Memoari Neve Šibl, cijenjene sutkinje Vrhovnog suda i udovice velikog Titovog generala

Gospođa Neva rodila se u Sinju. Bila je peto od šestero djece. Odrasla je u staroj kamenoj kući ispod utvrde Kamičak. Svakog je kolovoza uživala u zvuku mačkula, topa koji je označavao da je alkar pogodio u sridu. Ipak nikada nije gledala Alku. Strogi tata inzistirao je na tezi da djevojčici nije mjesto na trkalištu. Ipak još uvijek pamti topot konja i atmosferu u gradu koju, kaže, ni danas ne može opisati. Do njezine sobe dopirali su zvukovi konja i oduševljenih gledatelja.

U osnovnu školu s pet godina

“Bila sam jako uzbuđena. Često sam prije početka natjecanja u gradu znala naletjeti na alkare i njihove momke. Bili su veličanstveni”, prisjeća se. S dvije godine krenula je u takozvano zabavište, danas bi se to vjerojatno zvao vrtić. Vodile su ga časne sestre koje su živjele u samostanu preko puta njihove kuće. “Časne su valjda procijenile da sam nadareno dijete. Nagovorile su moje roditelje da me upišu u školu s pet godina”, kaže. Kad je napunila sedam, obitelj se preselila u Split. Tata joj je bio veleposjednik, industrijalac i trgovac, a u Splitu je imao nekoliko stanova. Tamošnji učitelji nisu bili sigurni hoće li sedmogodišnje dijete moći pohađati treći razred, no Neva se dodatno potrudila da im dokaže kako su je podcijenili.

“Uvijek sam bila štreberica. Vrlo brzo zagrijala sam se za klasični balet”, prisjeća se. U Splitu je tada postojala baletna škola gospođe Katić. Ne sjeća se njezina imena, cure su je zvale samo gospođa Katić. Tamo je naučila prve pokrete i prvi put stala na špice. Bila je sigurna da će čitav život biti balerina. Užasno se, kaže, trudila. Ta jedina baletna škola u Splitu uništena je tijekom jednog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

“Srećom, u gradu je nakon rata djelovala klasična balerina Marija Tijardović, kći poznatog kompozitora Ive, koja je inicirala formiranje baleta u splitskom kazalištu”, govori gospođa Šibl. U sklopu kazališta otvoren je i baletni studio kojem se Neva priključila i već s 14 godina nastupala u nekoliko baletnih predstava. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Split su se na godinu dana doselili Ana Roje i njezin suprug Oskar Harmoš.

Prvi susret sa šarmantnim generalom

“Bili su kažnjeni jer su za vrijeme NDH nastupali u zagrebačkom HNK”, komentira. Upravo je Ana Roje u mladoj splitskoj balerini prepoznala potencijal i nagovorila je da se preseli u Zagreb kada se, nakon isteka kazne, ona s mužem ponovo vratila u matično kazalište. “Govorila mi je da će osnovati baletnu školu i da joj se moram pridružiti”, objašnjava gospođa Šibl. U Zagrebu je tada s mužem i djecom živjela Nevina starija sestra, no njihov se otac ipak protivio preseljenju. Na kraju joj je postavio uvjet: mora završiti gimnaziju i fakultet. Smatrao je da je balet trenutačna zanimacija, a od svoje je kćeri tražio da stekne papir s kojim će moći dočekati mirovinu.

“U Zagrebu sam upisala gimnaziju u Klaićevoj. Preko dana sam plesala balet, a navečer sam štrebala i polagala ispite”, govori. U jednom je trenutku osjetila bol u kralježnici. Uhvatila ju je panika da će morati odustati od baleta. Međutim, na kraju se s baletom oprostila zbog drugog razloga. Razlog nam dolazi na presudni doček Nove 1950. u Domu JNA. “Nas nekoliko balerina Veljko Bulajić danima je nagovarao da dođemo. U redu, pomislila sam, spomenuo je da će se tamo pojaviti neki zanimljivi ljudi, većinom umjetnici”, kaže.

