“Pa ne zaboravi da smo na more išli zbog tvog posla, zato što si dobivao sezonski premještaj u zračne luke negdje na obali”.
“Po tvome ispada da ja cijeli dan na poslu uživam. Kaže, lako tebi, ti na poslu, ja cijeli dan sama s njima na plaži”.
“Pa, kad je tako”, smije se Valerija.

Severinu su posvojili prije pet godina, danas ima devet

U podstanarskom stanu jedne obiteljske kuće u Gorici uvijek je veselo. Valerija Prpa ima 39, a njezin suprug Ivica Prpa 44 godine. Imaju troje djece, četvrto je na putu. Najstarija kći zove se Severina, ima devet godina. Tonka ima osam, a najmlađa Katarina četiri godine. Severina, njihova najstarija kći, je Romkinja. Posvojili su je prije pet godina i od tada su velika, sretna obitelj.

“E, zato ove godine, hvala ti Bože u kojeg ne vjerujem, nema na more”, nastavlja Ivica kroz smijeh i toči mi drugu čašu soka. “Nema mora! Zagreb je ljeti predivan. Nema prometa, u gradu se svašta događa, ići ćemo na izlete, u šumu, na Sljeme, na konje, skoknut ćemo na Mrežnicu, na bazene, u kino, na koncerte, lijepo odmorni, bez strke, milina. Mir božji ljeti u Zagrebu. I još spavam u svom krevetu, može li bolje?”, smije se tata Ivica.

„Ma da, super je i to“, pomirljivo će Valerija. „Ionako, zna se dogoditi da nakon par dana klinci žele doma. Fali im društvo. Ovdje je slijepa ulica, vani se igra gomila djece, njima je to važno“.
„Da, oni nakon dva dana kmeče da bi doma, a ja na moru noćenje platio 600 kuna, ma suuuper djeco, ljubi vas tata“, ironično će Ivica, dok se djevojčice smijulje na kauču. Severina i Tonka se igraju, malecka Katarina je u vrtiću.

Postala je starija sestrica Tonki i maloj Katarini

Ivica Prpa inače je meteorolog u kontroli zračne plovidbe, u zračnoj luci Franjo Tuđman. Završio je gimnaziju, meteorolog, motritelj, a potom višu prometnu. “Sad na Tuđmanu gledam oblake”, voli reći u šali. Valerija je diplomirana pravnica, radi u Državnom zavodu za statistiku. Odrastala je u Krasnom, u Lici, ondje je živjela do osnovne škole. Onda su se njezini roditelji preselili u Umag, a nju su poslali baki i djedu u Slavonski Brod. U četvrtom osnovne otišla je roditeljima u Umag. Srednju školu pohađala je u Pazinu, potom, studij prava završila u Rijeci, jedini grad za koji će reći da je emotivno vezana. Kad je upoznala Ivicu, budućeg supruga, otišla je za Goricu.
Ivica je, inače, iz Velike Gorice. Otac mu je bio meteorolog. Radio je u meteorološkoj stanici na Sljemenu i ondje su, u jednoj, maloj drvenoj kućici, živjeli do njegove četvrte godine.

“Mama je bila konobarica u nekom ugostiteljskom objektu na Sljemenu. Kako ne, pa ja sam rekorder. Imao sam svega tri dana kad sam se popeo na Sljeme. Odrastao sam u šumi. Još uvijek pričam s medvjedom, kad imam vremena“, smije se šeretski. Potom su se, kaže, mama, tata, starija sestra i on spustili u Goricu i od tada su tu. Mama je, nažalost, umrla, govori Ivica, a tata je još vitalan. Valerijini su sad u Rijeci. Punica na tristotinjak kilometara, čuj, nije to loše, namiguje supruzi.

U domu Prpinih vlada opuštena, drugarska atmosfera. Posjetili smo ih upravo zato da upoznamo njihovu lijepu priču o posvojenju romske djevojčice. U postupak posvojenja djeteta ušli su u studenome, 2012. godine. Već iduću godinu, u ljeto, došla im je Severina. Došla je kod njih 1. srpnja 2013., na dan kad smo ušli u Europsku uniju, govore razdragano. Imala je četiri godine, bila je preslatka. Tonka, njihova prva biološka kći, tada je imala tri godine, a Katarina, njihova mlađa biološka kći, tada je bila u maminom trbuhu. Severina je, dakle, ubrzo postala njihova starija sestrica.

Mislim da je popularnije posvojiti malog Kenijca, nego Roma

Na dijete su čekali samo osam mjeseci, iz jednog razloga, odmah će nam reći Valerija i Ivica. “Zato što nismo postavili nikakve limite. Samo smo rekli da želimo dijete do osam godina, nijedan drugi preduvjet nismo imali. Znači, nismo usko precizirali dob, ni spol, ni rasu, ni vjeru, ni zdravstveno stanje. Stariju, romsku djecu gotovo nitko ne želi. A moje mišljenje je da se granice ne smiju praviti. Želiš li posvojiti dijete, a sužavaš izbor na bijelu djecu, bebe, po meni ne zaslužuješ dijete, otvoreno će Ivica.

Ipak, kad su krenuli u postupak posvojenja, rekli su im da su im šanse male, gotovo nikakve. Razlog: već imaju biološko dijete i padaju na dno liste u svim centrima. Situacija nije bila optimistična. Polako, rekla je Valerija suprugu, ipak ja radim u statistici. “Lista čekanja je dugačka i zato što ljudi žele bebu staru par mjeseci. Bijelu bebu. Naša je šansa u tome što nismo rigidni. Računaj ovako, ako je, kao što kažu, 700 posvojitelja, polovica njih želi malu bebu, staru par mjeseci. Znači, makni ih 350. Preostalih 250 želi bijelo dijete. Ili barem afričko. Mislim da je popularnije posvojiti malog Kenijca, nego Roma. Ostaje ih stotinjak. Mi smo otvoreni za sve. Vidjet ćeš da ćemo uspjeti”, rekla je Valerija. I uspjeli su.

