Naš prvi kirurg primljen u Kraljevski zbor razmišlja da sad, sa 70., ode u Katar. Ovo je njegova životna priča

Djetinstvo u dedinoj kući na Pantovčaku

Profesor Mišo Virag rođen je u zagrebačkoj doktorskoj obitelji. Jedan njegov djed bio je vlasnik šnajderskog salona na Jelačić placu koji se 1912. godine doselio iz Mađarske. Drugi djed, Ego Kolin, Dubrovčanin, bio je administrator u nekadašnjem Klaićevom sanatoriju. Jedan majčin ujak tamo je bio kirurg, a drugi vlasnik sanatorija. Mišo Virag je odrastao na Pantovčaku, u kući koju je kupio njegov djed Virag po majci. Mišina mama Mihajla, gospođa koja sada ima 101 godinu, godinama je radila kao ortodont u tadašnjoj Centralnoj zubnoj poliklinici, današnjoj Perkovićevoj, a tata Đuro je bio stomatolog u bivšoj vojsci.

Oboje su završili opću medicinu, a onda su, za vrijeme Drugog svjetskog rata, specijalizirali stomatologiju u Beču. “To se, ustvari, super poklopilo jer je na taj način tata izbjegao mobilizaciju”, kaže Virag. Ipak, tatu Viraga je 1945. godine mobilizirala jugoslavenska vojska. “Tata je u tome vojnom sustavu bio prilično nesretan, prvenstveno zbog toga što nije imao pasoš, pa nije mogao putovati. Zbog toga je svake godine uporno podnosio molbu za demobilizaciju, koja je svakoga puta bila odbijena”. Jednom je, preko svojega poznanika, nekako uspio nabaviti pasoš, pa je otputovao u Beč, kako bi se vidio s prijateljima i kolegama sa specijalizacije, ali je zbog toga bio sankcioniran, zajedno s kolegom koji mu je pomogao u dobivanju pasoša.

Kada je početkom šezdesetih godina vojska napokon uvažila njegovu molbu za demobilizaciju, Đuro Virag preselio se u Rijeku, gdje je osnovao Višu stomatološku školu. Od tamo je jednom tjedno putovao u Trst. “Očito je htio nadoknaditi sve one godine koje je proveo u izolaciji”, smatra njegov sin. Prva četiri razreda osnovne škole Mišo Virag završio je na Pantovčaku, a sljedeća četiri u osnovnoj školi u Križanićevoj. Srednju školu upisao je u istoj ulici, u kojoj se nalazila 7. gimnazija, koja je tada bila prirodnog usmjerenja. Za sebe kaže kako nikada nije bio štreber. “Moj sin me zafrkava da sam bio odličan đak sve dok on nije pronašao moje svjedodžbe”.

Zbog čega je odustao od studija građevine

U osnovnoj školi prolazio je s peticom, a u gimnaziji je bio vrlo dobar učenik. Godine 1965. sedmero učenika iz njegovog razreda položilo je prijemni ispit na medicini, a kasnije njih četvero postalo je profesori Medicinskoga fakulteta. Klupe je dijelio s poznatim ginekologom iz Petrove profesorom Velimirom Šimunićem, koji mu je kasnije bio vjenčani kum, zatim internisticom iz Merkura prof. Vesnom Cvrlje, dok je njegov školski kolega prof. Duško Kuzmanić godinama bio šef nefrologije na Rebru. Nakon mature Virag se zbog odličnih ocjena iz prirodnih predmeta, kako kaže, ziheraški prijavio na studij elektrotehnike, koji se tada upisivao bez polaganja prijemnog ispita.

