjetnička djela kao mjera novčane vrijednosti”.

Zajedno su otvorili galeriju u Amsterdamu

Ivo Podunajec otišao je pak kod njihova dva prijatelja s Hvara koji su u Amsterdamu imali restoran s balkanskim specijalitetima. Ubrzo im se pridružio Novak pa su 1976. otvorili GIN Gallery u Amsterdamu gdje su priređivali izložbe najboljih naivaca, Ive i Josipa Generalića, Ivana Rabuzina, Mije Kovačića, Ivana Lackovića Croate… Budući da nisu imali nikakve dozvole i papire, dogovorili su se s Nizozemcem Nikom Delaiveom da im bude partner.

“Prije otvorenja izložbe pozvao sam na večeru Romana Heldsa, glavnog urednika elitnog polumjesečnika za kulturu Avenue, kojemu sam pokazao našu kolekciju naivaca. Bio je oduševljen pa je odmah poslao novinare u Podravinu te objavio reportažu na 12 stranica. Tako smo dobili najbolju reklamu te smo rasprodali sve slike po cijenama koje su bile puno više nego na aukcijama”, kaže. Novak i Podunajec osjetili su da jagma za naivcima ipak neće dugo potrajati, pa su počeli prodavati djela moderne umjetnosti.

Kako je kupio arhivu ranih djela velikog Willinka

“Kako sam poznavao puno kolekcionara u Italiji, zamolio sam jednog od njih da mi posudi djela Lucija Fontane, argentinskog slikara i skulptora te Enrica Baya, talijanskog slikara, kipara i pisca. Izložili smo njihove najbolje radove i to je bila velika senzacija. Tada sam pitao glavnog urednika Heldsa tko je najbolji slikar u Nizozemskoj, kako bi priredili izložbu njegovih radova. Rekao mi je da je to Carrel Willink koji je tada imao već više od 70 godina i koji je slikao neku vrstu mekog nadrealizma.”

“Ivo i ja odnijeli smo mu bocu najboljeg viskija, upoznali njegovu puno mlađu ženu te se ubrzo sprijateljili. Kako su Nizozemci beskrajno dosadni njih dvoje uživali su u druženjima s nama, ali nismo dogovorili izložbu jer je on već imao ugovor s jednom galerijom. No, jedne večeri Willink nam je pokazao arhivu sa skicama koje su mirisale na nekakav rani njemački konstruktivizam. Bilo je tu četrdesetak fantastičnih akvarela i tempere nastalih u Berlinu prije Drugog svjetskog rata.”

“Shvatio sam da je riječ o iznimno vrijednim djelima koje je Willink izlagao u Berlinu kao jedan od najmlađih članova umjetničke November Grup formirane 1918. Član te grupe bio je, među ostalim, i veliki Wassily Kandinsky. Kako mi se Willink požalio da te radove nitko ne cijeni niti voli lako sam ga nagovorio da mi ih proda.”, priča. U četiri godine koliko su bili u Nizozemskoj Novak i Podunajec predstavili su u svojoj galeriji najveće nizozemske umjetnike: Constanta, Willinka, Paul Citroena, Tajiria, ali i radove Fontane, Ernsta, Picassa, Miroa, Dalia…

U Milanu je učio o tiskanju i grafičkoj obradi

U to vrijeme Novak je puno vremena boravio u studiju Arte 3 u Seriateu blizu Milana gdje ga je glavni tiskar Alberto Serigelli naučio tiskanju i grafičkoj obradi. Grafike najčešće nastaju kad uspješni umjetnici ne mogu zadovoljiti potrebe tržišta ili su cijene njihovih radova toliko visoke da su dostupne tek bogatim pojednicima. Za grafiku je bitno da ju napravi sam umjetnik te da se ona ručno tiska pod njegovim nadzorom. Svaka grafika mora imati originalni potpis, a glavna slika ili matrica mora biti uništena.

Ako umjetnik odluči kopirati vlastiti rad, izvorno izveden u drugom mediju, to je umjetnički pothvat umjetnika i, stoga je jednako važan izraz kao i svaki drugi oblik vizualne umjetnosti – bila slika ili skulptura. Izvorna grafika je, dakle, umjetničko djelo. A da bi grafičar u tome uspio, isticao je Novak u tekstovima i predavanjima koje je držao u Kanadi, Kini i SAD-u, on mora poznavati i potpuno razumjeti umjetničke radove.

Nieuwenhuys ih je uvjerio da se bace na grafike

Novak i Podunajec organizirali su u svojoj galeriji izložbu Willinkovih akvarela i tempera, dobili su sjajne kritike, pa su u Italiji napravili šezdesetak njegovih grafičkih mapa .”One su postale strašan hit, opalili smo im junačku cijenu, od 6000 do 15.000 dolara, i sve rasprodali u rekordnom roku”, kaže.

