Trudnoću s Unom smo planirali, ali nam nije uspijevalo. Bilo je to vrijeme korone i liječnici nisu primali nikoga ako nije bilo hitno, pa sam otišla kod jednog privatnog ginekologa u Koprivnici gdje živimo. Nekoliko mjeseci sam odlazila na pretrage i počelo se govoriti o potpomognutoj trudnoći. Imala sam tada 34 godine i jedan porod iza sebe. Nakon nekoliko mjeseci napravila sam test na trudnoću i ispao je pozitivan. Odmah sam se naručila kod svojeg liječnika koji mi je vodio i prvu trudnoću, ali mi je pregled bio zakazan tek za dva tjedna.

Bila sam jako nestrpljiva i ponovno sam otišla privatnom ginekologu. Bila sam trudna pet tjedana i rekao mi je da od te trudnoće neće biti ništa. Govorio je nešto o žumanjčanoj vrećici koja bi trebala biti okrugla, a kod mene je bila u obliku polumjeseca. Nisam to željela prihvatiti i čim sam došla doma potražila sam stare slike s ultrazvuka od trudnoće sa starijom kćerkicom Emom. Usporedili smo ih i skužili da su identične. Malo me to umirilo, ali smo svejedno strepili čekajući pregled kod mojeg starog ginekologa.

Otišla sam liječniku i vratila se doma za tri mjeseca

Na pregledu je liječnik rekao da se srce još ne čuje, ali da je sve u najboljem redu i da se vidimo za tjedan dana. S obzirom na to da sam u prvoj trudnoći imala visoki tlak, pa se kćerkica Ema rodila mjesec dana ranije, bila sam na čuvanju trudnoće. Jela sam više nego obično i kilogrami su se naravno gomilali, pa sam počela jako paziti na unos hrane. No, i dalje sam se debljala i oticala.

Moj je liječnik rekao da je to drugo stanje i da se trebam više kretati i manje papati. Dodao je i da visoki tlak u trudnoći nije kao šećer i da se ne mora ponoviti. No, jedne subote u 24. tjednu trudnoće primijetila sam da mi je tlak povišen. Drugi dan suprug Nikola me nagovorio da se za svaki slučaj samo odemo javiti na hitnu koja nam je tada bila preko puta ceste. Sjećam se da sam rekla svojoj 4-godišnjoj kćerkici Emi da mi da pusu, a ona je odgovorila ‘joj mama, gledam crtić’. Rekla sam joj OK, idem se samo javiti doktoru i brzo ću se vratiti’. Vratila sam se doma za tri mjeseca.

Situacija s bubrezima postala je kritična

Prvih sedam dana provela sam u koprivničkoj bolnici pa su me sanitetom preselili u Zagreb u Petrovu. Bio je to kraj listopada 2020., vrijeme korone i lockdowna pa nisam mogla primati posjete. U Petrovoj sam ležala još jedan tjedan i doktorica mi je u petak ujutro rekla da čekamo ponedjeljak i da krećemo s porodom. Meni je bilo sve teže. Svakim danom sam sve više oticala i više nisam mogla stati na noge, niti saviti prste na rukama, a krenuli su i problemi s bubrezima.

U subotu ujutro jedan mladi liječnik došao je u vizitu, pogledao me i rekao da je situacija s bubrezima toliko ozbiljna da je porod trebao biti riješen jučer. Sazvao je hitni konzilij i isti dan su odlučili napraviti porod. Svaki dan trudnoće je dobitan za dijete, pa su doslovce čekali zadnji čas. Cimerici sam uspjela izdiktirati broj mobitela svojeg supruga i zamolila sam je da mu javi da sam otišla na carski rez.

Nikola je odmah s mojim tatom krenuo za Zagreb, no zbog lockdowna nije mogao ući u bolnicu, pa čak niti pričekati u obližnjem kafiću jer je sve bilo zatvoreno. Rodila sam u podne i dvadeset minuta, a on je prvu informaciju dobio tek oko pola dva. Sestra mu nije mogla reći nikakve detalje i najavila je da će ga nazvati liječnik. Oko 17 sati konačno je uspio dobiti neuropedijatra. Rekao mu je da Una ima 700 grama i 35 centimetara i da je u inkubatoru na intenzivnoj. O mojem stanju nije znao ništa pa je za nekoliko sati uspio dobiti i ginekologa koji mu je rekao da sam i ja na intenzivnoj, ali da nazove sutra iza podneva i da će reći kakvo je stanje.

