Imao sam tada nepunih trinaest godina i nisam želio otići iz svojeg romskog naselja. Bio sam problematičan klinac, uzeo sam prvu čašu koja mi se našla pod rukom, zafitiljio je u zid i zaprijetio da ću se razrezati komadima polomljenog stakla. Bio sam prilično slab, imao sam svega 25 kilograma i bez problema su me obuzdali, iznijeli iz kuće i zatvorili u auto.

Ne znam što se dalje događalo u kući, ali sjećam se da sam bio bijesan. Želio sam van iz toga auta i lupao sam nogama po staklu. Ubrzo su izveli ostalu braću i sestre. Mama je držala u naručju najmlađe sestrice, pa policija nije htjela biti nasilna. Nas su odveli u Centar za socijalnu skrb i nakon par sati jedna od sestara i ja završili smo u udomiteljskoj obitelji u Murskom Središću.

Prvi dan u udomiteljskoj obitelji samo sam nadureno šutio

Dočekali su nas teta Marina i striček Vlado Hoblaj, naši udomitelji kod kojih je već neko vrijeme bio i moj najstariji brat Igor. Bili su ljubazni, ali ja sam htio odmah pobjeći. To mi je bio prvi poriv. Pratio sam put kroz kuću i gledao način kako da pobjegnem. I probao sam prvom prilikom, ali je striček Vlado bio mudar i unaprijed je zaključao vrata. Nisam se odmah htio sprijateljiti. Stajao sam u kutu dnevne sobe u mokrim tenisicama i uporno šutio.

U obitelji je već tada bilo dosta udomljene ili usvojene romske djece i moja sestra Maja odmah se prilagodila, sjela je za stol i počela jesti. Ona je potpuno drugačije doživjela taj dan. Znala je za tetu Marinu i stričeka Vladu od prije jer je s njima živio i moj najstariji brat Igor, pa joj je, kada bi povremeno dolazio u naselje, pričao kako mu izgleda život kod udomitelja. Njega je tata predao u dom kad je imao šest godina. Nije ga htio priznati za sina jer je slabovidan i ima jaku dioptriju.

Mene te priče nisu previše zanimale. Nikada ga nisam pitao kako mu je ovdje. No, ipak sam se isti dan prilagodio. Sjećam se da mi je teta Marina rekla da se imam pravo ljutiti i da bi se i ona ljutila na mom mjestu. Pokušala je sa mnom razgovarati, ali ja sam i dalje nadureno šutio.

Nakon par sati otišla je poskrivećki u sobu kod Igora i upitala ga što volim jesti. Rekao je pizzu, pa se vratila i pitala tko želi s njom slagati pizzu. Isti tren sam živnuo i krenuo s njom u kuhinju. Pizza je bila čarobna riječ. I to mi je bio prvi kontakt s tetom i prvi kontakt unutar te obitelji. Tih prvih dana baš se puno kuhalo. Sjećam se da je sestra pitala tetu Marinu znali li peći torte i taj su cijeli tjedan pekle razne torte. Sjećam se i kako nas je prvih nekoliko mjeseci bolio trbuh jer nismo naviknuli jesti redovito.

Deda je nožem ispikao tatu pred mojim očima

U romskom naselju sam živio gotovo do svoje trinaeste godine. Bio sam tamo prilično izoliran. Kao djeca nismo čuli niti riječ hrvatskog, pa su nas mama i tata prije vrtića učili kako da kažemo teti da moramo na wc. Jedno vrijeme nas je bilo samo četvero djece, a obitelj se skoro svake godine širila. Neko vrijeme smo živjeli u kući koja je imala samo jednu prostoriju od šesnaest kvadrata i spavalo nas je po četvero u jednom krevetu.

Ta je kuća bila u jako derutnom stanju. Prokišnjavala je i stalno su ulazili štakori i miševi, a moju sestru je jedne noći tijekom spavanja štakor ugrizao za oko. Mjesec dana nakon tog događaja preselili smo u kuću kod dede.

