Ušli smo u halu u kojoj je sjedilo oko 150 žena za šivaćim strojevima. Drvenim stepenicama popeli smo se na kat do jedne drvene izbočine, nešto poput balkona, bez stropa i ograde. “Tu ćemo spavati,” objasnio je Lazić dok sam u nevjerici ispod nas promatrao žene za šivaćim strojevima.

Noć u pariškoj tvornici odjeće gdje su radile žene iz Jugoslavije

“Ne boj se nećeš pasti, a kad zaspeš nećeš ništa čuti, spavat ćeš kao beba”, hrabrio me Lazić. Te su žene s prostora bivše Jugoslavije šivale kožne jakne i odjeću, radile su danomice u dvije smjene po 12 sati. S obzirom na to da nisu imale dozvole za rad, nisu smjele na ulicu da ih ne uhvati policija, a nakon tri mjeseca, jer im je istekla viza, morale su se vratiti kući.

Jadran Lazić stigao je u jesen 1974. u Pariz kako bi okušao sreću kao fotograf. S obzirom na to da nije imao baš novaca, javio se Stanku Mandaliniću, čiji je telefon dobio u Splitu, i zamolio ga za pomoć.

Mandalinić mu je pružio utočište u svojoj tvornici i Lazić mu je na tomu i danas beskrajno zahvalan. Tu se zadržao nekoliko mjeseci, no kako je morao svakodnevno putovati metrom do grada, odlučio je preseliti se bliže centru. Na sreću, poznavao je nekoliko glumica i manekenki kod kojih bi prenoćio sve dok nije pronašao sobu u 16 arondismanu, u jednom od najluksuznijih kvartova u Parizu. Za Lazića bila je to priča po onoj, izvana gladac, iznutra jadac.

Početak uz duplerice s glumicama i manekenkama

“Iznajmio sam sobicu u potkrovlju, nije imala WC, samo mali lavabo. U zgradu nisam mogao ući na glavni, već samo na pomoćni ulaz za poslugu.” Ta idila, međutim, nije dugo potrajala. Kako nije mogao plaćati stanarinu, nakon tri mjeseca morao je pobjeći, pa se neko vrijeme opet potucao od jedne do druge prijateljice.

U Parizu smo za magazin Start napravili intervju sa slikarom Virgilijem Nevjestićem, reportažu o umjetničkoj četvrti Paris Saint-Germain, a Lazić je dogovorio dvije foto seanse s jednom glumicom te manekenkom. Sastanke s njima organizirao je u 13 sati. “Tako da nas mogu počastiti ručkom, da zašparamo nešto para,” objasnio je Lazić sa šeretskim osmjehom.

Kod obje smo, prema očekivanju, ručali, Jadran ih je snimio, a zaista lijepa glumica, valjda da ne bismo gubili vrijeme s pripremama za fotografiranje, dočekala nas je u prozirnom negližeu. Bila je to klasična win win situacija: djevojke su bile zahvalne Laziću što ih je snimio, Start je dobio dvije atraktivne djevojke za duplerice, a Lazić i ja uštedjeli smo novac.

Svjetske zvijezde snimao pijane ili ih hvatao u preljubu

Tako je, eto, nimalo glamurozno, izgledao početak jedne nevjerojatne životne priče prvog hrvatskog paparazza, lovca na senzacije, ali i vrhunskog umjetničkog fotografa.

Tijekom karijere koja traje više od 50 godina, Lazić je snimio oko stotinu najslavnijih svjetskih zvijezda filmske industrije druge polovice 20. stoljeća: među ostalim, Clinta Eastwooda, Charlotte Rampling, Marlona Branda, Elizabeth Taylor, Faye Dunaway, Jacka Nicholsona, Roberta de Nira, Harrisona Forda, Silvestera Stallonea, Omara Sharifa, Raquel Welch, Jean-Paula Belmonda, Yula Brynnera, Brigitte Bardot, Johnnyja Deppa, Jamieja Foxa…

Svojim kamerama Lazić je gradio mitove o slavnima, stvarao im karizme, ovjekovječio svu raskoš njihova života. Istodobno, otkrivao je njihove slabe strane: snimio ih je pijane, poput Marlona Branda ili u preljubu kao što je to učinio s Biancom Jagger i Davidom Bowiejem.

