“Imate djecu koja vole sport, možda će jedni htjeti igrati ping-pong, drugi će možda htjeti ritmiku. Ima i djece koja vole svoj mir, zašto oni ne bi čitali knjigu ili pisali, slikali”, opisuje Šešelj cijeli niz izražajnih varijanti koje će biti moguće nakon nastave. U školi će, više-manje, sve biti moguće – osim kupovanja ocjena. “Roditeljima odmah vrlo otvoreno kažem da su oni platili naš marljiv i predan rad, a ne ocjenu. I to mora biti odmah jasno”, kaže Telegramov sugovornik, otvoreni kritičar ideja prosvjetnih vlasti koje godinama, argumentira, sputavaju autonomiju, slobodu škole.

Učionica – pravo mjesto učenja

Prioritet im je u novoj školi, objašnjava Šešelj, zadržati interes učenika, njihovu znatiželju. “To je doba dok su djeca još jako znatiželjna, kad se naglo proširuje njihov svijet. Na nama je da iskoristimo tu znatiželju, da je pretvorimo u akciju”, govori o biti Privatne klasične osnovne (PKO) koja, s petašima, kreće od jeseni u prostorijama ugledne i uspješne Privatne klasične gimnazije. Neće samo prostorije povezivati PKG i PKO, već i nastavnici.

U njihovoj osnovnoj će, najvećim dijelom, raditi nastavnici iz PKG-a, mladi ljudi koji su ili radili ili djelomično već rade u osnovnim školama. “Svi se tome jako raduju, svima je to veliki izazov i na njega će, siguran sam, odgovoriti”, kaže Šešelj i nastavlja o ključnoj intenciji koja se naslanja na ono što već rade u PKG-u: učionica neće biti samo predavaonica, učionica će biti pravo mjesto učenja. Nije smisao, veli, odbiflati učenicima svoje i očekivati da, nekoliko dana kasnije, isto reproduciraju nazad. Nije smisao ni, dodaje, da roditelji preuzimaju ulogu učitelja.

Rasterećenje famoznim blokovima

“Roditeljska funkcija je prije svega u potpori. Da otvore čitav niz vrijednosti svog djeteta, da pronađu u čemu je ono dobro i to potiču, a ne da se bave školskim poslom. Čime ćemo se onda mi baviti?”, osvrće se Šešelj na pogrešno ustaljene obrasce – zove ih pobrkanim lončićima – da roditelji s djecom doma odrađuju školski posao. Nastava u blokovima, iskušana i hvaljena iz PKG-a, i na osnovnoj će razini obrazovanja pridonositi rasterećenju učenika u svakom trenutku školske godine. Kako funkcioniraju famozni blokovi?

Osim predmeta koji zahtijevaju kontinuitet – hrvatskog jezika, matematike, stranog jezika, latinskog, grčkog, tjelesnog – ostali se predmeti, koji inače imaju dva sata tjedno, ne rade 35 tjedana, već dva puta po šest do sedam tjedana. Prvi blok od sedam tjedana spada u prvo polugodište, a drugi slijedi u drugom i pritom, kada ste u bloku, nemate dva sata, već četiri sata tog predmeta tjedno. To znači i da ne završavaju svi predmeti u isto vrijeme pa nema uobičajene učeničke šize na kraju godine. Tako su u PKG-u ozbiljno skresali broj predmeta koje učenik prati i uči istovremeno, a ideja je isto učiniti s Privatnom klasičnom osnovnom.

Mentorske minute, također praksa iz PKG-a, bit će svakodnevna podrška učenicima prije no što krenu u nastavni dan. Satovi razrednika, čini se Šešelju, klincima budu dosadni i predugački. “Mislim da je puno praktičnije pokazati u praksi što znači podrška. Mentorske minute su zamišljene tako da učenik, kada dođe u školu, prije nastave, ima priliku sjesti, javiti ako postoji kakav problem i da se vidi kako mu pristupiti i riješiti ga”, podcrtava, s mišlju o obrazovanju kao suradničkoj djelatnosti.

Nevoljeno dijete sustava

Razgovaramo i o predrasudi s kojima su suočene ovdašnje privatne škole, da se plaćanjem školarine kupuju i ocjene. Osnivač PKG-a rezolutan je; roditeljima mora biti jasno da plaćaju marljiv rad nastavnika, a ne ocjenu. Postavlja kontrapitanje, paralelu: “Ako idete privatno zubaru, idete li mu zato što je loš ili zato što je dobar?”. Pa pitamo zašto postoje sporovi oko tog pitanja kada je riječ o obrazovanju. Privatne škole su, tvrdi, nevoljeno dijete sustava i izuzetak u zakonima, a cijeli je obrazovni sustav, kako kaže, zadnji socijalistički otok u kojem je nedopustivo da se nešto plati.

