'Kako sam godinama pokušavao uhvatiti serijskog ubojicu Vinka Pintarića i ulazio u njegov um'

Iskusni kriminalist, hrabri policajac

A danas, 40 godina kasnije, nakon što je Pintarić već četvrt stoljeća mrtav, dobro se sjećam da zapravo nikada nije službeno objelodanjeno tko je bio taj viši policijski inspektor koji je vodio cijelu akciju, a koju smo Straža i ja izbliza promatrali te davne zimske noći. Doduše, inspektorovo se ime povremeno provlačilo kroz novine, ali nekako nesigurno i sa stanovitom zadrškom, jer se prava i konačna istina nije znala. Pa, tko je, dakle, bio taj hrabri policajac, iskusni kriminalist, koji je minuciozno rukovodio prvom uspješnom potjerom za glasovitim zagorskim odmetnikom i mitskim negativcem Vinkom Pintarićem?

Evo, sada, u kolovozu 2015. godine, pruža mi se jedinstvena prilika da otkrijem ime tog čovjeka, ali uz njegov izravni pristanak i dopuštenje. Zove se Duško Modly, i danas je umirovljeni sveučilišni profesor, ali još uvijek aktivan u svojoj struci. Uz to što redovno predaje na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na doktorskom studiju iz kriminalistike, predavač je i na splitskom i riječkom sveučilištu na odjelu za forenziku, na kolegiju istraživanja mjesta događaja.

Časnik za vezu s Interpolom

Predavač je i na Policijskoj akademiji u Zagrebu, a ja ga s početka svoje novinarske karijere pamtim i kao vrhunskog stručnjaka za borbu protiv krijumčara droge i za talačke krize. Tada je bio viši inspektor republičkog MUP-a i časnik za vezu s Interpolom, pa tako katkad više poznatiji u inozemstvu nego kod kuće. Prije nekoliko dana podsjećam ga na onu davnu dramatičnu akciju nedaleko od Zaboka, u kojoj je pokazao iznimnu hrabrost, ali on, skroman i samozatajan kakav je uvijek bio, samo kaže: „Najvažnije je da smo ga otkrili, uhvatili i da pritom nitko nije stradao“.

Podsjećam ga također što je sve iz toga vremena ostalo zapisano u mojoj reporterskoj bilježnici o Vinku Pintariću koji će u dvadesetak godina svojeg višestrukog odmetništva i hajdučije po zagorskim bregima prerasti u pravi mit i koji će filmski skončati kao što je i filmski živio. Mjesecima se prije ove, po svemu čudne noći, ime Vinka Pintarića na tjeralicama nalazilo na popisu najopasnijih prijestupnika. Jer, on je doista bio iznimno surov, nemilosrdan i brz na okidaču.

Bijeg iz psihijatrijske bolnice u Vrapču

Kad je četiri mjeseca ranije pobjegao iz psihijatrijske bolnice u Vrapču – gdje se kao zatvorenik Okružnog suda u Zagrebu nalazio na vještačenju zbog ubojstva Vida Želimorskog – Pintarić se našao na listi onih kriminalaca uz čija imena obično stoji upozorenje – u slučaju bijega ili pružanja otpora ubiti. Međutim, zahvaljujući iznimnom strpljenju i sjajno smišljenoj operaciji jednog čovjeka – inspektora Duška Modlya – Vinko Pintarić je uhvaćen živ, a da pri tomu nije bio ispaljen ni jedan jedini metak. Odmah poslije akcije razgovarao sam s Modlyem. Tom prilikom me zamolio da mu tada, a ni poslije ne objavljujem ime u novinama. Cijelih 40 godina držao sam se danog obećanja.

Tek sada, kad sam dobio njegovo dopuštenje, objavljujem da se policajac koji je prvi u potjeri uhvatio Pintarića zvao – Duško Modly. A o toj cijeloj akciji razgovarali smo u Modlyevu njegovu uredu početkom siječnja 1974. godine. „Danima sam razmišljao o tomu tko je zapravo Vinko Pintarić. Proučavao sam njegov život, razgovarao s njegovom majkom i ljudima koji su ga dobro poznavali. Za mene je Pintarić bio čovjek koji je stjecajem okolnosti otišao na stranputicu. Takva predodžba o njemu kasnije mi je vjerojatno spasila život“, rekao mi je tada Modly.

