Memoari velike zvijezde: Zlatica Stepan-Bašić, primabalerina koja se proslavila u svijetu
Na svim važnim projektima radila je uz supruga Mladena Bašića s kojim je provela 63 godine. Maestro Bašić bio je šef opere u Salzburgu i Zagrebu, glazbeni direktor grada Mainza te glavni dirigent opere u Frankfurtu
U dvorištu Zlate Stepan-Bašić na zagrebačkom Pantovčaku stoji zgodan srebrni kabriolet, Peugeot 206-CC. “Nabavila sam ga jer mi je bio lijep, ali ne spuštam baš krov. Jako puše”, komentira. Nije to kao Mercedes koji su ona i njezin suprug Mladen imali u Njemačkoj, objašnjava mi dok ulazimo u njezin prostrani, građanski stan. “Ja vam ne mogu bez automobila, baš planiram vožnju do Salzburga”, priča 86-godišnja legendarna primabalerina, koreografkinja i operna redateljica. Karijeru je započela u baletnom ansamblu HNK-a u Zagrebu 1946. gdje je u roku tri godine stekla status primabalerine.
Tamo je upoznala i svog supruga, maestra Mladena Bašića. Zajedno su stvarali prilično respektabilne karijere. On kao direktor opere, a ona kao šefica baleta u Salzburgu. Oboje su 10 godina bili počasni gosti u barcelonskom Teatru Liceo, a u gradu Mainzu, gdje je Mladen bio glazbeni direktor grada, Zlata je režirala veliki broj opera. Značajne projekte ostvarivali su i u hrvatskim nacionalnim kazalištima, a maestro Bašić dugi je niz godina bio stalni dirigent i šef programa Zagrebačke filharmonije. Zlatica je karijeru okrunila brojnim režijama opera. “Moj suprug je vozio s 95 godina. On je bio tako fit, to si ne možete zamisliti. Čak je i intervju dao na radiju 15 dana prije smrti. Bio je famozan”, ozari joj se lice čim spomene Mladena.
Sudbonosni Romeo i Julija
Maestro Bašić preminuo je u studenome 2012., sa 96 godina, a Zlata se, kaže, još nije pomirila s njegovim odlaskom. Bili su nerazdvojni od 1949., u braku su bili 63 godine. “Mogla bih vam sad satima pričati o suprugu. Znate, nekako sam povezana i u toj režiji i u toj glazbi s njim”, kazala je i dodala kako još uvijek noćima ne spava. Svako se malo vraća na priču o pokojnom suprugu, bez kojeg je i njezina životna priča uistinu neodvojiva. Zbližili su se kada je ona imala 19 godina, bila je mlada balerina angažirana u zagrebačkom HNK-u. Mladen je tada imao 31 godinu i radio je kao dirigent u istoj kući. Tog proljeća 1949. godine HNK je postavljao novi balet, “Romea i Juliju” Sergeja Prokofjeva.
Koreografkinja i redateljica Margarita Froman naslovne uloge dodijelila je tadašnjim zvijezdama, Nenadu Lhotki i Ani Roje. Ostali članovi ansambla promatrali su baletnu divu na pozornici. “Ana Roje bila je divna Julija, mi smo svi bili pod dojmom. To je bila senzacija u Zagrebu”, prisjetila se Zlatica. No, Roje je ozlijedila nogu prije premijere. Velika Margarita Froman, koja je odgojila generacije najboljih zagrebačkih balerina, inzistirala je da Zlatica preuzme glavnu rolu. “Nisam to mogla ni sanjati, bila sam izvan sebe”, kazala je. Fromanica je svoj plan rekla Ani Roje i Oskaru Harmošu, koji osim što su plesali, su zajedno radili kao pedagozi i koreografi.
Kako je očarala maestra
“Ana i Harmoš su rekli da sam njihova učenica i da me poštuju. No smatrali su da nisam dovoljno zrela za dramatične scene balkona, rastanka ili Julijine smrti. No Margarita je tvrdila da ja to mogu”, opisala je Zlatica. “Zanimljivo je da je u isto vrijeme obolio i dirigent Vajić te je moj suprug kao mladi dirigent preuzeo prvi put Romea i Juliju”, prepričala je. Margarita Froman zamolila je iskusnog baletnog partnera Nenada Lhotku i novog dirigenta Bašća, da svi troje imaju posebne tajne probe u pokusnoj dvorani. Kada je Mladen došao u dvoranu odmah je pitao od kojeg mjesta će probati, a mlada balerina Zlatica je prišla klaviru.