Snimio tijelo Leonida Brežnjeva i pozirao s najtraženijim teroristom

Tako je ujedno i rušio mitove o njima koje je sam stvarao. Pred njegovim objektivom prodefilirali su političari poput francuskog i američkog predsjednika Jacquesa Chiraca i Ronalda Regana, modnog kreatora Pierre Cardina ili pak milijardera Giovanni Agnellija i Stavrosa Niarchosa.

Najveći uspjeh postigao je pak s dvije svjetske ekskluzive: jedini je na svijetu snimio mrtvo tijelo i sprovod sovjetskog predsjednika Leonida Brežnjeva te se pred kamerama grlio s, tada najtraženijim teroristom na svijetu, palestinskim vođom, Abu Abbasom, za kojim je Amerika raspisala milijunsku nagradu.

Dok smo ovih dana razgovarali citirao sam mu dio intervjua s Ionom Tiriacom, nekada slavnim rumunjskim tenisačem, a danas milijunašem i iznimno uspješnim biznismenom i bankarom, koji je objasnio kako do svjetskog teniskog vrha najčešće dolaze mladi iz siromašnih obitelji. ”Samo oni koji su gladni spremni su žrtvovati sve da bi uspjeli. Oni iz imućnijih obitelji to nikad neće napraviti”

Što ga je natjeralo da napusti Split i traži svjetsku slavu

Lazić je odmah skočio:” Upravo je to moj slučaj. U Parizu sam se borio za goli život, a francuski fotoreporteri bili su razmaženi, imali su stan i osigurane prihode, pa im nije bilo ni na kraj pameti da kao ja, stoje, primjerice, sedam dana i noći ispred hotela u kojem je odsjedao Marlon Brando, kako bi ga snimili.”

Lazić priznaje da je imao još jedan snažan motiv da ni u najtežim trenucima na odustane. “Kad sam društvu u kafiću Semafor u Splitu kazao da idem u Pariz, posprdno su se osmjehivali. Samo tebe čekaju, govorili su mi, pa je u meni proradio onaj splitski inat da im neću dati gušta. Odgovorio sam im: ako ne odem nikad neću saznati jesam li nešto propustio, a ako ne uspijem vratit ću se i znam da ću vas naći za istim stolom. Zbog toga sam morao uspjeti u Parizu,” zaključio je Lazić.

Vrlo je opušten i samouvjeren sugovornik, siguran jer zna da će svojim životnim pričama, koje su izvan svih standarda, fascinirati slušatelje. Osmjeh mu se nikada ne skida s lica, južnjački temperamentno gestikulira, a premda je odselio iz Dalmacije prije 47 godina, i dalje govori besprijekorno po splitski kao da se cijeli život nije maknuo iz rodnog grada.

U jednom trenutku karijere nije jeo po tri cijela dana

Život mu u početku nije bio lak, doista je prošao kroz brojna, teška iskušenja. Kako bi bio što mobilniji, posljednjim novcima kupio je stari, rabljeni Peugeot 204, coupe cabriolet. Bilo je to u vrijeme kad po tri dana nije jeo, pa je bio na rubu očaja. Kad je zapeo u prometnoj gužvi, jedna starija gospođa u luksuznoj Citroenovoj žabi, stalno mu je nervozno trubila.

“Budući da je vozila skupocjeni automobil, da je nosila bundu, palo mi je na pamet kako ću do ručka. Nekoliko puta kolona je kretala pa stala, a u jednom trenutku, namjerno sam, iznenada, stao na kočnicu, pa se žaba zabila u mene.” Lazić je izašao van te zabrinuto pitao gospođu zašto mu je to napravila. “Šteta je bila minimalna, jer je moj blatobran već od ranije bio oštećen. Kazala je da se užasno žuri te me pitala koliko mi je dužna.”

