Nekad je nužno odabrati stranu

Nagovorili smo kćer Grigora Viteza da prvi put u životu javno ispriča intimnu priču o svom velikom tati

U studenom će prvi put biti predstavljena ostavština Grigora Viteza koju je Hrvatskom školskom muzeju donirala njegova kći. S gospođom Olgom Babić Vitez naša novinarka razgovarala je sredinom prošlog tjedna

Kći jedinica pjesnika Grigora Viteza, gospođa Olga Vitez Babić, do sada nikada nije istupala u medijima. U početku joj je, kaže bilo, prebolno govoriti o ocu koji je umro u 55-oj godini života, a ona je tada imala 26. “Bila sam jako vezana uz oca. Kada sam se napokon oporavila od tog ogromnog gubitka, počela sam redovito obilaziti razne škole, susretati se sa školarcima, pričati im o tati i upoznavati ih s njegovim opusom”, objašnjava gospođa Olga dok sjedimo u njezinom stanu u zagrebačkim Vrbanima.

Gospođa Vitez završila je studij jugoslavistike i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Godinama je radila u Zavodu za školstvo Republike Hrvatske, a posljednjih pet godina pred mirovinu provela je kao knjižničarka u osnovnoj školi u naselju Trnsko.

“Ovaj sam stan ispraznila prije dvije godine, kada sam Hrvatskom školskom muzeju darovala kompletnu očevu ostavštinu”, kaže. Sebi je ostavila samo Zlatnu pticu Grigora Viteza, posebno priznanje za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu, koja je nazvana po njezinom velikom ocu.

Gospođa Olga Vitez Babić
Gospođa Olga Vitez Babić

Neobična priča o obiteljskom prezimenu

Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine u Kosovcu, malom mjestu kod Okučana, u obitelji Ane i Teodora Viteza. Odrastao je u prilično idiličnom slavonskom selu, u kojem je tada živjelo, kako je pjesnik često govorio, 15-ak različitih nacionalnosti. O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića “Dječji pisci o sebi”, koja je objavljena 1969. godine. Objasnio je kako su njegovi preci s očeve strane došli s područja sjeverne Dalmacije, vjerojatno iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i prezivali su se Alavanje. Jedan od tih Alavanja, koji je za vrijeme turskih osvajanja doselio u ovaj graničarski kraj, stekao je od Marije Terezije počasni naslov vitez, koji je obitelj kasnije uzela za svoje prezime.

“U drugoj polovici pedesetih godina dopisivao se s Borisom Pasternakom, koji je baš u to vrijeme primio Nobelovu nagradu za književnost. U jednom od njih Pasternak moli Viteza da mu pošalje neko sažeto djelo o Srbiji, Crnoj Gori i BIH, koje je nobelovcu bilo potrebno za dovršetak jedne poeme”

Obitelj je imala više djece. Grigor je bez oca ostao kada je bio predškolarac. Osnovnu školu završio je u obližnjim Okučanima. Budući da je živio u zemljoradničkoj obitelji, morao je pomagati obitelji. “Pričao mi je kako je najviše volio čuvati vinograd jer je tamo mogao u miru učiti. Često je boravio u prirodi, šetao obroncima Psunja, ležao u šumi i uživao u pjevu ptica u gaju. Osluškivao je zvukove koje će djeci kasnije predstaviti u svojim pjesmama. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Novoj Gradiški. Pripadao je tzv. učenicima putnicima, koji su svakodnevno ranim jutrom vlakom putovali iz Okučana u Novu Gradišku.

Oto Šold, Tin Ujević, Drago Ivanišević i Grigor Vitez
Oto Šold, Tin Ujević, Drago Ivanišević i Grigor Vitez

“Negdje je opisao kako je u vlaku redovito putovao s jednim svojim gimnazijskim profesorom koji ga je poticao na književnost i slikarstvo”, kaže gospođa Olga. Prve dvije pjesme napisao je u četvrtom razredu gimnazije. Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća upisao je Učiteljsku školu, tzv. Preparandiju, u Pakracu. Stekao je zvanje učitelja. Prvi posao mladog učitelja Vitez je dobio u mjestu Slobodna Vlast pokraj Đakova. “U tom sam selu prvi puta bila prije godinu dana. Obišla sam jednu staru kuću u kojoj je tridesetih godina prošlog stoljeća bila škola. Zamišljala sam svoga oca kako tamo priča s djecom”, prisjeća se.