U to vrijeme Novak je marljivo proučavao povijest umjetnosti, obilazio je muzeje i galerije, čitao sve knjige koje su se bavile likovnom umjetnosti, razgovarao je s umjetnicima, kritičarima, kustosima, profesorima umjetnosti kako bi, ističe, “skužio bit umjetničkog stvaralaštva”. Tada su Novak i Podunajec upoznali Constanta Nieuwenhuysa, velikog nizozemskog kipara, slikara, muzičara i grafičara.

“U novom studiju Alberta Serigelia, majstora grafičara iz studija Volpinija, napravili smo mapu s njegovim radovima koja je postala kultna holandska grafička mapa. Constant, koji je bio veliki intelektualac, potaknuo nas je tada da počnemo sami raditi grafike tvrdeći kako se trgovanjem slika može svatko baviti, ali da ono što smo napravili s Willinkovim grafikama malo tko može izvesti. Stoga nam je predložio da postanemo izdavači takvih specijalnih edicija”, priča.

Život s bogatom gospođom koja se smrtno zaljubila

U međuvremenu u ljeto 1978., dok su Novak i Podunajec vodili i njihov disko klub u baru hotela Adriatic na Hvaru, u galeriju u Amsterdamu došla je Nicoline Pon, galeristica iz Züricha. Niko, njihov partner iz Amsterdama koji se bavio brušenjem dijamanata, odmah je primijetio da nosi puno skupocjenog nakita te je zaključio da je zasigurno velika bogatašica. Nicoline ih je pozvala u Zürich jer je željela prirediti izložbu djela Carrela Willinka. Odvela ih je na večeru te u svoju galeriju u kojoj su vidjeli 30 crteža i tempera velikog autrijskog slikara Oskara Kokoschke.

Umjesto izložbe u Zürichu, Novak i Podunajec predstavili su radove Kokoschke iz zbirke gospođe Pon u Amsterdamu. Međutim važnije od uspjeha te izložbe, bilo je to da se gospođa Pon smrtno zaljubila u Novaka pa su njih dvoje počeli zajedno živjeti i raditi. Ubrzo se pojavio Nizozemac koji je živio u Kanadi gdje je imao grafički studio te im je ponudio da uđu s njim u biznis.

“Otišli smo kod njega u Toronto, upoznali puno ljudi te se uvjerili da tamo ima velikog potencijala. Stoga smo 1981. kupili kuću u centru grada na 3 kata u kojem je bila galerija i veliki grafički studio. Među prvima zaposlio sam Namika Kulenovića Bikija kojeg sam poznavao iz Zagreba i tako se rodila suradnja koja je trajala godinama. Za jednog posjeta New Yorku Novak je upoznao Sergia Tozzija, velikog print makera koji je, među ostalim, štampao grafike Jesúsa Rafaela Sotoa, pop art umjetnika iz Venecuele koji je živio u Parizu”, priča.

Pokrenuo je studio, prebacio se na nekretnine pa propao

Novak objašnjava i kako je pokrenuo svoj studio. “Kad ga je napustila žena, Tozzi se odlučio ubiti na teatralan način. Odselio se sa Sotom u Venezuelu gdje je završio tečaj za toreadora u nadi da će ga ubiti neki bik. No, preživio je pa se vratio u New York gdje je otvorio galeriju i grafički studio. Međutim, spetljao se sa sestrom šefa jedne portorikanske bande koja je ostala u drugom stanju, pa je Soto, bojeći se da će ga Portorikanci ubiti, odlučio pobjeći iz Amerike. Posudio sam mu tada 4000 dolara, a on mi je za uzvrat dao strojeve za litografiju i drvorez koje sam prebacio u Toronto i to je bila oprema s kojom je Novak Graphic studio započeo s radom”, prisjeća se Novak.

Nakon nekog vremena Novak se suočio s prvim ozbiljnim problemima: kako je grafički biznis počeo slabiti, bacio se u trgovinu nekretninama, zadužio se, ali mu nije išlo, pa mu je banka ubrzo oduzela kuću i studio. Tada se Nicoline Pon vratila u Švicarsku, a Novak je našao utjehu u Gaby Nikolić, kanadskoj umjetnici podrijetlom iz Beograda. Gaby ga je nagovorila da se vrati grafičkom biznisu, a u to vrijeme kod svog prijatelja galeriste Waltera Moosa upoznao je Jean-Paul Riopellea, najvećeg poslijeratnog kanadskog umjetnika. Zajedno su napravili nekoliko grafika, pa i onu zadnju prije Riopelleove smrti. Sljedećih 8 godina intenzivno je surađivao s Carl Beamom, kanadskim Indijancem, čiji je radove otkupila National Gallery of Canada.