U studenome 2012. otišli su u pripadajući Centar za socijalnu skrb. Prvo su morali riješiti psiho testove, kao osnovni preduvjet za eventualno posvojenje djeteta. “Ooo, kad se toga sjetim! Rješavamo supruga i ja zadatke, neki krugovi, strelice, sve ispadne suprotno. Sve! Tamo gdje je ona ispala osjećajna, ja ispao hladan. Gdje je ona ispala temperamentna, ja flegma. Gdje je ona tvrdoglava, ja tolerantan. Gledam gospođu iz Centra rekoh, što je ovo, jesu ovo papiri za razvod?! Proizlazi da uopće nismo kompatibilni, hoćete vi nas pustiti ovakve. Gospođa se nasmijala, kaže, baš to i je ispravno, različitosti koje se nadopunjuju. Međutim, ubrzo je dodala, već imate biološko dijete i stavljamo vas na dno liste, to odmah morate znati”, prisjeća se Ivica.

Za jednu curicu su nas pitali smeta li nam što je Bošnjakinja

Stavljeni su, dakle, na listu svih Centara i, kada su dobili sve potrebne papire, krenuli su zvati Centre. Velika Gorica baš i nema iskustva, kažu, ubrzo je uslijedio poziv iz Županje. Bila je riječ o osmogodišnjoj curici. “Odmah su nas pitali smeta li nam što je Bošnjakinja. Što je to Bošnjakinja, odgovorila sam im. Dijete je dijete. Ali, nismo prošli, nisu nas odabrali”, iznosi Valerija.

Nastavili su tražiti dalje i nazivati centre. Nazvali su Centar u Čakovcu, oni su im rekli da imaju jednog dečkića. Valerija i Ivica otišli su pogledati dijete. Eh, da sam znala da već imate biološko dijete, možda vas ne bi uzela u obzir, rekla im je gospođa iz Centra. Ali, hajde, dobro, kad ste već tu. Ivica je bio malo zbunjen. Zar to ne bi trebala biti prednost, kazao je. Već smo imali iskustvo s našom Tonkom, znaš biti roditelj, znaš da to nije tako lomljivo.

Dečkić je bio u udomiteljskoj obitelji, u gradu Čakovcu. Imao je stanovitih problema sa sluhom. I na to su, naglašavaju Valerija i Ivica, bili spremni. Posjetio ga je još jedan potencijalni posvojiteljski par, no, zaključili su da je ipak previše taman. A nije uopće bio taman, dobacuje Ivica. Ima još jedna curica, rekla im je socijalna radnica, ona je blizu Čakovca, no, ovog trenutka ne znam puno o njoj. Može, odgovorili su Valerija i Ivica, rado bismo je vidjeli. Ubrzo su dobili podatke.

Prvi susret prošao je dosta je loše, trajao je samo pola sata

Curica je Severina, javio je Centar. Romkinja je, živi u romskoj udomiteljskoj obitelji, u selu blizu Čakovca. Tada je imala četiri godine, a kod svojih udomitelja je stigla kao beba, stara samo četiri mjeseca. Dakle, cijeli svoj život bila je kod udomitelja i njih je smatrala mamom i tatom. Njezini udomitelji su Romi, krasni ljudi, naglašavaju Valerija i Ivica. Imaju lijepu kuću i okućnicu, rade, žive u lijepom selu u kojem je miješano hrvatsko i romsko stanovništvo. Imaju svoju djecu i unuka, a kao udomitelji primaju kod sebe doma djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
„Jako su bili vezani za Severinu, ona je njima stigla kao beba i tamo je dočekala četvrti rođendan.

Kada smo, po nalogu Centra, prvi put došli u posjet, na upoznavanje, žena je bila vidno potresena. Znala je da se djetetu traže posvojitelji, ali ipak, ne može čovjek protiv emocija. Sva se isprepadala. To je sve razumljivo“, prisjeća se Valerija. Prvi posjet trajao je samo pola sata. Nisu dugo ostali, stvari se polako trebaju razvijati.

Severinina biološka majka, inače, živi u romskom naselju, tik do spomenutog sela, u kojem je djevojčica bila smještena kod udomitelja. To je, nažalost, opisuju Valerija i Ivica, jedno od onih neurednih naselja u kojima vlada nepisani zakon plemena, kuće više nalikuju straćarama, ljudi nisu baš zainteresirani za integraciju, delinkvencija nije neobična pojava, a djeca se nerijetko, po procjeni nadležnog Centra, oduzimaju zbog nemara i zapostavljanja.

Predivna je, zaslužuje šansu u životu, zaslužuje da je netko voli

“Romske škole u tom naselju, pa to je ništa. Kakva škola, djeca ne nauče ništa. To je njihov standard. Stanovnici naselja ne smiju imati više naobrazbe od plemenskog vođe. Ako on ima par razreda osnovne, nema potrebe da itko od njih ima više. To je tako, to je, naprosto, standard. Čak i djeca ovih dobrih i vrijednih udomitelja, koji su se integrirali, jedva su završili osnovnu školu. Kći nije završila, a sin jest, hajde bar osnovnu, čak su nam rekli da je naknadno upisao večernju školu. A to je u urednom selu. Možete misliti kako je u naselju. Od čega žive ovi u naselju? Ah, tko bi to znao. Najviše od socijalne pomoći”, sliježe ramenima Ivica.

