S filmskog seta se svi vrate živi

Bio je to beskrajan dan. U školi u Podsusedu bili smo uljezi, pa se moralo šakama dokazivati pravo prolaza. Sjećam se proljeća iduće godine i kako smo ulazili u bus parkiran ispod drveća. Skidali bismo lišće i gađali se njime, da bi učiteljica stigla i počela se derati na nas da ne diramo lišće jer je radioaktivno. Nismo baš znali što to znači, ali njen prestravljeni pogled nam je govorio da nije ništa dobro. Tu sam dobro zapamtio riječ Černobil i Ukrajina.

Prije par godina HBO je napravio sjajnu mini seriju Černobil, pa me dobrano sve prisjetilo školskog beskrajnog dana: bus, povraćanje, škola, bus, povraćanje. Svatko od nas je barem jednom prošao neki svoj privatni černobil u kojem nije imao sreće jer je netko gore loše planirao, a netko dolje izvukao najkraću slamku.

I nije mi bilo ni u peti da ću uskoro raditi intervju u Kijevu s ukrajinskom ekipom koja je radila na setu serije Černobil, ekipa koja će mi, smijući se, pričati morbidnu priču, kako im je draži filmski set, kojeg trenutno nema, jer je ugašena sva filmska proizvodnja u Ukrajini, nego trenutni ratni set na kojeg su preusmjereni, jer se s filmskog seta svi vrate živi…

Lagao sam da putujem u Poljsku

U Kijev smo krenuli iz Zagreba busom. S obzirom na finalnu destinaciju, krenulo je onako kako i treba: nadrealno – brojevi sjedala na putnoj karti renomirane bus kompanije su se pokazali kao nepostojeći. Bus je bio poluprazan, pa se kolega Saša Poštić i ja ubacujemo na prazna mjesta i tonemo u san.

Obitelj sam ostavio u nebrizi, rekoh im da putujem u Poljsku. Laž ću priznati pri povratku, kad smo se sretno vratili na EU teritorij. Prva stanica i presjedanje je u Budimpešti. Na malom kolodvoru u predgrađu tražim info za peron našeg idućeg busa u smjeru Lavova, zapadnog ulaza u Ukrajinu.

Ispred nas je crni mladić na kojeg zaštitar, omanji, stariji muškarac, zapuštene kose i visokog čela ispred info pulta lagano diže glas, jer naravno, zaštitar samo priča na mađarskom i nejasno gestikulira. Samo smo ja i mladić ispred njega, službenici za info pultom se dosađuju.

Lice Orbana koje mi se kesi

Situacija eskalira kada zaštitar na silu hvata mladića za prst i prinosi ga bijeloj kutiji s tipkama. Duga sekunda nevjerice i tišine u kojoj mi se u glavi vrti okruglo lice Orbana koje mi se kesi. Iz bijele kutije izlazi papirić s brojem. Kutija je zapravo redomat, a gnom je preusmjeravatelj. Orban mi se opet kesi.

Bus za Lavov ubrzo stiže. Ovaj puta gotovo je skroz pun, a njegova kvaliteta odgovarala bi onom koji me kao školarca vozio u podsusedsku školu. Već nakon deset minuta bus staje. Pitam mlade susjede Ukrajinke zašto stajemo?

Kažu, to je radi granice, wc u busu ne radi, na granici se izlazi van, pa kad se izađe vani je hladno, što tjera čovjeka na pišanje – e, zato smo stali, kažu, na pišpauzu. Smijem se njihovom objašnjenju i pokušavam zaspati.

Struje možda ima, možda nema

Naravno, na mađarskoj strani granice prije ulaza u Ukrajinu nas izvode van i drže skoro uru. Većina putnika su žene. Prema wc-u i babi seri jurišali smo svi mi neiskusnjare koje smo se smijali pišpauzi.

Nitko ne kontrolira putno osiguranje i covid potvrde koje smo morali izvaditi prema uputama na službenoj ukrajinskoj web stranici. Možda zato, kad se putno osiguranje kupi, na njemu stoji: „Ugovor o dragovoljnom putnom osiguranju“.

Vraćamo se u bus i pitam Ukrajinke iz Lavova jel’ imaju još koji savjet? Smiju se i pokazuju tablicu u tri boje, objašnjavaju mi na primjeru Lavova značenje svake od boja: bijela označava sate kad ima struje, žuta kada nema i narančasta znači možda. Možda, pitam? Smiju se i sliježu ramenima, rat je.

Stižemo u Lavov na minus 12

U tom trenutku vijest dana na Twitteru postaje članak Seymoura Hersha koji fino secira kako su Ameri digli u zrak Nord Stream 1. Pomišljam kako Rusi fino trljaju ruke i kako će mediji eksplodirati, a Treći svjetski rat bi sad već mogao imati nekoliko izglednih datuma početka ostavljenih povijesti. I bivam u krivu, jer, Ameri izvode sjajnu medijsku diverziju s rušenjem kineskih balona i utapaju Hershovu priču.

Prelazimo u Ukrajinu. Prvo u bus ulazi ozbiljni mlađi vojnik koji prst drži na okidaču nove strojnice. Uniforma je nova i još se sjaji. Dobrodošli u Ukrajinu. Carinik, također u maskirnoj uniformi, kupi putovnice i lupa nam pečat. Stajemo na benzinskoj na kojoj je velika reklama za ugljen za roštilj. Hamburgere. Antifriz.

