Kupila sam avionske karte, spakirala najnužnije stvari i prije šest godina došli smo u Zagreb. Dočekao nas je moj brat koji je prije četrdeset godina došao ovdje na studij. Tu se zaljubio i zasnovao obitelj, pa smo neko vrijeme bili smješteni kod njih u kući, ali sam vrlo brzo zatražila papire za azil jer sam željela što prije naučiti jezik, zaposliti se i krenuti samostalno graditi novi život.

Željela sam što prije pronaći posao, ali nisam znala jezik

Počeci nisu bili nimalo lagani. Nakon pet mjeseci dobila sam rješenje za azil i naknadu za stanarinu koja se isplaćivala dvije godine. No, nismo uspjeli pronaći smještaj. Ljudi koji su iznajmljivali stanove su odustajali kada bi čuli da je riječ o izbjeglicama. Nakon šest mjeseci traženja sreli smo jedne predivne ljude koji su nam iznajmili maleni topli stan u Gajnicama, a u njemu živimo i danas.

Veliki problem bio mi je i jezik. Željela sam što prije pronaći posao, pa sam uz pomoć obitelji uplatila školu za strance na Filozofskom fakultetu i završila prvi stupanj. Škola nije bila jeftina i odlučila sam dalje učiti sama. Ne znam kako je danas, ali tada nisu postojali besplatni tečajevi hrvatskog jezika za izbjeglice.

Bojala sam se i kako će mi se sinovi snaći u školi, ali je srećom Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) organizirala volontere koji su s djecom učili jezik. Najmlađi sin Ahmad imao je tada 11 godina i upisao je osnovnu školu, a druga dvojica sinova tada 14-godišnji Hamza i 16-godišnji Abdurahman upisali su Islamsku gimnaziju u Zagrebu. Iako su bili u vrlo osjetljivim godinama svi troje su se vrlo brzo uklopili u društvo i naučili jezik, a najmlađi sin danas toliko dobro govori hrvatski da se ljudi iznenade kada im kaže da je doselio ovdje prije šest godina.

U Alepu sam projektirala hotele i kafiće

Nisam nikako uspijevala pronaći posao, ali snalazili smo se. Imala sam pomoć države, a pomagao mi je i brat koji živi u Dubaiju, zatim sestra koja već godinama živi u Kaliforniji, te brat koji je tijekom rata odselio iz Alepa u Graz. On se vrlo brzo snašao u Austriji jer je prije rata završio studij elektrotehnike u Velikoj Britaniji, pa nije imao problema s pronalaskom posla.

Najteže mi je padalo to sjedenje doma. Navikla sam raditi, a u Alepu sam se zaposlila početkom devedesetih, odmah nakon završenog studija arhitekture. Radila sam u upravi za turizam. Gradili smo hotele, kafiće i bungalove za turiste, planirali smo izgradnju, dodjeljivali zvjezdice hotelima i vršili nadzor. No, ovdje nisam mogla dobiti posao u struci jer sam u Siriji projektirala ručno na papiru. Nisam nikada radila u CAD-u i sličnim programima jer smo u uredu imali mlađih kolega koji su crtali digitalno.

Zaista smo lijepo živjeli u Alepu. Imali smo svoj stan, dva auta i vikendicu u koju bismo odlazili gotovo svakog vikenda. Moj je muž imao obiteljsku tvornicu čipke i nismo se nikada morali brinuti za egzistenciju. Danas je sve to razrušeno, sve smo izgubili i ja sam morala krenuti ispočetka. Kada sam došla u Zagreb bila sam uvjerena da ćemo se poslije rata moći vratiti u Alep, ali nažalost situacija je takva da se nemamo čemu vratiti. Sada više ne padaju bombe, ali nema struje, nema vode i nema života u mojem gradu.

Nisam mogla besposleno sjediti doma

I zato sam odlučila ostati koliko god mi se to u nekim trenucima bez posla činilo potpuno beznadno. No, prevagnulo je što se mojoj djeci jako svidio Zagreb, kao i škole u koje su išli. Danas, dvojica sinova studiraju. Stariji se bavi programiranjem, srednji sin je na drugoj godini Građevinskog fakulteta, a najmlađi je završio školu za automehaničara i uskoro kreće raditi.

Prije nekoliko godina ja sam završila tečaj za njegovatelja jer sam vjerovala da ću tako najbrže pronaći posao. Odrađivala sam praksu u jednom domu za starije i nemoćne i tada sam shvatila da nemam fizičku snagu za to zanimanje. Nisam mogla samostalno okretati i nositi pacijente, pa sam predložila da radim u njihovoj praoni rublja. Odgovorili su da to mjesto ne mogu dobiti i ponovno sam se našla bez posla.

