Uz autorski tim, Juričić posebno ističe važnost uloge Branke Benčić, kao stručne savjetnice na projektu. Bijenale će biti otvoren 26. svibnja i trajat će do 25. studenog 2018. pod ravnanjem umjetničkih direktorica Bijenala Yvonne Farrell i Schelly McNamare, a na temu „Freespace“. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek imenovala je također Brunu Juričića za hrvatskog povjerenika Venecijanskog bijenala. Nedavno je pak objavljeno da je arhitekt Juričić, zajedno sa svojom kineskom partnericom Ju Wang, pobijedio na natječaju za izgradnju hotela Xia Ke koji se gradi u gradu Hai Ningu u Kini. U sklopu tog golemog projekta, koji uključuje hotel i rezidencijalni dio, a prostire se na 65 tisuća četvornih metara, bit će smješteno nekoliko restorana, gaming i kongresni centri te prostor posvećen značajnom kineskom piscu Jin Yongu.

Arhitektura mu nije bila prva ljubav

Zanimljvo, u mladosti Bruni Juričiću arhitektura nije bila prva ljubav. Zaokupljale su ga teme iz umjetnosti i filozofije, pa je odlučio studirati ta dva predmeta. Ali, kako sam priznaje, ni dan danas nije mu jasno kako je i zašto je 1996. upisao arhitekturu u Veneciji. Čak je dobio stipendiju. „Kad sam stigao na fakultet više nije bilo velikih profesorskih imena niti intelektualne ljevice koja je do tada prevladavala na fakultetu, kao primjerice, Manfredo Tafuri, Aldo Rossi, Massimo Cacciari. U velikoj mjeri tijekom studija bili smo prepušteni sami sebi, a ja sam se koncentrirao na predavanja iz teorije estetike i razna druga predavanja na fakultetu filozofije i na umjetničkoj akademiji. Knjiga ‘The End of Architecture?: Documents and Manifestos’, predstavljala je prekretnicu u mom odnosu spram arhitekture. Kroz nju sam, naime, upoznao radove Zahe Hadid, Thoma Maynea, Stevena Holla, Lebbeusa Woodsa, kao i Wolfa Prixa.

Tijekom studija odradio sam sve obvezne radove i projekte, a noću sam radio za svoju dušu. Od stipendije kupio sam prvi kompjutor, pa sam počeo raditi u Microstation softwareu tvrtke Bentley Systems, koji mi je omogućio trodimenzionalna modeliranja i istraživanja kompleksnih 3D formi. Htio sam raditi stvari koje profesori u Veneciji nisu dopuštali, i opisivali su ih kao ‘noćne more’, a koje su bile tema istraživanja na najavangardnijim fakultetima na svijetu kao Architectural Association u Londonu, Columbia University NY i UCLA Los Angeles. Zapravo sam se igrao s računalom, izmišljao sam kojekakve projekte što se kasnije pokazalo kao izvrsna ideja. Ti su mi radovi, naime, bili portofolio koji sam poslao u Beč i zahvaljujući njima primljen sam na postdiplomski studij. I još sam bio nagrađen dobivanjem stipendije.”

U Beču su mu predavala neka najveća imena

Na postdiplomskom studiju u Beču, objašnjava Juričić, sve je bilo kompletno drugačije od Venecije. Tu se radilo vrlo intenzivno, a voditelj programa bio je čuveni Wolf Prix, enfant terrible svjetske arhitekture. On je, među ostalim projektirao BMW Welt centar u Münchenu, Muzej suvremene umjetnosti MOCAPE u Shenzhenu u Kini te cijeli niz avangardnih zgrada po svijetu „Predavala su mi tada najveća imena, Patrik Schumacher, Thom Mayne, Eric Owen Moss, Sanford Kwinter, proučavali smo sve, od dizajna preko umjetnosti do filozofije. Imao sam sreću da su mi bili profesori stručnjaci za koje sam znao samo iz stručne literature, kao što su, primjerice, Jeffrey Kipnis, koji je po mišljenju mnogih najznačajniji teoretičar arhitekture u zadnjih 30 godina i koji mi je na kraju postao prijatelj i mentor.