U stalnoj vezi s Pintarićem

Modly je, metaforički rečeno, bio u stalnoj vezi s odbjeglim Pintarićem. Slao mu je poruke po ljudima koji su ga mogli sresti, pisao mu pisma i ostavljao na vratima kuće u kojoj je bjegunac nekada živio. Jednom mu je pisao: „Vinkić, predaj se komu hoćeš. Ako želiš uzmi taksi i dođi k meni u Zagreb. Troškove ćemo mi nadoknaditi.“

„Oslovljavao sam ga imenom Vinkić, jer su ga tako zvali u bjelovarskom kraju gdje je imao najviše prijatelja. Želio sam da u meni vidi prijatelja, a tek onda policajca. Zvuči čudno, ali istinito: često sam se stavljao u njegov položaj. Osjećao sam da u takvim prilikama prijatelj znači mnogo…“
Modly je stalno bio na terenu, lutao po kalničko-bilogorsko-zagorskim zabačenim selima, nadajući se da će sresti odbjeglog Pintarića. A onda je jednoga dana stigla obavijest: „Pintarić se krije u selu Luka, nedaleko od Zaboka, u nekoj napuštenoj kući…“

Modly se, zajedno s još dvojicom operativaca, uputio u Luku, kako bi provjerio koliko ima istine u toj poruci. U 15 sati, u petak 18. siječnja 1974. stigli su u selo i ubrzo saznali da je Pintarić noću između 14. i 15. siječnja boravio u kući broj 54 kod Maksa Jurine. Tu je pojeo kobasicu, popio malo vina i oko 22 sata otišao. Iz razgovora s ukućanima stekli su dojam da Pintarić nije tu bio samo jedanput. Zato se vjerovalo da će bjegunac ponovno doći. Modly je u selu saznao još nešto – da se Pintarić najvjerojatnije krije u jednoj napuštenoj kući u blizini željezničke pruge.

Plan kako da se opkoli kuća

Međutim, odlučio je da toga dana više ništa ne provjerava, jer je već tada u glavi imao sasvim određeni plan. „Bio sam uvjeren da će te noći Pintarić ponovno doći u selo Maksu Jurini. Zbog toga je već oko 19 sati istoga dana, kada sam se vratio u Zabok, osmišljen plan da se u noći između 21. i 22. siječnja opkoli kuća 54 u selu i napuštena kuća kraj željezničke pruge. U pomoć je pozvano i 15 policijskih specijalaca. Prije nego što smo krenuli u Luku održao sam sastanak sa svim ljudima, uključenim u akciju, upoznavši ih detaljno s rasporedom objekata u selu i samim terenom. Uloga svakog policajca bila je potanko razrađena.

Mislilo se na sve. Posebno smo vodili računa o tomu što sve treba raditi ako slučajno dođe do pucnjave. Bili smo razdijeljeni na ‘A’ i ‘B’ grupu, a na posebnom papiru sam nacrtao i sve ,mrtve kutove, mjesta koja se, bude li pucnjave, moraju izbjegavati kako se međusobno ne bismo poubijali. Ljude sam rasporedio tako da Pintarić nikako nije mogao pobjeći iz kuće, osim da se posluži taocima. Ljudima sam posebno skrenuo pažnju da je sigurnost ukućana najvažnija i da ih se zbog Pintarića ni u jednom trenu ne smije ugroziti. Na kraju sam svakom čovjeku dao na slobodnu volju, da bira želi li pucati bude li Pintarić bježao ili će ga pustiti da umakne. Njihove odluke nisam znao, ali sam znao svoju – odlučio sam da neću pucati…“

Dvadesetak naoružanih policajaca na čelu s inspektorom Modlyem krenulo je u Luku oko 21 sat. U selu su bili pola sata kasnije. Htjeli su ga iznenaditi, pa su zbog toga pred napuštenu kuću došli automobilima. Međutim, Pintarića tu nisu zatekli. Pješice su krenuli uz brijeg, prema kući 54, gdje je naoružani bjegunac boravio u noći između 14. i 15. siječnja. Stigli su tiho pred kuću i u 21 sat i 33 minute zatvorili obruč.