Kratko se dvoumio, bojao se da ne pretjera, pa je promrmljao da će 500 franaka biti dovoljno. “Tada je to za mene bio novac velik kao kuća, no kad je otvorila novčanik vidio sam da tih novčanica velikih kao plahta, ima koliko hoćeš. Izvadila je jednu, a ja sam shvatio da sam mogao tražiti i deset puta više, ali i ovo mi je bilo više nego dovoljno, imao sam novaca da preživim nekoliko dana. Odmah sam stao kod prvog restorana i bio najsretniji čovjek na svijetu.”

Širio mrežu svojim informatora po pariškim hotelima

Iako u to doba nije bilo puno paparazza, Lazić je shvatio da mora razviti mrežu informatora kako bi preduhitrio konkurenciju te prvi saznao što se događa u gradu, posebno gdje odsjedaju slavni.

“Djevojkama na recepcijama hotela i telefonisticama obvezno sam donosio cvijeće i čokoladice, šarmirao ih, pa sam tako saznavao tko od slavnih osoba odsjeda u kojem hotelu.” U to vrijeme gospođi Maggy Nolan, koja je izdavala bilten od tomu što se događa i tko od zvijezda boravi u Parizu, Lazić je, iako nije imao novaca, donosio omiljeni šampanjac. ”Zahvaljujući tomu prije ostalih dobio sam prve primjerke biltena.”

Posebno su bile važne recepcionarke i telefonistice jer su one imale informacije o popularnima iz prve ruke. “Tada do slavnih osoba nije bilo teško doći. Recepcionerka bi mi otkrila tko je u hotelu, pa bih nazvao prijateljicu koja je radila na telefonskoj centrali koja bi me onda spojila s nekom zvijezdom. Danas nema šanse da se takvo što dogodi, slavni sada borave u hotelima inkognito i pod drugim imenima.”

Kako je uhvatio suprugu Micka Jaggera s Davidom Bowiejem

Svoje podvige Lazić zahvaljuje nevjerojatnoj snalažljivosti, brzim reakcijama, spretnosti, upornosti te hrabrosti da se ponekad posluži raznim lukavstvima pa i malim lažima. Jednima se predstavljao kao reporter uglednih časopisa, drugima je govorio da mu je broj telefona dao njihov zajednički prijatelj, također filmska zvijezda, trećima je pak, poput Farrah Fawcett, objašnjavao da ih je snimio u nekim neprimjerenim situacijama ili da su na fotografijama ispali loše, pa je predložio da mu poziraju kako ne bi trebao objaviti njihove neprimjerene fotografije.

Dakako, Fawcett, koja je inače redovno odbijala fotografe, odmah mu je zakazala termin za snimanje sutradan u deset sati. “Ipak nisam pretjerivao. Tako sam zatekao glumca Seana Penna kako pijan ili drogiran spava u kadi u hotelskoj sobi, ali ga nisam snimio, premda sam mogao tom fotografijom zaraditi velike novce.”

Dok je imao fotosession s Biancom Jagger, tada suprugom slavnog rockera Micka Jaggera, čuo je kako na telefon dogovora večeru s pjevačem Davidom Bowiejem, pa ih je, čuvši ime restorana, sačekao pred njim u kasne noćne sate. Drugi dan svi su se jagmili za ekskluzivnim fotografijama na kojima je Lazić uhvatio slavni par in flagranti.

Idilično prijateljstvo s mladom američkom glumicom – Jodie Foster

Najbitniji je odnos te kemija, kaže Lazić, koja se rađa između fotografa i onoga koga snima. “Ako nešto između vas klikne, tada su slike super, ako se ne dogodi ništa, onda nema ni dobrih fotografija.” Smatra kako je, kad je o njemu riječ, paparazzo pogrešan termin. “Ispravnije je reći da sam bio celebrity photographer.”

