Memoari doktora koji je izveo prvu transplantaciju koštane srži u ovom dijelu Europe, prije Beča i Budimpešte

Kada je napokon došao u Pariz, za mjesec dana, kaže, sasvim se dobro sporazumijevao s pacijentima. Danas je francuski potpuno zaboravio, jer ga nakon toga nije više koristio. No medicinsko znanje što je naučio u ta tri mjeseca na odjelu s doktoricom Gluckman bilo mu je iznimno dragocjeno za kasniji rad u Zagrebu. Uz potporu stručnjaka iz Francuske veliku podršku su mu dali i svi djelatnici u zagrebačkoj bolnici. “Od ravnatelja, do šefa klinike za unutarnje bolesti, pa svi unutar naše Hematologije su nam dali vjetar u leđa, tako da je to bilo moguće napraviti”, prisjeća se Labar.

Standardi Pariza i Münchena

Nakon što su učinili taj veliki iskorak odmah su se uključili u međunarodne udruge. Postali su članovi Europske grupe za liječenje transplantacijom, povezali su se s EORTC leukemijskom i limfomskom grupom, što znači da je KBC Zagreb već početkom 80-ih počeo koristiti istraživačke programe liječenja tih grupa. Bolesnici u Zagrebu su se liječili jednako kao u Belgiji, Rotterdamu, Münchenu ili Parizu. “To nam je dalo mogućnost da unaprijedimo i razvijemo brojne dijagnostičke i laboratorijske metode. Podigli smo laboratorije na razinu koja je danas u Europi normalna, oni ne zaostaju, nego su neki čak i referentni. Na taj smo način osim kvalitete transplantacije podigli kvalitetu cijele kliničke medicine”.

Prvi pacijent kojemu je u KBC-u Zagreb presađena koštana srž do danas je ostao u sjećanju ovog liječnika; uvijek se, kaže, medicinari sjećaju svog prvog pacijenta. Radilo se o mladiću iz Bosne koji je imao teško oštećenje koštane srži, njegova uopće nije funkcionirala i jedina šansa da preživi je bila da mu se presadi nova. “Prvo smo mu presadili bratovu koštanu srž, no odbacio ju je nakon četiri mjeseca. Zatim smo obavili novu transplantaciju, ponovno bratove koštane srži i tada ju je prihvatio”, prisjeća se Labar. Kako kaže, tada su se i oni sami učili liječenju. Mladić je ležao u bolnici na njihovu odjelu na Rebru oko sedam mjeseci, za razliku od danas kada bolesnici borave u prosjeku mjesec dana.

Smrt prvog pacijenta

“Tijekom tako dugog boravka dogodila se jedna lijepa romantična priča. U isto vrijeme tamo je bila bolesnica koja je imala Hodgkinov limfom. Oboje su bili naočiti, simpatični, dragi, oboje su fizički bili u relativno dobrom stanju, imali su mnogo vremena i zaljubili su se”, kaže Labar i dodaje kako je cijeli odjel živio tih mjeseci njihove životne borbe. Pacijentica se izliječila, a mladić je nakon svega bio u odličnom stanju. Kad su izašli iz bolnice, počeli su zajedno živjeti. Odselili su se zajedno u Slavoniju. “Onda se dogodilo nešto što je za sve nas bio apsolutni šok i stres. Mladić je prokrvario iz ulkusa, odnosno čira. Ušao je u hemoragični šok i nije stigao do Zagreba na vrijeme, umro je”, i danas se s nevjericom sjeća tragičnog obrata s prvim zagrebačkim pacijentom kojem je uspješno presađena koštana srž.