Istovremeno se prijavio na prijemni ispit za građevinu. Međutim, toga ljeta s prijateljem je otputovao na Mali Lošinj, gdje je puno promišljao o svojoj budućnosti. Promatrao je prašnjave lošinjske ceste i pomislio: “Kog vraga ću ja raditi? Kontrolirati asfaltiranje cesta? Kaj ću ja na tom poslu”. Ubrzo nakon toga, zaradio je nezgodnu anginu, popraćenu s visokom temperaturom, zbog koje se osjećao prilično loše. Obratio se liječniku opće prakse, koji mu je propisao pencilin, pa je 18-godišnjak ozdravio za 12 sati. To je bio, kaže, presudan trenutak kada je shvatio da želi biti doktor. Vratio se u Zagreb i počeo se pripremati za medicinu. Studirao je u drugoj polovici šezdesetih godina. Puno je učio, ali i izlazio. “Najčešće smo izlazili kod Pante, dok smo kave pili u bivšoj Operi, kafiću koji se nalazio na mjestu današnje Muzičke akademije”, prisjeća se.

Kod jednog prijatelja upoznao je svoju buduću ženu Maju Rodicu, filmsku montažerku, koja je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je u dva mandata bila dekan. Za vrijeme studija bavio se automobilizmom, imao je vlastiti Mini Cooper, pa je u slobodno vrijeme sudjelovao u relijima. Virag se prisjeća kako je na faksu imao problema s memoriranjem gradiva, nije bio štreberski tip, pa je zavidio onima koji su jednom pročitali i odmah zapamtili gradivo. Neki od njih kasnije su postali sjajni doktori, dok se pojedini odlični studenti zakazali u praksi. “U klinici dobro prolaze samo oni koji su sposobni zaključivati, ispravno donositi odluke i prihvaćati odgovornost”, objašnjava Virag.

Prva operacija u amfiteatru na Rebru

Prvu operaciju promatrao je na faksu. To je bila filmska scena. Studenti su se okupili u amfiteatru na zagrebačkom Rebru. “Onda su pred nas doveli pacijenta i amputirali mu nogu”. Drugu operaciju promatrao je na trećoj godini faksa, kada je jednoga ljeta putovao vlakom u London, u posjet prijatelju. Odlučio se zaustaviti u Švicarskoj, gdje je živio jedan njegov stariji prijatelj, koji je tada već radio kao kirurg. Mladi student zamolio je prijatelja da ga povede sa sobom u salu. Svi tadašnji studenti medicine maštali su kako će jednoga dana raditi u sveučilišnim klinikama, gdje se, kako tvrdi, tada prakticirala najbolja medicina. Situacija se u međuvremenu promijenila.

“Danas je najveća konkurencija na natječajima za specijalizacije koje u budućnosti omogućavaju privatnu praksu, jer je tamo najbolji izvor zarade”, kaže. Nakon diplome, Virag je poželio specijalizirati otorinu, ali tu specijalizaciju tada je bilo teško dobiti. Naposljetku je odlučio volontirati je kod profesora Zvonimira Krajine u Klinici za otorinolaringologiju na Šalati. Nakon 18 mjeseci službeno je dobio specijalizaciju. Na otorini je u početku svakodnevno izvodio tonzilektomiju na djeci, odnosno vadio mandule. Nakon izlaska iz sale na vratima garderobnoga ormara redovito je bilježio svaki zahvat. “Onako vojnički, četirima vertikalnim i jednom horizontalnom crtom”, kaže.

U jednom danu je, tako, znao odraditi 18 operacija, a u prve tri godine specijalizacije napravio je više od tisuću tonzilektomija. Pred kraj specijalizacije iz otorine, Profesor Barlović Viragu je ponudio specijalizaciju iz maksilofacijalne kirurgije. “Bio sam oduševljen. Dobar dio otorine nije bio operativan, nego je podrazumijevao najviše rada u ambulatni, kao što je ispitivanje sluha. Mene je ipak najviše privlačila kirurgija”, kaže. U osam godina završio je dvije specijalizacije. Još kao mladi specijalist, Virag je uspio nagovoriti svoje pretpostavljene da ga pošalju u najbolju svjetsku bolnicu kako bi proučio njihov način rada.