Premda nisam imao prečestu komunikaciju s Wolfom Prixom, koji ima neviđeni instinkt za dizajn, bio mi je dragocjen svaki razgovor s njim jer je on prenosio na sugovornika dio svoje osobnosti i energije, davao je mantru. Nakon jedne burne i kontrovezne prezentacije nekog projekta, prijateljski mi je poručio: ‘Nemoj ići glavom u zid, ja sam to više puta u životu probao. Prvo moraš izgraditi svoj ‘trojanski konj’, proći njime kroz zid, i tek onda širiti poetiku. U Beču sam se, među ostalim, bolje upoznao s anglosaksonskom arhitektonskom globalnom pričom, koja je više konceptualno orijentirana na nivo diskursa, a i same gradnje te na shvaćanje arhitekture ne samo kao servisa, projektiranja zgrada, nego kao kulturološkog artefakta u društvu.“

Stipendija za doktorski studij u Los Angelesu

Zahvaljujući preporukama profesora Jeffreya Kipnisa i Sanforda Kwintera koji su cijenili njegove radove, Juričić je dobio mogućnost da polaže prijemni ispit za doktorski studij u Los Angelesu. Ne samo da je primljen, već je opet dobio i stipendiju. „Imao sam sreću da mi je mentorica postala Sylvia Levin, jedan od najbriljantnijih umova u domeni arhitekture i umjetnosti koji sam ikada sreo, koja je na specifičan način promišljala arhitekturu, u poveznici s artom, ostalim medijima i praksama. Bilo je to fenomenalno stimulativno okruženje, u kojemu sam se, među ostalim, prvi put za studija susreo s pravim pojmom poduzetništva i globalno otvorenim tržištem.

U Veneciji i Beču nisam, primjerice, čuo za riječi investicije, biznis, start up, nisam bio odgajan u poduzetničkom duhu, bio sam usredotočen na istraživanja, teoriju i eksperimentiranje. U Los Angelesu sam shvatio kako je američki mentalni sklop potpuno drugačiji od našeg. Kod nas je mnogo retorike i kritike, a premalo se govori o proizvodnji te razmišlja o globalnom tržištu kroz tehnologiju i inovacije. Jedna činjenica je važna. Više od 20 posto američkog BDP-a ostvaruje se kroz intelektualno vlasništvo, pa se iz toga vidi koliko se tamo cijene ideje, a ne samo proizvodi.“

Juričić je za doktorskog studija, kao stipendist na sveučilištu UCLA, imao obvezu raditi kao asistent, pa je odabrao katedru na Odjelu za Arhitekturu i urbani dizajn. U sklopu doktorata upravo završava knjigu „Arhitektura bez granica: Je li sve bilo arhitektura?“ Cilj te disertacije predstavljanje je genealogije, od kraja Drugog svjetskoga rata do suvremene ere, arhitekture koja se hvatala u koštac s pitanjima o odnosu umjetnosti i arhitekture. Ali promatra i kako je arhitektura koristila „instalacijsku umjetnost“ kao medij za sučeljavanje s pitanjima okoliša, pomoću fizičkih i nefizičkih sredstava, što je ujedno “kernel” projekta za Bijenale 2018.

Nakon 15 godina u Americi vratio se kući u Pulu

Juričić je 2010. bio odabran kao jedan od 10 znanstvenika iz područja arhitekture za “Getty Research Institute” seminare iz arhitekture i dizajna pod vodstvom Michaela Osmana s MIT-a u Bostonu. Bio je također gostujući profesor arhitekture na Mitchell Lab na sveučilištu Texas A&M, predavao je na Southern Californian Institute of Architecture koji je više puta nominiran kao najeksperimentalniji fakultet u domeni suvremene, istraživački orijentirane arhitekture. I kad su mu se u SAD-u otvorila sva vrata za veliku znanstvenu karijeru, Juričić je posve neočekivano donio odluku da se nakon gotovo 15 godina vrati kući u Pulu.

„U jednom trenutku počeo me frustrirati taj ubitačan tempo života i rada, a kako sam akumulirao puno znanja, odlučio sam izaći iz zaštitne ovojnice koju sam si stvorio na fakultetu, te potražiti mogućnosti za propulzivnije djelovanje. Došao sam u Los Angeles 2009., dakle kad je završila kriza i kad je došlo do oporavka od recesije. Ostao sam do 2014. i upoznao realnost koja je bila posve različita od one u kojoj sam živio i studirao u Puli, Beču i Veneciji. Sve se odvijalo neusporedivo brže, ozračje je bilo dominantno poduzetničko pa sam se i ja želio okušati u tome. Do tada sam bio isključivo istraživački orijentiran, bio sam usredotočen na uporabu softera, na generativne procese, teoriju arhitekture i umjetnosti…