„Opkoljavanje je trajalo nepunih 30 sekundi. Kad smo već bili na svojim mjestima zalajali su psi. Istoga trenutka u kući se ugasilo svjetlo, što je za nas bio znak da je Pintarić unutra. Zapovjednik zabočke policijske stanice i ja stali smo kraj kuće, čekajući da se netko pojavi. U jednom trenutku vrata su se otvorila i na njima se pojavio čovjek u gumenim čizmama i zimskom kaputu i s kačketom na glavi. U ruci je držao lovačku pušku. Čuli smo kako napinje okidače. U mraku nismo vidjeli je li to Pintarić ili netko drugi. Čekali smo da krene niz stepenice…“, kazao mi je Modly.

‘Vinkiću, znam da si unutra’

Toga trenutka zapovjednik zabočke policijske stanice učinio je neoprostivu grešku. Upitao je: „Gazda, jesi li to ti?“ Čovjek se brzo povukao u kuhinju i zalupio vrata, a iz kuće se začuo plač djece i žene. Iznenadne okolnosti nagovještavale su da bi se sve moglo oteti kontroli. „Morao sam brzo nešto poduzeti. Zazvao sam ga: „Vinkiću, znamo da si unutra…“ Ubrzo se začuo i odgovor: „Jesam braćo moja, milicionari. I dobro me slušajte. Ne želim vam učiniti ništa nažao, ali mi ne prilazite…“

Zatim je Pintarić desetak minuta govorio o svojem bijegu, o ženi koju je ubio, o djeci, o sebi… Navodio je datume, imena, ljude koji su ga razočarali, dometnuvši u jednom trenutku: „Da sam htio mogao sam još nekoga ubiti!“ Inspektor Modly zatim ga je ponovno pozvao: „Majka želi da nam se predaš. To isto želi i tvoj odvjetnik. Unatoč dva ubojstva ti pravno dobro stojiš. Oduvijek si bio dobar radnik, uredio si kuću, uzgajao si cvijeće.

Kako ga je Pintarić zazvao iz kuće

Ti ne možeš biti loš čovjek. Iako si ubio ti si ipak potreban svom djetetu. Čitavo vrijeme dok si se skrivao vodili smo brigu o tvojem imanju, pa čak i o tvojim kokošima i ostaloj peradi. Nismo došli da te ubijemo. Sam izaberi način kako ćeš se predati. Slušaj, Vinkiću, i ja sam otac jednog djeteta. Imaj povjerenja u mene…“ Jedno je vrijeme vladala grobna tišina, a onda je Pintarić zazvao inspektora Modlya:

„Izađi da te vidim“, rekao je, cijelo vrijeme držeći inspektora na nišanu lovačke puške. „Upali svjetlo, izaći ću“, uzvratio je Modly.
Istoga trenutka upalilo se svjetlo. Pintarić je stajao na pragu, a iza njega dvoje djece (Dražen i Boris), dva odrasla muškarca (Drago Jurina i Maks Jurina) i žena (Ankica Jurina). Modly je izišao pred Pintarića, rekavši:
„Evo, ovdje u futroli mi je revolver. Imam poštene namjere. Siđi bez straha.“
„Sići ću“, kazao je Pintarić. „Ali, smijem li uzeti pušku sa sobom.
„Smiješ“, rekao mu je Modly.
Pintarić je mirno uzeo pušku naslonjenu na vrata, a zatim krenuo prema Modlyu, rekavši mu:
„Prijatelju, daj mi ruku da se poljubimo!“
Htio je tako, izjavit će poslije, biti siguran da inspektor Duško Modly neće pogaziti zadanu riječ.