Nakon što se napokon snašao i situirao u Parizu te sklopio idilično prijateljstvo s mladom američkom glumicom Jodie Foster, istekla mu je putovnica te je još dobio poziv za vojsku. Kako mu je otac Mirko Lazić bio mornarički oficir na brodu Galeb, iz poštovanja prema njemu, odlučio se vratiti u Split i odslužiti vojni rok.

Ispratila ga je Jodie Foster s kojom je proveo desetak prekrasnih dana u Splitu i na Hvaru, a potom ga je zasipala pismima sa snimanja filmova po svijetu. “ To je zadalo ozbiljne glavobolje onima koji su bili zaduženi za vojnu sigurnost, jer su danima proučavali zašto takva međunarodna filmska zvijezda piše običnom vojniku Laziću.”

Doživio tešku prometnu nesreću u Splitu 1979.

Po završetku vojnog roka 1979., Lazić je doživio tešku prometnu nesreću u Splitu. Zadobio šest ozbiljnih fraktura glave, kičme, noge, ruku, pa su ga, nakon što su ga sanirali, prebacili na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd gdje je obavio tri operacije na glavi. Dok se oporavljao došli su mu predstavnici izdavačke kuće Jugoštampa s molbom da objave njegovu knjigu “Ja paparazzo”.

Ponudili su mu sjajan ugovor, a istodobno gazda Sippa-Pressa Goksin Sipahioglu, kod kojeg je cijelo vrijeme radio, predložio mu je da ostane u Beogradu kao njihov dopisnik.

Definitivno je odlučio prihvatiti tu ponudu kad se zaljubio u beogradsku odvjetnicu Vesnu. “Ubrzo sam kao fotograf i umjetnik od grada dobio stan u potkrovlju, pa smo se Vesna i ja oženili te dobili dvoje djece.”

Misija na sprovodu Leonida Brežnjeva u Moskvi

Za boravka u Beogradu Lazić je doživio vrhunac svoje karijere. Nakon što je umro sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev, Lazić je pojurio u Moskvu. Tamo nije bilo niti jednog stranog novinara i fotoreportera, pa se Lazić, koristeći se iskustvima iz Pariza, jedini uspio probiti do njegovog lijesa te snimiti njegov sprovod iz najveće blizine. Ruski fotografi, naime, svoje slike nisu smjeli slati u inozemstvo.

Pomogli su mu dopisnik sarajevskog Oslobođenja, čiju je ženu upoznao u avionu dok je putovao u Moskvu te bivši ruski diplomat kojeg je upoznao u Beogradu. Zahvaljujući njima, te jednom oficiru iz osiguranja kojeg je šarmirao, probio se do dvorane Doma sindikata gdje je bio izložen lijes.

“Bio sam udaljen nekoliko metara od odra. S dva aparata snimao sam u koloru i crnoj bijeloj tehnici. Premda su me upozorili da se ne zadržavam predugo, nastavio sam snimati odlučan da ću ostati sve dok me na silu ne izvedu. Tako se i dogodilo. Vojnici iz osiguranja primili su me pod ruke i diskretno iznijeli iz dvorane.”

Nudili mu Mercedes za fotografije sa sprovoda u Moskvi

Role snimljenih filmova zamotao je u aluminijsku foliju, položio ih je u posebnu kutiju, a neiskorištene filmove stavio je u aparate, da izgleda kao da su korišteni. Ipak, prošao je granicu bez problema te prvo odletio za Beograd, a potom za Pariz.

Na aerodromu u Francuskoj osobno ga je dočekao šef prodaje Michel Chicheportiche koji je, nakon što mu je rekao što je snimio, odmah nazvao gazdu koji Laziću poručio: “Nudim ti svoj Mercedes u zamjenu za te filmove.“

Tek tada Lazić je shvatio kakvu je ekskluzivu snimio, pa je odbio Mercedes te dogovorio da zaradu podijele pola pola. S obzirom na to da je te fotografije Sipa Press odmah prodala po cijelom svijetu, Lazićev honorar bio je 50 posto od približno 300.000 dolara. Fotografija s Brežnjevljeva sprovoda bila je u magazinu Newsweek proglašena fotografijom godine, objavili su je svi važniji svjetski časopisi pa i magazin Start.