Sestra otišla provjeri je li beba preživjela noć

Suprug nije mogao čekati i nazvao je Petrovu u devet ujutro. Dobio je sestru koja je rekla da ide vidjeti je li dijete preživjelo noć. Suprug mi je kasnije ispričao kako mu je najgori trenutak bio kada je slušao zvuk sestrinih cipela kako lupkaju po podu dok se u pozadini čulo piskanje aparata. Vratila se s informacijom da je Una stabilno. Ja sam te noći završila na još jednoj operaciji zbog unutarnjeg krvarenja od carskog reza, no srećom sve je dobro prošlo. Na intenzivnoj sam ostala četiri dana.

Prvi dan je iz mene izašlo deset litara nakupljene vode. Organizam se počeo čistiti, bubrezi su počeli raditi i tlak se počeo oporavljati. Prebacili su me na odjel, ali sam morala ostati u samoizolaciji jer je jedna od sestara na porodu bila pozitivna na COVID. Nisam smjela vidjeti Unu sljedećih deset dana. Izdajala sam se, ali su moje mlijeko i kolostrum završili u umivaoniku jer se tada mislilo da zaražene majke ne smiju dojiti, pa je Una tih desetak dana dobivala donirano majčino mlijeko koje se daje najugroženijim palčićima.

Svaki dan sam željno iščekivala trenutak kada ću je vidjeti. Znala sam da je neću moći primiti u naručje jer je previše krhka i da se nalazi u posebnim uvjetima u inkubatoru. I nekako se pripremaš na taj susret, ali kad dođeš pred taj inkubator doslovce ti se odsijeku noge. Staneš i ne dišeš jer je pred tobom djetešce čiji je cijeli dlan bio manji od moje jagodice na kažiprstu.

Imala je hematom na mozgu, nije se znalo hoće li hodati

Una je bila životno ugrožena jer je rođena kao ekstremno nedonošče s ekstremno malom porođajnom težinom i njoj je inkubator bio zamjena za maternicu, mjesto gdje će dozreti. Srećom nije došlo do prevelikih komplikacija. Nekoliko je puta bila liječena antibioticima zbog raznih infekcija. Dva puta je primila koncentrat eritrocita zbog anemije. Bila je spojena na aparate, dobivala je i kortikosteroidnu terapiju zbog kronične plućne bolesti nedonoščeta, a treći dan života je bila na fototerapiji jer je dobila žuticu.

U jednom trenutku liječnik mi je govorio da joj se pojavio hematom na mozgu od puknute ciste i to je, recimo, bilo neizvjesno. Spominjale su se razne posljedice, pa i to da možda neće moći hodati. Sjećam se da mi je pedijatar pričao o tome i to me toliko uplašilo da nisam više čula što mi je govorio. Poslije sam nazvala supruga i u panici mu rekla da nazove doktora da mu objasni o čemu je riječ. Srećom, hematom se povukao i sve je dobro završilo.

Nekoliko tjedana prije izlaska iz bolnice završila je i na laserskoj operaciji očiju zbog retinopatije, bolesti koja dolazi zbog boravka u inkubatoru i od koje može doći do trajne sljepoće. Operirao ju je jedan divan liječnik, dr. Vukojević, pa je sa sanitetom i liječničkim timom otišla k njemu na Rebro. Par sati nakon operacije vratili su je nazad u Petrovu. Bila je na respiratoru i potpuno nepomična zbog narkoze. Kasnije su imali problema sa skidanjem respiratora, ali srećom uspjeli su i samostalno je prodisala.