Mama ga je najbolje oslikala

U 22 sata i 30 minuta četveromjesečna potjera za Pintarićem bila je okončana. Odahnuli su svi, a možda najviše nas dvojica – Straža i ja – jer niti nas je policija otkrila, a niti nas je Pintarić ubio! „Kažem, Pintarića se moralo poznavati u dušu da bi ga se živog uhvatilo“, ponavlja mi Modly i ovog kolovoza, 2015. godine, i dodaje: „Zato sam i obišao i razgovarao s toliko njegovih prijatelja, poznanika i rodbine. Znao sam da su mi neki lagali, a samo neki govorili istinu. Ali, morao sam se i s tim pomiriti. Njegova majka Zora najbolje mi je oslikala Vinkovu ličnost, njegovu osobnost, sve njegove dobre i loše strane i tako mi u mnogome pomogla da se akcija uspješno završi. Uostalom, ona ga je i najbolje poznavala.

Sjećam se da sam je posjetio kod Bjelovara i da smo dugo pričali o njezinu sinu. Kad sam odlazio, bacila se na pod i počela mi ljubiti cipele, moleći: „Nemoj mi ga ubiti, molim te. On je dobar čovjek…“ Evo, tu ti epizodu nisam ispričao prije 40 godina, ni sam ne znam zašto, ali sada je objavi da se vidi koliko je majka voljela Vinka…“ „On je dobar čovjek!“ kazala je Zora, rođena Lugomirić koja se, dok je Vinko bio još dijete, preudala u Zrinski Topolovac kraj Bjelovara. Je li to doista rekla iskrenoga srca, ili krajnje sračunato ili pak u stanju teškog grizodušja možda se nikad neće doznati.

Nikada nije bio privržen mami

Ali se dobro zna da joj sin nikada nije bio sklon, niti imalo privržen, barem ne onoliko koliko se moglo očekivati od rođenog djeteta, jer joj – kako je govorio – „nije mogao oprostiti izdaju zbog udaje za drugoga čovjeka“, njezin novi brak, nakon što joj je prvi muž Ilija, a Vinkov otac, poginuo potkraj 2. svjetskog rata. Psihijatri su bili jedinstvenog mišljenja da je upravo ta pojedinost – majčina ponovna udaja i Vinkov život s očuhom koji je bio pijanac i neprestano ga tukao – odigrala presudnu ulogu u formiranju njegove ličnosti. On je majku, po svemu sudeći, mrzio još od malih nogu jer, zanimljivo, cijelo vrijeme svoga odmetništva niti jednom nije kod nje potražio utočište.

„Nikada joj to ne ću oprostiti. I ona me je izdala kao što su me izdali i mnogi drugi u mojem životu. Nisam imao nikakvo djetinjstvo. Kad sam bio mali uvijek su me tukli po glavi. Svi odreda. Ali, ja ću njima svima pokazati tko je Vinko Pintarić. Za mene će se čuti, ako ne po dobru, a ono po zlu“, rekao je Pintarić jednom prilikom svojem odvjetniku Ladislavu Gruičiću, a on ih u slobodnoj interpretaciji prepričao meni u višesatnom razgovoru što smo ga 2. studenoga 1990. vodili u njegovu odvjetničkom uredu na zagrebačkom Zrinjevcu.

Nevjerojatno povjerenje u odvjetnika

„Niste ga smjeli prevariti, niste ga smjeli iznevjeriti, jer ste se tada u njegovim očima izgubili. Upravo sam te karakteristike imao u vidu od prvoga dana poznanstva s Pintarićem. Pazio sam na to da ga nikada ne iznevjerim, da uvijek održim ono obećanje koje sam njemu dao. On je to, kažem, posebno visoko cijenio…“ zapisat će odvjetnik Gruičić u svojim uspomenama.

„Za mene će čuti, ako ne po dobru, a ono po zlu. Mogu ubiti koga hoću i kad hoću!“ rekao je Pintarić u danima svoga odmetništva. Ostvarilo se mnogo toga čime je prijetio. Čak i više nego što je to i sam nagovještavao. Konačna bilanca njegove opake hajdučije od Bjelovara, preko Križevaca, pa sve do Zaboka više je nego zastrašujuća: ubio je pet osoba, isto toliko ih je ranio, a nije se štedio ni u krađama, razbojničkim prepadima i oružanim prijetnjama. Sve u svemu, blizu pedeset različitih krivičnih djela, među kojima i desetak onih najtežih. Tri puta je uspio pobjeći iz zatvora, od toga čak dva puta iz onih najčuvanijih – Stare Gradiške i Lepoglave. Gdje god bi se pojavio ostavljao je iza sebe krvave tragove, ali i još nešto o čemu stručni sud mogu dati samo psiholozi i psihijatri – svojom pojavom očaravao je žene.

