U pozadini se čuo glasni zvuk traktora i postao sam uznemiren. Strahovao sam da ću nekoga sresti i da će ta osoba vidjeti da mi je loše. Pokušavao sam se izbaciti iz tih misli i tjerao se doživjeti cvrkut ptica, mirise i ljepote šume, ali nisam uspio. Imao sam osjećaj kao da živim zatvoren u nekakvoj crnoj kutiji i taj silni poticaj iz prirode nije me ni najmanje dotaknuo. Osjećao sam se nekako poraženo zbog toga.

Tako je otprilike izgledao moj prvi napadaj panike. Imao sam tada 17 godina, završio sam treći razred gimnazije i konstantno sam razmišljao što sa mnom ne štima. Nekoliko mjeseci ranije bio sam na novačenju za vojsku gdje mi je rečeno da nisam prošao psihotest i da se javim psihijatru. To me jako uznemirilo i od tog dana počeo sam osjećati čvor u želucu i ušao sam u crnu spiralu misli iz koje se nisam mogao izvući. Nekoliko mjeseci kasnije doživio sam slom i završio na zatvorenom odjelu u dječjoj psihijatrijskoj bolnici u Kukuljevićevoj.

Oca sam upoznao nakon diplome

I danas se pitam kako bi izgledao moj život da sam prošao na tom psihotestu. No, ipak svjestan sam da bi me vjerojatno trigerirala neka druga situacija, možda i godinama kasnije. Inače, kao klinac sam bio zaigran, prilično ležeran i nikada mi ništa nije bio problem. Bio sam ekstrovertiran i imao brdo interesa. Do tog novačenja sam bio okej, ali sam oduvijek osjećao da sam drugačiji od drugih.

I zapravo sam odrastao drugačije od svojih vršnjaka jer nikada nisam imao oca. Mama se nije udavala, a oca sam prvi put vidio tek kad sam diplomirao. Jednog dana se samo pojavio na mojim vratima. I danas mi je nevjerojatno da ga je moj frend upoznao prije mene. Baš je tog dana bio u mojem stanu, a ja sam nešto obavljao vani, pa me pričekao. U jednom trenutku moj je otac pozvonio, pa mu je frend otvorio vrata, pustio ga u stan i zajedno su čekali da dođem doma.

Bio sam vrlo netipičan srednjoškolac jer sam uvijek promišljao o budućnosti. Pratio sam političku situaciju i puno čitao, gledao što se događa u Hrvatskoj, a već u osnovnoj školi sam pratio bruto nacionalne dohotke država i počeo se oko toga jako brinuti. Razmišljao sam već tada da ću jednog dana teško pronaći posao i to se na kraju razvilo u jedan takav manični strah od budućnosti da nisam mogao izaći iz tog filma.

Krenuli su napadaji panike. Izgledali su užasno

Kad sam se vraćao kući busom iz Gospića reflektirao sam onaj osjećaj iz šume i postajao sve zabrinutiji, a dolaskom u Zagreb sve je eskaliralo. Već sam tada imao inicijalne razgovore sa psihijatrima. Sjećam se da mi ti prvi razgovori nisu pomagali. Dobio sam terapiju medikamentima, ali nisam osjećao nikakav pomak nabolje. Dapače, išlo je na gore.

Krenuli su napadaji panike koji su izgledali užasno. Plakao sam, imao sam strašan osjećaj zabrinutosti, bespomoćnosti i ogroman strah da mi nitko ne može pomoći. To je toliko naraslo da sam osjećao i fizičke tegobe. Pojavio mi se bolni grč u želucu i toliko jaka anksioznost da sam počeo povraćati. Dobio sam groznicu, osjećao grčeve u nogama i ti napadaji su se znali ponavljati desetak puta dnevno.

Najgora je bila paraliziranost i osjećaj da se ne možeš dignuti iz kreveta, da ništa nema smisla. Pitaš se zašto se uopće truditi kada sve ide k vragu. Uđeš u tu spiralu crnih misli, zakopaš se u indolentnost, beznađe, potpuno crnilo i sve počneš gledati kroz zatamnjene naočale. Čudno sam se počeo osjećati i među ljudima, pa sam se povukao.

