Moj život nakon nesreće u kojoj sam, posve pijan, skoro ubio tri prijatelja. Ja sam završio u komi pa u zatvoru
Josip Modrić iz Lonjice kraj Vrbovca za Telegram detaljno o svom životu prije i nakon noći u ožujku 2012. kada se autom zabio u zid, dok se s prijateljima vraćao iz diska u Ivanić Gradu. Snima Vjekoslav Skledar
Sjećam se jedne prilično ružne situacije iz djetinjstva. Mislim da sam tada mogao imati 11 godina. Moj stariji brat, Vedran, za krizmu je dobio bicikl. Dobar bicikl i, pretpostavljam, dosta skup. Znao sam da bi mi ga brat posudio u bilo kojem trenutku, ali ja sam ipak svjesno napravio glupost. Potajno sam ga uzeo, malo se provozao i u jednom trenutku ga bacio iz sve snage u neku ogradu. Roditeljima sam slagao kako sam imao nezgodu na cesti. Ni danas ne znam zašto sam to napravio.
Odrastao sam u Lonjici, mjestu koje se nalazi između Dugog Sela i Vrbovca. Tata je radio, a mama je bila kod kuće. Brinula se o meni, starijem bratu i tri mlađe sestre.
Tata se često ljutio na mene, a mama se ponašala zaštitnički. “Vlado, pusti ga”, stalno je ponavljala da sam dijete i da ću se već jednom smiriti. I u školi sam radio gluposti, neprestano sam smišljao spačke. Nagovarao sam prijatelje na markiranje, gnjavio sam cure, bila mi je neviđena fora prekidati profesore u pola rečenice. Nikad me nisu ozbiljnije kaznili. Samo sam jednom, u sedmom razredu, dobio ukor zbog neprihvatljivog ponašanja.
Kako smo preživjeli prometnu
Završio sam srednju ugostiteljsku u Vrbovcu. Kasnije sam nekoliko godina radio u građevini. Izlazio sam nekoliko puta tjedno, najčešće u Križevce, a ponekad u Ivanić Grad. Puno sam pio, tako da se nekih izlazaka ni ne sjećam. Moj kum Josip, inače profesionalni vojnik, često mi je govorio: “Što ti sve ovo treba; jednom bi mogao nadrapati”. Uvijek je koristio tu rečenicu.
I nadrapao sam. Bio je ožujak 2012., imao sam 21 godinu. S ekipom sam izašao u jedan disko u Ivanić Gradu. Ružili smo cijelu noć, bili smo ozbiljno pijani. Doma smo krenuli oko tri ujutro. Okupili smo se oko prijateljevog Peugeota 406, bio je parkiran pokraj diska. Predložio sam da ja vozim, bio sam uvjeren da sam najmanje pijan. Nas petero, četiri dečka i jedna djevojka, utrpalo se u auto. Nakratko smo se zaustavili na benzinskoj u Ivaniću i natočili benzin. To je zadnje čega se sjećam.
Sljedećih mjesec i pol bio sam u komi. Kasnije sam saznao da smo prometnu doživjeli na jednom velikom raskrižju u Brckovljanima kod Dugog Sela. Išli smo iz smjera Ivanić Grada. Policija je utvrdila da sam vozio oko 80 na sat. Približio sam se raskrižju na kojem se moglo skrenuti lijevo ili desno. Nisam se zaustavio na znaku stop, nastavio sam voziti ravno i zabio se u kuću, odnosno u nekakav vulkanizerski obrt uz cestu. Auto je bio potpuno uništen. Moja prijateljica uspjela se nekako izvući iz olupine, izašla je na cestu i u stanju potpunog šoka dočekala policiju.
