Nini B. iz Zagreba prije četiri godine dijagnosticarana je nespecifična neorganska psihoza, psihički poremećaj zbog kojeg osoba gubi vezu sa stvarnošću i više ne može normalno funkcionirati. Sada za Telegram detaljno govori kako je do toga došlo, s čime se sve nosi, te koliko je važno hitno potražiti pomoć i krenuti s liječenjem.

---

Moji problemi pojavili su se 2016. godine kada sam ušla u psihozu. Imala sam tada četrdeset godina, bila sam u braku, radila honorarne poslove i učila kompjuterske vještine. Desetak godina nisam imala stalan posao što mi je počelo stvarati popriličan stres.

Psihoza mi se pojavila odjednom, kao da je došla iz vedra neba. Nisam prije toga doživjela nikakvu traumu ili jači stresni događaj koji je mogao trigerirati to stanje. Sve je krenulo s osamljivanjem. Inače sam većinu dana provodila vani, ali sam se s vremenom potpuno zatvorila u kuću. Nekoliko godina prije toga sam jednostavno počela ignorirati svoje roditelje i tri godine nismo razgovarali. Ni danas mi nije jasno zašto sam tako postupila.

Kod kuće sam uglavnom učila digitalno crtanje jer sam se željela zaposliti se u industriji videoigara. Jedne večeri bila sam na Facebooku i odjednom sam dobila osjećaj kao da su se svi ljudi tamo urotili protiv mene. Sjećam se da sam skrolala po Faceu, čitala sve te postove i imala osjećaj da su upućeni meni.

Sve više sam tonula u psihozu i odvajala se od realnosti

Svaki dan kada bih došla na Facebook to se ponavljalo. Sve sam više imala osjećaj da me ljudi ciljano ugnjetavaju. Čitajući njihove postove i komentare, činilo mi se da mi se rugaju da sam glupa, ružna i slično. To je u meni stvorilo jaku uznemirenost.

Nakon nekog vremena skinula sam se s društvenih mreža i nisam više koristila internet. Nadala sam se da je to rješenje problema u kojem sam se našla. Vrlo brzo nakon toga počela sam umišljati da me netko prati preko GPS-a, pa sam odbacila smartphone i počela koristiti one stare mobitele s tipkama. No, ni tu nije stalo; počela sam umišljati da me kontroliraju preko radio veze, pa sam prestala paliti i radio, a strahovi su se samo multiplicirali.

Na kraju sam došla do toga da sam, hodajući ulicom, umišljala da se plakati i natpisi na zidovima zgrada odnose na mene. Samo je prelazilo iz jednog oblika u drugi i sve više sam tonula u psihozu i odvajala se od realnosti, a nisam toga bila svjesna. Ne mogu reći da sam cijelo vrijeme osjećala strah. Pojavio bi se u određenim trenucima. Više sam imala osjećaj kao da je sve to neka igra, kao da se nalazim u računalnoj igri u kojoj sam glavni lik i to mi je radilo nelagodu i stres. U to vrijeme nisam igrala video igre, ali sam pokušavala pronaći posao u industriji videoigara i moguće je da su mi se zato takvi scenariji vrtjeli u glavi.

Isprva nisam nikome govorila što proživljavam

Psihoze su mi trajale dvije godine, a prvih sedam mjeseci proživljavala sam ih u tajnosti. Nikome nisam o tome govorila. Kroz cijelo to vrijeme osjećala sam jaki stres, morala sam se puno kretati i malo sam jela. To su isto bili simptomi ove bolesti. Oko mene ljudi to nisu u početku shvaćali. Trčala sam na Jarunu, puno vježbala i to je svima oko mene bilo super.

U jednom trenutku, nakon sedam mjeseci, pukla sam i javila se prijateljici koja živi u Americi. Šest sati smo se dopisivale o tome što mi se događa na Facebooku i povjerovala mi je. Priča joj je djelovala realno i bila je ljuta na te ljude koji se kao urotili protiv mene. Nakon liječenja sam joj se ponovno javila i objasnila što se zapravo dogodilo.