Kako je spasio dječaka kojeg su svi otpisali

Njegova ga je klinika poslala u Medicinski centar Sloan Kettering u New Yorku, koji je uvijek glasio kao jedna od najboljih bolnica za rak na svijetu. Svakoga bi jutra sjedio u jednom kafiću i kroz stakla promatrao pacijente kako izlaze iz podzemne željeznice, prelaze cestu i ulaze u bolnicu. Svi su imali ožiljke, po kojima je znao na koji su način operirani. “Želim reći kako niti liječnici u najboljim kućama tada nisu mogli izbjeći postoperativne deformitete. Danas se kod većine naših pacijenata jedva primjećuje da su bili operirani”, kaže. Jedan od najinteresantnijih slučajeva bio je davne 1977. godine. Pacijent je bio dječak s izrazito malignim tumorom.

Virag je tada bio mlad kirurg, a njegovi nadređeni tvrdili su kako su s takvim tumorom imali loša iskustva. Smatrali su da dječaka ne treba mučiti s operacijom jer će ionako umrijeti. “Ja se s time nikako nisam mogao pomiriti. Mislim da je tada nadvladao moj emotivan stav”. Kolegama sam objašnjavao kako su u krivu, govorio sam da literatura dječaku daje šansu, ali samo nakon što odradimo jednu prilično zahtjevnu operaciju”. Virag je naposljetku pobijedio. Dječak je preživio operaciju. Kasnije je godinama radio kao kuhar u Njemačkoj, a ljeti na Kornatima. Doktoru je redovito slao razglednice. Pacijenti koji su prošli zahtjevne operacije pod doživotnom su kontrolom, ali ne zbog recidiva, nego zbog potencijalnih posljedica našega liječenja.

Godine 1987. na Tajlandu je doživio nesreću koja mu je gotovo ugrozila kiruršku karijeru. Sudjelovao je na kongresu u Singapuru. Nakon toga je zajedno s ostalim kolegama ostao na petodnevnom odmoru na Tajlandu. Boravio je u hotelu koji je imao privatnu plažu. Jednoga jutra ekipa je odlučila isprobati parasailing. Dečko, koji je upravljao gliserom na koji bio pričvršćen Viragov padobran, očito je loše procijenio udaljenost. Padobran je zapeo za palmu, a doktor se s velike visine stropoštao na tlo. Ozljede su bile ozbiljne, zadobio je prijelom ruke i zdjelice. Oporavak je trajao više od pola godine. Zdravstveno stanje ruke dodatno se zakompliciralo, tako da kirurg nije mogao držati ni olovku u šaci.

Neuspjeli pokušaj primanja u Partiju

“Tada sam odbijao razmišljati o promjeni karijere. Premda je izlaza bilo, jer sam se mogao posvetiti znanstvenom radu, ja sam vjerovao da ću ponovno operirati”, prisjeća se. U salu se vratio nakon više od pola godine. Obavio je rutinski zahvat, ali je bio jako zadovoljan, jer je znao da ruka nije otkazala poslušnost. Tijekom svoje karijere Virag je operirao tumore koji pogađaju područje glave i vrata. “U posljednjih 40 godina kirurgija tumora radikalno se promijenila”, kaže. Na početku Viragove karijere kirurzi su tumor samo odstranili, ali na njegovo mjesto nisu nanosili novo tkivo, pa su operacije završavale s vidljivim deformitetima. “Tada smo smatrali da su deformiteti cijena takvog zahvata”, objašnjava. Danas, kada je mikrokirurgija postala standard, operirana tkiva mogu se zamijeniti drugim tkivima.

Osim toga, moderne operacije često se planiraju kompjuterski, tako da kirurzi prije ulaska u salu znaju kako će izgledati operirani pacijent. Doktor Virag prisjeća se jedne pacijentice koju je operirao prije 35 godina. Žena je bila depresivna zbog izrazito izduženog lica. Virag je najprije fotografirao njezino lice, a onda je škarama odrezao 11 milimetara lica, visinu gornje čeljusti koju smo planirali odstraniti na operaciji, pa je ponovno spojio lice. “Tako sam otprilike mogao znati kakav će biti ishod operacije”, kaže. Profesor Virag ističe kako nikada nije bio član Partije. Ipak, početkom osamdesetih jedna grupica studenata fakultetskoj organizaciji predložila je njegovo ime.