“Od samostalnosti Hrvatske, mi nismo bili u stanju stvoriti zakon koji gleda sustav kao cjelinu. U njemu su privatne škole uvijek samo izuzetak zato što postoji strah od autonomije. Da su škole autonomne, onda bi predrasude o kojima govorite bile manje”, naglašava. Izrazitu normiranost škole i sustava u cjelini uspoređuje s naredničkim tečajem. “Dok ne budemo bili hrabri da puštamo cvjetove da cvjetaju, dotle se sustav neće mijenjati jer mu ova pozicija odgovara”, tvrdi pa udara u još jednom smjeru.

Brojka i nabiflane činjenice

Sustav se, kaže, zaklinje u tvrdnju da je biflanje činjenica loše, no onda isti taj sustav traži reprodukciju tih istih činjenica i, u konačnici, brojku. “Onoga časa kada kažeš da je brojka bitna, onda si u borbi za brojke, a ne za sadržaj”, veli i problematizira kako je u takvoj konstelaciji kreativno mišljenje ispalo iz igre. Jer, zašto kreativno misliti, ako su ti za dobru brojku nužne samo nabiflane činjenice, problematizira Šešelj, nazivajući takav sustav sramotom.

Ne libi se, jasno je to, otvoreno kritizirati manjkavosti sustava. Sam ističe da to argumentirano čini još od vremena Stipe Šuvara i njegove reforme, koji ga je zbog kritika prozvao kontrarevolucionarom. Samog kraja socijalizma prisjeća se kao vremena nade u kojemu, tako se očekivalo, uz promjenu svega dolazi i promjena matrice po kojoj funkcionira školstvo. Da možda postoje drugačija rješenja koja će biti implementirana.

‘Ministri sebi grade spomenike’

Njegov je optimizam, govori, brzo splasnuo kada je na prosvjetnim propisima riječ “socijalistički” samo zamijenjena riječju “demokratski”, to je – kaže – bila sva promjena. Sredinom 90-ih, u političkoj sječi kadrova, tadašnja ministrica Ljilja Vokić smjenjuje ga s ravnateljske pozicije u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. Njeno vodstvo resora opisuje riječima poput “direktive”, “carski reskripti”, “tuđmanizam”.

Misaonom nulom i karikaturom naziva, pak, reformski pokušaj Škola za život bivše ministrice Blaženke Divjak. Jedino što, kaže, ministri rade jesu pokušaji da sami sebi izgrade spomenike. “Tu nema sustavne promjene, jer sustavna promjena je promjena položaja škole. To se nitko nije usudio napraviti i vi ostajete u sustavu u kojem imate sustav naredbi i u kojem nemate nikakvu autonomiju”, podcrtava. Aktualnom ministru Fuchsu, kaže Šešelj, zamjera čin nečinjenja. Nije, smatra, prepoznao brojne defekte sustava i pušta da se škola samo događa.

Stvaranje poticajnog okruženja

A posljednje dvije pandemijske godine ostavile su itekakve posljedice na učenicima. “Njihove mogućnosti učenja sada su bitno smanjene jer oni nisu u stanju katkada razumjeti pitanje. Kad ste u razredu, vi ne učite samo od profesora, učite i od svojih drugih kolega, kad netko nešto kaže ili pogriješi, izbrusiš informaciju. To je izostalo, potpuno. Tako da postoje generacije koje će nažalost trpjeti”, kaže Šešelj i navodi lekciju koju je obrazovni sustav naučio iz mnogima omražene korona nastave na daljinu.

“Tehnologija je samo alat. To smo naučili, ali nisam siguran da znamo lijekove za to. Jedan dugi pokret, počevši od Škole za život, počeo je s pretvaranjem STEAM područja u zlatno tele. Sada smo u pandemiji vidjeli, uz sve što su djeca imala na raspolaganju, da im je najviše nedostajao ljudski kontakt”, zaključuje Šešelj, osnivač PKG-a i nove osnovne škole koja će, veli, stvarati poticajno okruženje. U kojem se nitko neće libiti pitati i progovoriti.

Upravo to krasi njihove učenike. “Jedna moja bivša učenica radi na Pravnom fakultetu. Prije mnogo godina mi je rekla da se na fakultetu jako primjećuje tko su naši učenici. Po tome što slobodno pitaju. Nisu od onih koji samo bilježe i hvataju bilješke, nego pitaju. Otvoreni su i to je bit stvari, da stvorite takvu generaciju”, zaključuje Zlatko Šešelj.