Svećenik je molio, a ja sam psovao
Nas četvorica ostali smo zarobljeni u autu. Bili smo bez svijesti. Vatrogasci su nas izvukli iz auta. Hitna nas je prebacila u bolnicu u Dubravu. Svi smo preživjeli, ali smo zadobili teške ozljede. Ja sam prošao najgore. Imao sam kontuziju mozga, natučenje lijevog koljena, prsnog koša i rebra, probušena pluća i slomljenu vilicu. Upao sam u komu u kojoj sam bio sljedećih 46 dana. Većina nas je imala potres mozga. Prijateljica je zadobila ozljedu ozljede ruke i vilice. Jedan prijatelj teško je ozlijedio koljena i vilicu, drugi kralješnicu, a treći je zadobio teški potres mozga i ozljedu ruke.
“Do zatvorske bolnice sam se vozio u policijskom kombiju. Pravosudni policajci su bili iznimno ljubazni. Pomislio sam znaju li oni uopće što sam skrivio. Možda misle da sam hladnokrvni ubojica ili pedofil? Nikada nisam saznao jesu li dečki u kombiju znali s kime su imali posla”
Sljedećih mjesec i pol borio sam se za život. Ležao sam na odjelu intenzivne njege, bio sam kritično. Nitko nije vjerovao da ću preživjeti. Doktori su me nakon 35 dana kome htjeli isključiti s aparata, procijenili su da se neću izvući. Više nije imalo smisla održavati me na životu. Ali mama i tata nisu dali. Jedan svećenik se molio za moje ozdravljenje. To je jedini trenutak u bolnici kojega se sjećam, iako sam bio u komi. Kroz izmaglicu sam ugledao nečiji lik. Čuo sam da izgovara neku molitvu. Ja sam počeo psovati. Kasnije sam mamu pitao je li moguće da sam psovao na svećenika. “A jesi”, odgovorila mi je.
Nakon 46 dana kome kolima hitne prebačen sam iz Nove bolnice u Krapinske Toplice. Tijekom vožnje sam se probudio iz kome. Ne znam kako je točno izgledao trenutak kada sam se vratio svijesti. Sjećam se samo kako nisam znao gdje sam ni kamo putujem. Vrlo brzo sam shvatio da sam u kolima hitne pomoći. Odmah sam znao da sam doživio prometnu nesreću. Samo što sam tada mislio da se dogodila sada, a ne dva mjeseca ranije. Bio sam siguran kako sam nesreću doživio s jednim drugim prijateljem, s kojim sam tada najčešće izlazio.
Kako sam ponovno naučio čitati
U Krapinske toplice došao sam u katastrofalnom stanju. Bio sam potpuno nepokretan. Nisam mogao pomaknuti ruke ni normalno govoriti. Danima sam ležao u krevetu, izgubio sam sjećanje. Nisam se mogao sjetiti ni jednog događaja iz djetinjstva. Mamu i tatu sam prepoznao tek tjedan dana nakon buđenja iz kome. U Krapinskim Toplicama spoznao sam do kraja što mi se dogodilo.
Bio sam užasno usamljen. Ležao sam u krevetu i počeo sumanuto moliti Boga da mi da snagu. Nikoga nisam mogao nazvati jer nisam mogao držati mobitel u rukama. Rehabilitacija u Krapinskim Toplicama bila je mučna i dugotrajna. Sa mnom je mjesecima vježbao jedan sjajan fizioterapeut Tomislav. Najprije mi je osposobio ruke, a onda me je strpljivo učio hodati.
“U Remetincu sam bio smješten u dvokrevetnoj sobi koju sam dijelio s jednim ratnim zločincem. Spavali smo u krevetu na kat. On je ležao gore, a ja sam bio ispod njega. U našoj ćeliji nalazio se WC, mali lavabo, pisaći stol i dvije stolice. Većinu vremena provodili smo u ćeliji”
Podigao bi me na noge i pridržavao za bokove. Prva tri mjeseca nisam mogao samostalno stajati. Ipak sam vjerovao da ću jednom ponovo hodati. U toplicama sam se morao prisjetiti kako se piše, čita, zbraja i brije. Jednom prilikom logopedica je ispred mene otvorila knjigu. Rekla mi je da počnem čitati. Nije išlo. Naravno da sam bio svjestan kako sam prije znao čitati, ali sada nisam mogao prepoznati niti jedno slovo. Trebalo mi je nekoliko sati da se prisjetim svih slova. I govor mi je u početku bio katastrofalan i nepovezan.