Nježno sam je pomazila po leđima i to ju je zaboljelo

Bili su to jako teški trenuci. Strah te zaspati i probuditi se. Strah te i hoće li doći u sobu netko od liječnika jer ako dođe znaš da nešto nije u redu. S druge strane, liječnici se u startu ograđuju i samo ti kažu da je stanje trenutno stabilno. Naravno, bilo je trenutaka kada si opušten i super se osjećaš jer si primio pozitivnu informaciju, ali vrlo brzo kreće strah od toga što će biti sutra. Dolazi noć, čekaš jutro, i tih 13 sati da odeš na informacije pitati kako je. I tako opet u krug. Vjerujem da je najkritičnije bilo prvih 43 dana u inkubatoru, a idućih mjesec i pol provela je u toplom krevetiću gdje sam je mogla vidjeti samo preko stakla.

Una je bila toliko sitna i s toliko tankom kožom da se moglo vidjeti kako joj krv kola ispod kože. Sestre su nam rekle da palčići ne vole dodir i nismo ih mogle maziti, niti primiti u naručje. To mi je bilo strašno. Bilo je trenutaka kada smo ih kroz rupu od stakla na inkubatoru smjeli dotaknuti za stopalo. Sjećam se da sam je u jednom trenutku nježno pomazila po leđima i ona se istog trena zacrvenila i trznula. Tada sam shvatila da ju je to zaboljelo. Trenje ih boli jer nisu dovoljno zreli za dodir. Nije mogla niti zaplakati jer nije bila dovoljno zrela niti za to. Imala je zatvorene oči i povremeno je pomicala rukicama i nogicama, ali to nisu bili pokreti nego refleksi.

U rodilištu smo doživjeli i petrinjski potres

Doživjeli smo i petrinjski potres u rodilištu. Prvi se dogodio negdje oko šest ujutro. Tada je Una već bila u toplom krevetiću. Ja sam još drijemala i cimerica je viknula da je potres. Skočile smo iz kreveta i ja sam počela vikati gdje su palčići. Mi smo bili smješteni u starom dijelu zgrade koji je bio puno opremljeniji i ugodniji, ali su nas zbog sigurnosti premjestili u kompleks koji je bio izgrađen negdje osamdesetih godina. No, tamo kao da je vrijeme stalo. Sobe nisu bile tako dobro opremljene, spavali smo na željeznim krevetima kao iz vojske, ali nam je bilo najbitnije da smo na sigurnom.

U jednom trenutku sam skužila da mi je narukvica s brojem ostala u staroj sobi, pa me uhvatila panika da mi neće dati Unu. Očito sam bila u takvoj psihozi od stresa i straha da su mi takve sulude pomisli padale na pamet. Iako nam više nije bilo dozvoljeno odlaziti u stari dio zgrade, otrčala sam do sobe i iz ormarića izvukla svoju narukvicu s brojem. Drugi dan nas je zadesio onaj glavni potres koji se jako osjetio u Zagrebu. Telefonske veze nisu radile i nismo imali pojma što se događa. Zavladala je potpuna panika i taj dan smo bili u tolikom šoku da su nas pustili da budemo pored svojih palčića tik do njihovih toplih krevetića.

Dan nakon velikog potresa htjeli su nas mame koje smo čekale svoje palčiće poslati van. Bile smo zdrave, nismo primale nikakvu terapiju i zapravo smo samo čekale svoju djecu. Sjećam se da sam rekla sam da ću izaći jedino ako se mogu sutra vratiti vidjeti Unu, ali to naravno nije dolazilo u obzir zbog pandemije. Kada sam upitala ide li i moje dijete sa mnom odgovorili su da još nije spremna i ja sam čvrsto odlučila da bez svojeg djeteta ne izlazim. Na kraju su nam ipak dopustili da ostanemo sve dok palčići ne budu spremni za izlazak.

Nakon 80 dana Una i ja smo konačno izašle iz bolnice

Kroz sve te mjesece puno su mi pomogle moje cimerice Ivana, Petra, Viktorija i Janja. To su žene, s kojima se u stvarnom životu možda nikada ne bih sprijateljila jer u startu ne bismo imale previše zajedničkih tema. No, toliko smo se povezale da smo postale kao sestre. Smijale smo se, plakale, veselile se, tugovale i ispraćale jedna drugu iz bolnice. Nažalost, bilo je i smrtnih slučajeva i proživljavale smo sve to zajedno.