Liječnik priznaje da se uvijek pita koliko je ta smrt bila povezana s mogućim komplikacijama liječenja. “Ali moram priznati da je njemu na neki način već bilo dosta stalne kontrole i života u bolnici te stalnog praćenja u poliklinici”, rekao je. Nakon toga liječili su dvoje bolesnika, također iz Bosne, mlada žena je imala sličnu bolest kao i prvi mladić. “Ona danas živi i radi u Novom Sadu, liječnica je i sasvim je u redu. Treći je bio po zanimanju policajac, imao je akutnu leukemiju. Isto je dobro i sasvim u redu, sada živi u Slavoniji”, kaže Labar i dodaje kako su nakon prvog trojca liječili mnogo bolesnika. “Da vam odmah kažem, to sam vam spomenuo bolesnike koji su preživjeli, jer je bolest bila u takvoj fazi da je transplantacija mogla pomoći. Ima ih dosta koji nisu preživjeli, jer to nije čudotvorna metoda”, naglašava liječnik i dodaje kako se, na žalost, mnogim pacijentima bolest vraća, a dio se, na žalost, ne izliječi.

Nije znao što studirati

Boris Labar je ubrzo, 1985. godine, imenovan predstojnikom Zavoda za hematologiju Interne klinike u KBC-u Zagreb, a na toj poziciji ostao je do odlaska u mirovinu 2012. godine. Hrvatsku je hematologiju podigao na europsku razinu. Kada je postao šef zavoda tamo je tada radilo pet liječnika, kada je odlazio u mirovinu bilo ih je 15. Iako je od samog početka učinio značajne stvari za nacionalnu medicinu, Boris Labar kaže kako nije oduvijek znao da je medicina to čime se želi baviti. “Odlučio sam se za medicinu jer nisam imao jasan stav što ću studirati. Često imate ljude koji ne znaju za što imaju afinitete i sposobnosti. Tu presudi i neka vrsta intuicije. Ja sam odlučio da želim medicinu, ona me privlačila posebice zbog izravnog kontakta i pomaganja ljudima”, objasnio je liječnik.

Iz rodnog Zadra je 1965. godine preselio u Zagreb na studij. U Zadru je završio, kako kaže, jako dobru gimnaziju koja se danas zove Vladimir Nazor, tada se zvala Gimnazija Zadar. “Jako sam ponosan na svoju generaciju, nedavno smo proslavili 50 godina mature, to je bilo nešto prekrasno. Svi smo se vratili u to vrijeme i sjetili se tih bezbrižnih lijepih dana. Mi smo učili u onom sustavu u kojem je profesor bio autoritet svima nama”, s osmijehom na licu prisjeća se gimnazije i strogih profesora. Kaže kako su svi bez pogovora učili gradivo, bez obzira hoće li im to služiti u životu ili ne.

Danas njegovoj generaciji imponira što su prošli školu kod strogih učitelja. “Znam da je školstvo napredovalo i da odnos učenik-profesor mora itekako biti postavljen na drugi način, ali moram priznati da me jako smeta što se danas događa da su profesori izloženi šikaniranju od strane učenika, to mi je potpuno nejasno i neprihvatljivo”, osvrnuo se na današnja vremena. Ovaj rođeni Zadranin rado se sjeća i svog djetinjstva. Odrastao je uz bazen, stanovao je svega 20-ak metara od mora i bazena. Odmah je, kaže, naučio plivati i zatim dobio loptu, uživao je u vaterpolu. Svaki dan je u devet ujutro bio na bazenu sve do ručka u 14 sati.

Kako je upoznao suprugu

“Onda sam morao imati popodnevni odmor, tako je moj otac tražio i nije bilo rasprave. Tek bih u 17 sati mogao ići van, a ja sam htio već u 15, no on to nije dopuštao. Za mene su ta dva sata bila pakao u kući, ali nekako sam izdržao”, kroz smijeh se prisjeća dana od kada je počeo sa svojim najdražim sportom. Nakon što je započeo sa studiranjem, kaže, prve godine nije imao osjećaj da studira medicinu. Mnogo je predkliničkih predmeta poput kemije, fizike i biologije. Tek na trećoj godini, kada je došao u kontakt s pacijentima, osjetio je da je u središtu studiranja bolesnik. Na studiju je upoznao svoju suprugu Željku, koja je također liječnica. Kao mladi stažist radio je u KB-u Sestre milosrdnice.