“Odsvirala sam mu Romeovu temu i naglasila mjesto na kojem ulazim na scenu”, prisjetila se i dodala da je to njezina budućeg supruga prilično impresioniralo. “Mala pa ti znaš note? Znate ja sam jako balavo izgledala, a on je bio 12 godina stariji od mene. I tako je počelo, tu smo se zbližili”, kazala je umjetnica. Premijera je bila u petak, 1. travnja 1949. godine, bila je to 13. predstava baleta u sezoni. Mlada balerina postala je senzacija. Sljedećeg dana dobila je dar od Roje i Harmoša, Oskar joj je čestitao uz riječi: “Zlatica, da ne misliš da si ti sad bolja od Ane Roje”. Osim profesionalnog uspjeha, mladoj balerini bila je važnija privatna priča koju je ostvarila s Mladenom Bašićem.
Sljedeće godine su se vjenčali. Za svoju ulogu Julije dobila je Republičku nagradu, a te iste godine dobila je i nagradu za sporednu ulogu. Nagradili su je i za varijaciju koju je otplesala na Omladinskim igrama.”Tada još nije bilo televizije, uvijek sam slušala radio. I čujem: Zlatica Stepan je dobila Republičku nagradu i jednu sporednu. Možete si misliti, poludjela sam od sreće”, opisala je.
Napredna zagrebačka škola
Sav taj uspjeh nije došao slučajno. Zlatica Stepan odrasla je u Zagrebu kao treće i najmlađe dijete u obitelji. Jako rano je izgubila oca, imala je samo pet godina, a uz nju su ostali stariji brat i sestra. Kao djevojčica krenula je s umjetničkim školovanjem. Pohađala je u Školu tjelesne kulture kod tada poznate plesne pedagoginje Mirjane Dragane Janeček. Škola je bila posebna zbog ideje spajanja duhovne i tjelesne kulture, razvijale su se individualne sposobnosti učenika. Temelj nastave plesa bila je spontanost, intuicija i prirodna sloboda pokreta, prema uzoru na Isadoru Duncan. “Kod nje se slušala samo klasična glazba, improviziralo se i razvijala se kreativnost. Tako da isprva uopće nisam htjela ići na balet. Mi smo gledali baletne predstave i kritizirali ih”, rekla je Zlatica.
Već kao dijete vodila je satove, radila male koreografije za svoje kolegice. Često su učenice išle u šetnju, pa bi vježbale uz jezero u Maksimiru. “Dolazila nam je Marija Crnobori i recitirala, to je bila jedna divna atmosfera. Meni je Janeček mnogo pomogla u razvitku”, objasnila je. No isto tako, brzo je uvidjela da bez dobre plesne tehnike neće moći razviti dobru plesnu karijeru. Krenula je na baletne satove i ubrzo upisala program Dječje carstvo, koji je držala Margarita Froman. Kasnije je Zlata postala učenica Ane Roje i Oskara Harmoša, koji su također bili veliki pedagozi.
‘Mladen i ja smo sve radili zajedno i u 63 zajedničke godine nismo nikada podigli glas jedno na drugo. On je otišao 2012., a ja još uvijek ne spavam. Mogla bih vam sad satima pričati o suprugu. Znate, nekako sam povezana i u toj režiji i u toj glazbi s njim’, ispričala je Stepan-Bašić
“Tehniku sam usavršila kod Ane Roje, a o Fromanici da i ne govorim. Ta njezina muzikalnost, svaki njezin pokret bio je muzikalan, to je bilo nešto fenomenalno”, još i danas je fascinirana svojim legendarnim učiteljicama.
Paralelno s plesnim podukama pohađala je i privatne satove klavira. Na satu kod Margarite Froman znala je zamijeniti učiteljicu i svirati kao korepetitorica. Angažman u zagrebačkom HNK-u dobila je 1946. godine, zahvaljujući svojim učiteljima Roje i Harmošu. Još od djetinjstva sprijateljila se s Marijom Tijardović, kćeri skladatelja i intendanta Ive Tijardovića, koja je kasnije također izrasla u vrhunsku primabalerinu.