Severina je, dakle, brzo nakon svog rođenja oduzeta biološkoj majci i živjela je kod udomitelja. Ako ih nitko ne posvoji do njihove osamnaeste godine, romska djeca, odnosno, tada već mladi ljudi, najčešće se vraćaju u naselje. Jer, nemaju kamo. “Odmah smo rekli, bilo bi nam krivo, da se jednog dana vrati u naselje. Predivna je, zaslužuje šansu u životu, zaslužuje da je netko voli, da brine o njoj, da je izvede na pravi put. Dečkić je već u gradu, možda su mu samim time šanse veće, tako smo razmišljali”, prisjećaju se Valerija i Ivica. Bio je petak, do ponedjeljka javite, što ste odlučili, rečeno im je. I odlučili su posvojiti Severinu.

Ništa se ne gubi, ako se posvoji dijete od pet godina

“Eh, da sam znao da će mi sva biološka djeca biti curice, uzeo bih onog krasnog dečkića, da imam s kime gledati Ligu prvaka”, dobacuje Ivica dok se djevojčice hihoću.
“Ma daj, ti i tvoje fore”, odmahuje Valerija, “znate, kasnije sam znala nazvati u Centar i pitati što je s dečkićem, a onda sam na internetskom forumu saznala da ga je, par mjeseci nakon našeg posjeta, posvojila jedna krasna obitelj. Kamen mi je pao sa srca, tako sam bila sretna zbog njega”, kaže Valerija.

Oni su se odlučili za Severinu i sada je trebalo ući u cijeli proces. Prije toga su, želeći dosta toga naučiti, dobrovoljno prošli Adoptaonicu – pripremnu radionicu za buduće posvojitelje Udruge Adopta. Ondje se svaki posvojiteljski par susreće s upozorenjima o tome hoće li se i kako dijete prilagoditi, nosi li dijete sa sobom takozvani emotivni kofer u kojem su zakopane stanovite nedoumice i traume, što učiniti kada se to dogodi…

Valerija i Ivica nikada nisu prihvatili stav da je gubitak posvojiti dijete staro nekoliko godina, jer si, kako mnogi kažu, preskočio njegove prve pelene, prve korake, rođendane. Ništa se ne gubi, ako se posvoji dijete od pet godina, smatra bračni par Prpa. I s tim djetetom ćeš proći milijun prvih stvari, i dijete od pet godina odmah ti se podvuče pod kožu. Ima to i svojih prednosti, reći će nešto kasnije. Kad je Severina kod njih došla, neke stvari je već znala, samostalno otići na wc, samostalno jesti, odjenuti se, pokupiti igračke, pomesti pod. Bili su jako zainteresirani za nju.

Nije znala riječ hrvatskoga, govorila je romskim jezikom

Prvi susret s udomiteljima i malenom bio je kratak i nabijen emocijama. Bili su pozitivno uzbuđeni. Stvari moraju teći polako, svojim tokom, znali su. Ubrzo je dogovoren drugi susret. Severina je imala četiri godine i nije znala nijednu riječ hrvatskoga. Govorila je romskim jezikom, kako su je njezini udomitelji naučili. Hrvatski je tek ponešto razumjela. Prvi susret inače podrazumijeva par sati s djetetom. Hajdemo na izlet u obližnji Čakovec, idemo prošetati po gradu, predložili su Valerija i Ivica. S njima je bila i njihova kći Tonka, tada trogodišnja curica.

“Uzeli mi Severinu, krenuli, kad ona u plač. Rasplakala se, mi smo njoj bili nepoznati ljudi. Tonka inače povučena, imala je jedva tri godine, nije ju mogla razveseliti. Bila je nedjelja, grad prazan, ništa ne radi, ko za inat krenula neka grozna kišurina, sve teže od težega”, prisjeća se Ivica. “Imam ideju, curice, hajdemo na sladoled. Ajde, sladoled malo spasio stvar, utihnuo je plač. Hajdemo sad u igraonicu, tko se bude lijepo igrao, dobit će slatkiše. Hajdemo nakon toga u park, kiša je stala, bit će još slatkiša. I Seve se polako opustila, smirila se, lijepo su se igrale”, prisjeća se Ivica.

Severinu su potom vratili u udomiteljsku obitelj, da bi ubrzo opet došli. Još jedan izlet, pa još jedno druženje. Pa onda još jedno i još jedno. Tih je posjeta, tijekom par mjeseci, bilo desetak. Ponekad su išli bez Tonke, kako bi se još više povezali s djevojčicom koju su namjeravali posvojiti. A onda je došao trenutak da jedan dan curica provede s njima, u njihovom domu u Gorici.

Opraštanje od udomiteljske obitelji koju je smatrala svojom

“I sve je bilo super po danu. Išli smo u Zoološki vrt, pa na jezero Bundek, cijeli dan je imala igru i vesele aktivnosti, bila je sva ozarena. Međutim, čim je pala večer, spremanje za spavanac, Severina u plač. Hoću doma, hoću doma, vrišti. Deset navečer, ona se ne smiruje. Nazvali smo udomiteljicu, ženu koju je ona smatrala svojom mamom, i ona ju je pokušala smiriti preko telefona. Ma kakvi, drama. Okej, kažem, polako ćemo. Sjedam u auto i vozim za Čakovec, udomiteljima. Nisam došao ni do izlaza iz Gorice, a ona zaspala na sjedištu, zahrkala. Ali, ne smiješ iznevjeriti dijete, obećao sam je da je vodim doma”, priča Ivica.

U Goricu se vratio iza ponoći. Idući put dogovorili su s udomiteljima da kažu kako nisu doma i da mora spavati kod Tonkice. Kao i prvi puta, preko dana sva je blistala, veselila se izletu, no, čim je pala večer, krenuše suze. Hoće spavati doma. Prema dogovoru, nazvali su udomitelje, javila se njihova kći, koju je malena Severina doživljavala sestrom, i koja joj je rekla da mama i tata nisu doma i da ona mirno može tu zaspati, da će se vidjeti idući dan. To je upalilo, smirila se i zaspala.