Nakon staža upisao je poslijediplomski studij iz Kliničke laboratorijske korelacije, pohađao ga je u Zajčevoj bolnici odnosno u Merkuru. “Dobio sam stipendiju tadašnjeg Ministarstva znanosti i visokog obrazovanja. U tom trenutku to je bila vrlo simbolična stipendija i jedini prihod koji sam imao. Iznosila je otprilike 300 kuna ili 300 dinara, tako nešto”, rekao je. Supruga tada nije radila, taman su dobili starijeg sina Gorana. Boris Labar kao mladi liječnik nije mogao dobiti specijalizaciju nego je volontirao na internoj klinici u Merkuru. “U to su nas vrijeme hranili moji i roditelji od supruge, to je grozan osjećaj, ali tako je bilo. Dugo nam je vremena trebalo da se osamostalimo”, prisjeća se.

Primamljiva ponuda iz Slovenije

U jednom trenutku nisu vidjeli nikakvu perspektivu, odlučili su da će otići izvan Zagreba i Hrvatske. Boris je poslao svoj životopis u veliku bolnicu specijaliziranu za plućne bolesti u mjestu Golnik, kraj Kranja. Iz Slovenije su mu odmah odgovorili. “Rekli su mi da ću dobiti specijalizaciju iz interne, moja supruga specijalizaciju iz pulmologije, da će dijete dobiti vrtić, a mi ćemo dobiti trosoban stan. Fantastično, što ćete bolje?”. Mladi bračni par Labar je počeo pripremati preseljenje u Sloveniju. No u tom trenutku do Borisa je stigla informacija kako će se u Merkuru raspisati natječaj za specijalizanta iz interne medicine te da je upravo on jedan od kandidata da dobije specijalizaciju.

“I unatoč mnogo nepovoljnijim uvjetima ostali smo u Zagrebu. Nekako su nam Zagreb i Hrvatska bili pri srcu, pa smo ipak odlučili ostati doma”, prisjeća se. Nakon dvije godine volontiranja dobio je mjesto kod profesora Erika Hauptmanna, hematologa. “Tu sam nastavio raditi hematologiju i ona mi se jako svidjela. Na Rebro sam prešao jer sam dobio mjesto na fakultetu, a s druge strane, što je još važnije, vidio sam šansu da mogu raditi na organizaciji tada nove metode liječenja, transplantacije krvotvornih matičnih stanica. I tako je onda zacrtan i definiran moj put”, objašnjava dr. Labar.

Nakon iznimnog uspjeha s presađivanjem koštane srži i preuzimanja vodstva na hematologiji kaže da su vrlo brzo počeli s podjelom unutar samog zavoda i uskim liječničkim specijalizacijama. Podijelio je zavod na tri glavna područja i usmjeravao ljude na ekspertna usavršavanja. “Shvatili smo da svakodnevno dolazi veliki broj informacija iz svih tih područja te da jednostavno nije moguće sve to pratiti i biti u svemu tome stručnjak. Usredotočili smo ljude na određena područja. Zalagao sam se za timski rad i svim tim grupama sam davao apsolutnu stručnu slobodu da razvijaju taj dio struke na onaj način za koji misle da je najbolji”, kaže Labar i dodaje kako je morao imati upliva kada bi došlo do stavke financiranja.