Pobjegao sam s maturalca i vlakom se vratio u Zagreb

Tog sam ljeta bio tri mjeseca zatočen u stanu. Sam. Mama je tada bila na moru, nije znala što se događa i onda je sve eskaliralo kada sam otišao na maturalac s ekipom. Čim sam se pojavio ispred škole svi frendovi počeli su s pitanjima ‘Pa di si? Zašto se ne javljaš? Zovemo te’. Nisam im uspio odgovoriti jer me više morila briga kako ću izgurati taj maturalac. Svi su bili nabrijani i s očekivanjima da nam mora biti ludo i nezaboravno i na koncu sam jednostavno pobjegao s maturalca.

U jednom trenu nešto se u meni prelomilo i iz Praga sam vlakom otišao za Zagreb. Javio sam to razredniku i mami, a kako sam uspio doći do Zagreba pojma nemam. Bilo je to stanje košmara, fobija, straha od ljudi, a pojavila mi se i agorafobija. I zbog toga sam se počeo skrivati. Imaš osjećaj da te svi gledaju, a imao sam jednom i napadaj panike u tramvaju, pa me neki dobar čovjek izvukao van. Rekao mi je da dišem duboko i pokazao mi je alate koje sam kasnije čuo od psihijatrice. Taj mi je susret pomogao, shvatio sam da nisam jedini koji to proživljava.

Završio sam na liječenju u zgradi koje sam se užasavao

Krenuo sam u četvrti razred gimnazije i nisam bio u staju odlaziti u školu, pa sam polagao razredne ispite, a na prvom polugodištu sam, mjesec dana prije osamnaestog rođendana, završio na psihijatriji u Kukuljevićevoj. Odlazio sam tada na terapiju koja mi je bila dodijeljena na Rebru. Rekao sam svojoj psihijatrici da pomišljam na suicid. Nikada ga nisam pokušao, niti bih bio u stanju to napraviti. No, bio sam već umoran od tog cijelog stanja, a lijekovi mi nisu pomagali, pa me preventivno odlučila hospitalizirati.

Uhvatio me užas kada sam shvatio da idem u Kukuljevićevu. To je psihijatrijska klinika za djecu i mladež na Radničkom dolu. Sjećam se da sam se još kao klinac grozio te zgrade s rešetkama na prozorima. Izgledala mi je kao iz gotičkih filmova i kada bih prolazio pored nje, na putu prema maminom ujaku koji je tamo živio, molio sam mamu da prijeđemo na drugu stranu ceste. I tako sam nekoliko godina kasnije s njom stajao ispred željeznih vrata zgrade koja me ubijala u pojam i čekao na prijem.

U bolnici sam proslavio 18. rođendan

Smjestili su me na zatvoreni odjel, ali sam bio najlakši slučaj, pa mi je zapravo boravak tamo bio super. Skompao sam se s tehničarem kojeg sam znao iz kvarta i navečer bismo zajedno gledali olimpijske igre, pa bih nam otišao po burek na Britanac. To mi je bilo odlično jer nisam trebao u deset biti u krevetu kao ostala mlađa djeca.

Proslavio sam tamo i osamnaesti rođendan, a nakon dva mjeseca vratio sam se doma s dijagnozom netipičnog anksiozno- depresivnog poremećaja i distimije. Bilo mi je malo bolje u glavi, ali ne previše jer sam sljedećih nekoliko godina imao velikih oscilacija.

S 19 godina mi je vrlo malo falilo da završim u Jankomiru. Bio sam prestar za Kukuljevićevu i imao sam napadaj agresije; od svog tog jada i bijesa počeo sam razbijati stvari po kući. Mama mi je tada rekla da je razgovarala s mojim tadašnjim psihijatrom i da ću morati u bolnicu ako tako nastavim. I to mi je bio wake up call i zapravo su ti neki momenti kada dođeš na rub dobri jer te netko razbudi. Imaš strah od ponovnog pucanja i to je glavni motiv koji te gura dalje. Ne želiš ponovno upasti u tu groznu situaciju.

Najteže je reći prijateljima što ti se događa

Bila mi je teška i socijalizacija u društvo nakon bolnice. U takvom stanju najteže je reći prijateljima što ti se događa. Inače, sam vrlo ekstrovertirana osoba, a ovo je bilo kao da je netko sjekirom uzeo moj film i presjekao ga. Zapravo se i danas borim sa sobom i pokušavam pronaći dio sebe kakav sam nekada bio. Moj se život preko noći promijenio i postao sam introvertiran. Imao sam faza kada bih došao na kavu s prijateljima i počeo se tresti od nelagode.