Abbasa nagovorio na puca iz nepostojećeg kalašnjikova

Kad je saznao da je taj najtraženiji terorist svijeta u Beogradu, Lazić nije bio odviše impresioniran jer nije znao tko je. “Tek kad sam saznao da ga traže Amerikanci, da je oteo brod Achille Lauro i putnike uzeo kao taoce, bacio sam se u potragu za njim.”

Ubrzo mu je Tanja Lazarević, koja je radila u Ministarstvu informiranja, priznala da je njen suprug, novinar Vjesnika Dobrica Pivnički, napravio razgovor s Abbasom pa mu je Lazić odmah banuo u kuću. “ Kako sam znao da je lovac, s vrata sam mu rekao: Dogovori mi sastanak s Abbasom, kupit ću ti koju god hoćeš lovačku pušku“.

Nekoliko dana kasnije Lazić je došao u ured Palestinske oslobodilačke organizacije u Beogradu noseći sa sobom knjigu Reporter. Toliko je šarmirao Abbasa da je ovaj pristao glumiti da puca iz nepostojećeg kalašnjikova.

Bogatstvo za fotografije s teroristom koje su snimljene u Beogradu

“Na kraju smo se, zagrljeni i nasmijani, fotografirali. Pomislio sam: Amerikanci su za bilo kakvu informaciju o tom čovjeku ponudili nagradu od dva i pol milijuna dolara, što će reći kad me vide s njim. A nakon što je prolistao knjigu Reporter koju sam mu poklonio, u kojoj su na kraju bile fotografije golih djevojaka, upitao me bi li i on mogao ići sa mnom na takva snimanja.”

Magazin Time platio je pedeset tisuća dolara za sliku na kojoj je Abbas pozirao kao da puca iz kalašnjikova, dok novinaru Pivničkom Vjesnik nije želio objaviti intervju jer je tako naredio Beograd. S honorarima za Brežnjeva i Abbasa Lazić je uz dodatak svoje ušteđevine, sagradio kuću u Zavali na Hvaru u kojoj sada iznajmljuje apartmane.

Novac koji je zaradio, bio mu je, dakako, bitan, ali jednako tako Laziću je bilo važno što je snimio fotografije koje je tražio cijeli svijet, a samo ih je on imao.

Boravak na prvoj crti bojišnice na Bliskom istoku

Za boravka u Beogradu Lazić je kao fotoreporter deset puta bio na poprištu rata između Iraka i Irana, od toga je 5 puta bio na iračkoj, a 5 puta na iranskoj strani. “Ratni reporter radi sve ono što i paparazzo, s tim da ne može birati što će snimati. Moraš danima ili tjednima čekati u hotelu da pobjede u nekoj ofenzivi da bi te nakon toga odveli na front. Prvo, naime, moraju ukloniti svoje stradale, a onda ti pokazuju tijela neprijateljskih vojnika.”

Priznaje da je faktor sreće iznimno važan u životu, ali, kaže, sreću se mora tražiti i izazivati. “Da sam sjedio kod kuće te da nisam išao riskirati u Moskvu, ne bih ništa napravio. Tako je i sa svim drugim stvarima koje sam napravio. Bilo je sreće, ali još više truda i muke.”

Bez svake sumnje tajna uspjeha Lazića leži i u njegovom šarmu, sposobnosti da lako uspostavlja kontakte te brzo stekne simpatije i povjerenje ljudi. No, kaže, u tom svijetu nema prijateljstava nego samo interesa.