To me, međutim, prestalo zanimati, nisam imao više motiva, a kako sam imao puno znanja, a nisam se bojao preuzimanja rizika, odlučio sam to izbaciti iz sebe. Vjerovao sam da ću kao osoba koja ima potencijal, koja ima viziju, koji ima širu sliku tržišta, te ideje najbolje realizirati na otvorenom tržištu. Osim toga odrastao sam u srednjeeuropskom kontekstu, bliski su mi libertarijanski ideali, austrijska škola ekonomije, Mitteleuropa u cjelini, zanima me i francuska intelektualna ljevica, njihova kultura i umjetnost. Ali, ponaprije Mediteran, kao medij i fluid mora, onaj alternativni Mediteran Predraga Matvejevića, koji je sjajan izvor inspiracija. Zbog toga mi se učinilo da je Pula idealno mjesto za život i stvaralaštvo.”

Zašto mu se Pula čini kao bolja opcija od Los Angelesa

Bruno Juričić objašnjava kako Pula ima cijeli niz prednosti: manje vremena troši se na dolazak i odlazak s posla, sve je nadohvat ruke, ne gubi se vrijeme svakodnevno se, i za najmanji posao, satima voziti automobilom, riječju, živi se puno ležernije, jednostavnije i opuštenije. Osim toga Juričić se vratio i u svoje obiteljsko okruženje što je također dodalo novu kvalitetu njegovom svakodnevnom životu.

„Pula pruža mogućnost visoke kvalitete života. Naravno, nemate one prednosti koje ima velegrad poput Los Angelesa, ne možete, primjerice, uživati u bogatstvu kulturnog i zabavnog života, no u ovom trenutku to mi odgovara. Ono što gubim kao konzument raznih kulturnih i zabavnih sadržaja, vraća mi se kroz uživanje u prirodi i moru. Pula i Los Angeles nemaju puno veze, ali ipak u nekim dimenzijama vrlo su slični, po dostupnosti prirode, klimi… Nakon više od dvadeset godina iznimno dinamičnog života, odgovora mi sada ta smirenost, priroda i more jer mi omogućavaju maksimalnu koncentraciju na posao, što mi pak pomaže da lakše realiziram svoje ideje.”

Problem mu je što u Puli teže pronalazi dovoljno suradnika

Juričić također ističe kako je sretan što ima priliku sudjelovati u fantastičnim promjenama koje se događaju u Puli i Istri, ne samo zbog rasta turizma i životnog standarda, već i stoga što ima puno malih tvrtki posebice IT, koje su se probile na svjetsko tržište i koje ostvaruju sjajne poslove u inozemstvu. Po mnogima, Istra je ostvarila najveći napredak u razvoju od svih regija na Mediteranu, zbog toga je zovu čudom Mediterana, a njena otvorena, tolerantna, multikulturalna sredina potiče stvaralaštvo i poduzetništvo. Jurčiću je jedini problem što u Puli teško pronalazi dovoljan broj suradnika.

„Lako komuniciram i surađujem sa studijima u Los Angelesu, Pekingu, Melburnu, Londonu, no nevolja je kad treba naći suradnike koji će biti s vama u studiju, koji moraju biti fizički prisutni dok se razrađuje neki projekt. Mi nismo velika tvrtka, radimo od projekta do projekta, borimo se iz dana u dan, ali smo ekstremno agilni i versatilni, više sličimo nekoj tech start-up firmi nego tradicionalnom arhitektonskom studiju. Nismo tvrtka koja nudi posao od 8 do 16 sati i jamči da će tako biti slijedećih dvadesetak godina. Tu vrstu sigurnosti ne možemo ponuditi, ali dajemo drugu vrstu uloga i benefita, a to je da su naši suradnici (ujedno?) i partneri.”

Kad se Juričić vratio u Pulu osnovao je privatni institut za arhitekturu MLAUS, Mediterranean Laboratory for Architecture and Urban Strategies s kojim je namjeravao provesti istraživanja u arhitekturi i urbanom planiranju, povezujući javni i privatni sektor. Sudjelovao je u razgovorima o budućnosti regionalnog i urbanog razvoja na EU Committee for Regional Development u Bruxellesu 2011 na poziv labinskog gradonačelnika Tulia Demetlike, zbog toga što je za grad Labin bio napisao studiju “Prostorne strategije održivog razvoja turizma”. Tih je godina Juričić organizirao seriju međunarodnih ljetnih simpozija “Proto/e/co/logics” na kojima su se istraživale suvremene arhitektonske prakse i stjecalo se fundamentalno znanje i iskustvo.