Prije dvije i pol godine sam se konačno uspjela zaposliti u jednom second hand shopu u Zagrebu, ali nakon mjesec dana krenuo je lockdown, zatvorili su dućan i opet sam završila kod kuće. Osjećala sam se loše jer nisam mogla besposleno sjediti i počela sam volontirati u udruzi ‘Are You Syrious?’. Ondje nas je povremeno posjećivala Cyrile, gospođa iz Francuske koja već godinama živi u Zagrebu.

Pričala mi je o Živom Ateljeu DK u Ilici u kojem organiziraju radionice i razne događaje iz kulture i pozvala me da dođem vidjeti što sve rade. Najprije sam svake srijede dolazila na keramičke radionice nakon kojih smo imali izložbe i prodaju tih radova, a prije pola godine sam se zaposlila u Ateljeu na jednom međunarodnom projektu kao asistentica u organizaciji raznih evenata i radionica.

Zagreb sam počela doživljavati kao svoj grad

Taj posao mi je baš veliki gušt raditi. Pomažem u organizaciji raznih evenata i projekata na kojima radimo. Držimo radionice keramike, stakla, ručnog rada i fotografije. Organiziramo i razne bazare, a ponedjeljkom imamo i ritual ispijanja kineskog čaja. Svaki dan imamo razne aktivnosti i uvijek je živo i kreativno.

U ateljeu sam također upoznala divne ljude, a mnogi od njih su mi postali bliski prijatelji, pa konačno mogu reći da sam Zagreb počela doživljavati kao svoj grad. Zadovoljna sam i jer su mi i sinovi sretni ovdje. Imaju svoje društvo i svoj novi život; rade, studiraju i u slobodno vrijeme volontiraju.

U Siriji imamo još malo rodbine, ali sa suprugove strane. Čujemo se s njima preko WhatsAppa i uvijek nam govore da je situacija još uvijek jako teška. Voljela bih ih jednog dana posjetiti u Siriji, ali nažalost još nije vrijeme za to. U Zagrebu sam upoznala i nekoliko sirijskih obitelji. Srećom, i oni su se svi snašli. Rade, imaju svoje živote, pa nemamo puno vremena za održavanje kontakta, iako smo svjesni da bismo se trebali češće družiti.

Nedostaje mi prisnost među susjedima

Kroz ovo iskustvo shvatila sam da nisam zarobljenik prošlosti, a to je jedini način da kreneš dalje. Prije sam imala jako lijep život, a sada sve gradim ispočetka. Vjerujem da sam uspjela jer sam nastojala gledati pozitivno na situaciju u kojoj sam se našla i borila sam se najviše zbog svoje djece. Ne mogu reći da nikada ne osjetim tugu ili nostalgiju kada se sjetim kako smo nekada živjeli.

Nemam više niti naše obiteljske albume. Čuvam nekoliko fotografija od muža, a sve ostalo je izgubljeno. Nedostaje mi to, ali zato većinu naših sretnih trenutaka čuvam u sjećanjima. I to ne blijedi. Nedostaje mi i moj jezik jer još uvijek ne mogu izreći sve što želim i osjećam, pa mi katkad komunikacija na hrvatskom zna biti naporna, ali zato s djecom i bratom razgovaram na arapskom. Vjerujem da se dobro nosim sa svime što smo prošli jer gledam prema naprijed. Volim raditi, volim se družiti, volim ljude i to mi je definitivno pomoglo da krenem dalje.

Kroz sve ove godine vidjela sam da postoje velike razlike između Sirije i Hrvatske. Primjerice, u Siriji su ljudi iz susjedstva međusobno puno povezaniji. Svakodnevno se druže, ispijaju kave nakon posla, a kada nešto fino kuhaju međusobno podijele hranu. Ovdje to nije tako, pa ponekad imam osjećaj da su ljudi malo otuđeniji. U Siriji ne bi bilo moguće da živite nekoliko godina u istoj zgradi, a da ne znate tko su vam susjedi.

No, s druge strane ovdje sam upoznala puno toplih i dobronamjernih ljudi koji su spremni pomoći, a nešto što me zaista osvojilo su prirodne ljepote. Priroda je potpuno drugačija i zato pokušavam što više vremena provoditi u šetnjama. Brat mi živi blizu Sljemena, pa vikendima prije ručka odlazimo na planinarenje, a ostatak slobodnog vremena provodim sa svojom djecom. Puno se družimo, pričamo i to mi znači više od svega na svijetu.