Tijekom narednog razdoblja prilagodbe, istu stvar ponovili su par puta. Ubrzo je došao trenutak da se djevojčica oprosti od udomitelja. Naravno da to nije bilo jednostavno, jer ih je smatrala svojim roditeljima. Također, morala se oprostiti od njihove biološke djece, koju je smatrala svojom braćom i sestrama. A morala se oprostiti i od malenog, romskog dječaka kojem su ti ljudi, baš kao i njoj, bili udomitelji. I njega je doživljavala svojim bratom.

Vesela i razdragana, Seve je odmah digla cijelu ulicu na noge

Opraštanje od udomitelja dobro je prošlo. Djelatnici nadležnog Centra došli su par dana ranije i pripremili je na to. No, par mjeseci kasnije Severina se potresla. Naime, došli su u posjet udomiteljima, Valerija i ivica željeli su da udomitelji vide da je Severina dobro, a i da ona vidi da su oni dobro i da imaju novu djecu na čuvanju. “Veselila se tomu, međutim, kad smo ušli u kuću udomitelja, kuću u kojoj je ona četiri godine živjela, žena se zabunila i rekla “dođi mami”. To ju je kosnulo. Uto je ugledala nekakvu lutku i rasplakala se. I onda opet polako. Hajdemo u igraonicu, predložimo. Pristala je i smirila se”, prisjeća se Valerija. Oprostila se s udomiteljima i njihovom djecom, uz obećanje svojih novih roditelja da će se redovito posjećivati.

Malenog romskog dječaka, koji je također ondje živio, ubrzo je posvojila obitelj koja je podrijetlom iz tog kraja, a žive i rade u Belgiji. Preko praznika i danas posjete Čakovec, no ne javljaju se udomiteljima. “To ih boli. Smatramo da to nije lijepo. Mi smo im obećali da ćemo ih posjećivati tri, četiri puta godišnje i to uredno činimo. Zašto Severina ne bi par puta u godini posjetila te ljude, koji su je jako voljeli! Na koncu, to je uvijek lijepi izlet u Čakovec, kojem se sva naša djeca vesele”, iznose Valerija i Ivica.

U novom domu, Severina se brzo opustila. Djevojčice su se skompale. Tonka, povučeni introvert, malo je u početku zazirala da svog tatu dijeli s nekim, ali ubrzo joj se svidjela sestra. Severina je, pak, ekstrovert, otvorena, brbljava, brzo je upoznala svu djecu u susjedstvu. Vesela i razdragana, odmah je cijelu ulicu digla na noge. Povezala ih je, kažu, sa svim susjedima.

Shvatili smo da je ok kad je gazdi rekla ‘što ćeš ti u našoj kući?’

“Inače, ovdje smo podstanari. Gazda živi kat iznad, spustio se čovjek nešto do nas, a kaže njemu Seve, što ćeš ti u našoj kući?“, prisjeća se Valerija. Svi su se nasmijali, obradovalo ih je što je novu adresu počela doživljavati svojim domom. Kada su krenuli u postupak posvojenja, to su odmah rekli vlasnicima kuće. Obavijestili su ih da će u poštanski sandučić stizati razna dokumentacija iz raznih Centara za socijalnu skrb. Potom su im saopćili da su odlučili posvojiti romsku djevojčicu. “Gazdama ni jedne sekunde to nije smetalo, nimalo nisu negodovali što su im podstanari odlučili posvojiti romsko dijete. Krasni ljudi”, govore moji sugovornici.

Severina je počela živjeti punim plućima. Više nije plakala za udomiteljima, radovala se kad bi ih posjetili. Ubrzo je naučila hrvatski, ona i Tonka imaju veliko društvo u kojem je Severina glavna.
“Ovo je, zapravo, predgrađe Gorice, slijepa ulica s gomilom djece koja se nesmetano igraju. Cure su zadovoljne. Gorica je ugodna za obiteljski život. Imamo sve što nam treba, kino, kazalište, zelenilo, dvorišta, okućnice sa stablima, trgovačke centre, a Zagreb je nadomak ruke. Nedavno sam se nasmijao jednom oglasu, kaže, prodajem stan u Velikoj Gorici. Do Zagreba 20 minuta, do Londona sat vremena. Rekoh, svaka čast majstore”, smije se Ivica.

Smatraju se sretnicima. Poučeni iskustvom ljudi s radionica za posvojenje, očekivali su, kažu, neke buntove, naknadne provale ljutnje. Ali, zasad ništa. Kod njih je pet godina i još se nije dogodilo da Severina doživi neke ispade, da je nesretna, nesigurna, da ih okrivljuje za nešto.
“Sretni smo, jer se sve cijelo vrijeme odvija u redu. Mi smo njezina obitelj, ona je naše dijete”, kaže Ivica. “Jedino što smo morali riješiti kod Seve, bila je pretjerana potreba za slatkišima. Previše je jela slatkiša, morali smo proći odvikavanje”.

Priča druge usvojene Romkinje nešto je traumatičnija

Za potrebe ovog teksta razgovarala sam s još jednom gospođom koja ima slično iskustvo kao Valerija i Ivica. Moja druga sugovornica sa suprugom je također posvojila romsku djevojčicu, koja je danas već mlada djevojka, ali na priču je pristala jedino zaštićenog identiteta. Još uvijek su, kaže, predrasude u društvu velike i zasad bi pričekali s otkrivanjem imena. Njihova je priča također lijepa, kažu, no, kći im je u pubertetu imala krize, faze nesigurnosti, nezadovoljstva, boli. Zašto me je moja biološka majka ostavila, zar joj nisam bila dovoljno dobra, zar me nije voljela, mučila se djevojka.