Kasnije sam pričala sam i s nekim svojim prijateljima uživo i među njima je bilo onih koji su povjerovali u te moje priče, a neki su pretpostavili da sa mnom nešto nije u redu. Sjećam se da sam otišla do prijateljice koja je kustosica u jednoj galeriji s idejom da bih napravila izložbu na temu maltretiranja na internetu. Nakon što sam joj sve iznijela pitala me jesam li bila kod psihologa u zadnje vrijeme.

Završila sam u Jankomiru na zatvorenom odjelu

U vrijeme najjače psihoze raspao mi se i brak, a naše dijete je ostalo živjeti s mojim bivšim mužem u stanu. Ponovno sam uspostavila odnos s roditeljima i preselila sam u njihov stan. Skužili su da sa mnom nešto ne štima. Govorila sam im da me neki ljudi prate, kontroliraju i maltretiraju. Nisu znali kako mi pomoći. Malo su se raspitali i mama mi je predložila da potražim liječničku pomoć. Strašno me uvrijedilo što mi ne vjeruje i što misli da sam bolesna, pa sam se posvađala s njom i naprasno otišla iz stana.

Nisam se pojavljivala 12 dana. Roditelji su mi bili jako zabrinuti, zvali su policiju i prijavili moj nestanak. Otišla sam kod prijateljice koja nije znala da sam se vodila kao nestala osoba. Rekla sam joj da sam se rastavila, da nemam kamo i da hitno trebam smještaj dok ne nađem nešto svoje. U jednom trenutku otišla sam kod prijatelja kod kojeg sam često dolazila tijekom te svoje psihoze i on je već duže vrijeme slutio da sa mnom nešto nije u redu. Odmah s vrata me zadržao, nazvao moju mamu, a ona je pozvala policiju i javila da su me pronašli. Po mene je došla hitna i odveli su me u Jankomir.

Mirno sam ušla u kola hitne, ali sjećam se da mi nije bilo jasno zašto me vode tamo. Istu večer primila me dežurna psihijatrica. Govorila sam joj da mi ne treba liječenje, a ona me ispitala, napisala svoje mišljenje i prebacili su me na zatvoreni ženski odjel.

Odmah su mi postavili dijagnozu i krenulo je liječenje

U narednim danima napravili su mi preglede štitnjače i testirali me na neke genetske i autoimune bolesti koje mogu izazvati psihoze, ali ispalo je da sam fizički potpuno zdrava. Dijagnosticirali su mi nespecifičnu neorgansku psihozu.

Ispočetka sam dobivala neki nevjerojatno jaki lijek i sjećam se da sam jedva hodala do wc-a. Trebalo je proći vrijeme dok se sve nije uravnotežilo. Nakon petnaest dana sam trebala potpisati da i dalje želim ostati na liječenju, ali sam to odbila. Nisam još bila svjesna koliko je mi je potrebno liječenje, pa su zvali sudskog vještaka koji je procijenio moje stanje i donio odluku da me zadrže protiv moje volje. I to se, naravno, pokazalo kao ispravna odluka.

Na zatvorenom odjelu provela sam mjesec dana i nemam ružna sjećanja na to razdoblje. To je lijep novi odjel i ne mogu reći da mi je bilo nelagodno tamo boraviti. No, bilo je uznemirujućih trenutaka. Recimo, došla je žena koja je cijelo vrijeme plakala i tražila pomoć. Imaš poriv da joj pomogneš, ali ona zamišlja svašta i jednostavno joj ne možeš pomoći i to mi je bilo jako teško gledati.

U bolnici sam shvatila da mi je potrebna pomoć

Nakon nekog vremena počeli su mi kronično nedostajati odlasci van, ne možeš se ni prošetati. Jedini dodir s vanjskim svijetom ti je balkon s rešetkama, koji su pretvorili u pušionu, i posjete, kada bi mi dolazili roditelji i prijatelji.