“Novak Graphics u to vrijeme smatrao se jednim od najboljih grafičkih studija u Sjevernoj Americi. Novakove grafike nalaze se u Muzeju moderne umjetnosti New York, Art Institute of Chicago, Brooklyn Museumu, Boston Museumu, Nacionalnoj galeriji Kanade, Ottawa, Umjetničkoj galeriji Hamilton, Muzeju Stedelijk Amsterdam, Galeriji Tate u Londonu, Biblioteque Nationale u Parizu, Umjetničkom institutu Shenzhen u Kini… Najveću zbirku printova Novak Graphics posjeduje umjetnička galerija Nova Scotia u Halifaxu.

‘Kako mogu postati kolekcionar?’ ‘Fino, samo mi daj ček’

Nakon što mu je istekao ugovor za galeriju i studio koji su se u Torontu prostirali na 8000 četvornih metara, Novak je opet počeo preprodavati nekretnine. Međutim nakon što je došlo do krize, zapao je najprije u financijske, a potom i ljubavne probleme. Nakon desetak godina veze rastao se od Gaby te je 2006. preselio u Edmonton kod prijatelja. Tu je upoznao kanadskog bogataša koji ga je jedne večeri, kad su se zapili, upitao kako bi on mogao postati kolekcionar.

“Vrlo jednostavno”, odgovorio je Novak, “Napišeš ček, daš mi ga, ja ti donesem slike i ti si postao kolekcionar.” Na pitanje koliko novca mora biti na čeku, Novak je odgovorio: “To je do tebe, što je veći ček ti si veći kolekcionar.” Tada mu je pijani bogataš u 3 ujutro dao ček koji je Novak spremio u džep. Tek drugo jutro vidio je da je na čeku bilo ispisano 50.000 dolara. Nakon desetak dana Novak je unovčio tekst te poslao bogatašu slike za koje samo Bog zna jesu li mu se svidjele. Tako se Novak ponovno počeo baviti prodajom i izradom umjetničkih djela, pa je 2009. kupio u prerijskom gradiću Admiral u provinciji Saskatchewan školsku zgradu koju je pretvorio u grafički studio.

Počeo je raditi s jednim od najvećih američkih kipara

U međuvremenu Novak je upoznao i Johna Chamberlaina, jednog od najvećih američkih kipara 20. stoljeća. “Britansko američkom slikaru Malcomu Morleyju napravio sam grafičku mapu koja je odlično prošla na tržištu, a u svoj fundus stavili su je važni muzeji iz Pariza, New Yorka, Rotterdama…

Dok sam s Malcomom radio u njegovoj ljetnoj kući kod New Yorka, u posjet mu je došao jedrilicom iz Floride kipar John Chamberlain. Odmah mi se požalio kako već desetak godina pokušava raditi grafiku na razini one koju sam napravio s Morleyjem, ali mu to nikako ne uspijeva. Pozvao me na Floridu, a kad sam mu pokazao prve grafike s njegovim radovima bio je oduševljen. S John Chamberlainom, koji je imao veliki grafički studio, ostao sam raditi punih šest godina.”

Kad je Chamberlainu 1984. umro njegov galerist prešao je u drugu galeriju koja je bila prva u svijetu za izradu grafika pa im Novak nije trebao. I to su rekli Chamberlainu. “On im je predamnom odgovorio: ‘Trebalo mi je 20 godina da nađem ovog tipa i vi bi to sada uništili. Neće ići.’ Ustao je i rekao ‘Barba, idemo na ručak.’ Tada su se pregovarači povukli, no nakon godinu dana uspjeli su me se riješiti jer je u pitanju bio veliki novac”, priča.

Trenutak kad su u cijelu priču ušli Kinezi

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Novak se našao na novoj raskrsnici. Tržište grafika opet je upalo u probleme, ljudi koji su kupovali grafike za 1000 ili 2000 dolara naviše nisu imali novca, a oni koji su imali dolare nisu se htjeli petljati s grafikama. Novak je tu situaciju objasnio na sljedeći način:

“Veliki kolekcionari kupuju umjetnička djela iz ljubavi i kao pametnu investiciju. No, oni nabavljaju samo vrijedne i iznimno skupe radove i to tržište uvijek ide dobro. Za razliku od srednje vrijednih umjetnina ili radova mladih umjetnika koji više ne prolaze. Taj segment jako pati jer više nema galerija u kojima se prodaju djela od 2000 dolara na više jer ne mogu plaćati mjesečnu rentu od 30.000 dolara mjesečno”, tumači.