Odnos s glasovitim Lhotkom
“Jednom smo se dogovorile da ćemo vježbati i glumu prije jutarnjih predavanja. I dođem ja pred njezinu kuću u šest sati i zvonim. No ona je lijena. Javila mi se njezina mama i kaže: ‘Zlatica, Marija spava’. Svejedno, Marija je krasna osoba. Divna i talentirana, cijeli život smo jako dobre prijateljice”. Osim što je bila balerina u ansamblu, Zlatica je vodila tečaj za nove plesače. “Nikad se ne priča o tome, no upravo kod mene su počeli plesati Milko Šparemblek i Ivica Sertić. Tek kasnije postali su učenici Roje i Oskara”, kazala je Zlatica i dodala kako joj je to široko iskustvo kasnije pomoglo u razvijanju koreografskog i redateljskog potencijala. Prvi ozbiljniji pedagoški angažman dobila je u baletnoj školi koja se održavala u Dvercima.
Za to ju je preporučio Nenad Lhotka, koji je do tada vodio Pionirsko kazalište na Gornjem gradu. “Kada je otišao u Pariz, predložio je da ga ja zamijenim. Vrlo je kulturan, divan čovjek. Puno mi je pomogao”, prisjetila se. Otkako je otplesala Juliju i postala primabalerina, ostvarila je velik broj antologijskih kreacija u bijelim, modernim i nacionalnim baletima. Još danas pamti kako su upravo nju odabrali da glumi Đavolicu, jednu od glavnih uloga u baletu “Đavo u selu”.
Oduševljenje Parizom
U toj ideji nepopustljivi su bili Pio i Pina Mlakar, legendarni baletni par. “Mlakarovi su bili tvrdoglavi, inzistirali su da moram igrati generalnu probu, jer je premijeru igrala Nevenka Biđin, ona je bila karakterna plesačica. I ta Đavolica me pratila toliko da su u Dubrovniku snimili dokumentarni film sa mnom – Đavolicom”, s osmijehom se prisjetila Zlatica i dodala kako je na kraju bila jako zadovoljna izvedbom. Nešto kasnije plesala je i naslovnu ulogu u baletu “Trnoružica”.
Danas se, s odmakom, prisjeća kako se njoj i partneru Frani Jelinčiću na sceni dogodila nezgoda. “U drugom činu, u mraku, trebala sam se zaletjeti izdaleka i skočiti prema njemu. No on nije vidio dobro i nije me primio. Ja sam pala iz punog skoka. Gadno sam se natukla, no brzo sam se dignula kao da ništa nije bilo. Svi u gledalištu su zanijemili. Suprug mi je kasnije pričao da je umro od straha”, prisjetila se nastupa iz 1952. godine i dodala kako joj se srećom ništa ozbiljno nije dogodilo. U to je doba u Zagrebačkom HNK-u s punim pravom uživala status primabalerine.
Njezine izvedbe nazivaju se neponovljivima. Ni tada nije prestala s naobrazbom pa 1953. godine odlazi u Pariz, na radionice renomiranih baletnih pedagoga Olge Preobraženske, Ljube Jegorove i Sergeja Perettija. “Bila sam ambiciozna. U njihove studije bih dolazila već u 10 sati, jer su tada sve dive dolazile vježbati. Rosella Hightower, slavna balerina, došla bi kod Preobraženske među prvima. Bila je tako skromna, postavila bi se otraga, a kad je došla na sredinu, njezini fouette okreti bili su nezaboravni. Ja joj nisam bila ni sluga”.
‘U drugom činu, u mraku, trebala sam se zaletjeti izdaleka i skočiti prema baletnom partneru Frani Jelinčiću. No on nije vidio dobro i nije me primio. Ja sam pala iz punog skoka. Gadno sam se natukla, no brzo sam se dignula kao da ništa nije bilo. Svi u gledalištu su zanijemili. Suprug mi je kasnije pričao da je umro od straha’, prisjetila se anegdote velika balerina
Europske premijere
U mjesec dana koliko je provela u Parizu, pogledala je hrpu predstava, vidjela mnoštvo slavnih plesača na probama i vježbala kod najboljih pedagoga. Po povratku u Zagreb nastavila je s blistavom karijerom primabalerine. Posebno je bila zapažena na gostovanjima u inozemstvu, poput onog 1955. godine u Londonu, gdje je kritiku oduševila svojom izvedbom Julije. U tom razdoblju često su putovali u inozemstvo. Njihovi kolege i prijatelji raselili su se po Europi i redovito su ih pozivali na svečane premijere. Tako je Zlatici u sjećanju ostala prva javna izvedba opere “Die Liebe der Danae”, skladatelja Richarda Straussa. Na poziv slovenskog tenora Josipa Gostića, koji je pjevao u predstavi, došli su na Salzburški festival 1952. godine.