Život ide dalje… Ujutro stižemo u Lavov na snježnih minus dvanaest. Ostavljamo stvari na željezničkom kolodvoru i bacamo se na grad, odmah u meki trbuh – tržnicu.

Mali vremeplov u osamdesete

A tamo je živo: kumice i kumeki viču i nude, meso i riba se drži vani bez rashladnih vitrina i sijeku se velikim oštrim noževima te dodaju kupcima golim rukama; jaja su po kunu, losos po četrdeset za kilu. Na jednom štandu nudi se i Vegeta. Kaže prodavačica: Hrvatski začin!

Osim hrane, tekstila i plastike tu je i omanji dućan s vojnom opremom. Troje prodavača nude svu logistiku: od opasača, cipela, uniformi do kapa. Ulazimo u poštu, mali vremeplov u osamdesete. Osim knjiga, u izlogu se nudi i tjestenina. Fino pakovanje špageta. Lijepo položeno čeka da otputuje.

Grad nije pun znakova rata, tek kod gradske bolnice vrećama je osiguran ulaz i suterenski prozori. Ali ulice su pune vojnika, rijetko u grupama, često pojedinačno krstare gradom. Ulični plakati na kojima poziraju vojnik ili vojnikinja pozivaju na uključenje u određeni rod vojske.

Zagreb je malo tehnološko selo

Dok crno bijeli plakati veličaju poginulog vojnika heroja u obrani zemlje. Ponekad je na jednoj strani plakat vojnika u boji, na drugoj crno-bijeli. Pitam se jel’ moguće da taj vojnik koji poziva na novačenje, već danas preminuli crno-bijeli heroj?

Gradskim trolejbusom vraćamo se na kolodvor. U javnom prijevozu nema grijanja, ali karta je beskrajno povoljna – dvije kune (10 hrivnji, ukrajinski: гривня, znak: ₴) a moguće ju je kupiti na tri načina: kod vozača za gotovinu, prislanjanjem kreditne kartice na automatu u busu ili skeniranjem QR koda preko mobitela.

Zagreb je malo tehnološko selo. Stakla su zaleđena i nitko ih se ne trudi sastrugati. Putuje se u tišini, svatko gleda svoja posla. Na jednom crno-bijelom isprint plakatu reklamiraju se tropi i hodočašće u Međugorje. Za svakog po nešto. Upadamo u IC vlak kojem od Lavova do Kijeva treba 6 sati.

Vojnici sa strojnicama gledaju papire

Vlak je uredan i pun života, da nema vojnika koji hodaju sa štakama i imaju ožiljke po licu mogao bi to biti bilo koji vlak na svijetu. Na displejima se nude filmovi za rent od samo 20 lipa i propagira se donatorski paket EU štednih žarulja. Kako će štedna žarulja spasiti Lavov od redukcija struje s vanjskom temperaturom od minus dvanaest? Želim vjerovati da pomažu, isključujem jedan režanj mozga.

Provjeravam na mailu jel’ mi stigao odgovor na molbu za intervju koji sam poslao hrvatskoj veleposlanici Anici Djamić u Kijevu. Prošao je treći dan, nitko se ne javlja. Poslužitelj šeće vlakom i viče: pepsići, suharki, vodička!

Navečer stižemo u Kijev, nije toliko hladno kao u Lavovu, gotovo da i nema snijega. Pri izlasku iz stanice vojnici sa strojnicama kontroliraju dokumente. Mladići vade mobitele koji bliješte u uskom prolazu. Poslije ćemo saznati da je to aplikacija koju moraju imati svi vojni obveznici. Uzimamo Bolt taxi.

Govorimo da smo iz ‘Khorvatiya’

Vozačica ne govori engleski i uplašeno nas vozi na odredište. Kasnije ćemo promijeniti taktiku i prvo govoriti da smo iz „Khorvatiya“, što je ipak više pomoglo u razbijanju leda. Javna rasvjeta gotovo je ugašena po cijelom Kijevu. Štedi se posvuda. Električni trolejbusi će voziti Kijevom nekoliko dana nakon našeg odlaska.

Kad smo izašli, vozačica je dobrano prekontrolirala jesmo li štogod ostavili u autu i dala gas. Penjemo se u stan na petom katu. Stan nam je ljubazno stavio na raspolaganje Evgenij Stepanenko, ukrajinski novinar s hrvatskom adresom. Iznenađen sam tišinom u gradu od dva milijuna ljudi. Upisujem šifru za WiFi i u tom trenutku nestaje struja.

U 4 stiže struja, u 8 zračna uzbuna

Bacam pogled kroz prozor i shvaćam da su naši prozori dijagonalno oblijepljeni trakama kako se staklo ne bi prilikom eksplozije rasprsnulo. Palim malu svijeću koja nas je dočekala na stolu. Da se ne baci… Tiho izlazim na balkon, neke zgrade imaju struju, neke su u potpunom mraku. Pokušavam shvatiti logiku, ali je ne vidim. U 23h nastupa policijski sat i grad tada postaje zlokobno tih.

Čujem negdje oko 4h zujanje frižidera, znak da je stigla struja. Spavam dalje, sve dok me oko 8h nije probudilo zavijanje sirena za zračnu uzbunu. Dobrodošliuukrajinu.

Drugi nastavak reportaže Darija Juričana iz Ukrajine objavljujemo sutra