Ponekad ljudi imaju osjećaj da je to kao iz filma Let iznad kukavičjeg gnijezda, ali nije ni slično. Danas postoje i lijekovi s kojima možeš normalnije funkcionirati. Cure na odjelu su bile vesele i zaista nije bila loša atmosfera. Imali smo dnevni boravak s televizijom, igrali smo društveni igre, slagali puzzle i odlazili na radionice crtanja, a i ja sam vodila jednu kreativnu radionicu.

Nakon mjesec dana prebacili su me na otvoreni odjel. Bilo mi je puno lakše jer sam mogla izlaziti. U sklopu bolnice se nalazi predivan park i svaki dan sam odlazila u šetnju. Već sam do tada shvatila što mi se događa, postala sam svjesna da mi je potrebna pomoć, nekako sam se smirila i nisam više imala potrebu otići iz bolnice.

Danas mi je puno bolje. Trudim se normlano živjeti

Na otvorenom odjelu sam provela još četiri mjeseca i liječnici su mi uspjeli odrediti terapiju od koje sam se osjećala bolje, ali ošamućenost mi je ostala još neko vrijeme i nakon bolnice. I to nije ugodan osjećaj, bila sam usporena, stalno sam se ponavljala i vjerujem da sam svima oko sebe bila dosadna.

Nekoliko mjeseci nakon što sam izašla iz bolnice pojavila mi se i depresija. Mogla sam cijeli dan provesti u ležećem položaju i buljiti u jednu točku. Nije mi se dalo jesti, kuhati niti spremati. Prvih nekoliko mjeseci depresije nisam se mogla brinuti ni za kćer. Sve mi je bilo teško i u dogovoru sa svojim psihijatrom krenula sam u dnevnu bolnicu na liječenje u sklopu kojeg sam imala psihološke grupe, vježbe i kreativne radionice. Uz svoju redovnu terapiju antipsihoticima počela sam piti i antidepresive i stanje mi se popravilo.

Prošle su dvije godine od povratka iz bolnice i danas sam puno bolje, depresija je nestala, a i ošamućenost mi je sve manja. I dalje se borim. Pokušavam se vratiti normalnom životu i tjeram se iz dana u dan normalno funkcionirati. Prije nekoliko mjeseci sam se prvi put osjetila sposobnom ponovno raditi i sada vježbam koncentraciju i pokušavam pronaći posao. Opet imam energije i ponovno se mogu se brinuti za svoju kćer. Ona i dalje živi kod oca, ali viđamo se i konačno provodimo kvalitetno vrijeme zajedno.

Osobno nemam strah od stigme, ali postoje ljudi koji ne razumiju

Nažalost ova moja dijagnoza nije rijedak slučaj. Ima ih dosta oko nas, ali ljudi toga nisu svjesni. I mislim da bi se kod prve pojave psihoze trebalo brzo reagirati jer nikad ne znaš u što se to može pretvoriti. Problem je to što bi se ljudi trebali sami prijaviti u bolnicu i potražiti pomoć, ali kad se nađeš u tom stanju ne shvaćaš što ti se događa. Uvjeren si da je to što doživljavaš realnost.

Moji liječnici nemaju odgovor zašto se meni psihoza dogodila u tako kasnim godinama. Kad sam bila mlađa susretala sam se s depresijama. Prvi put sam je osjetila s trinaest godina, u vrijeme velikih hormonalnih promjena. Osjećala sam se depresivno i moji doma su to itekako primijetili jer sam markirala, ali nisam išla van partijati nego sam ostajala doma u krevetu.

Nisam tada zatražila pomoć psihologa i depresija se pojavljivala periodično kroz cijeli moj život. I ovo je možda bio nastavak. Da se to liječilo otpočetka možda ne bi došlo do ovoga i zato je bitno pričati o tome. Meni nije problem izaći sa svojom pričom u javnost, no, odlučila sam to napraviti anonimno zbog svoje obitelji. Oni su mi velika podrška u svemu ovome, ali ne bi željeli da se moja priča širi jer ljudi oko njih to ne shvaćaju. Moji prijatelji znaju što mi se dogodilo, otvoreno pričam o tome i nemam strah od stigme.