Prvi dan u zatvoru
Pričao sam poput dvogodišnjeg djeteta koje tek uči govoriti. Stalno sam nešto fufljao. U Krapinskim Toplicama ostao sam još šest mjeseci. Izašao sam u studenom 2012. godine. Još sam prije, vrlo brzo nakon buđenja iz kome, saznao da je protiv mene pokrenuta istraga zbog vožnje u pijanom stanju. Ne sjećam se tko mi je to rekao. U svakom slučaju, kad sam izlazio iz bolnice, bio sam svjestan da ću morati odgovarati za ono što sam učinio. Danas vjerujem da mi se prometna dogodila s razlogom. Možda bih u nekoj drugoj pijanoj noći stvarno poginuo ili nekoga ubio.
Mjesec dana nakon otpusta iz Krapinskih Toplica, dok sam još uvijek zdravstveno bio prilično loše, došao sam pred istražni zatvor u Remetincu. Dovezao me tata. Pružio mi je torbu i rekao: “Sine, budi dobar. Slušaj što ti govore i izbjegavaj sukobe”. Kimnuo sam mu i ušao u zatvorski kompleks. Znao sam da ovdje ima svakakvih ljudi, od teških kriminalaca, ubojica i silovatelja, do nas koji smo zatvoreni zbog mladenačkih gluposti. Trudio sam se ostati kul.
Ignorirao sam hladna lica pravosudnih policajaca na ulazu. Ljubazno sam im se predstavio, pružio dokumentaciju i obavio uobičajeni prijem zatvorenika. Prošao sam pretragu, pregled osobnih stvari i liječnički pregled. U Remetincu sam se zadržao samo nekoliko sati. Zbog lošeg zdravstvenog stanja ubrzo sam prebačen u zatvorsku bolnicu u Svetošimunskoj ulici. Do zatvorske bolnice vozio sam se u policijskom kombiju. Pravosudni policajci bili su iznimno ljubazni. Pomogli su mi da uđem u vozilo. U nekoliko navrata su me pitali kako se osjećam.
“Dijelio sam ćeliju s ratnim zločincem”
Pomislio sam znaju li oni uopće što sam skrivio. Možda misle da sam hladnokrvni ubojica ili pedofil? Zbog čega su tako ljubazni? Nikada nisam saznao jesu li dečki u kombiju znali zašto sam tamo. U zatvorskoj bolnici proveo sam sljedeća dva mjeseca. Sobu sam dijelio s četiri zatvorenika. Dvojica su bili psihički bolesnici, a jedan, prilično kul tip, također je skrivio prometnu nesreću. On je bio u znatno boljem stanju od mene i stalno mi je pomagao. Zatvorska bolnica je – zatvor. I osjećao sam se kao u zatvoru. Ujutro sam odlazio kod fizioterapeuta i logopeda, a ostatak vremena provodio sam u ćeliji.
Moje zdravstveno stanje tamo se dramatično pogoršalo pa sam nakon dva mjeseca otpušten na kućno liječenje. Sljedećih godinu dana bio sam na kućnoj njezi. Doma sam saznao da je donesena presuda. Dobio sam 24 mjeseca zatvora. U ožujku 2014. krenuo sam na izdržavanje kazne. Najprije sam se morao javiti u Remetinec. Bio sam smješten u dvokrevetnoj sobi koju sam dijelio s jednim ratnim zločincem. Spavali smo u krevetu na kat. On je ležao gore, a ja sam bio ispod njega. U našoj ćeliji nalazio se WC, mali lavabo, pisaći stol i dvije stolice. Većinu vremena provodili smo u ćeliji.