Kada sam im odlučio reći svoje probleme već su debelo kužili da nešto ne štima; pobjegao sam s maturalca i nisam išao u školu. Nekako sam im to pokušavao objasniti, ali nisam tada mogao pronaći riječi za sve što mi se događa. Govorio sam im o anksioznosti i podržali su me, iako ni njima nije bilo jasno, ali bili su uz mene i onda sam shvatio da nisam sam i da će se sve nekako riješiti.

Na faksu mi je bilo teško, ali sam ga izgurao do kraja

Nakon mature sam odmah upisao Filozofski. Bio sam među prvima na listi na prijemnom za povijest i prva godina mi je bila jako teška. Jednu sam godinu morao uzeti pauzu jer nisam mogao podnijeti taj stres. Bilo je i situacija da sam imao tolike fobije od ljudi da su prijatelji dolazili po mene doma i vodili me na predavanja. Ekipi s faksa je to u početku bilo neobično jer sam na prvu vrlo društven i otvoren i jedva čekam da se nešto događa, ali mi to oduzima puno energije i treba mi poslije vremena da se rekuperiram.

Neka predavanja su me toliko iscrpljivala i nisam ih mogao pratiti zbog tih svojih crnih misli, pa bih se stalno tjerao vratiti fokus. Uz to sam još imao i egzistencijalne probleme jer je moja mama bila na minimalcu, a ja nisam bio u stanju raditi i studirati. Bilo je velikih problema i s ispitima jer nisam imao koncentraciju za učenje, pa sam morao reći profesorima da to malo prilagodimo. Bilo je onih koji su mi izašli u susret, a bilo je i onih koji nisu kužili, ali uspio sam izgurati faks do kraja.

Uvijek sam na dejtovima bio iskren i sve ispričao

Izlazio sam s ekipom kada sam bio dobro, iako mi je to ponekad stvaralo problem jer ne pijem alkohol, ne pušim marihuanu i ljudima je to bilo full čudno. No, svejedno znao sam se toliko prilagoditi da sam zatvarao birtije i festivale u šest, sedam ujutro, ali bih drugi dan jedini na kavu došao potpuno trijezan. U vrijeme faksa svirao sam u punk bendu i tamo su me ljudi čudno gledali kad sam pio šveps umjesto pive. Uvijek sam objasnio zašto ne pijem i nikada nisam imao s tim problema.

Recimo, i na dejtovima sam uvijek rekao što proživljavam. Vjerujem da to mogu predstaviti kao nešto što je potpuno normalno. Volim sve objasniti tako da nisam imao negativnih iskustava s curama, a i valjda imam radar za empatične ljude. Osjetiš što možeš reći. Nisam nikada imao stigmu zbog toga, zapravo sam cijelu tu priču isfurao na svoju posebnost i uvijek sam to pokazivao kroz zajebanciju. Primjerice, sjedim na pub kvizu, svi su već pijani oko mene i kada dođe konobar pijanim glasom mu kažem, “Daaaaj još jedan šveps”. I to ljude raspoloži.

Izdao sam roman koji je osvojio nagradu

Kroz godine sam shvatio da je radna terapija najbolja terapija. Tako da u danu ne smijem imati praznog hoda. Još sam na faksu počeo malo po malo piskarati. Objavljivao sam kratke priče koje su osvajale nagrade i sve više sam shvaćao da je pisanje moja osobna terapija, razgovor s papirom i pretvorio sam to žanrovski u nekakav horor. Sve te moje strahove, fobije pretočio sam u mračne entitete i to se pisanje toliko razvilo, toliko me uzelo da sam svaki dan pisao po četiri sata. To je dovelo do mojeg prvog romana Zemlja Vukova. Prošle godine je osvojio i nagradu SFERA za najbolji SF roman u 2020. godini.

I nekako paralelno s tim pisanjem shvatio sam da je i fizička aktivnost jako dobra za psihu, pa sam se počeo baviti wing tsunom. Svaki dan sam radio te radne terapije i nikada doma nisam sjedio. Nema sjedenja i beskorisnog gledanja jer odmah padneš u spiralu negativnih misli. Nakon dolaska s predavanja bacio bih se na pisanje, učenje, treninge i odlaske na probe benda. Svi smo u bendu bili povjesničari i svirali smo punk jer je to jedino što znaš svirati u početku. Bio je to jedan vrlo opskuran bend koji se bavio isključivo povijesnim temama, ali bilo nam je zabavno, a za mene i korisno provedeno vrijeme.