Jean-Claude Van Damme mu se više nije javljao kad se proslavio

“Ti se ljudi međusobno druže samo dok jedni druge trebaju. Poslije toga više se ne poznaju. Prvi sam objavio snimke glumca Jean-Claudea Van Dammea, dok je još bio nepoznat, pratio sam ga na snimanjima prvih filmova, puno mu pomogao u karijeri, no kad je postao popularan više se nije javljao. Kad je, međutim, skoro propao zbog droge, nazvao me i zamolio da ga snimim. Pristao sam jer nisam zlopamtilo, a osim toga znao sam da su svi takvi.”

Nakon što se prvi puta rastao, Lazić je, priča, bio strašno nesretan bez djece. “Godinu dana sam patio, pio, bančio, jer se nisam mogao pomiriti s tim da mi djeca nisu u drugoj sobi, pa sam odlučio, kako bih se spasio da ne postanem alkoholičar, prihvatiti gazdinu ponudu da odem za dopisnika u Los Angeles. Bio je siguran da će mi Jodie Foster otvoriti sva vrata u Hollywoodu.”

Premda mu slavna glumica nije pomogla, Lazić se vrlo brzo snašao. Dobro je zarađivao, samo od Sipa Pressa primao je plaću od 5.000 dolara mjesečno.

Početak karijere u Americi, kupio apartman na Beverly Hillsu

“Sve je bilo potpuno različito od Pariza. Premda sam i tu krenuo od nule, zahvaljujući školi koju sam prošao u Parizu, brzo sam se uključio u društveni život, stanovao sam na Beverly Hillsu, kupio apartman.”

Ubrzo je došao na glas kao autor sjajnih umjetničkih fotografija, pa mu nije bilo problem dobiti pred svoje kamere slavne filmske glumice, fotomodele, manekenke. Najviše u to doba, međutim, bile su tražene zvijezde televizijskih serija i filmova. Lazićeve fotografije iz tog vremena bile su objavljene na naslovnicima više od 300 međunarodnih magazina iz 52 zemlje.

S drugom suprugom, nekadašnjom pjevačicom grupe Magazin Ljiljanom Nikolovski oženio se za manje od dva mjeseca kako su se upoznali. Njegova djeca obožavala su njene pjesme pa ih je Lazić odveo na koncert grupe Magazin u Jelsu. I to je bio fatalan susret, ljubav na prvi pogled.

Kako je upoznao svoju treću suprugu, Amerikanku Stephanie

“Bio sam uvjeren da je to prava žena za mene, iz mog grada, iz mog kvarta, iz moje ulice. Kako sam se morao vratiti u Los Angeles, jedino je rješenje bilo da se oženim i pokažem koliko mi je bilo stalo do nje. Tako je ona napustila Magazin i otišla sa mnom u Ameriku. Nažalost, taj brak nije dugo potrajao. ”

Da bi šarmirao svoju treću suprugu, Stephanie, Amerikanku, čija je majka Njemica, Lazić je pomno razradio strategiju osvajanja te je upotrijebio sav svoj šarm i upornost, ali i sve ono što je naučio o ženama u Parizu. Malo je, naime, muškaraca, skromno će Lazić, koji bolje poznaju žensku dušu od njega. “Svi me uvijek pitaju kako sam uspio kod tako lijepe žene, a ja im odgovaram sve se može, samo treba znati. Ne postoji neosvojiva tvrđava,” mudro je Lazić poučio svoje prijatelje.

Njegova poznanica Kathryn Sermak, asistentica glumice Betty Davis, prolazila je jedan dan pokraj njegova stana, pa ga je posjetila zajedno sa svojom prijateljicom Stephanie, novinarkom i urednicom na televizijskoj postaji NBC.

Svaki dan joj slao 52 ruže na posao

Kod Lazića je tada bilo muško društvo na kartanju, no sve je stalo kad su se pojavile njih dvije. “Bili su to sve kršni momci iz bivše Juge, visoki, zgodni, crni, šarmantni, i svi su se, dakako, bacili udvarati Stephanie i Kathryn. Procijenio sam da kraj njih nemam šanse, pa nisam obraćao pažnju na nju, premda sam osjetio da je kod mene nešto kliknulo čim sam ju ugledao na vratima.”