“Mi smo je posvojili kada je imala tri godine, danas ima 15 godina, dakle s nama je punih 12 godina. Bilo joj je teško u različitim periodima, bilo je faza kada se ribala sapunom, da se izbijeli. Jednom je iz škole došla sva uplakana. Jedna djevojčica joj je u svađi rekla, ti si nitko i ništa, tvoji mama i tata te nisu htjeli. Škola nije uopće reagirala, djevojčica koja ju je napala dobila je samo opomenu za psovku. Ta gorčina joj je ostala, patila je. Dugo smo radili na tome. Vježbali smo da u svakoj takvoj situaciji mirno kaže: “Ja imam mamu i tatu koji me vole najviše na svijetu”. Jer je to istina, to je jedina istina! Moj muž i ja smo njezini mama i tata i mi je volimo najviše na svijetu“, priča mi gospođa.

Svjesni da smo još uvijek zatvoreno društvo, koje zazire od drugih i drugačijih, hrabro su, kaže, ušli u tu priču. “Ona je bila jako zanemareno dijete. Nije govorila hrvatski, s tri godine gotovo ništa nije govorila, zdravstveno stanje nije bilo baš najbolje, po tijelu je imala neke ožiljke, ne sjeća se kako ih je dobila, imala je problema sa sluhom, nije dobro čula na jedno uho, pa smo to rješavali, imala je probleme sa zubima… Ona je u svakom pogledu bila zanemarena, ranjiva curica, kada je došla kod nas”, kaže gospođa. Uloženi napor ubrzo je donio rezultate, jer su djeca otvorena za ljubav. Djevojčica je brzo počela napredovati u svakom aspektu, društvenom, emotivnom, školskom… Međutim, kod nas se, kaže gospođa, ljudi tako glupo izlanu pitanjima. Kao da im taj cijeli pojam posvojenja nije jasan.

Djeca čuju sve, vide po zgradama grafite ‘Mamiću, cigane’

“Jednom je pred njom liječnica opće prakse pitala viđa li djevojčica svoju mamu. Ja stojim s malom, gledam je i ne vjerujem. Kažem, svaki dan. Ona svoju mamu viđa svaki dan. Ja sam joj mama. Te se nezgrapne stvari ne smiju događati, kakva su to pitanja, to zbunjuje djecu, koja ionako imaju probleme s identitetom”, smatra gospođa. Kada je nastupila kriza u kojoj je djevojčica počela okrivljivati svoju biološku majku zašto ju je ostavila, pitajući se je li ona što kriva, njezina mama, koja ju je posvojila, strpljivo je na tome s njom radila.

“Moraš poštovati svoju biološku majku, bez obzira na okolnosti. Da je znala bolje, ona bi napravila bolje. Moraš imati veliku zahvalnost prema njoj, jer ti je dala život. Dala ti je prekrasne oči, tu prekrasnu kosu, ona te rodila. Na tome joj budi zahvalna. Ja sam zahvalna, jer je meni omogućila da budem tvoja mama, a ti si meni sve na svijetu”, tako su, malo po malo, strpljivo rješavali krize i bolne trenutke. Život u Hrvatskoj posvojenoj romskoj djeci nije nužno lagan, ne skriva gospođa. Oni se, kaže, brzo suoče s jednom vrstom diskriminacije, sam kolokvijalni naziv “cigan” ima vrlo negativne konotacije.

“A oni to vrlo brzo, još kao djeca čuju, na ulici, u školi, čitaju grafite na zgradama Mamiću, cigane. Pa su zbunjeni, pitaju zašto to tako piše, što to uopće znači. A mi ih pokušavamo integrirati, vidati im rane, pokušavamo svi biti sretni. Naša okolina, međutim, nije uvijek u tome poticajna”, kaže gospođa. Zato su ona i njezin suprug odlučili da će, kad god mogu, svoju djevojčicu voditi po svijetu, na sve romske kulturne manifestacije, etno događanja…

Napreduje. Dosad je svoj romski identitet bolno skrivala

“Išli smo na romske jazz koncerte, predstave, plesove po Zagrebu i po svijetu. Željeli smo joj pokazati da ovo što joj ovdje pokazuje ulica, nije cijela priča. Vodili smo je po zemljama Mediterana u kojima je romska kultura ostavila puno traga u životu jedne nacije. Željeli smo joj pokazati pozitivne strane romske kulture, oni su pjevači, plesači, obrtnici, umjetnici, da ona dobije i pozitivne slike svog identiteta”, priča mi gospođa. Napori su, kaže, urodili plodom. Nedavno su u školi učili o identitetu, rasama, jezicima, kulturama i religijama, njezina kći se ustala i pred svima rekla: Ja sam pola bijela, pola Romkinja.

“To je veliki napredak, dosad je svoj romski identitet bolno skrivala. Pola bijela, time je mislila na nas, njezine roditelje koji smo je posvojili, a pola Romkinja, na svoje podrijetlo. Sada je opuštena u vezi toga i to je jako važno“, sretna je njezina mama.

Iskustva ove majke potvrđuje i Diana Topčić-Rosenberg, članica upravnog odbora Adopte, udruge za potporu posvajanju, inače potpredsjednica stranke GLAS. “Posvojenje ne treba idealizirati i ne treba se osjećati loše, ako se susrećemo s problemima. Potencijalni posvojitelji moraju se suočiti s pitanjem hoće li ikad biti roditelji i kakvom djetetu oni mogu biti roditelji. Ljudi nam često govore da oni sami nemaju ništa protiv, ali da se boje problema iz okoline. Oni koji su posvojili romsku djecu kažu da kod nas još uvijek postoji stigma okoline.

Većina posvojene djece nosi u sebi osjećaj odbacivanja i ostavljanja. I sad im, tijekom odrastanja, treba pomoći u dvije važne stvari: da prebole tu bazičnu nesigurnost i da razumiju i budu ponosni na svoj romski identitet”, kaže Topčić-Rosenberg. No, usprkos činjenici što smo zatvorena sredina, pojavio se, kaže, novi, pozitivan trend.