Pronašao sam posao koji me ispunjava

Diplomirao sam s 27 godina i krenuo tražiti poslove. Bilo je teško jer posla nije bilo, pa su mi se sve one loše stvari u glavi počele vraćati. Imao sam i tada nekih većih kriza, ali sam počeo intenzivnije raditi na romanu. To mi je bio i lijek i bijeg. Mama me srećom u to uvjerila jer je skužila da mi pisanje pomaže. Prvi posao koji sam dobio me potpuno iscrpio. Prijavio sam se za stručno osposobljavanje i za 1600 kuna radio dvije smjene u školi. U jednoj smjeni kao profesor povijesti, a u drugoj kao asistent na nastavi. Ponekad su čak zahtijevali od mene da radim neke domarske poslove za tu crkavicu.

Na razgovoru za taj posao pitao sam je li problem što sam diplomirao znanstveni smjer. Odgovorili su mi da to nije važno, no nakon godinu dana kada sam morao prijaviti stručni ispit rečeno mi je da ga ne mogu polagati jer nisam diplomirao profesorski smjer. Zbog toga nisam mogao nastaviti raditi u obrazovanju kao profesor, ali sam ostao raditi u školama kao asistent u nastavi.

Prije tri godine zaposlio sam se u udruzi Svitanje i na razgovoru za posao sam prvi put rekao s kakvom sam se dijagnozom susreo. U školama u kojima sam do tada radio nisam govorio o svojim problemima jer sam osjetio da ti ljudi tamo to ne bi shvatili, pa sam to skrivao. Ovdje mi je na razgovoru voditeljica Tena rekla da je to plus jer svojim iskustvom mogu pomoći drugima.

Radim kao asistent i socijalni rehabilitator s osobama koje boluju od teškog oblika shizofrenije i bipolarnog poremećaja i zaista sam se pronašao u tom poslu. Povezao se s tim divnim ljudima i gušt mi je raditi s njima i svakodnevno im pomagati. Radim na pola radnog vremena i to mi odgovora jer me osmosatni posao iscrpljuje i ne bih imao vremena za pisanje i svoju radnu terapiju.

Sada, čim osjetim strah, bacim se glavom kroz njega

Danas, mogu komotno reći da sam došao do točke da kontroliram svoje misli, no još uvijek sam na terapiji medikamentima. Za vrijeme faksa sam se, u dogovoru s psihijatricom, na nekoliko godina skinuo s lijekova. U početku me bilo strah jer smo još ispipavali teren. Nekoliko godina sam dobro funkcionirao, no, nažalost dogodila se smrt prijatelja i još nekoliko neugodnih zdravstvenih situacija i to su bili trigeri da se vratim na terapiju.

S vremenom sam se naučio nositi sa stresom i ovdje na poslu nam se događaju takve situacije jer ovisimo o projektima, a ponekad ne znamo hoćemo li imati za plaće i hoćemo li raditi dalje. Kad se to dogodi ponovno se vratim u taj svoj stari film, ali su to danas kraći intervali jer sam pronašao mehanizme kako si pomoći. Zainatim se i kažem sam sebi ‘e, nećeš!’ i čim osjetim strah, bacim se glavom kroz njega jer je onda i ljepša pobjeda.

Da me pagodi meteor, umro bih sretan

Nekako sam naučio kontrolirati taj strah koji me paralizirao većinu života i više manje sam došao do toga sam. Ne mogu reći da mi i psihoterapija nije puno pomogla kroz život, a imao sam sreće da sam kroz godine pronašao psihijatricu s kojom sam kliknuo i s kojom je krenula prava terapija, sustavni rad, kopanje i poniranje u sebe. To mi je pomoglo da osvjestim neke važne stvari o sebi.

Kad pogledam svoj život unazad i sve sumiram mogu reći da sam zadovoljan. Uspio sam bez obzira na sve što se događalo. Neki dan mi je frend iz knjižare Znanje poslao fotku moje knjige na polici. S jedne strane je bio Tolkien, a s druge strane Isaac Asimov. I kad sam vidio tu fotku pomislio sam ‘Eh, sad da me pogodi meteor umro bih sretan’. I naravno neću ovdje stati, mislim još puno toga ostvariti.