Lazić je od Kathryn dobio adresu redakcije NBC-a, pa je Stephanie svaki dan počeo slati 52 ruže. Na posjetnici je nacrtao 5 srca za 5 slova njegova prezimena, s tim da je prvi dan u ponedjeljak upisao prvo slovo svog L, a drugi dan slovo A. “Kathryn mi je pričala kako je cijela redakcija pokušala odgonetnuti tko šalje te ruže i tek nakon što je stiglo treće slovo Z, zaključili su da je to netko iz Istočne Europe.”

Tada je Stephanie, koja nije znala njegovo prezime, zaključila da bi to mogao biti domaćin kojeg je posjetila, pa ga je nazvala.” Kad sam čuo njen glas, rekao sam joj da imam drugu liniju, da ne mogu razgovarati, te sam zaklopio slušalicu.”

Rezervacija večere u restoranu Madeo bila je ključ ljubavne priče

Odmah potom nazvao je cvjećarnicu te rekao da u četvrtak i petak ne šalju cvijeće. “Mislio sam, naime, ako mi ikada bude cura previše ću ju razmaziti pa bi zbog toga kasnije mogao imati problema.” To je, pričala mu je Kathryn, konsterniralo Stephanie i njenu redakciju. Tada su zaključili da je riječ o manijaku koji je opsjednut njome, pa su se svi zabrinuli.

U ponedjeljak je sve iznenadio jer joj poslao dva buketa s 52 ruže, s pozivom da dođe na večeru u jedan od najboljih talijanskih restorana. “Prije toga sam svim konobarima u restoranu Madeo rekao, ako netko pita tko je rezervirao stol, da ne smiju otkriti da sam to ja.” I doista, Stephanie je nazvala, no, priča Lazić, za pegulu javio joj se vlasnik restorana Bruno, kojemu nije rekao svoju tajnu.

“Na njeno pitanje tko je rezervirao stol za dvoje, Bruno je odmah kazao È quello che ha prenotato Jadran, bellissima signora. Tada me je Stephanie nazvala i zahvalila na ružama, no odgovorio sam joj da nemam pojma o čemu priča. Bila je zatečena, ali je ipak kazala da onda neće doći u restoran te zaklopila slušalicu. Naravno da sam ju odmah nazvao pokajničkim glasom te sve priznao. I tako se rodila ljubav mog života,“ zaključio je Lazić svoju neobičnu ljubavnu priču.

Čeka se izdavanje dviju raskošnih knjiga

Sa Stephanie je već 27 godina u sretnom braku. Kćer Alexandra ima 26 godina, radi za svjetsku softversku kompaniju Oracle kao sales manager. Inače, Lazić iz prvog braka ima kćer Tamaru Lazić Strugar, koja je uspješna dermatologinja u New Yorku, dok mu se sin Aleksandar u Los Angelesu bavi fotografijom. “Oboje djece iz prvog braka, kad su navršili 18 godina, došli su kod mene studirati. Tamara je pohađala prve 4 godine sveučilište UCLA, a nakon toga je završila medicinu na Yaleu, dok je Aleksandar studirao na Santa Monica College.”

Uskoro će Hrvatska autorska agencija, Centar za intelektualno vlasništvo, odvjetnika Silvije Hraste, izvesti pravi izdavački pothvat. Izdat će dvije raskošne knjige od po 500 i 400 stranica u kojima će biti predstavljen cijeli stvaralački opus od 50 godina te sistematizirani radovi Jadrana Lazića uz priče kako su te fotografije nastajale.

Bit će to luksuzna izdanja po uzoru na ona koja izdaje kuća Taschen, u posebnom pakiranju, s ograničenom nakladom, odnosno takozvana limited edition. Bit će tiskane u 1.000 kompleta, a dio će imati originalni potpis autora. Inače, prva Lazićeva knjiga Ja paparazzo, tiskana je u 10.000 primjeraka, drugo izdanje u 5.000 primjeraka, a monografija Reporter, u 10.000 primjeraka.