Cinik, ljubitelj cvijeća i oružja

Ljubovao je s udovicama, raspuštenicama, lakim zagorskim pucama, ali i onima koje su ga iskreno voljele. Naposljetku, skončao je u osamljenoj kući svoje ljubavnice, izdan također od žene, ali one koja ga se više bojala nego što ga je voljela. Poput one epske priče o američkom gangsteru Johnu Dilingeru kojem je žena također došla glave. Svatko je na Pintarića gledao kroz vlastite naočale, iz svoga kuta. Policija je, osim doista rijetkih, u njemu vidjela samo i isključivo opasnog kriminalca. A on je, pričaju oni koji su ga dobro poznavali, bio istodobno i prijestupnik, i cinik s osebujnim smislom za lukavstvo, ljubitelj cvijeća i oružja, nesretno i odbačeno dijete, ljubavnik iz usamljenih kuća s kraja sela…

Istina je, teško se nosio sa svim svojim životnim tegobama i to od samog ranog djetinjstva. Bio je prznica, alkoholičar, razbijač, a nazivali su ga i svakakvim pogrdnim imenima, od kojih mu je najteže padalo ono – dotepenec, nepozvani i antipatični došljak kojem nije mjesto u novoj sredini. Naravno da je to bio životni žrvanj kojem se Pintarić nije imao snage oduprijeti i koji ga je na kraja i samljeo. Psihijatri su o njemu imali svoje mišljenje. „On je osoba manjkava obrazovanja i edukacije, prosječnih intelektualnih sposobnosti, sklona povremenom prekomjernom uživanju alkohola i općenito grube strukture. U svom ponašanju i ranije je iskazivao asocijalne karakteristike…“

Po čemu je bio poseban

Ladislav Gruičić,ugledni zagrebački odvjetnik i Pintarićev pravni zaštitnik gotovo cijelo vrijeme njegova odmetništva, o svom klijentu mi je u već spomenutom razgovoru u studenom 1990. govorio drukčije: „Vinko je po svemu bio poseban čovjek. Nije se uklapao u mnoge standarde i takvog ga je trebalo prihvatiti. Ako se sjećate ja sam i na sudu, u svojoj završnoj riječi u ‘slučaju Želimorski’ apelirao da se u ličnosti optuženog ne smije promatrati bešćutna i zla osoba. Govorio sam o njemu kao o jednom nesretnom biću koje ima i svojih dobrih, plemenitih crta, a da su ga neke okolnosti dovele na optuženičku klupu, pa da je tako i završio u jednoj tragičnoj katarzi. Rekao sam da onaj koji ubija nema pravo na odobravanje toga djela, ali ima pravo na suosjećanje…

Pintarić nije bio ljudski parazit, kako su ga neki pokušavali prikazati, zato što je navodno živio od ženine plaće. To nije točno. Mnogo puta je pokušavao naći zaposlenje u Zaboku, ali mu to nije uspjelo jer su mu govorili da, kako mi je to sam jednom prilikom rekao, ‘nije Zagorac, niti iz Zaboka, već obični dotepenec…’ Prije nego što je prvi put upućen na izdržavanje kazne imao je dosta znanaca i prijatelja. Jedino nije bio u dobrim odnosima s dvojicom zabočkih policajaca koji su ga neprestano maltretirali… Sjetite se samo one zanimljive pojedinosti iz KPD Stara Gradiška. Tamo je Pintarić uzgajao cvijeće i bio posebno predan radu na zatvorskom gospodarstvu…“