Čudesna Ana Rukavina

Često puta su on i njegovi kolege bili pod pritiscima zbog skupoće nekog liječenja. Jedna od pacijentica koju će Boris Labar također pamtiti je i Ana Rukavina. “Takvi teški, žalosni trenuci, kao što se dogodilo s Anom Rukavinom, kojoj nismo mogli pomoći, i njezino pismo ‘Želim život’ na sve nas profesionalce ostavilo je dubokog traga, a pogotovo na ljude koji su medicinski laici”, prisjeća se iznimne pacijentice i dodaje kako je dugi niz godina leukemija bila sinonim za smrt. Najdjelotvornija metoda za izlječenje je transplantacija matičnih stanica iz jedne osobe u drugu. Unutar obitelji s dvoje potomaka postoji 25 posto šanse da su podudarni i da nađete davatelja. Ako unutar obitelji ne postoji podudarni donor, njega treba potražiti među nesrodnim davateljima.

“Za to morate imati jako veliki registar nesrodnih davatelja. Mi smo krenuli s presađivanjem od nesrodnog davatelja 1992., prvi rezultati nisu bili baš ohrabrujući, ali kasnije je to krenulo iznimno dobro”, objašnjava liječnik. “Ana Rukavina je napravila čudo, u to smo vrijeme imali 400 do 500 davatelja, a uz pomoć Zaklade Ana Rukavina došli smo do 50.000. Treba reći da je za Hrvatsku, zemlju ove veličine, to zaista čudo”, kaže liječnik Labar i dodaje kako je hrvatski registar postao jedan od ozbiljnijih registara u svijetu. Iako se razvijaju nove metode liječenja, registri su, kaže, medicinska svakodnevnica. Mnogo pacijenata na Rebru, njih gotovo 70 posto, liječi se presađivanjem krvotvornih stanica od nesrodnih davatelja, koji se pronađu u svjetskim ili hrvatskom Registru.

Međunarodni fakultet u Hrvatskoj

Od 2000. do 2004. godine bio je dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a iz tog razdoblja je posebno ponosan na formiranje studija na engleskom jeziku. Prisjeća se da je tada bilo mnogo oponenata uvođenju engleskog studija. Kaže da su imali čak i objektivne primjedbe, kao na primjer zašto prvo ne poboljšati hrvatski kurikulum koji nije bio najbolji, pa tek onda uvoditi studij na engleskom. “No ako gledate u okruženju od Beograda, Niša, Kragujevca, Budimpešte i drugih mađarskih studija, svi su imali engleski studij. A Zagreb, prema mome mišljenju, nije ništa lošiji, dapače od mnogih je bolji; on je tu negdje s Budimpeštom”, objašnjava zašto je ustrajao na svojoj ideji.

Prve dvije godine studij su upisivala djeca hrvatskih iseljenika, a danas se upisuje jako mnogo ljudi iz Europske unije, Kanade i Amerike. “To je sada pravi međunarodni fakultet koji privlači ljude izvana da dolaze studirati u Zagreb. On je rastao i rast će i dalje, i to je apsolutno velika vrijednost. A još veća će biti ako netko od tih studenata ostane raditi u Zagrebu”, kaže Boris Labar i pojašnjava da je miješanje različitih mentalnih pristupa najbrži način da se promijeni mentalni sklop u našoj sredini. Od lokalnog i zatvorenog podiže se na drugu civilizacijsku razinu.

Tako se postaje dio Europske unije. Posljednjih desetak godina rada u KBC-u iznimno ga je frustriralo što se posao njih stručnjaka na rukovodećim funkcijama svodio na administraciju. “To ne možete izbjeći, ali kad to postane jedino i isključivo čime se bavite, tada nema prostora da implementirate nova saznanja u struci, ni da znanstveno podižete razinu odjela i educirate mlađe kolege na pravi način”, objašnjava. Boris Labar kaže da je sve to posljedica suštinskog problema u domaćem zdravstvu u kojem nema konsenzusa ni strategije.