Na dočeku je, prisjeća se, apsolutno dominirao general Ivan Šibl, kojeg je tada prvi put vidjela. Nakon ponoći druženje se nastavilo u stanu književnika Jože Horvata. “Šibl je odmah bacio oko na mene, a sljedeći tjedan me zaprosio. Nisam znala što da radim”, prisjeća se. Nedavno je napunila 18, a on je bio 13 godina stariji partizanski general. Vjenčali su se nekoliko mjeseci kasnije. Kaže da se brak dogodio brzo, pomalo nepromišljeno, ali je na kraju dobro završio.

U loži do Vladimira Bakarića

“Jedan dan pojavio se na probi i rekao mi da je dobio dopuštenje za vjenčanje”, prisjeća se. Neva je mislila da se šali. Kakvo sad vjenčanje? I što je to uopće dozvola za vjenčanje? Ništa joj nije bilo jasno, a i mislila je da je premlada za brak. General je međutim prekinuo njezina nećkanja i objasnio joj kako je sve dogovoreno i rezervirano. Postala je gospođa Šibl. Vjenčanje je bilo planirano neposredno prije premijere baleta u kojem je dobila prvu malu solističku ulogu. Premijera se održala, ali ona nije nastupala nego ju je gledala iz lože broj 10 na mezaninu HNK u Zagrebu. U loži broj 11 sjedio je Vladimir Bakarić.

“Osjećala sam se kao balavica. Imala sam 19 godina i odjednom sam se našla u društvu iz visoke politike”, smije se. Sljedeće godine rodio se Duško, a general Šibl odlučio se konačno demobilizirati. Prvi put mu je to uspjelo na dvije godine kada je odmah nakon rata bio tajnik grada Zagreba. Ponovno je mobiliziran 1948. godine kada se dogodila rezolucija Informbiroa. “Šibl je bio zaljubljen u Zagreb. Uvijek mi je govorio kako ne mora nikamo putovati. Dovoljno lijepo mu je i u njegovom gradu”, govori udovica. Kaže da je uvijek žalio što mu je bilo zabranjeno da sa svojim 10. korpusom prvi uđe u Zagreb. Htio je da Zagrepčani oslobode Zagrepčane.

Raskol Đilasa i Tita

Početkom pedesetih Ivana Šibla imenovali su glavnim urednikom Borbe pa se obitelj preselila u Beograd. “Tada su se počeli javljati prvi problemi. I to zbog tekstova koje je pisao jedan od vodećih ljudi Jugoslavije, Milovan Đilas”, objašnjava. Neva Šibl redovito je čitala njegove tekstove i mužu je nekoliko puta spomenula kako joj se čini da Đilas preslobodno piše. Vrhunac se dogodio kada je u jednom drugom beogradskom časopisu objavio tekst “Anatomija jednog morala” u kojem je kritizirao stavove beogradske političke elite.

Nakon toga dogodio se njegov raskol s Titom, a Đilas je završio u zatvoru. Nakon desetogodišnje kazne još je dugo vremena bio pod policijskom prismotrom, a Šibl je zbog svega ponudio ostavku. Neva je s jednogodišnjim sinom Duškom u Beogradu boravila samo nekoliko mjeseci. Odslušala je samo jedan semestar studija jugoslavenske književnosti i na kraju se vratila u Zagreb.

Šibl im se priključio tek nakon pola godine jer mu je tadašnje državno vodstvo sugeriralo da s ostavkom malo pričeka, nisu htjeli da se ona poveže sa slučajem Đilas. Pokrenuta je i službena istraga. Htjelo se utvrditi koji je urednik odobrio objavljivanje tekstova, no Šibl se izvukao bez ozbiljnijih posljedica i u Zagreb se vratio na mjesto direktora Radija Zagreb.