Taj simpozij, kojemu je suvoditelj bila i Alisa Andrašek, imao je za cilj provocirati spekulativna usmjerenja u arhitekturi, dalje od bezazlenih i reduktivnih pristupa ekologiji. Među sudionicima bila su i takva imena kao što su Jeffrey Kipnis, Michael Meredith, Yoshiharu Tsukamoto, Sanford Kwinter, Sylvia Levin, Patrik Schumacher, Adrian Lahoud, Benjamin Bratton, Graham Harman... Potom je 2014. otvorio „Atelier Bruno Juričić“ te je pobijedio na natječaju za projekt prvog hrvatskog IT kampusa za tvrtku Infobip u Vodnjanu, koja je u to doba bila vodeća IT tvrtka u Hrvatskoj i globalni lider u svom segmentu.

‘Hrvati imaju problem s nedostatkom samopoštovanja’

„Moram priznati da mi je bila velika čast pobijediti na natječaju i dobiti priliku da moje znanje koje sam stekao u Los Angelesu i Abu Dhabiju implementiram u Vodnjanu. Tako sam ujedno pridonio razvoju Istre kao globalno poznate regije u domeni gospodarstva, a ne samo turizma.”Od 2006. Juričić je tri godine radio u Dubaiju na projektima za austrijski studio DLAA. Sudjelovao je u izradi dizajna za “Emirates Pearl Hotel” u Abu Dhabiju. Juričićevi su projekti predstavljani na “Piaggio Foundation” u Pisi, u Muzeju suvremene umjetnosti u Ljubljani, na Bijenalu u Miamiju, u „Far Eastern Memorial Foundation“ u Taipeiu te Institutu „Angewandte Informationstechnik”.

Juričića najviše smeta što se kod nas uz pojam ambicija veže najčešće negativna konotacija, što se takvog čovjeka odmah proglašava karijeristom, kao što se i sve poduzetnike i kapital a priori svrstava u sumnjivu kategoriju. Na pitanje kako to da u nas nema hrabrijih, inovativnijih arhitektonskih projekata, zašto niti jedan grad u Hrvatskoj još nije dobio neki futuristički objekt koji bi odražavao duh novog vremena, nego je sve i dalje većinom standardno, dosadno, konzervativno, Juričić odgovara kako je odgovor višedimenzionalan.

„Imamo sjajnih arhitekata, svjetske klase, ali investitori su odgovorni što nema pomicanja granica. Oni ne žele riskirati jer se boje javnog mijenja, strah ih je što će ljudi reći. No ako neka građevina ne izazove šok, ako ljudi kad je prvi put vide ne kažu ‘Vau, što je to?’, onda znači da nije učinjen ozbiljan, inovativni iskorak. No, to nikako ne znači da se moramo miriti s praznim senzacionalizmom. Dakle, ne koncept pa doživljaj nego upravo suprotno: prvo ‘Vau!’, dakle, očaranost, pa onda ‘Aha!’, dakle, spoznaja. Mora postojati taj ‘Aha!’, jer samo ‘Vau!’ znači spektakl, čisti konzumerizam. Potrebno je imati viziju, koncept, priču, odluku u kojem se smjeru želi razvijati neka sredina.

Neki se projekti, dakako, neće možda u početku sviđati većini, ali ako se uklapaju u širu viziju i ako stručnjaci znaju prepoznati njihovu vrijednost, tada neće biti problema. No, prije toga mora se odrediti šira vizija te valja imati nekoga tko će znati evaluirati takve radove. Naš je problem također u tome što nam i dalje nedostaje dovoljna doza samopoštovanja, što mislimo da će neki stranac to napraviti bolje od nas samih. Mate Rimac je najbolji primjer da to nije točno.”

Domaća postignuća i arhitekti nisu mu previše poznati

Nema sumnje da je razvijeno, bogato i otvoreno društvo osnovni preduvjet za razvoj arhitekture, a kako je Istra već duže vrijeme golemo gradilište, to pruža priliku arhitektima da realiziraju brojne projekte. „U Istri arhitekturu gura naprijed samo turizam, a u hotelima nema prostora za velike doze rizika i inovacija. Tipologija tih projekata mora u većini slučajeva igrati na sigurno, iako osobno jako cijenim projekt Hotel Park u Rovinju arhitektonskog studija 3LHD te hotel Navis, koji je projektirao Idis Turato iz Opatije. Oba ta projekta, na različite načine, pomiču granice i arhitektonsku tipologiju u Hrvatskoj, a možda i na Mediteranu. Dodatnu vrijednost u arhitekturi daju kulturne institucije, teatri, muzeji, biblioteke, a toga u nas nažalost nema. Ipak volio bih istaknuti predivan projekt nove Gradske knjižnice u Labinu u sklopu stare industrijske zgrade.”