Društvo smo koje teško prihvaća različitosti, no vide se pomaci

“Porastao je broj ljudi koji su spremni posvojiti romsku djecu. Naše istraživanje iz 2016. kaže da je od ukupne brojke potencijalnih posvojitelja, čak njih 46 posto spremno posvojiti romsko dijete, dok njih 54 posto to nije. To je porast. Iako smo bijelo, zatvoreno društvo koje teško prihvaća različitosti, ipak se vide pomaci. Ne zaboravite da u našoj kulturi sve curice u pubertetu žele imati dugu, plavu kosu. Romsko dijete već ima vidljivu razliku svojim izgledom i ljudi se boje u to upustiti, iz vlastitog straha. Nisu sigurni kako bi se s tom temom nosili, boje se da ne pogriješe. Nažalost, naše institucije, prvenstveno vrtići i škole, još nisu dovoljno spremni pomoći djeci da se osjećaju uključenim i ravnopravnim. Tu ima dosta prostora za poboljšanja”, kaže Topčić-Rosenberg.

Zašto su Valerija i Ivica odlučili posvojiti dijete, malenu Romkinju, kad su već imali biološku djecu, pitam ih. Zanima me otkud taj altruizam, širina pogleda na svijet.
Znam ja zašto, smije se Ivica. “Na prvom spoju Valerija mi je rekla da želi posvojiti dijete. I što čovjek može učiniti na prvom spoju, nego potvrditi, samo da mu djevojka ne pobjegne. Rekoh, dobro posvojit ćemo dijete”. Valerija potvrdno kima glavom. Tako je htjela, on se složio i nema natrag.

“Odrastala sam s djedom i bakom u Slavonskom Brodu. Najednom, selidba kod roditelja u Umag. Niti sam se odmah snašla s njima, niti sam se snašla u Istri. Ja, djevojčica iz Slavonije, rastegnutog govora, dolazim u sredinu u kojoj govore neki kvazi talijanski, sve mi je to bio šok. Umag nije imao srednju školu, mahom su išli u Buje. Nisam htjela u Buje. Talijanski je jezik te sredine, a ja sam ga mrzila iz dna duše. Oni ga uče od drugog razreda osnovne, svi ga znaju, a ja sam došla u četvrtom osnovne, nisam se snašla s tim talijanskim, svi su mi se smijali. I ostala mi je trauma”, otkriva Valerija. Zato je, kaže, upisala Pazinski kolegij, privatnu klasičnu gimnaziju.
“Bilo je to 1993. godine, tamo su barem govorili hrvatski jezik. To mi je bilo lakše”.

Severina se nedavno poželjela upisati na vjeronauk

Valerija je stanovala u đačkom domu. Već tijekom rane mladosti, zbog napuštanja djeda i bake koje je doživljavala kao roditelje, zbog vlastitih selidbi koje su joj teško padale, osjetila je da kasnije u životu želi posvojiti dijete i pružiti mu dom. Bez obzira na to što je znala da može roditi djecu. Tako je i učinila. Što se tiče predrasuda okoline, razloga zbog kojeg većina posvojitelja odustane od romske djece, Valerija i Ivica nisu imali problema. Istina je, kažu, da su ih prijatelji upozoravali, Gorica je zatvorena sredina, možda stvari ne budu tekle glatko, govorili su.
“Bilo je komentara tipa, to nikad neće biti vaše dijete, razmislite, drugačija je to genetika, kako ćete to”.

Međutim, to su zanemarili, nisu se pokolebali i nije bilo negativnih iskustava. “Naša Severina nema nikakvih problema zbog toga što dolazi iz druge nacionalne manjine, iz druge kulture. Sva se djeca zajedno igraju, velika većina njih su rimokatolici i kršteni su. Ja sam agnostik i lijenčina za ta pitanja i nisam svoju djecu krstio. Ako se jednog dana za takvo što odluče, ja ću ih podržati. A zamisli da postanu ateisti i na kraju mi zamjere to što sam ih krstio. Kad bude vrijeme, sami će odabrati svoj smjer”, ležerno će Ivica.

“A ja išla u privatnu katoličku školu u Pazinu”, prasnula je u smijeh Valerija. “Jednom nam je Severina rekla da želi da je upišemo na vjeronauk. Rekla sam joj da nema problema, ali da ne želim da to bude samo tako, deklarativno. Ako želi slušati vjeronauk, mora onda nedjeljom ići na misu. Dobro, rekla mi je, odvedi me onda prvo na neku misu, da vidim kako je to. Taman smo bili pozvani na jednu pričest u Rijeci i odveli smo je na misu. Dugo je trajalo, bilo joj je dosadno, na kraju je izjavila da ipak ne želi na vjeronauk. U redu, rekli smo, ako jednom iskažeš želju, ako to odabereš, mi ćemo ti omogućiti. Zasad je ovako”, otkriva Valerija.

Jebiga, Seve, sad je kasno; mama se već posvađala na plaži

Što se tiče usputnih opaski, bilo je nekih sitnih komentara na moru. Jedna se gospođa, spomenuli smo je na početku teksta, strašno zabrinula kad je na plažu došao Ivica. Vidjela je da sam ja svjetlije puti pa je očekivala da je otac tamnoput, prisjeća se Valerija. “Jao, pa kako vam je ova curica tamna. I to imate tri curice? Pa, da je barem jedno muško. A tek kad je čula ime, Severina, nikako joj to nije sjelo. To se dogodilo nedugo nakon što nam se Seve pridružila, tada je slabo znala hrvatski. Žestoko sam se posvađala na plaži. Ajde, ženo, ostavi nas na miru s njezinim imenom i s time da moramo imati muško dijete.

Još je, pri završetku postupka posvojenja, socijalna radnica u Centru predložila da bismo mogli promijeniti ime. Ne dolazi u obzir, rekli smo, već je velika, ne razumije hrvatski, sigurno bi joj bilo teško da joj još i ime promijenimo. Dijete ima četiri godine, zna za sebe, ne mogu joj sada rušiti identitet. Ponekad čovjeka umore suvišni komentari”, uzdahnula je Valerija.