Sjećanja na rane ratne godine

Na sljedećem radnom mjestu, u Voćinu, Vitez je upoznao svoju buduću suprugu Elizabetu Perlik, podrijetlom Čehinju. Njezin otac bio je vlasnik pilane i mlina. Svoju je buduću suprugu Vitez upoznao u jednom velikom parku u Voćinu, gdje se u to vrijeme okupljala mlada inteligencija. Vjenčali su se u Voćinu, a 1940. godine rodila se djevojčica Olga. Početkom Drugog svjetskog rata Vitez je dobio premještaj u bosanski grad Gornji Vakuf, a ostatak obitelji ostao je u Slavoniji. Ubrzo nakon toga učitelj je dobio novo radno mjesto, ovoga puta u Golince pokraj Donjeg Miholjca. “Ustvari, to je bio privremeni posao, jer je znao da će iz ovoga sela otići u partizane.

Vitezov crtež rodne kuće u Kosovcu
Vitezov crtež rodne kuće u Kosovcu

Zbog toga smo u Golince doputovali samo s najnužnijim stvarima”, objašnjava Olga Vitez Babić. Učitelj je ipak počeo raditi s djecom kao da će u Golincima dočekati penziju. “Oko škole je posadio ogroman vrt u kojem sam čitala svoju prvu knjigu. Zvala se Čudnovati pijetao. Još uvijek se sjećam radnje i svih ilustracija u knjizi. Kao da je vidim pred sobom”, kaže. Djevojčica Olga tada je imala tri godine, neprestano se motala oko oca, provlačila se ispod školskih klupa i smetala nastavi. Voljela je slušati oca kako govori. “U partizane smo otišli jedne kišne noći. Sjeli smo u seljačka kola i vozili se u nepoznato.

‘Tata mi je često pričao kako je najviše volio čuvati obiteljski vinograd jer je tamo mogao u miru učiti. Često je boravio u prirodi, šetao obroncima Psunja, ležao u šumi i uživao u pjevu ptica u gaju. Osluškivao je zvukove koje će djeci kasnije predstaviti u svojim pjesmama’

Mama me je pokušala zaštititi od kiše nekakvim velikim slavonskim jastukom. Sjećam se da smo natrpali naše osobne stvari, jednog velikog pijetla i nekoliko kokoši”, prisjeća se gospođa Vitez Babić. Partizanima su se pridružili u području Ljutoča na Papuku. “U barake smo stigli rano ujutro, bili smo potpuno mokri. Zaspala sam na nekakvim daskama”, kaže. Međutim, majka Elizabeta je s trogodišnjom Olgom vrlo brzo preselila u mjesto Pištanu, gdje je bilo sigurnije. Tamo su ostale do kraja rata. “Tata je u partizanima vodio učiteljske kurseve kako bi bili educirani predavati djeci u školama kada dođe sloboda”, kaže njegova kći.

Mladi bračni par Elizabeta i Grigor Vitez 1938. godine
Mladi bračni par Elizabeta i Grigor Vitez 1938. godine

Poklon nakon povratka iz partizana

Jednom je prilikom, kada je prelazio preko nabujale rijeke Sunje, izgubio kaput u kojem se nalazio blok s bilješkama i pjesmama. Nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata Olga se s majkom vratila u Golince. Seljaci su s oduševljenjem dočekali obitelj svoga bivšeg učitelja. Elizabeta i Olga Vitez dvije godine nisu znale što se događa s Grigorom Vitezom, ali su vjerovale kako će se vratiti upravo ovdje, na mjesto otkud je otišao u partizane. “Dugo smo ga čekali. Pojavio se jednog jutra u engleskoj bluzi. Bio je mršav. Djelovao mi je nekako izrazito visok.

Donio mi je konzervu pekmeza. Ne znam što je mama dobila jer sam bila potpuno koncentrirana na svoj dar”, prisjeća se gospođa Olga. Ubrzo nakon oslobođenja Grigor Vitez zaposlio se u tadašnjem Ministarstvu prosvjete. Obitelj se dogovorila da u Zagreb otputuje sam, a da će mu se supruga i kći pridružiti naknadno. Nakon očeve smrti gospođa Olga pronašla je njegovo pismo majci. Vitez piše kako je odbio stan u Ilici. “Kako će moja Gogica, koja je navikla trčati po livadama, od sada živjeti u nekom stanu na trećem katu”, pisao je. Umjesto toga Vitez je prihvatio stan u Radničkoj cesti. “Oko nas su bile brojne tvornice.

Obitelj Vitez snimljena početkom pedesetih godina u Zagrebu
Obitelj Vitez snimljena početkom pedesetih godina u Zagrebu

Živjeli smo u zagađenoj zoni. Međutim, tata je bio zadovoljan jer je naša zgrada bila okružena s nešto zelenila. Osjećao se dašak prirode i slobode”, objašnjava. Grigor Vitez svakoga dana odlazio je na posao, njegova supruga Elizabeta ostajala je kod kuće, a šestogodišnja Olga krenula je u osnovnu školu. “Sjećam se da smo imali radio Kosmaj. Promatrala sam tu neobičnu spravu i zamišljala male ljude koji iznutra govore”, kaže. Početkom pedesetih godina Grigor Vitez bio je jedan od osnivača izdavačke kuće Mladost, koja je tijekom godina postala nakladnički gigant. Grigor je pokrenuo biblioteku Jelen.