“Jedan svećenik se molio za moje ozdravljenje. To je jedini trenutak u bolnici kojega se sjećam. Ležao sam u komi. Kroz izmaglicu sam ugledao nečiji lik. Čuo sam da izgovara neku molitvu. Ja sam počeo psovati. Kasnije sam mamu pitao je li moguće da sam psovao na svećenika. ‘A jesi’, rekla je”
Jednom dnevno odlazili smo na dvosatnu šetnju. Jeli smo triput na dan, ali je hrana bila toliko loša da sam često odlazio u nabavku u zatvorsku kantinu. Posjete sam primao svakog vikenda i praznikom. Najčešće su mi dolazili članovi obitelji. Za vrijeme posjeta s ljudima razgovaraš telefonom. Promatrao sam ih kroz stakleni zid. Razgovor je uvijek započinjao: “Kako ste? Što ima novo? Kako su moji prijatelji? Jesu li se oporavili?” Roditelji su mi odgovarali kako su svi dobro. Onda sam ih puštao da mi detaljno pričaju o svemu što se vani događa. Nisam ih htio prekidati. Znao sam da mnogo toga propuštam. Bio sam kul.
Boravak u Kaznionici Lipovica
U Remetincu sam donio najvažniju odluku u životu. Odlučio sam da se više neću okrivljavati za ono što se dogodilo. “Okej, napravio si glupost, ogromnu glupost. Ali to je bilo prije”. Nakon tri tjedna iz Remetinca prebačen sam u kaznionicu u Lipovici. Sobu sam dijelio s još petoricom zatvorenika. U Lipovici sam se osjećao mnogo slobodnije. Za razliku od Remetinca, gdje sam većinu vremena bio u ćeliji, ovdje sam dane provodio u dnevnom boravku. Pio sam kavu s ostalim zatvorenicima, kartao i igrao Čovječe ne ljuti se. Često smo igrali nogomet na zatvorskom igralištu. Tri puta dnevno bilo je tzv. brojno.
To je onaj trenutak kada se svi zatvorenici moraju okupiti na dvorištu i posložiti u vrstu. Nakon toga slijedi prebrojavanje. Jednom je jedan zatvorenik pobjegao. Uhvaćen je istu večer. Na spavanje smo išli u deset, onda se u sobama gasilo svjetlo. U Lipovicu sam došao u dosta lošem zdravstvenom stanju. I dalje sam otežano hodao, a ruke su mi bile ukočene. Jedva sam držao žlicu u ruci. Ostali zatvorenici su mi pomagali. Nagovorili su me da im se pridružim u stolnom tenisu i nogometu. Tako su mi, ustvari, monogli jer su me potaknuli na kretanje.
U Lipovici većina zatvorenika radi. Radno vrijeme počinje u sedam ujutro, a završava u dva poslijepodne. Ja sam na početku bio u neradnoj skupini. Zamolio sam jednu referenticu da mi pronađe nekakav posao. Ubrzo sam se zaposlio u metalskoj radionici. Tamo sam naučio variti, brusiti i popravljati. Napokon sam se osjećao korisnim. U Lipovici sam bio svjestan da sam okružen ljudima raznih profila. O nekima sam čuo različite priče. O tome ne volim govoriti. Ne znam kako bi se osjećao kada bih čuo da o meni netko tako priča. Nikada nisam proučavao ljude koji prolaze kraj mene.
Hrvatski zatvori nemaju veze s filmovima
Nije me zanimalo zbog čega su ovdje, što su učinili, kakvi su bili prije uhićenja. Zanimalo me kakvi su sada, kako se ponašaju prema meni. Najviše sam se družio s mlađim zatvorenicima, većina ih je skrivila prometnu nesreću ili imala problema s lakim drogama. S njima sam mogao otvoreno razgovarati. Nitko od nas nije se međusobno osuđivao. Znali smo da svatko od nas ima neku svoju priču i specifične okolnosti pod kojima je učinio ono zbog čega se sada nalazi u zatvoru. U hrvatskim zatvorima nije kao u američkim filmovima.
Na dvorištima se ne vade noževi i nema masovnih tučnjava. U zatvoru se ljudi pomire sa sudbinom. Ponašaju se normalno i pridržavaju se pravila. Svi žele što prije otići kući. Kaznionicu u Lipovici doživio sam kao odgajalište, a ne kao zatvor. Trudio sam se biti poslušan. Zbog toga sam već nakon tri mjeseca za nagradu dobio prvi slobodni dan, odnosno šest sati. Proveo sam ih s roditeljima. Otišli smo na ručak u Popovaču. Za točno šest sati nacrtao sam se pred ulazom u zatvor. Znao sam da nipošto ne smijem kasniti.