Nije prošlo dugo, Severina je pogledala crtić Dora. Jako joj se svidjela frizura kakvu ima lik djevojčice u crtiću, pa su je roditelji tako i ošišali. “I evo ti nje jedan dan, joooj, ja bih da se zovem Dora. E, jebiga Seve, sad je kasno, mama se već posvađala na plaži”, smije se Ivica.

Evo, začeli smo je u Severinu na Kupi, jeste li sad sretni?

“Jedno vrijeme svi navalili, jeste li joj to dali ime po pjevačici Severini. Pokušavamo objasniti da joj nismo mi dali ime, to je ime dobila četiri godine prije no što smo je upoznali. Onda mi je to dojadilo, pa sam počela govoriti da je ime dobila po poznatom njemačkom skijašu-skakaču Severinu Freundu. Ali, ne zadovoljava to ljude. Razočarano zaključe, znači nije po pjevačici?! I od onda imamo spreman odgovor”, smije se Valerija i pogleda u supruga. “Tako je. Svima kažemo da smo je začeli u goranskom mjestašcu Severinu na Kupi. Jeste li sad sretni”, kaže Ivica.

Severinina biološka majka živi u spomenutom romskom naselju pored Čakovca i ima još djece. Gotovo sva djeca su joj, koliko im je poznato, oduzeta. “Znamo da je jedna obitelj posvojila Severininu biološku sestru. Kontaktirali smo ih u nadi da se sestre upoznaju. Zašto se ne bi poznavale, tko zna što će život donijeti, zašto ne bi imale jedna drugu? Međutim, obitelj se nije otvorila prema toj ideji. Imali su, kažu, problema s prilagodbom, oni su maloj i promijenili ime, i evo, nisu bili spremni da se cure upoznaju. Vrata njezine prošlosti su zatvorili, boje se valjda da ne pogriješe. No, mi smo velika obitelj, opušteni smo”, kažu Valerija i Ivica.

U školi je bilo nešto sitnih zadirkivanja. U prvom osnovne jedan joj je dečkić dobacio “Ciganko!”. Severina je planula. Prijavila ga je učiteljici i učiteljica je zatražila da joj se dječak ispriča. Donio joj je čokoladu, a njegova majka napisala je pismo isprike, prisjeća se Valerija. “Rekli smo joj da se ne osvrće, kako se zadirkivanje ne bi nastavilo, ali da nam svakako sve kaže. Borit ćemo se da se ružne riječi riješe, tako smo joj rekli. Nakon toga bio je još samo jedan slučaj. Na treningu trčanja, jedan joj je dječak rekao “ti si ciganka”. Požalila mi se i odmah sam reagirala. Uuu, kako sam bila ljuta, kao rospija odjurila sam na idući trening, potražila maloga i vrlo odrješito pred svima tražila da joj se ispriča. Takve se stvari ne smiju tolerirati, borimo se i borit ćemo se”, vatreno će Valerija.

Do pete godine nije znala hrvatski, danas prolazi s 5,0

Severina je od prvog dana sretna što ima Tonku. Obožava malu djecu i bila je presretna kad se rodila Katarina. S Katom je danas nerazdvojna, njih dviju su glasne veseljakuše, obožavaju se. Tonka je malo ozbiljnija za svoju dob, povučenija. Tonka je nedavno završila prvi, a Severina treći razred osnovne škole. “Tonka je sa sedam godina pročitala svih sedam knjiga Harryja Pottera, prva knjiga ima dvjesto strana. Kažem, svaka čast Tonka, zaslužila si svoj džeparac, evo, daje tata sto kuna. Evo nje za par dana, kaže, tata, pročitala sam i šesti nastavak, taj ima 700 strana. Onda mi je sad džeparac 101 kunu. Ma djeca su sjajna, dobro se zezamo”, ležerno će Ivica.

“Jednom me Tonka nešto naljutila i lupnuo sam joj kaznu, Tonka, nećeš smjeti čitati knjigu! Iduće sekunde sam sebi sam bio smiješan”, smije se tata. Seve, nastavlja mama Valerija, nema baš takvu koncentraciju. Sličnija je svojoj generaciji, željna je igre. Međutim, sve razrede je prošla s odličnim uspjehom, pohvalila se Valerija. “Radila sam dosta s njom. Trebalo ju je naviknuti da sjedne i uči. Ona voli glazbu i ples, Hrvatska kroz povijest manje je zanima. Imala je siromašan fond riječi, morali smo ga obogatiti. Čita, čita i pita me, što je to rajčica. Rekoh, paradajz, Seve”.

Jednom prilikom u autu je svirala pjesma “Pobjego sam”, grupe Opća opasnost. I pjeva Severina, “pobjego sam kao zadnje smeće”. Pitaju je je roditelji razumije li što pjeva. “Odgovara ona nama, kako ne, on je pobjegao, zato što je bacio smeće na svoju curu, a onda joj je rekao oprosti. Eto ti, izgubljena u prijevodu. Imala je pet godina. Polako smo radili. Ne možeš joj odmah rušiti svjetove i slike koje je stvorila”. Treba više čitati, polako, bit će uporni, dogovorili su se. “I evo, prolazi s pet, nula. Uzmemo li u obzir što je sve prošla i da jezik nije znala, mislimo da je odlična”, ponosno će Valerija.

Tek se u školi vidjelo kolike zapravo ima rupe u znanju

Nakon što je došla kod njih, Seve je prvu godinu išla u vrtić. Lukava, snalažljiva, okretna, zna improvizirati i tek u školi se zapravo vidjelo kolike su joj rupe u znanju, otkrivaju njeni roditelji. Seve im je prvo dijete koje je išlo u školu, s njom su probili led. Imali su, kaže, sreću da je imala jako zahtjevnu učiteljicu. “Inače, nisam zadovoljna s današnjim školstvom, ocjene se poklanjaju samo da se riješe učenika”, govori Valerija.