Iako je ta djedova kuća bila u boljem stanju, nismo se ni tamo baš usrećili jer su se deda i tata stalno svađali. Jednog popodneva svađa je toliko eskalirala da je deda u samoobrani ispikao nožem tatu u rame. Imao sam tada deset godina i sve se to odvijalo pred mojim očima. Nije mi ostala trauma jer je to tamo bila normala. Živiš s takvim scenama još kao klinac.

Kao klinac sam krao jer sam mislio da mogu raditi što me volja

Tata je ubrzo nakon toga završio u zatvoru, a mi smo i dalje ostali tamo živjeti. Nisam bio puno doma, većinu vremena sam lutao okolo po naselju i nisam baš bio redovan u školi. Bio sam tada četvrti, peti razred i družio sam se sa starijim društvom. Zvali su me do grada i nagovarali me da kradem bicikle, pa sam ponekad i to radio.

Tada nisam znao da to nije u redu. To su svi oko mene radili i ja bih se priključio. Tek sam kasnije, kada sam došao k svojim udomiteljima, shvatio da je to bilo jako ružno i da se to ne radi. Znao sam samo za takav raspušteni život i mislio sam da mogu raditi što me volja.

S jedanaest godina sam počeo pušiti; u romskom je naselju sasvim normalno vidjeti dijete s cigaretom u ruci. Krali bismo cigarete po dućanima i onda ih dijelili među sobom, a znali smo krasti i kekse i čokolade. Rijetko smo kod kuće imali za jesti, a o slatkišima smo mogli samo sanjati. Ujutro gotovo nikada nismo doručkovali, a tijekom dana bismo jeli uglavnom kruh i špek. Ručak se isto jako rijetko kuhao i ako bismo imali nešto toplo, jeli smo svi s vilicama iz iste rajngle.

Svoju prvu rođendansku tortu dobio sam od učiteljice

U školi sam se provlačio i uglavnom su mi gledali kroz prste. Prva me učiteljica rušila još u prvom razredu osnovne škole jer nisam znao jezik, a kasnije sam dobio drugu, predivnu učiteljicu Ružicu Maček. Bila je jako dobra prema meni. Sjećam se da mi je matematika išla dobro i već sam u drugom razredu znao cijelu tablicu množenja, pa sam učio ostalu djecu.

Nikad neću zaboraviti kad sam u četvrtom razredu imao dobar uspjeh iz matematike, pa mi je učiteljica za rođendan ispekla tortu. Bila je to moja prva torta u životu i puno mi je značila ta njezina gesta. I danas sam s tom svojom učiteljicom u kontaktu, do korone sam je znao posjećivati u školi.

Ne odlazim više u romsko naselje, išao sam kada su mi mlađe sestre živjele tamo, a prije nekoliko mjeseci su i one došle živjeti u našu udomiteljsku obitelj. Teta Marina i striček Vlado su kroz sve ove godine posvojili šestero i udomili dvanaestoro djece, a kako se već bliže svojim šezdesetima nisu imali namjeru ponovno udomljavati. No, moja braća, sestra i ja zamolili smo ih da još samo udome naše dvije male sestrice. Obećali smo im pomoć oko brige za njih i pristali su.

Potpuna promjena života u udomiteljskoj obitelji

U udomiteljskoj obitelji počeo sam živjeti potpuno drugačije. Vrlo brzo sam dobio i higijenske navike. U naselju nismo imali normalnu kupaonu. Nedjeljom bi se skupila cijela obitelj i kupali smo se zajedno u jednoj kadi. Isto tako nismo imali nikakve radne navike, pa je teta Marina uvela radne subote. Čistili smo kupaone i svoje sobe i jedni druge učili urednosti. To sam prenio i svojem mlađem bratu koji je nešto kasnije došao u našu zamjensku obitelj.

Sjećam se da sam i pušio poskrivećki. Odlazio sam zapaliti van, u podrum ili iza kuće. Bio sam ovisan i nisam si mogao pomoći, ali prestao sam pušiti nakon par mjeseci u udomiteljskoj obitelji. Krenuo sam u šesti razred i u novoj školi su me prihvatili iako nisam znao ni hrvatski kako spada, ali bio sam čist, uredan, zaljubio se u jednu curu i rekao sam sebi da moram prestati jer sam smrdio na dim.