Tješile smo se, bodrile, zajedno se izdajale i kupale. Nisam tako nešto proživjela s nijednom od svojih prijateljica. Bile smo 24 sata dnevno jedna pored druge. Gledale smo filmove, dočekale Božić i Novu godinu u toj sivoj bolničkoj sobi. Sretna sam što se i danas gotovo svakodnevno čujemo i vjerujem da takva prijateljstva ostaju zauvijek.

Osamdeset prvi dan Una i ja smo izašle iz bolnice. Večer prije izlaska nismo znali hoće li nas pustiti jer je Una primila eritrocite kroz transfuziju i trebali su vidjeli kako će to proći. Oko deset sat navečer otišla sam kod doktorice i rekla mi je da se spremimo. I to je bilo to. Ujutro nas je suprug dočekao ispred rodilišta.

Prvih nekoliko noći suprug i ja nismo oka sklopili

Obukla sam haljinu, večer prije sam isplela pletenicu da mi kosa bude kovrčava i našminkala sam se. Željela sam izaći sređena. Suprug se naravno iznenadio kada je vidio koliko je Una malena. Imala je 2,5 kilograma i 45 centimetara. Malo je odskočio unazad kada sam mu je davala u ruke. Bio je u strahu jer je i dalje izgledala sićušno i krhko. Imala je tada dva i pol mjeseca, a po terminu se trebala roditi dva tjedna kasnije.

Kada smo se vratili doma bili smo u potpunom strahu jer Unu zapravo nismo poznavali. Prvi put sam je primila u naručje tjedan dana prije izlaska iz bolnice I to me nekako rastužilo, no s druge strane bila sam neopisivo sretna i ponosna jer smo uspjeli izaći žive i zdrave. Prve tri noći nismo uopće spavali jer se svako malo glasala ili plakala. Suprug me upitao ‘Kaj ovo znači?’. Sjećam se da sam mu odgovorila da ne znam i da je, baš kao i on, tek upoznajem.

Kao za peh baš nam se prvi dan dogodilo da je Una kod hranjenja prestala disati. Pila je mljekeco i odjednom je poplavila. Uspjeli smo se je nekako dozvati i kasnije smo saznali da se to događa jer još nije naučila istovremeno jesti i disati. Naučili su nas da je lagano primimo za obraze i povučemo ih prema sebi kada se to dogodi. Tada bi progutala i počela ponovno disati. Srećom, to je trajalo još nekih mjesec i pol i onda je potpuno prestalo.

Una nas je naučila što je borba, hrabrost i želja za životom

Kasnije smo baš uživali; puno sam je naslikavala, oblačila je u lijepu robicu, puno smo se šetali i učili se živjeti zajedno. Vrlo brzo smo krenuli i na vježbice za razvoj u Zagreb. Bilo je bitno krenuti što prije da uspije sustići svoj vršnjake. Naime, palčićima se prati kronološka dob, a to je dob kada se bebica rodi i korigirana dob, dakle dob kada se trebala roditi. I kako raste tako težimo tome da se kronološka i korigirana dob izjednače.

Una sada ima dvije i pol godine i super se razvija. Nema nikakvih poteškoća. Još uvijek redovito pratimo oči i za sada nema dioptriju, a motorički je prilično spretna. Krenula je tek prije nekoliko tjedana u jaslice jer je imala problema s imunitetom. Malo je respiratorno slabija, pa svako toliko završi na antibiotiku, ali to nije ništa.

Vesela je djevojčica koja se jako voli ljubiti i maziti. Sretni smo i zahvalni što imamo pozitivnu priču. Ona nas je naučila što znači biti strpljiv i što znači vjerovati. U početku nisam vjerovala u nju i to mi je izuzetno krivo. Žalim zbog toga i danas jer sam mislila da nije moguće da će se tako sićušno dijete od 26 tjedana uspjeti izboriti. No, baš ona nas je naučila što je borba, hrabrost i želja za životom.