“Bila je to velika stvar. Prvi put se javno izvodila opera, koja je do tada bila izvedena samo jednom na generalnoj probi 1944. godine, zbog zabrane rada svih kazališta u Trećem Reichu. Također je sa suprugom odlazila u Pariz, gdje su uživali u predstavama i koncertima. To im je bio običaj kojeg su se držali svake godine nakon njezine edukacije 1953. godine. Zajedno su otišli na angažman u Salzburg. Mladen je imenovan direktorom Opere u Landestheatreu u Salzburgu, gdje je istodobno posto i šef dirigent Mozarteum orkestra. Zlatica je dobila angažman kao primabalerina i koreografkinja u istom kazalištu. “Život u Salzburgu je izgledao divno, imali smo priliku uvijek biti zajedno. Posjećivali su nas prijatelji iz baleta i kazališta u Zagrebu”, prisjetila se.
Uspjeh u koreografiji
Stalno su bili u pokretu, putovali automobilom. Isprva u Austriji nisu imali automobil, pa nisu prenijeli vozačke dozvole. Prema tadašnjim zakonima, morali su ponovno polagati. “Budući da smo bili dosta poznati taj ispit smo obavili kod tadašnjeg ravnatelja policije”, sa smiješkom je rekla. Iznimno zapažene su bile njezine prve koreografije i nastupi u baletima “Žar ptica”, “Coppelia”, “Orfej” kao i mnoge druge. Kaže kako je s koreografiranjem i improvizacijama započela još kao dijete kod učiteljice Janeček, a u Salzburgu se počela i profesionalno baviti time. “Morate jednostavno početi, onda nije bilo neke specijalne škole. Fromanica je bila odgojena u Rusiji, a mi svi smo to naučili ovako usput”, kazala je.
Prema njezinu mišljenju, najvažnija stvar kod dobrog koreografa je muzikalnost. “Uz to je bitna i srž, da se razumije srž sadržaja, zašto ja to radim, zašto sada neka figura, zašto je sad solo, koji je razlog? Ja sam već kod Janeček razmišljala zašto? Vi možete postaviti sve raskošno i famozno, naslagati poze, skokove, okrete, ali to nije to ako nemaju smisla”, objasnila je svoje viđenje koreografije. Dodala je kako je i u inozemstvu vidjela mnoge koreografe koji samo naslažu poze bez ikakva smisla, no nije htjela imenovati nikoga.
“Dinko Bogdanić je dobar koreograf, bila sam na njegovoj predstavi “Tramvaj zvan čežnja”, Tarbuk je lijepu glazbu napisao. Svidjelo mi se to što sam vidjela, moram priznati da je dobar koreograf, ali kad se usudio reći baletnom ansamblu, odnosno nekomu da markira, onda se morao pokupiti”, komentirala je situaciju u Hrvatskoj. Za sebe kaže da je bila stroga sa svojim ansamblom, ali je pokupila način ophođenja od učiteljice Margarite Froman. “Ona je uvijek bila ležerna, još ležernije nego ja, sve je govorila sa smiješkom. Ja sam tražila ono što sam i od sebe tražila, ali jasno da sam popustila gdje je trebalo”, objasnila je Zlatica.