Poslije osmog razreda želio sam upisati srednju ugostiteljsku, ali nisam mogao jer su me, nakon što sam pao prvi razred osnovne škole, prebacili na poseban program. Nisam imao puno toga na izbor, pa sam upisao trogodišnju školu za njegovatelja u sklopu Srednje medicinske škole u Čakovcu.

U srednjoj školi sam otkrio ljubav prema atletici

Trčati sam počeo negdje krajem osnovne škole. Sve je krenulo nekako spontano. Imao sam slabe ocjene iz košarke, odbojke i ostalih sportova s loptom, no kada su nam mjerili brzinu na osamsto metara bio sam najbrži u školi. Nisam tome davao neku pretjeranu važnost, ali sam, da bih popravio ocjenu, krenuo na Crossove i tu sam pobrao petice.

U prvom razredu srednje škole predstavljao sam svoju školu na županijskom natjecanje u trčanju. Rezultati su bili jako dobri, pa sam krenuo dalje i na državno natjecanje. Nešto kasnije počeo sam ozbiljnije trenirati atletiku u AK Međimurje i zaljubio sam se u taj sport. Trčim duge staze na tri, pet i deset kilometara, a najbolji rezultat do sada mi je onaj na deset kilometara. Istrčao sam ih u 34 minute i 25 sekundi. Treninzi i trčanje su mi postali ovisnost i 100 posto sam u tome; treniram šest dana u tjednu. Prošle godine sam osvojio 4 državne medalje; doduše nisam još uspio doći do zlata, ali imam broncu i srebro što znači da sam plasiran među top tri u Hrvatskoj u juniorskoj kategoriji.

Svjestan sam da još puno moram trenirati i plan mi je otići na europsko i svjetsko prvenstvo. Ozbiljan sam u tome i vjerujem da ću to ostvariti. Natječem se i sa seniorima u Hrvatskoj i nije mi cilj pobijediti, uvijek pokušavam pomaknuti svoje granice. Na svakoj utrci se borim sam sa sobom, ne gledam tko je naprijed ili tko je iza mene, nego sam u tim trenucima sam sa sobom i dajem sve od sebe da što brže dođem do cilja.

Imao sam sreću da sam završio baš u ovoj udomiteljskoj obitelji

Još uvijek živim kod tete Marine i stričeka Vlade. Ostao sam nakon srednje škole. Nisam još izašao iz sustava i imam pravo na još jednu godinu. Baš sam danas počeo raditi u socijalnoj zadruzi Humana Nova, krenuo sam u auto-školu, a nedavno sam završio i tečaj za konobara. No, trenutno mi posao u Humani Novoj najviše odgovara jer radim samo u jednoj smjeni i poslijepodne mogu na treninge.

I sve to ne bih mogao bez svoje udomiteljske obitelji. Dolazak ovdje mi je nešto najbolje što sam mogao doživjeti. Teta Marina i striček Vlado nisu mi nikada uskraćivali džeparac, niti sam ikada osjetio da me vole manje od druge djece. Zaista sam imao sreće što sam došao u ovako lijepu obitelj. Sretan sam i zahvalan na svoj ljubavi, brizi i podršci koju su mi pružili. Ovdje sam proživio puno više nego sa svojom biološkom obitelji. Imao sam kvalitetno i sretno odrastanje i tu sam doživio svoju metamorfozu.

Planovi za budućnost još su mi pomalo nejasni. Ostat ću ovdje koliko mi bude potrebno da se osamostalim. Naučio sam ovdje i štedjeti i evo već imam ušparanu neku svotu novca. Želja mi je da se što prije osamostalim. Svakako ću se nastaviti baviti atletikom, a želja mi je da upišem Policijsku akademiju. Nastavit ću se pouzdavati u Boga koji mi je promijenio život i vjerujem da ima dobar plan za moju budućnost.