Virag im je poručio: “Dečki, nemojte me predlagati jer bute me morali nakon drugog sastanka izbaciti. Ja ću vam uvijek reći kaj mislim o vama”. Studenti su mu odgovorili kako se upravo tome i nadaju, jer im nakon Titove smrti trebaju takvi članovi. Virag ih je ponovno odbio, a studenti su ga na sljedećem sastanku ipak predložili. Na sastanku je bio i pokojni doktor Slobodan Lang, kolega i prijatelj, kojega je zanimalo je li se doktor Virag složio s ovim prijedlogom. Studenti su odgovorili da nije, a Lang im je naredio da ga izbrišu s popisa. Godine 1989. profesor Virag izabran je za predstojnika Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta. Prije nego se kandidirao obavio je razgovor s tadašnjim ravnateljem KBC-a.

Doktori koji pune vreće s pijeskom

Upitao ga je ima li smisla predavati molbu i program s obzirom da nije član Partije. Ravnatelj mu je odgovorio kako ga to ne zanima, članstvo u Partiji ne može biti nikakav kriterij za izbor. Virag je naposljetku izabran za predstojnika Klinike, a taj posao obavljao je sljedeće 22 godine. Iste godine Mišo Virag učlanio se u HSLS koji je tada, kako ističe, bila jedina opozicijska stranka, jer je HDZ osnovan kasnije. “Sastajali smo se u prostorijama INE u Šubićevoj ulici”. Članovi stranke sjedili su za stolovima i debatirali. Kada se u prostoriji pojavio Vlado Gotovac i počeo pričati, svi su zašutjeli i dugo ga slušali. “To je bilo fenomenalno iskustvo jer je on zaista bio sjajan govornik”, priča.

Tijekom Domovinskog rata maksilofacijalni kirurzi imali su mnogo posla jer je u Klinici hospitalizirano mnogo ranjenika. “Ozljede su bile ozbiljne. Takve traume do tada smo susretali samo kod pacijenata koji su imali neuspješni pokušaj suicida”, objašnjava. Baš u to vrijeme profesor Virag primio je pismo od jednoga japanskog kolege kojega je poznavao s kongresa. Japanac mu je ispričao novosti iz profesionalnog i privatnog života, a u pismu mu je poslao fotografiju svoje obitelji s psom. Na kraju je napisao kako je zabrinut za Viraga zbog rata u Hrvatskoj. Profesor Virag mu je u odgovoru napisao da je dobro, ali mu je u pismu poslao fotografiju nekoliko doktora u bijelim kutama kako ispred bolnice pune vreće s pijeskom.

Ova fotografija kasnije je objavljena u Asahi Shimbun-u, uglednim i visoko tiražnim japanskim novinama. Godine 1995. Klinika za kirurgiju lica, čeljusti i usta preseljena je u novoosnovanu Kliničku bolnicu Dubrava. Bivša Vojna bolnica, koja je sagrađena 1987. godine, početkom rata predana je hrvatskim vlastima i postala je civilna bolnica. Doktor Virag kaže kako se preseljenje, koje je njegovim kolegama u početku teško palo, ubrzo pokazalo odličnim potezom, jer su uvjeti rada na Šalati bili loši. Zgrada je bila stara i dotrajala, a Klinika je bila izolirana od ostatka KBC-a. “Imali smo svoju anesteziju, ali nismo imali propisnu intenzivnu njegu. U konzilijarnu službu dolazili su nam kolege s Rebra, što je često bilo prilično komplicirano”, prisjeća se Virag.