Odlazak u teatar u Barceloni
Bašićevi su bili zapaženi u svom umjetničkom djelovanju u Salzburgu i pozvani su da gostuju u Teatro Lieceo u Barceloni. Svake su godine od 1962. proveli dva mjeseca u Španjolskoj. Zlatica od 1962. do 1971. godine u Barceloni djeluje kao primabalerina i koreografkinja, gdje su naročito zapažene njezine koreografije “Idomena”, “Tannhäuser”, a iznad svega R. Straussova “Legenda o Josipu”. Sva putovanja odvozili su sami, a 1968. godine stalni angažman u Salzburgu zamjenjuju onim u HNK Split. “Moj muž je obožavao more, i ja isto, ali on specijalno. Uvijek je želio živjeti na moru”, prisjeća se. Kroz splitski HNK sudjeluje i na Ljetnim igrama te na Televiziji, vodila je i Baletni studio u Splitu u sklopu Glazbene škole.
‘Dinko Bogdanić je dobar koreograf, bila sam na njegovoj predstavi “Tramvaj zvan čežnja”. Svidjelo mi se to što sam vidjela, moram priznati da je dobar koreograf, ali kad se usudio reći baletnom ansamblu, odnosno nekomu da markira, onda se morao pokupiti’
U veljači 1970. kazališna je zgrada gotovo potpuno uništena u požaru, te ovaj glazbeno-umjetnički par iz Splita seli u Zagreb. Mladen Bašić postaje stalni dirigent i šef Zagrebačke filharmonije. Zlatica nastavlja s koreografskim angažmanom. Iako joj je ljubav prema režiranju opera usadila još njezina učiteljica Margarita Froman, kaže da ju je u tome otkrio Lovro pl. Matačić. On joj je predložio da zajedno režiraju “Elektru i Orfeja”. “Ja sam objeručke prihvatila, izvedba je bila u Lisinskom 1970. godine, a u Torinu sam s njime režirala ‘Borisa Godunova’. On je mene tražio, u mene vjerovao i on je mene zapravo otkrio”, prisjetila se.
Velike operne režije
Nakon početaka u tandemu s Matačićem, nastavila je samostalno režirati, veći dio opera postavila je u njemačkom gradu Mainzu. U tom je gradu 1978. godine postala operna redateljica i koreografkinja Državne opere, a njezin suprug je postao generalni i glazbeni direktor grada Mainza. “Sve predstave sam i sama koreografirala, jer nisam htjela da meni netko pomuti moju režiju. Onda nisam više plesala, samo sam režirala”, rekla je. Prestala je plesati u 42. godini, iako je i dalje bila u formi. Dodaje da si je još u mladosti obećala da neće biti stara balerina.
U režiji se pridržavala glazbe i bila je dosta konzervativna, kao i njezini uzori. “Ja sam dan danas u operi upućena u sve što se novo događa, i mogu reći da se zgražavam što nam redatelji serviraju. Recimo, u ‘Aidi’ u Frankfurtu je redatelj od ansambla tražio da jedu pileće batake i ovakve stvari. Onda je to modernizam i nešto novo”, kazala je i dodala kako i tu snimku posjeduje u kućnoj arhivi uz mnoge druge. Tvrdi kako se njezin suprug uvijek divio njezinoj muzikalnosti. Podrška joj je u svemu bio suprug, veći dio vremena bili su zajedno i uvijek su diskutirali. “Nikad nam nije bilo dosta razgovora, oboje smo bili perfekcionisti.
Nakon što je otplesala glavnu ulogu na premijeri baleta Romeo i Julija, mlada balerina postala je senzacija. Sljedećeg dana dobila je dar od svojih dotadašnjih učitelja Ane Roje i Oskara Harmoša, Oskar joj je čestitao uz riječi: “Zlatica, da ne misliš da si ti sad bolja od Ane Roje”
Nismo imali posebnih rituala, specijalnih želja, da mora biti zamračena soba prije premijere, da ne smiješ ovo ili ono jesti. To bi bilo prebanalno. Naravno da ne jedeš svinjetinu ako ideš plesati”, rekla je i dodala kako bi svaki put osjećali malu tremu što je normalno i što osjeća svaki umjetnik. Kaže da u 63 godine braka nijednom nisu jedan na drugoga povisili ton. Svaki dan su imali svoje male rituale. Mladen je baš svakoga dana svirao na klaviru, a Zlatica je vježbala. Išli su u duge šetnje, svaki dan. Popodne i navečer su slušali glazbu, pratili su novosti iz svijeta glazbe, režije. Imaju bezbroj snimaka, kaže i dobrih i loših izvedbi. Pratili su rad svojih prijatelja te redovito putovali u Pariz.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.