Osnivanje prve televizije u Jugoslaviji

“Ja sam u međuvremenu upisala Pravni fakultet. Sanjarila sam o nekom kreativnijem studiju, ali sam bila svjesna da s bebom neću moći odlaziti na predavanja”, govori Neva Šibl. Duško je tada imao tri godine. Konstantno je učila, a oko nje se petljalo radoznalo dijete, povlačio ju je za kosu i prekidao raznim pitanjima. “Učila sam naglas. Ponavljala sam jednu rečenicu, odjednom zastala, a Duško je nastavio”, govori. Tada se u Jugoslaviji počelo govoriti o pokretanju televizije. Ivan Šibl jednom je prilikom intervjuirao Tita i tada mu je maršal spomenuo kako cijeli svijet, za razliku od Jugoslavije, ima televiziju.

Tito mu je pritom znakovito sugerirao da se požuri. Šibl se vratio u Zagreb i počeo raditi na velikom projektu, a kad je sve bilo spremno za emitiranje, primio je poziv iz Beograda. Zvao ga je tadašnji ministar kulture Rodoljub Čolaković i inzistirao da uspori. Htio je da se televizija najprije pokrene u Beogradu, glavnom gradu tadašnje države. U početku je, kaže Neva Šibl, ministar bio vrlo pristojan, ali svaki sljedeći poziv postajao je sve oštriji. Šibl je ignorirao prijetnje i na kraju je prvi televizijski signal na ovim područjima ipak emitiran iz Zagreba.

Zašto Šibl nije postao potpredsjednik sabora

Savezna Udba tada je poslala dopis Centralnom komitetu Hrvatske u kojem je pisalo da je Šibl nacionalist jer je, unatoč zabrani, pokrenuo televiziju u Zagrebu. Šibl je tadašnju RTV Zagreb vodio desetak godina. Nakon toga je postao saborski zastupnik, a trebao je biti i jedan od tri potpredsjednika. “Neposredno prije izbora ukinuli su jedno mjesto. Sabor je od tada imao samo dva predsjednika”, kaže Neva Šibl, uvjerena da se to dogodilo kako bi Šibl ostao bez pozicije. Njezin je muž na kraju završio na mjestu predsjednika saborskog kulturno-prosvjetnog vijeća. Neva Šibl u međuvremenu je diplomirala pravo i pokušala pronaći posao. Bez obzira na sjajne ocjene u indeksu, kako kaže, od Općinskog suda u Zagrebu dobila je čak tri odbijenice.

“Onda sam se sjetila jednog davnog ljetovanja s Bakarićem. Tada sam još studirala. On mi je rekao da mu se javim kad diplomiram i obećao mi pomoći u pronalasku posla”. Bakarić je očito intervenirao jer je Neva Šibl napokon dobila posao u Općinskom sudu, takozvanom sudu br. 3, koji se tada nalazio u Frankopanskoj ulici.

Šiblovi su tijekom šezdesetih imali bogat društveni život. Bili su na svakoj kazališnoj premijeri i onda se dugo u noć u Kazališnoj kavani družili s umjetnicima. Šiblovo prijateljstvo s Franjom Tuđmanom počelo je još u partizanima, a nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Šibl je kasnije u Beogradu uvijek prespavao kod Tuđmanovih.

Kućna druženja s Tuđmanom i Krležom

“Tuđman se u međuvremenu također odlučio demobilizirati zbog sukoba s tadašnjim vojnim vodstvom”, objašnjava. Srpski su komunisti, tvrdi, hrvatske partizane nazivali geografskim pojmom, odnosno uvjeravali su da su oni mahom bili Srbi koji su ratovali u Hrvatskoj. Tuđman se vratio u Zagreb i vrlo brzo pokrenuo druženja koja će potrajati cijelo desetljeće. “Tuđman nije volio kavane i restorane nego smo se svake subote navečer nalazili u nečijem domu”, govori Neva Šibl.