Kako su mediji napravili svog anti-heroja

Naravno, dogodilo se još nešto čemu Vinko Pintarić nikako nije bio dorastao. Mediji! Oni su od njega s vremenom stvorili legendarnog anti-heroja. Bilježili su svaki njegov korak, pratili su u stopu sve njegove odmetničke tragove, nazivajući ga neuhvatljivim bjeguncem, opakom ruralnom barabom kojoj nitko ništa ne može. Psihički labilan, skromnog obrazovanja, ali lukav i s urođenim osjećajem za preživljavanje u svim uvjetima, ne i bez izraženih crta samodopadnosti i sam je počeo vjerovati u svoju veličinu. Zna se da je redovito čitao mnoga hrvatska glasila – „Vjesnik“, „Večernji list“, „Arenu“, „Vjesnik u srijedu“, „Start“… Stare brojeve tih novina policija je pronalazila u Pintarićevim tajnim skrovištima širom Zagorja i kalničko-bilogorskog kraja.

U svojim uspomenama na svoga klijenta odvjetnik Gruičić će uz ostalo napisati: “Novine nisu samo izvještavale, one su i huškale, one su i podstrekavale, a javno je mnijenje prema njemu bilo nepravedno. Po meni on nije bio takav zločinac, surov i odvratan, da bi trebao izazvati veliku strogost suda. Vinko Pintarić je bio Sizif, a možete li zamisliti Sizifa sretnim. Pintarić nije znao trpjeti nepravdu, on ju je činio. Za njega bih rekao da spada u onu većinu počinitelja ubojstava koji nisu pravi rođeni kriminalci, već su zapravo bespomoćnici koji u panici učine nešto užasno, nešto besmisleno kao što se i neplivač bori bezumno u vodi za život, poziva u pomoć i na taj način guta vodu i tone…“

Novine su ga, pišući i baveći se više njegovom hajdučijom, a manje suosjećajući sa nedužnim žrtvama, uzdigle do zvijezda, gubeći često osjećaj svake mjere za dobar ukus. Tako se zakotrljao rijetki ali školski primjer priče o suvremenom anti-heroju, priče koja je s vremenom prerasla u mit! A kako je sve počelo? Odgovor može biti dvostran, ovisno tko i kako danas gleda na postupke Vinka Pintarića – višestrukog ubojice i nemilosrdnog razbojnika, što je u stvarnosti i bio, ili čovjeka koji je zbog drugih doživio potpuni raspad ličnosti i krenuo stranputicom, jer su mu najbliži okrenuli leđa, ne pokazujući mu pravi put i pustivši ga da kroz život posrće sve do kraja, što je također bila istina.

Prave činjenice o njegovom životu

Da budemo zajedljivi? Ne! Podsmješljivi? Ne! Ili hladno bezobzirni? Ne! Ili pak ubojito realni? Ne! Neka taj početak njegove opasne kriminalne stranputice svatko tumači kako hoće, na svoj način, a mi ćemo krenuti s činjenicama. Sve je, dakle, počelo bezazleno, gotovo kao dječja igra. S prijevarom i – letvama! Toga je 26. lipnja 1973. tada 32-godišnji Pintarić došao u zabočku „Regeneraciju“ gdje su već radili njegova supruga Katica i njezina braća i gdje su mu opet bili obećali posao. Ali, opet su ga izigrali i prevarili kao i svaki put do tada.

Razočaran i gnjevan, ravno iz poduzeća otputio se u najbližu gostionicu, zapravo u buffet u zabočkoj Robnoj kući, i tu popio tri litre vina i dva decilitra konjaka. Vrlo brzo više nije znao za sebe od pijanstva. Krenuo je kući udaljenoj ne više od 250 metara i nedaleko od nje u jarku ugledao neke odbačene letve. Izabrao je nekoliko boljih i nastavio se uspinjati uzbrdicom. Sve su to sa strane promatrali njegovi susjedi Mate Papišta i Papištin podstanar Vid Želimorski. Obojica su počela vikati za njim, s tim da je Želimorski još uzviknuo: „Majku ti tvoju, kaj si mi to uzel?“ Pintarić je odbacio letve i uzvratio: „Ako su tvoje, neka ti i budu!“ Zatim je nastavio put i dalje teturajući.