“Grigor Vitez razbolio se početkom šezdesetih godina. Njegova kći prisjeća se kako se jednoga jutra spremao za posao. Napravio je nagli pokret i primio se za kralješnicu. Krenuo je prema poslu, ali se za sat vremena vratio kući. Legao je u krevet i iz njega više nikada nije ustao”

Kako je pokrenuta biblioteka Vjeverica

Godine 1957. pokrenuo je i biblioteku Vjeverica, koja se ugasila 1998. godine. U sklopu biblioteke Vjeverica objavljeno je oko 500 naslova za djecu. Također je bio suradnik brojnih časopisa za djecu. Redovito je objavljivao u Radosti, jednom od najdugovječnijeg lista za djecu, koji neprekidno izlazi 67 godina. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina Vitez je pisao pjesme, priče, igrokaze, crtice i bajke. Objavio je 33 ilustrirane knjige, 35 slikovnica i pet zbirki pripovjedaka. Njegove su pjesme uglazbili veliki hrvatski skladatelji, kao što su Ivo Tijardović i Emil Cosseto.

U prvom razredu osnovne škole
U prvom razredu osnovne škole

Vitezove pjesme i pripovijetke prevedene su na gotovo sve europske jezike, a sam je prevodio s ruskog, slovenskog i francuskog. Prevodio je zahtjevne pjesnike, poput Bagrickog, Ljermontova, Majakovskog, Jesenjina i Pasternaka. U drugoj polovici pedesetih godina i dopisivao se s Borisom Pasternakom, koji je baš u to vrijeme primio Nobelovu nagradu za književnost. U jednom od njih Pasternak moli Viteza da mu pošalje neko sažeto dijelo o Srbiji, Crnoj Gori i BIH, koje je nobelovcu bilo potrebno za dovršetak jedne poeme.

“Moj otac prvenstveno je bio pjesnik za djecu, ali je objavio i nekoliko zbirki ozbiljne poezije. Ustvari, ja ga doživljavam kao prosvjetitelja”, govori njegova kći. Kaže da se njezino djetinjstvo poklopilo s najproduktivnijim razdobljem Vitezova stvaralaštva. Vitezova prva zbirka za djecu zvala se Prepelica i bila je posvećena njegovoj kćeri. Olga je svakoga dana nestrpljivo čekala oca da se vrati s posla. Stajala je ispred zgrade i očekivala kada će se na početku Radničke ceste pojaviti njezin tata. Uvijek joj je nešto donosio, ponekad trešnje, ponekad pola lubenice.

Jedn aod njegovih najpoznatijih zbirki poezije
Jedna od Vitezovih najpoznatijih zbirki poezije

Vitez_rkp_potpis

Sijeda kosa Branka Čopića

Njegovom je plaćom raspolagala supruga, ali honorare je ostavljao sebi. Svoje je dvije cure, ženu i kćer, vodio u kino Mosor, koje se nalazilo u današnjoj Zvonimirovoj ulici. Poslije predstave obitelj je odlazila na ćevape. “Jeli smo do mile volje. Često smo odlazili na duge šetnje u Maksimir, a nedjeljom na Sljeme”, kaže gospođa Olga. Tijekom pedesetih godina Grigor Vitez bio je tajnik Društva književnika Hrvatske, a predsjednik je bio Mirko Božić. “Oni su pokrenuli književne večeri koje su se održavale u manjim mjestima. Njihova je namjera bila sve ljude potaknuti na čitanje knjiga”, objašnjava gospođa Olga.

‘U partizane smo otišli jedne kišne noći. Sjeli smo u seljačka kola i vozili se u nepoznato. Mama me je pokušala zaštititi od kiše nekakvim velikim slavonskim jastukom. Sjećam se da smo u kola natrpali naše osobne stvari, jednog velikog pijetla i nekoliko kokoši’

Njezin je otac ponovno često izbivao iz kuće. Jednom je prilikom u kombiju putovao s Brankom Čopićem i Oskarom Davičom. Ušli su u jedno malo bosansko selo. Bilo je sparno ljeto. U selu ih je dočekala velika gužva. Svi su htjeli vidjeti poznate pisce. Jedna je žena viknula: “Koji od ovih je Branko Čopić”. Druga joj je odgovorila: “Ovaj sijedi”. Čopić, koji tada još nije bio sijed, nego plavokos, okrenuo se prema djevojci i rekao: “Da ti nešto vrijediš, ti’b se već udala”. Članovi Društva književnika smatrali su da kako moraju brinuti o svojim starijim članovima, kao što su bili Marija Jurić Zagorka i Tin Ujević. Redovito su ih posjećivali u bolnici.