“U zatvoru svatko ima neku svoju priču i specifične okolnosti pod kojima je učinio ono zbog čega se sada nalazi u zatvoru. U hrvatskim zatvorima nije kao u američkim filmovima. Na dvorištima se ne vade noževi i nema masovnih tučnjava. Ovdje se ljudi pomire sa svojom sudbinom. Ponašaju se normalno i pridržavaju se pravila. Svi žele što prije otići kući”
Kasnije sam ostvario pravo na 36, pa vrlo brzo i na 48 slobodnih sati, a pri kraju izvršenja kazne kod kuće sam boravio i po pet dana. Drugi zatvorenici su mi pričali kako im je bilo jako teško vratiti se sa slobodnih dana. Meni nije. “Što prije se vratim u zatvor, prije ću iz njega i otići”. Iz zatvora su me zbog dobrog ponašanja pustili nekoliko mjeseci ranije. U iščekivanju slobode nisam križao dane. Strpljivo sam čekao trenutak kada će me pozvati pred komisiju koja mora odlučiti o mom izlasku na slobodu. Do tada sam već osmislio scenarij za budući život. Bilo je božićno vrijeme 2014. kada sam se pojavio pred komisijom.
Prvi razgovor za posao
Osjećao sam malu tremu, ali sam iskreno odgovarao na pitanja. Rekao sam im da se planiram odseliti u Zagreb i pronaći posao. Objasnio sam kako sam već zamolio neke prijatelje da mi u tome pomognu. Pitali su me je li mi žao zbog onoga što sam napravio. Samo sam kimnuo. Nisam im imao snage reći kako se točno osjećam, mislio sam da mi neće vjerovati. Mislit će da glumim. “Itekako mi je žao”. Zatvor sam napustio tri mjeseca nakon ovog razgovora, u ožujku 2015. godine. Nisam bio nimalo euforičan. Nisam se poželio slobode.
Vanjski svijet mi ustvari nije toliko nedostajao. Uostalom, u posljednjih nekoliko mjeseci redovito sam bio na slobodnim danima. Pred zatvorom me je dočekao tata. Rekao mi je: “Sine, ajmo sada sve iz početka”. I taj početak uopće nije bio težak. Tjedan dana nakon izlaska iz zatvora pojavio sam se na prvom razgovoru za posao. Vlasniku kafića otvoreno sam priznao da sam upravo izašao iz zatvora. Čovjek me saslušao do kraja. Na kraju mi je samo mirno rekao kako me sljedeći tjedan očekuje na poslu. Dan kasnije preselio sam se u Zagreb, iznajmio sam stan u kojem još uvijek živim sam.
Kako sam upoznao Nataliju
Nikada prije nisam bio u ozbiljnoj vezi. Godinu dana nakon izlaska iz zatvora upoznao sam simpatičnu djevojku. Oboje smo tada honorarno radili na osiguranju jednog sportskog objekta. Prišao sam joj i zatražio broj telefona. U početku smo se dopisivali na Faceu, a nakon tri tjedna pozvao sam je na kavu. Sjedili smo u jednom kafiću u Garden mallu. Kava se odužila. Odlučio sam Nataliji ispričati cijelu svoju priču.
Nisam izostavio ni jedan ružan detalj. Kada sam završio, kratko je rekla: “To nije bitno. To je prošlost. Više nisi takav”. S Natalijom sam sretan. Mislim da sam tek s njom osjetio pravu ljubav, planiramo živjeti zajedno. Svaki put kada se vozim prema doma, u Lonjicu, prolazim pokraj mjesta gdje sam prije četiri i pol godine imao prometnu. Tamo više nema nikakvih tragova nesreće. Nikada se nisam zaustavio na tom mjestu. Uvijek produžim dalje. I da, od tada se više nikada nisam napio.