“Moji roditelji su bili prosvjetni radnici. Mama je predavala hrvatski jezik, a tata njemački. Imali su namještenje u Krasnom, u Lici, tamo su dobili učiteljski stan na korištenje i bili su strogi, pravi old school učitelji. Meni je ovo danas bez veze. Sretni smo da je Severina imala vrlo zahtjevnu učiteljicu. U protivnom, ne bi napredovala“, odlučna je Valerija. Ni Ivica ne skriva nezadovoljstvo današnjim školstvom. Ljuti ga, kaže, što djeca nemaju disciplinu, a nastavnici nemaju alata da ih kazne. Nema, kaže, više ni dopunske nastave, lakše je dati četvorku, nego se baviti djetetom.

Kad im je došla Seve, djed je napravio feštu na Ključić Brdu

Dok su se tako izmjenjivali događaji, njihova šira obitelj dobro je prihvatila priču. Nikome, uostalom, nisu govorili detalje, tek kad je sve bilo gotovo rekli su im da su posvojili romsku djevojčicu. “Moj stari je inače iz Dalmatinske Zagore, ima 80 godina, živi tu u Gorici. Rekoh, ili će sve ispasti dobro ili ćemo se posvađati, ako je budala. Kad smo mu rekli da smo posvojili romsku djevojčicu, za njezin dolazak napravio je feštu na Ključić Brdu. Seve je njegova unuka i točka. Odmah je tako gledao na to”, kaže Ivica.

Žao im je, kažu, što Ivičina mama nije doživjela Severinin dolazak, napustila ih je mlada, zbog bolesti. Valerijini su, pak, bili malo zabrinuti, kako će se sve to razvijati, kako će okolina reagirati. Nakon dva susreta, sve je sjelo na svoje mjesto. “Ja u Krasnom, u Lici, imam baku. Znači, ona je Severinina prabaka. I njoj smo odveli Sevu, da se upoznaju. Malo ju je gledala, kaže, koja vam je ovo, ne sliči mi na Tonku. Ali, donekle je svarila. S obzirom na to da ima 90 godina i živi u zatvorenoj sredini, zadovoljni smo kako ju je prihvatila”, kaže Valerija.

Nedavno se, kažu, udavala biološka kći Sevinih udomitelja, dakle, djevojka koju je malena Severina svojedobno doživljavala svojom sestrom. “Naravno da smo išli u Čakovec na svadbu! Svi smo išli, djeca su uživala! Bila je to odlična romska svadba. Kako im je bilo drago kad su nas vidjeli. Došli su nam beli, govorili su oduševljeno svojim uzvanicima, bili su presretni“, kažu Valerija i Ivica.

Pogledaj Urbana, vidiš da možeš biti drugačija i biti super

Severinine svjetove nisu htjeli rušiti, samo graditi nove, bogatije. Međutim, ima jedna stvar koja mu je smetala i koju je tata Ivica odlučio malo drugačije usmjeriti. “Cajke! Jao! Ona je kao malena naučila samo slušati cajke. To nismo mogli olako pustiti, ali i tu smo išli polako, korak po korak. Da je danas pitate što voli slušati, reći će vam Dubiozu kolektiv, Zabranjeno pušenje, čak zna pustiti CD s klasikom, jako to voli. Najdraža pjesma joj je “Teške Boje”, Gorana Bare“, kaže Ivica. “Dobro, Baru svu djeca obožavaju”, dodaje Valerija. “Da Bare samo zna koju pronicljivu publiku ima među djecom”.

Prošle godine, kao i ove, išli su na INMusic festival na zagrebačkom Jarunu. Vodili su i svoje curice, Tonka i Seve obožavaju ići na INMusic. Dođu oko pet popodne, pa negdje do 11 navečer, budu na manjim koncertima, u manjoj gužvi. Valerija i Ivica ponekad negdje odu bez djece, a čuvanje organiziraju s rodbinom. Lijepo je, kažu, nekad otići bez djece, skoknu u Sveti Martin na Muri, ili negdje u blizinu, odmore se, ali najviše tri dana. Onda su opet njihovi.

Tata Ivica voli poticati Severininu različitost, na kreativan način, kako kaže. “Kod nas je došla sa slapovima duge, guste, crne kose. I onda je htjela mijenjati frizuru. Predložio sam joj da se obrije sa strane, a naprijed ostavi pušteno. Super joj je to stajalo. Kažem joj da se slobodno igra frizurama. U školi je ubrzo ta frizura postala popularna. Nema tomu davno, išli smo na Urbana, u Gorici je imao koncert. Izišao Urban na stage, u nekoj crnoj haljini, sav izbušen, evo, kažem svojoj Sevi, vidiš da možeš biti drugačija i biti super”, iznosi Ivica.

Radiš svoj posao, živiš svoj život, kao i svi drugi ljudi

Obitelj je nedavno kupila novu kuću, nedaleko od ove u kojoj stanuju kao podstanari. Malu kuću s dvorištem i automobil monovolumen, da svih šestero može stati u njega. U novu kuću uselit će, kad se rodi četvrto dijete. Valerija tako želi, kaže Ivica.

“Da, selidba će biti nakon što rodim. Sve dobre stvari dogodile su se u ovom stanu, hajde malo praznovjerja, što ima veze”, smije se Valerija. Planovi? Opušteno dalje, odgovaraju. Radiš svoj posao, živiš svoj život, kao i svi drugi ljudi. Svim potencijalnim posvojiteljima, koji pate jer su dugo na listama čekanja, željeli bismo poručiti da se nemaju čega bojati. Nama Seve nije donijela nikakvu traumu, samo čistu radost.