Ankica Tuđman bila je fenomenalna domaćica. Za stolom su redovito sjedili Tuđmani, Šiblovi, Većeslav Holjevac, Ivan Rukavina, kipar Vanja Radauš, Tuđmanov kolega povjesničar Vasa Bogdanov i Miroslav Krleža. Ponekad su im se pridružili Krsto Hegedušić, Edo Murtić i drugi umjetnici. Satima su raspravljali o međunarodnoj i unutarnjoj politici, ali i o kulturi. “Nitko od nas tada nije vjerovao da se Hrvatska može odvojiti od Jugoslavije, ali smo sanjarili neko demokratičnije i pravednije društvo. Jedino je Tuđman stalno ponavljao da će Hrvatska jednom biti samostalna država”, prepričava.

Kako su ih poznanici počeli izbjegavati

Dok priča o Hrvatskom proljeću, Šiblova supruga često spominje otvaranje aerodroma na Krku. Tito je tom prilikom Savki Dabčević Kučar i ostalim hrvatskim komunistima oko nje rekao: “Osjećam da ste u pravu, ali svi su protiv vas”. U kasnu jesen 1971. godine kod Šibla se okupilo društvo. Među njima Krleža, Savka, Tripalo i Pero Pirker. Ponovno je krenula rasprava o aktualnim događajima koju je Krleža prekinuo rečenicom: “Djeco, pilite granu na kojoj sjedite”. Ivan Šibl nakon Karađorđeva dao je ostavku, a kasnije su ga izbacili iz Partije.

“Ovo još nikome nisam rekla. Moj suprug nakon demobilizacije nije zatražio generalsku mirovinu, nego je samo prešao na drugu političku funkciju”, govori danas Neva Šibl. Naglašava kako nakon Karađorđeva nije dobio zasluženu mirovinu nego je ostvario uobičajenu, radničku. Za njih se odjednom sve promijenilo. Neva Šibl sjeća se kako su ih odjednom poznanici počeli izbjegavati. Većina sudionika Hrvatskog proljeća završila je u zatvoru, a ostatak na društvenim marginama. Kaže da ih je Udba konstantno prisluškivala.

Život u stanu koji je UDBA ozvučila

“Moje tadašnje prijateljice s kojima se i dalje družim govore mi da me ništa nisu razumjele dok sam pričala na telefon. Nije im bilo jasno što želim reći. Niti danas ne volim razgovarati telefonski”, objašnjava. Jednom su prilikom ona i muž zaboravili platiti telefonski račun. Nazvala ih je jedna službenica iz Pošte i objasnila kako su im htjeli isključiti liniju, ali im je direktor zabranio.

“Kasnije smo se šalili da ne moramo uopće plaćati račune jer nas sigurno nikada neće isključiti”, smije se. Bez obzira na sve, Šiblovi su i dalje izlazili. Moglo ih se vidjeti u kavanama u središtu Zagreba, redovito u istoj sceni: ona besprijekorno dotjerana, a umirovljeni general zabavlja okupljene. Kao da se ništa nije dogodilo. “Samo smo Šibl i ja znali što se zapravo dogodilo. Znali smo da živimo u ozvučenom stanu i da neki pojedinci više nisu htjeli biti u našem društvu”, kaže.

Neobičan susret s emigrantom u Londonu

Sredinom osamdesetih Nevi Šibl obraća se hrvastki emigrant Jakša Kušan i predlaže susret u Londonu. “Nije mi bilo svejedno. Nisam htjela imati posla s emigracijom, ali sam ipak pristala naći se s tim čovjekom. Znala sam da je intelektualac”. Susret su dogovorili u jednom luksuznom londonskom restoranu jer su bili uvjereni da tamo neće sresti niti jednog Jugoslavena. Kušan joj je objasnio kako se bori za neovisnu i demokratsku Hrvatsku i da mu treba netko u zemlji tko će mu pomoći u realizaciji plana. “Ja sam mu rekla da to može učiniti samo Franjo Tuđman”, kaže.