U bolesničkoj postelji sredinom šezdesetih godina
U bolesničkoj postelji sredinom šezdesetih godina

Grigor Vitez razbolio se početkom šezdesetih godina. Njegova kći prisjeća se kako se jednoga jutra spremao za posao. Napravio je nagli pokret i primio se za kralješnicu. Krenuo je prema poslu, ali se za sat vremena vratio kući. Legao je u krevet i iz njega više nikada nije ustao. “Ispostavilo se da je zbog određenih problema sa štitnjačom imao nedostatak kalcija u organizmu. Kralješnica mu je bila nepovratno oštećena”, govori Olga Vitez Babić. Bolest se s vremenom još dodatno zakomplicirala. Unatoč tomu, pjesnik je stvarao na kauču. Oko njega su bili fascikli i razne knjige. Volio je igrati šah i gledati prijenose nogometnih utakmica.

Znakovita Tri tulipana u šetnji

Navijao je za Dinamo. “Uvijek je govorio kako mu silno nedostaju djeca. Jednom mu je u posjet došao cijeli razred. Bila je gužva, ali tata je bio neizmjerno sretan”, prisjeća se gospođa Olga. Grigor Vitez preminuo je krajem studenog 1966. godine. Imao je 55 godina. “Na ispraćaju na Mirogoju mnoštvo ljudi došlo je pozdraviti pjesnika za djecu”, kaže njegova kći. Vitez je pokopan u rodnom Kosovcu. Grob mu se nalazi u ispred njegove šume Čungar, u koju je kao dječak često zalazio. Za svoje stvaralaštvo primio je brojne nagrade i priznanja, a po njemu je Društvo Naša Djeca osnovalo nagradu koja se od 1967. godine dodjeljuje za autorska dostignuća u dječjoj književnosti.

Pjesnikov grob u Kosovcu
Pjesnikov grob u Kosovcu

Godinu dana nakon njegove smrti akademski kipar Lujo Lozica prema Vitezovoj pjesmi Tulipani izradio je nadgrobni spomenik. Pjesma govori o tri tulipana, dva crvena i jednom žutom, koji su sišli s gredice i krenuli najživljom ulicom grada. Vitez je pjesmu završio stihovima: “I čudno da nitko od onoliko svijeta ne upita kuda to idu sama ta tri cvijeta”. Kipar je spomenik, koji se zove Tri tulipana, stvarao ispred zagrebačke katedrale. “Redovito sam promatrala kipara kako radi na tulipanima. Čudila sam se kako iz jedne gromade kamena može nastati tako prekrasna skulptura”, prisjeća se Olga Babić Vitez.

Kada su Tri tulipana napokon bila gotova, radnici su kameni spomenik natovarili na prikolicu. Trebalo ga je prebaciti u Slavoniju, u Vitezov Kosovac. Prolazili su današnjim Jelačićevim trgom, koji su šezdesetih godina još uvijek vozili automobili. “Monumentalan spomenik prolazio je kroz gradsku gužvu. Na trgu je bilo mnoštvo ljudi, ali nitko se nije osvrnuo na tri kamena tulipana. Tata je bio u pravu. Nikoga od onoliko svijeta nije zanimalo kuda idu ta tri cvijeta”, završava kći Grigora Viteza.

U mjesecu studenom ove godine u Hrvatskom školskom muzeju bit će otvorena izložba “Kad bi drveće hodalo: Ostavština pjesnika Grigora Viteza”. Tom će prilikom javnost napokon moći upoznati vrijednu donaciju gospođe Olge Vitez Babić. Godine 2012. muzeju je poklonila kompletnu očevu ostavštinu koja sadrži njegove osobne i službene dokumente, rukopise, prijevode, fotografije i korespondenciju. Izložba se organizira povodom 105. obljetnice rođenja i 50. obljetnice smrti jednog od najpoznatijih hrvatskih pjesnika za djecu.

S Nikolom Miličevićem, Vlatkom Pavletićemi njegovom suprugom Nedom
S Nikolom Miličevićem, Vlatkom Pavletićem i njegovom suprugom Nedom
Grigor Vitez s djecom
Grigor Vitez s djecom
Vitezov rukopis
Vitezov rukopis
Jedno od pisama koje je Grigoru Vitezu slao Boris Pasternak
Pismo koje je Grigoru Vitezu poslao Boris Pasternak

Ostavština Grigora Viteza u vlasništvu je Hrvatskog školskog muzeja.