Kako je postao ravnatelj bolnice u Dubravi

U Dubravu su se, kako kaže, preselili na nezgodan datum, 10. travnja 1995. godine. Tijekom devedesetih, kada je putovao prema Parizu, ponovno se nakratko zaustavio u Švicarskoj. U Bernu je upoznao mladog američkog kirurga koji se zainteresirao za njegov posjet Francuskoj. Virag mu je odgovorio kako na godišnjem sastanku Američkog društva kirurga glave i vrata, koji se održavao u Parizu, planira pokazati jednu snimku operacije koju je izveo u zagrebačkoj Dubravi. Amerikanac ga je zamolio da mu posudi VHS kazetu. Kirurg se vratio za sat vremena. Bio je oduševljen snimkom. Upitao je Viraga može li doputovati u Zagreb kako bi proučio njihov način rada. Virag se složio, pa se američki kirurg uskoro pojavio u Zagrebu i promatrao hrvatske kolege kako operiraju.

Petnaest godina kasnije ovaj čovjek postao je predsjednik američke Udruge za kirurgiju glave i vrata. Godine 2001. profesor Virag prihvatio je dužnost ravnatelja Dubrave. To se dogodilo nakon što je njegov prethodnik Veljko Božikov bio smijenjen zbog afere s lažnim doktorom Filipovićem. “Nesretna okolnost bila je da sam upravo ja vodio komisiju koja je istraživala taj slučaj, ali sam dao sve od sebe da se Božikova ne smijeni”, objašnjava. U tome ipak nije uspio. Na jednom je sastanku Dražena Budišu, tadašnjeg predsjednika HSLS-a, uvjeravao kako ne želi prihvatiti dužnost ravnatelja. Bio je svjestan kako ga očekuje mnogo birokratskih poslova zbog kojih će morati previše izbivati iz operacijske sale.

Tako je i bilo. Svakoga jutra Virag je sudjelovao na sastanku svoje Klinike. Nakon što su se njegovi kolege kirurzi raspodijelili po salama, on je sljedeći sat boravio u upravi bolnice, pa se nakon toga vratio na Kliniku. Operirao je do kraja radnog vremena, a nakon toga još nekoliko sati je obavljao posao ravnatelja. Godine 2003. smijenjen je zbog navodno neopravdanog bolničkoga duga u iznosu od 45 milijuna kuna. “Tadašnji ministar zdravlja pozvao me na razgovor u zgradu Ministarstva. Na sastanku, koji je započeo u 11 sati, najavio je moju smjenu, a već za sat vremena, odnosno u 12, upravno vijeće bolnice me smijenilo”, objašnjava. Troje članova odbora glasovalo je za, a dvojica protiv Viragove smjene.

Prvi Hrvat u Royal College of Surgeons

Kirurg kaže da nije bio sretan kada su ga postavili za ravnatelja, a nije bio niti naročito nesretan kada su ga smijenili. “Jednostavno je došao novi ministar koji je postavio svojeg ravnatelja”, zaključuje. Sljedećih 15 godina obavljao je svoj posao u Klinici. Do 65 godine života svakoga mjeseca odradio je 4 do 5 dežurstava, tako da je, kako kaže, kada se zbroje sva dežurstva punih pet godina života proveo u dežurstvima. Godine 2006. kao jedini kirurg iz Hrvatske postao je član britanskoga Royal College of Surgeons, elitnog društva kirurga koje postoji već gotovo četiri stoljeća. U njega se nije moguće prijaviti, nego svaki novi član mora biti pozvan, a svake godine prima se pet do šest pozvanih članova.