Odnos prema Zagrebu

Nikada mu nije bilo žao što nije otišao iz Zagreba za mnogo financijski boljom i primamljivom prilikom u Sloveniju. “Ja sam vam Zadranin rođenjem, ali sam u biti Zagrepčanin. Tu sam od ’65. godine i doživljavam ga kao svoj grad. Moja djeca su tu rođena, završila školu, sve što sam u životu postigao, postigao sam u Zagrebu. Volim svoj kraj, ali nisam jedan od onih koji plaču za njim”, kaže liječnik i dodaje kako sebe naziva zadarskim Zagrepčaninom odnosno zagrebačkim Zadraninom. Supruga je odrasla u Zagrebu, ali je podrijetlom Splićanka. Svoj radni vijek sve do mirovine provela je u KB-u Sestre milosrdnice, gdje je specijalizirala nuklearnu medicinu.

“Bila je vrlo kvalitetan liječnik, a imao sam sreće što je ona radila i brinula se za sve ovo drugo u životu, mnogo više vremena od mene je trošila na odgoj naših sinova kod kuće. Meni je bilo lakše funkcionirati zbog toga, jer ne možete biti u isto vrijeme na dva mjesta”, kazao je doktor Labar. I stariji sin Goran i mlađi Borko završili su ekonomski fakultet, nisu voljeli medicinu jer su im i mama i tata liječnici. Jedan radi u vlastitoj tvrtki, a drugi u HEP-u. “Imam petero unučadi: Katja ima osam godina, moja prva unučica, iza nje je Boris, on ima sedam i dobio je ime po svom djedu, zatim dolazi četverogodišnji Tin, Luka ima dvije, a najmlađi Marko godinu dana. Dosta su gusto raspoređeni”, sa širokim osmijehom na licu govori o svojim unucima.

Za unuke, kaže, ima mnogo više vremena nego za sinove. Koliko god je moguće nastoji naći vremena da bude s njima i da im pruži sve što im je potrebno. “Znate, ljubav prema unucima je ljubav bez brige. Vi niste za njih odgovorni i možete raditi sve što mislite da bi oni htjeli, možete im kupiti sve što požele, što im, jasno, možete priuštiti. Oni to znaju koristiti, ali meni to ne smeta”, kaže ponosni djed. Iako je u mirovini, nije nimalo pasivan. Radi u dvije privatne klinike, dio je upravnog odbora Ruđera Boškovića te je predsjednik zagrebačkog vaterpolo kluba Mladost.

Mladost pred stečajem

“Vaterpolo je moja velika ljubav. Dugo sam bio s reprezentacijom Hrvatske, pa i danas sam. Predsjednik sam zdravstvene komisije Hrvatskog olimpijskog odbora, od Olimpijskih igara u Atlanti 1996., sad je to 20 godina! U Londonu 2012. bio sam šef zdravstvenog tima i bio sam jako sretan jer smo tamo osvojili zlatnu medalju”, kaže i odmah nastavlja kako je zlatna olimpijska medalja prema njegovu mišljenju u rangu s Nobelovom nagradom. Ne shvaća odnos našeg društva koje ne prepoznaje osvajače olimpijskih medalja, ponajprije zlata, na pravi način. Kaže kako su novčane nagrade u Hrvatskoj za takve uspjehe simbolične, za razliku od mnogo siromašnijih zemalja bivše Jugoslavije.

Prije četiri godine postao je predsjednik Mladosti. “Znate, ja sam tada možda napravio harakiri; dva su objektivna razloga za to. Prvi što je Mladost bila u vrlo teškoj financijskoj situaciji, pred stečajem. Drugi faktor je da ja nisam osoba koja zna niti ima mogućnosti da pridobije financijska sredstva za Mladost”, objašnjava kako je upravo taj klub jedan od najtrofejnijih klubova na svijetu. “Mi u Mladosti, koji je volimo, osjećamo odgovornost da je vratimo na taj put šampiona Europe i države”, kaže Labar i dodaje kako njegov omiljeni klub nije samo brend hrvatskog sporta nego je i mogućnost za veliki broj djece da kroz klub uživaju u vodenim sportovima.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.