S obzirom da je godinama živio u inozemstvu, domaća postignuća i arhitekti iz prošlosti nisu mu previše poznati, premda je u razgovoru spomenuo cijeli niz projekata za koje drži da su na svjetskoj razini, a neki čak i predvodnici svjetskih trendova. No, zato je više nego dobro upućen u domaću likovnu umjetnost, posebno cijeni arhitekta Vjenceslava Richtera i njegove programske slike za koje drži da su fenomenalne te ga, kako kaže, inspiriraju u njegovom stvaralaštvu. Cijeni i umjetnike iz Novih tendencija, posebice Vladimira Bonačića, te njihov generativni art i uporabu tehnologije, a arhitekta Bernarda Bernardija naprosto obožava, posebice njegove interijere, stolice… Drži da je interijer slastičarnice Igora Emilija u Rijeci, do sada nedostižan projekt u široj regiji.

‘Svaka priča o uspjeh samo je jedna – upornost’

Juričić je ispričao kako je njegov nagrađeni rad u Kini najbolji pokazatelj koliko vremena i truda valja uložiti da bi se u svijetu uopće došlo u priliku realizirati jedan tako zahtjevan projekt. „Na postdiplomskom studiju u Beču upoznao sam kolegicu Jun Wang, s kojom sam dogovorio da ćemo funkcionirati kao decentralizirani studio kako nitko ne bi trebao seliti već da će svatko moći raditi u svojoj zemlji. Stalno komuniciramo preko skajpa i mailova, a od 2014., napravili smo desetak projekata koje smo ponudili raznim investitorima te smo sudjelovali na sedam natječaja.

Premda većina projekata nije realizirana, uspjeli smo ostvariti brojne kontakte, zapravo pravu mrežu ljudi koji su prepoznali našu kvalitetu. Moja priča nije priča o uspjehu, ona je priča o radu i upornosti. Svaki dan do 19 sati radio sam na projektima za Hrvatsku, a potom cijelu noć za Kinu. Bez prestanka, godinama. Svaka priča o neuspjehu je različita, svaka priča o uspjehu samo je jedna: upornost.”

Da bi nam potvrdio ispravnost te teze, Juričić je ispričao koliko se prepreka i stepenica moralo proći da bi se dobio taj projekt. „U izgradnju Hotela Xia Ke, koji ide u prvoj fazi, te rezidencijalnog kompleksa koji ide u drugoj fazi, čija je ukupna vrijednost oko 100 milijuna eura, država ulaže 30 posto kapitala, a privatni investitor 70 posto. Morali smo proći tri kruga selekcije dok na kraju nismo pobijedili. No, nakon toga morali smo još šest mjeseci raditi s investitorom, brusili smo projekt, prilagođavali ga njegovim željama i potrebama. I tek kad smo sve to obavili, potpisali smo ugovor. Taj projekt važan je za širu zajednicu, pa je zato uključena država, a privatni investitor najveći je developer u tom dijelu Kine.

S obzirom da kineski zakon propisuje da projekt mora realizirati domaća tvrtka, taj posao povjerili smo “China Shanghai Architectural Design & Research Institute” koji zapošljava 1.200 ljudi. Ta je kompanija, među ostalim, izgradila Shanghai World Financial Center vrijedan 1,6 milijardi dolara. Taj je projekt realiziran za samo dvije godine. A o kvaliteti izvedbe najbolje govori podatak da se tu uselio i hotelski lanac Hyatt. Za nas je pitanje prestiža raditi s takvom tvrtkom, a za investitore jamstvo kvalitete. Fasadu će, koju smo zamislili kao trodimenzionalnu poroznu čipku od cigle, izraditi Zhe Jiang Zhong Sheng Engineering Design, jedna od najbolji tvrtki u Kini u tom segmentu, a s njom je radilo više renomiranih arhitekata.”