“U to sam vrijeme surađivao s jednim sjajnim engleskim kirurgom, koji bi nam kod svojih dolazaka u Zagreb asistirao na operacijama. Bio je impresioniran našim poslom”, prisjeća se. Jednoga dana engleski kirurg Viraga je zamolio da mu pošalje svoj CV, a za nekoliko mjeseci Virag je primio pozivnicu u Kraljevsko društvo kirurga. Iste godine izabran je za predsjednika europskog Udruženja maksilofacijalnih kirurga, pa je tijekom svojega mandata, 2012. godine, organizirao kongres u Dubrovniku, na kojem se okupilo 1500 kirurga iz cijeloga svijeta. “Na kongresu se održao i okrugli stol na kojem je sudjelovalo šest kirurga koji su predstavljali šest ekipa koje su tada obavljale transplantaciju lica, jedan od najkompliciranijih kirurških zahvata”, kaže Virag.

Godine 2014. slika doktora Viraga našla se na koricama knjige čuvenog američkog kirurga profesora Jatina Shaha “A Century of Progress in Head & Neck Cancer” uz slike svih velikih kirurga glave i vrata 20 stoljeća. U penziju je otišao prošle jeseni, kada je napunio 70 godina. Trebao je biti umirovljen prije pet godina, kada je napunio 65 godina, ali bolnica mu je u pet navrata, očito zbog nezamjenjivih kompetencija, produljivala ugovor na godinu dana. U ljeto 2015. godine za Telegram je izjavio kako bi mogao još dugo raditi, jer mu se ruke još uvijek ne tresu, ali mu se čini da će uskoro ipak napustiti bolnicu. Oproštaj od kolega bio je prilično emotivan. Na oproštajnoj večeri njegovi kolege darovali su mu plakat, odnosno kolaž fotografija, nastalih za vrijeme njegovog 40-godišnjeg staža u Klinici.

Najbolji skiper među doktorima

“Moram priznati da sam se ulaskom u penziju osjećao čudno. Do jučer sam bio na poslu, a sljedećeg dana više nisam imao nikakvih obaveza”. Zajedno sa svojim kolegama Krausom, Labarom, Francetićem, Krajinom i Večerinom, Virag je prije 6 godina pokrenuo Centar za ekspertnu medicinu. Pacijenti ovdje dolaze na konzultacije, odnosno po drugo mišljenje. U penziji se, kaže, napokon posvetio svojoj obitelji, posebno ženi Maji koja je, kako kaže, podnijela najveću žrtvu za njegovu karijeru. Viragov sin Nino uskoro će biti imenovan docentom na Arhitektonskom fakultetu, a kći Veljka Virag Komerički radi kao sudski savjetnik na zagrebačkom Prekršajnom sudu.

Jedan od naših razgovora, nakon kojih je nastao ovaj tekst, profesor Virag naglo je prekinuo kada je shvatio da za 15 minuta mora pokupiti najstarijeg unuka Jana. Obećao mu je da će ga odvesti na Otvorena vrata 5. gimnazije. Viragova unuka Eva ima 10 godina, najmlađa Mia uskoro će napuniti 6 mjeseci. Profesor Virag ističe kako je vjerojatno jedan od najboljih skipera među doktorima. Jedrenje je otkrio u dvadesetima, kada je upoznao svoju buduću ženu. “Njezin tata, koji je bio pasionirani jedriličar, imao je ozbiljnu jedrilicu i on me navukao na taj sport”, kaže. Kasnije je jedan njegov prijatelj kupio jedrilicu, pa je profesor Virag postao stalni član i njegove posade.

U međuvremenu je oplovio cijeli Jadran i dio Mediterana, a sudjelovao je i na brojnim međufakultetskim regatama. Tijekom profesionalne karijere profesor Virag nikada nije primio ponudu za posao u inozemstvu. “Dobio sam je tek sada, kao 70-godišnji penzioner”, otkriva. Ponuda je stigla iz Katara. Jedna američka bolnica, koja je nedavno otvorena u Dohi, pozvala ga je da se pridruži ekipi kirurga za tumore glave i vrata. Nedavno je shvatio da postoje direktne avionske linije od Zagreba do Dohe, što znači da bi od svojih unuka bio udaljen pet sati leta, tako da profesor Virag ozbiljno razmišlja o prihvaćanju ove ponude.