Prve kontakte s Kinezima,Novak je ostvario 1999. dok je bio u Torontu. Tamo je surađivao, među ostalim, s galeristom Walterom Moosom, koji mu je bio kao drugi otac i s kojim je prodavao slike i radio grafičke edicije. Jednog dana došao im je Liu Jian, Kinez koji se predstavio kao slikar koji živi u Kanadi. Zamolio ih je da pogleda kako rade pa im je ubrzo donio poziv kineskog Ministarstva kulture da u Art Institutu Zhen Shen, Muzeju Guangzhou i Muzeju Liu Haisu u Šangaju organiziraju izložbe “Novak grafički studio: 30 godina izrade grafike”.

Kinezi su mu nudili vilu i posao stoljeća, ali Gaby se nije dalo

“Uzeli smo 170 raznih printova i monotipija te predstavili Kinezima najvažnije zapadne likovne umjetnike s kojima sam surađivao. Oni su se tada počeli otvarati prema svijetu i bili su zadivljeni onim što smo im prezentirali”, priča Novak. Direktor Zhen Shen Art Instituta Dong tada je ponudio Novaku da ostane u Shenzhenu te nauči Kineze raditi grafike, promociju, marketing, prodavati umjetnine i kako od toga napraviti biznis. Odmah mu je ponudio na izbor nekoliko velikih starih vila u engleskom stilu.

“Htio sam ostati, ali Gaby se više nije dalo baviti preuređenjima jer smo upravo dovršili obnovu kuće u Torontu. Stoga smo se vratili, a ja sam propustio fantastičnu priliku da postanem jedan od prvih art dilera u Kini. Tada su se, naime, u Kini tek počela prodavati umjetnička djela pa se kupovalo kao da ne postoji sutra. No, nastavio sam suradnju s njima na daljinu, pa sam, među ostalim, Liu Jianu, koji me doveo u Kinu, organizirao da ode u umjetničku koloniju u Medani u Sloveniji. Bio je presretan onim što je doživio pa mi je ponudio da takvu koloniju organiziram u Kini”, priča.

“Upoznao me sa Stevenom Woom, umjetnikom i menadžerom, koji je s velikom hotelskom korporacijom financirao dolazak 50 mladih umjetnika iz cijelog svijeta po mom izboru. Kinezi su bili prezadovoljni pa sam im te kolonije organizirao svake druge godine”, zaključuje.

Novi spektakularan posao u Kini: umjetničke kolonije

Kad je čuo da Novak uspješno okuplja mlade umjetnike iz svijeta, nazvao ga je ponovno Liu Jian i rekao da je našao novog sponzora s kojim se može još ozbiljnije raditi. Upoznao ga je s Gouping Weiem, tajkunom koji je imao milijun kvadrata prekrasnih zemljišta u podnožju Žute planine. Wei je završio likovnu akademiju, ali se odmah počeo baviti biznisom. Imao je nekoliko restorana, kupio je lanac hotela te je odlučio sagraditi resort s 30 bungalova koje je namijenio studentima i umjetnicima iz cijelog svijeta. Predložio je Novaku da tu napravi grafički studio i galeriju te organizira umjetničke kolonije.

“Odgovorio sam mu da moram razmisliti te sam se vratio u Kanadu. Kako sam imao već 64 godine, pitao sam se što mi to treba, pa sam odlučio odbiti ponudu. No, kad sam pomislio da ću završiti kao besposleni umirovljenik, promijenio sam mišljenje. Prihvatio sam ponudu Chena, odselio u Kinu i do sada sam tamo organizirao 5 umjetničkih kolonija. Izgradili smo pozornicu za kinesku operu i napravio sam veliki grafički studio. Radit ću grafike s Kinezima te s ponekim Amerikancima ili Nijemcima”, priča Novak.

Novak priča kako se više ne bavi prodajom umjetnina jer Kinezi vole kupovati samo po najvećim svjetskih galerijama, poput Sotheby’sa ili Christie’sa ili na velikim aukcijama jer su tada sigurni da je riječ o ozbiljnim djelima. “Ne zanima me zaraditi veliki novac, što će mi u sedamdesetoj godini, no ako uspijem dobiti vrhunske autore iz SAD-a i Europe, siguran sam da će opet biti super. A možda ću na svoju sijedu glavu i bradu uhvatiti i nekog važnog Kineza. No, mene sada zanima samo lijep život, druženje s umjetnicima te mogućnost da godišnje provedem pet mjeseci u Kanadi, pet u Kini te ljeti dva mjeseca u odmoru na Hvaru…”