Emigrant ju je pogledao u čudu i napustio restoran, očito je smatrajući neozbiljnom. “Vjerojatno je mislio da pričam gluposti, ali nekoliko godina kasnije pokazalo se da imam pravo”, prisjeća se. Gospođa Šibl pamti još jedno okupljanje u njihovu domu, u ožujku 1989. godine. Okupili su se sudionici Hrvatskog proljeća i raspravljali o osnivanju nove stranke, HDZ-u. Većina je smatrala kako nije bila pametna odluka da se na čelo stranke stavi Tuđman jer je navodno bio previše kompromitiran. Šibl ih je prekinuo tvrdnjom da govore gluposti. “Tuđman jedini za to ima dovoljno hrabrosti”, dodao je. Šibl je preminuo u ožujku 1989., neposredno prije raspada Jugoslavije.

Osjećaj da će se zemlja raspasti

“Osjećao je da će se raspasti zemlja koju je i sam kao partizan stvarao. Sjećam se kako je bio tužan kada je na televiziji gledao prosvjed rudara na Kosovu. Stalno je ponavljao da Jugoslavija više nije socijalistička država”, govori. Neva Šibl kaže da do devedesetih godina nije imala priliku napredovati na poslu. Tek je sredinom osamdesetih počela voditi Odjel sudske evidencije na Općinskom sudu u Zagrebu.

“Godinama sam radila na groznim slučajevima i stvarno mi je trebala promjena”, objašnjava. Na novom je radnom mjestu pregledavala presude sudaca, jednom mjesečno objavljivala bilten i podučavala mlade suce. Krajem osamdesetih pojavio se natječaj za tadašnji Okružni sud. Istog trena se prijavila. Bila je uvjerena da će dobiti posao jer je imala podršku sudaca i predsjednika suda.

“Tada je ministar pravosuđa bio Ivan Fumić. On me nazvao i zahtijevao da odustanem”, govori. Prvo napredovanje dočekala je tek nakon uspostave nove države kad se natjecala za mjesto na Županijskom sudu. Čula je da predsjednik suda ima svoje favorite.

Suđenje u slučaju Ane Magaš

“Puknuo mi je film. Nazvala sam novoizabranog predsjednika Franju Tuđmana i tražila da mi pomogne”, priznaje. Nešto kasnije izabrana je i za sutkinju Vrhovnog suda, gdje je ostala osam godina, do umirovljenja 2001. godine. Godinu dana nakon toga, postaje prva žena predsjednica Komisije za pomilovanja. “Ja sam predložila pomilovanje Ane Magaš, Zadranke koja je bila optužena za ubojstvo svoga muža”, govori. Dobro je poznavala sudski spis i kaže da je znala što radi. Ana Magaš bila je optužena za ubojstvo, odnosno prekoračenja nužne obrane. Problem je bio što je koristila nož, objašnjava Neva Šibl.

Suprug ju je počeo gušiti dok su bili u kuhinji. Ana Magaš posegnula je za nožem, koji joj je logično bio pri ruci, i ubila ga. Pomilovana je prije isteka zatvorske kazne. “Svi su bili protiv nje. Njegova obitelj je bio vrlo moćna. Čak je i njezin odvjetnik postupio nekorektno. Stojim iza svoje odluke, kao i cijela Komisija”, kaže.

Druženja s prijateljicama

Posljednjih deset godina Neva Šibl uživa u mirovini. Uvijek je bila na glasu kao žena sa stilom. Bila je vrlo lijepa supruga popularnog generala koju su svugdje primjećivali. Kaže da i danas drži do sebe. Voli si priuštiti lijep, ali ne i preskup komad odjeće. Redovito se druži s prijateljicama – glumicama, liječnicama i pravnicama. I dalje odlazi na kazališne predstave, izložbe i druge društvene događaje. “Užasno me boli što ostajem bez prijateljica. One polako nestaju, jedna za drugom.

Moje dvije prijateljice otišle su u samo nekoliko mjeseci. Neke od njih su toliko slabe da više ne mogu izaći iz kuće. Izgleda da ću se u budućnosti morati družiti s mladima”, šali se. Danas joj je jedino žao što nema više djece. Ne žali što se zaljubila u čovjeka koji je uvijek bio svojeglav. Zbog njega se odrekla baleta i neko vrijeme bila izolirana od društva. Ali i proživjela događaje o kojima danas s ponosom govori.