Ali nije dospio daleko. Većina svjedoka koja je ispitana na tu okolnost bila je suglasna u svojim iskazima. Ukratko, Želimorski ga je sustigao i zbog letava istukao do krvi. Vinko se jedva otrgao i pobjegao kući. No, ne zadugo. Vratio se opet do Papište, sada noseći pištolj za pojasom. To Želimorskog nije nimalo uplašilo, jer je u jednoj ruci držao francuski ključ a u drugoj kamen, pa se opet okomio na Pintarića i ponovno ga oborio na zemlju. Pritom ga je i nekoliko puta udario ključem po glavi i rukama. Pintarić je pak tada potegao pištolj iza pojasa i uperio ga u Želimorskog, a ovaj na to ljutio uzviknuo: „Pucaj u prsa, ako si dečko i ako imaš iz čega“. Pintariću nije trebalo dvaput ponavljati. Ispalio je u Želimorskog nekoliko metaka i na mjestu ga usmrtio. Vidjevši što se dogodilo Mate Papišta se dao u panični bijeg. Pintarić je potrčao za njim i pripucao. Mato je pao pogođen u leđa, ali je preživio.

Samo jedna svjedokinja

Samo jedna svjedokinja čitav je događaj opisala posve drugačije. Bila je to Božena Želimorski, supruga ubijenog Vida. Ona je pred istražnim sucem Rankom Radovićem ispričala svoju verziju dramatičnih događaja pred kućom, izjavivši da je za sve kriv Mate Papišta koji je Pintarića oborio na zemlju i tu ga nemilice tukao.Ubojstvu je svjedočio i Pintarićev susjed, tekstilni tehničar Ante Pavičić koji je na prvi zvuk pucnjave potrčao pružiti pomoć Želimorskom i Papišti. Usput je sreo Vinka koji je ispucane metke mijenjao novima. Vidjevši ga kako trči prema žrtvama Pintarić je Pavičiću doviknuo: „Njima nema pomoći, a ni meni!“.

Tako je počelo prvo Pintarićevo odmetništvo. Pobjegao je u šumu, svjestan što je učinio. Krio se punih osamnaest dana, samo povremeno svraćajući kući i to samo po noći. Za to kratko vrijeme u kućnom je hodniku čak uspio iskopati zemunicu u kojoj je boravio, ali samo kad se osjećao potpuno sigurnim. A onda se, osamnaestog dana bijega, u njemu nešto prelomilo. Javio se odvjetniku Ladislavu Gruičiću, rekavši mu: „Želim se predati!“ Popili su kavu i rakiju, a zatim otišli u policiju. Poslije će se doznati da ga je na predaju nagovorila supruga Katica.

‘Kad popijem, meni se sve zamuti u glavi’

Istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu Ranko Radović 13. je srpnja 1973. otvorio dosje Kio-867/1973. čime je formalno započeo sudski postupak protiv Vinka Pintarića. Iz toga spisa čitamo: rođen 3. travnja 1941. u Zrinskom Topolovcu (općina Bjelovar), sin oca Ilije i majke Zore, s prebivalištem u Zaboku, naselje Borovšćak broj 40, Hrvat, državljanin SFRJ, radnik bez zaposlenja, oženjen, vojsku služio u Požarevcu, osuđivan… Istražnom je sucu rekao da je prije ubojstva popio ukupno četiri litre vina i više decilitara konjaka, dometnuvši: „Kad popijem, meni se sve zamuti u glavi.“

Naravno, sudac ga je pitao je li se ikada liječio ili tražio liječničku pomoć zbog kakvih nervnih ili duševnih bolesti. Odgovorio je odrečno, ali nije zaboravio napomenuti da su ga, kao malog, svi tukli po glavi. Imajući to u vidu, ali i činjenicu da je u pijanstvu bio jako rabijatan i nasilan njegov je odvjetnik zatražio da se Pintarić uputi na neuropsihijatrijsko vještačenje. Za pregled i stručno mišljenje određen je forenzički odjel Zavoda za duševne i živčane bolesti u Vrapču.

Pintarić se, međutim, nije dugo zadržao u bolnici. Kad mu je 18. rujna 1973. u posjet došla supruga Katica on je iskoristio priliku i umakao.

---

*Drugi dio feljtona objavit ćemo uskoro