Želi živjeti Matvejevićev alternativni Mediteran

Svaka dva mjeseca Juričić odlazi u Kinu i tamo ostaje po 3 tjedna. Objašnjava kako više ne postoji romantična verzija arhitekta koji stoji sam za stolom i crta, već je arhitekt postao neki hibrid između art direktora, redatelja i menadžera. „Arhitektura je postala, ne samo jedna vrsta kolektivne aktivnosti, već je izrasla u neku vrstu maleabilne kreativne “društvene skulpture”, da posudim koncept od Josepha Beuysa. Ako želite realizirati neku dodatnu vrijednost, ako pokušavate napraviti nešto novo, inovativno, morate surađivati s brojnim stručnjacima. Ja sam čovjek vizije, no ako je želim realizirati moram poznavati ljude koji će je znati izvesti, dok istodobno moram osobno znati svaki segment u postupku realizacije.

A to znači cijeli ciklus proizvoda po vertikali gdje se kompleksnost strukturira, kao i po horizontali gdje se različiti segmenti te kompleksnosti manifestiraju u stvarnosti. Primjerice, pogrešna je semantika kazati imam ideju za kuću. Kuća je, naime, politička ideja stanovanja, a arhitektonska ideja je način na koji ćete riješiti krov, problem intersekcije krova i zida, kako riješiti otvore, kontakt sa zemljom, to su arhitektonske ideje. Više vjerujem u žanrovsku arhitekturu, nešto vrlo slično kao i u muzici. Pritom neki žanrovi odumiru, neki novi se rađaju. Možemo zamisliti da je arhitektura kao disciplina, džungla, gdje različite vrste izumiru, mutiraju, nove se rađaju…

Trendovi se sada više događaju u segmentu inovacije i tehnologije, primjerice 3D printa, umjetne inteligencije i blockchain tehnologije. To je fundamentalno: to neće ubrzati gradnju, ali to je segment koji preispituje definiciju i vrijednosti arhitekture, o tome što arhitektura doista jest, što su njezini objekti i kakvi su njezini modeli spoznaje. U konačnici, ovo otvaranje stvara različite modele i diskurse što dovodi do procesa dekomponiranja arhitekture na atomske dijelove, da bi se na kraju opet vratilo u novu radikalno drugačiju otvorenu cjelinu.

Arhitektura je način na koji vidite i doživljavate prostor. Osobno želim stvarati i živjeti u onom što Matvejević naziva “alternativnim Mediteranom”, što ukratko znači rastvaranje mita kontinenta i centralizacije i preusmjeravanje pogleda prema važnosti spajanja i decentralizacije. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji više nitko ne zna kako će izgledati arhitektura u budućnosti, jedino je sigurno da će to biti posve nova forma. Uz čelik, metal, staklo, aluminij, dakle klasične materijale, sve više ulaze u modu sintetički materijali, različite legure, termoplastika. Sve izgleda isto, ali sve se zapravo promijenilo, sve drugačije ‘performira’.”

Privatna kuća u Fažani koja je Juričiću vrlo draga i važna

Juričićev arhitektonski atelje izradio je interijere za cijeli niz kafića, klubova, a posebno su ponosni na projekt IT kampusa za tvrtku Infobip u Vodnjanu. Trenutno je pred završetkom realizacija privatne kuće u Fažani koja je Juričiću vrlo draga i važna.„To je lijepa priča jer je investitor pristao preuzeti rizik, a to mu se isplatilo jer smo napravili kuću, različitu od uobičajenoga, ali istodobno iznimno komfornu. Mogao sam realizirati ideju drugačijeg odnosa prema cjelini, ne u totalitarističkom smislu, već doživljaj prostora kao heterogenu, otvorenu cjelinu. Na tom je mjestu u Fažani, preko puta Brijuna, nekada bila kuća iz pedesetih godina prošloga stoljeća.

Tu sam spojio geometrijsku logiku i sintaksu i stvorio fluidan prostor s dinamikom u 360 stupnjeva. Pri tome sam imao ne samo arhitektonski, već i režijski pristup. Naime, najprije sam napravio selekciju kadrova koje iz kuće želim vidjeti, snimio ih dronom i tek zatim počeo projektirati kubuse koji su na kraju stvorili željenu koheziju. Kako u prostoru volim taktilnost i osjećaj udobnosti, pazio sam na detalje tako da na podu nije blještavi bijeli mramor već ručno rađeni parket, ali ne zato što je skuplji, nego zato što će vlasnicima, dok će po njemu hodati, doista odavati ugodu kuće na moru. Visoka tehnologija, atmosfera i senzualnost jako su mi bitni. Arhitektura po mom ukusu mora biti senzualna, atmosferska.”