Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Neponovljivi život čuvene Betty Jurković: Odbila je Louisa Armstronga, na gaže švercala svinjska crijeva i ludo se provodila

Mladen Pleše razgovarao je s nekadašnjom velikom zvijezdom zabavne glazbe

Neponovljivi život čuvene Betty Jurković: Odbila je Louisa Armstronga, na gaže švercala svinjska crijeva i ludo se provodila

Mladen Pleše razgovarao je s nekadašnjom velikom zvijezdom zabavne glazbe

FOTO: Vjekoslav Skledar

Nakon nastupa zadovoljni Armstrong ponudio je Betty da ga nastavi pratiti na turneji. Odbila ga je; 'Tko zna što bi se dogodilo, možda bi se vukla po Europi, tko zna gdje i s kim. No, sada mogu reći da je sreća da nisam prihvatila taj poziv, jer sam ovdje imala iznimno bogat, sadržajan i lijep život'

Dok smo na opatijskoj rivi čekali Betty Jurković, 85, nekad slavnu i iznimno popularno pjevačicu, pokraj nas projurila je zelena Opel Astra, koja se, spretno zaobilazeći svatove koji su tu prolazili, iz prve parkirala u vrlo skučenom prostoru. Umjesto nekog mladog ljubitelja brzina, iz Opela je energično izašla žena u bijeloj košulji s crtama, umetnutoj u traperice, s diskretnim crvenim, svilenim šalom oko vrata. Vrata je nonšalantno zatvorila na nesvakidašnji način: nogom!

Kolega Skledar odmah je zaključio kako ga dama s tim kaubojskim stilom, neodoljivo podsjeća na veliku američku country kantautoricu, glumicu, spisateljicu Dolly Parton. Tek kad nam se približila shvatili smo da je to Betty Jurković, velika pjevačka zvijezda druge polovice prošlog stoljeća. Bilo je to doista veliko iznenađenje jer je skoro nevjerojatno, s obzirom na životnu dob, kako je gospođa Jurković vješto vozila, parkirala i mladalački iskoračila iz automobila.

Put do Frankfurta prije 60 godina, u Fići

Na komplimente na sjajnoj vožnji, gospođo Jurković odgovorila je kako nas to ne treba čuditi budući da vozi automobil već gotovo 60 godina.“Moj pokojni suprug Boris Ulrich i ja kupili smo u Zagrebu svoj prvi auto još 1962. Bio je to Fićo, tada za nas najljepši i najudobniji automobil na svijetu.”

Betty 1967. godine Privatni album

I vrlo brzo odlučili su krenuti u nevjerojatnu avanturu: na put do Frankfurta, gdje je imala koncert, koji je bio udaljen od Zagreba gotovo 950 kilometara. U to doba još nije bilo autoputova kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju. ”Unatoč dugom i napornom putovanju”, priča gospođa Jurković, “našoj sreći nije bilo kraja. Osjećali smo se kao da se vozimo u Mercedesu.”

‘Pa čujte, ne može se reći, pristojno se zarađivalo’

Sve to ispričala je gospođa Jurković jakim, zvonkim glasom, punim energije i snage, čime je samo potvrdila prvi dojam: ni na koji način ne djeluje kao žena poodmaklih godina. S obzirom na to da je u drugoj polovici prošlog stoljeća svaki automobil, pa i popularni Fićo, bio veliki luksuz, zaključili smo da su već tada pjevači zabavne glazbe imali vrhunske honorare.

”Pa čujte, ne može se reći, pristojno se zarađivalo. Od 1960., kad sam se udala i preselila u Zagreb, bila sam profesionalna pjevačica. Nastupala sam po cijeloj Jugoslaviji, najčešće smo pjevali u domovima kulture, koji su mogli primiti najviše gledatelja. Najunosnije je bilo ljeti pjevati na terasama hotela po Jadranu, tada se zaista dobro zarađivalo. Jednako tako sjajno se zarađivalo za Novu godinu, pa zbog toga godinama nisam čekala Novu godinu s obitelji.”

Betty danas živi na relaciji Opatija-Zagreb Vjekoslav Skledar

Iako priznaje da su odlično zarađivali, gospođa Jurković napominje kako je cijena bila visoka: putovanja su bila strašno naporna, do Makedonije ili juga Srbije putovalo se vlakom ili autobusom i više od 15 sati. “Najbolje honorare dobivali smo pjevajući po domovima kulture ili armije, posebno u Beogradu. Super je bilo nastupati ljeti u vojnim odmaralištima u, primjerice, u Baškoj vodi ili Kuparima. No ipak najunosnije je bilo pjevati na turnejama po inozemstvu.”

Za malo zarade švercali svinjska crijeva u kutiji za bas

S obzirom na to da je mogla pjevati na njemačkom, talijanskom i nizozemskom, Betty Jurković često je nastupala u inozemstvu; u Njemačkoj, Rusiji, Austriji, Nizozemskoj, Italiji, Mađarskoj… Gdje su honorari bili neusporedivo veći… “To je istina, ali tada smo još bili sirotinja u usporedbi sa Zapadom. Ako smo željeli nešto kupiti morali smo se snalaziti. Kad smo primjerice, putovali u Trst, dečki iz orkestra švercali su teleće meso koje su prodavali Talijanima. A kad smo išli u Austriju, onda su krijumčarili svinjska crijevca.”

Betty na gostovanju u Danskoj Privatni album

Tako su jednom gostovali u Klagenfurtu, pa su je kolege iz orkestra, budući da je bila najmlađa i govorila je njemački, gotovo natjerali da uđe u mesnicu. ”Htjela sam od srama u zemlju propasti. Ipak, pitala sam mesara bi li htio kupiti svinjska crijevca. I tada se dogodilo nešto još gore. Odgovorio je da mu je žao, da mu ne treba, jer su prošli tjedan u Klagenfurtu igrali hokejaši Jesenica, pa je od njih kupio crijevca.”

Osim što su ostali bez dodatne zarade, problem je bio i što učiniti s tim crijevima. “Odlučili smo ih staviti u kutiju za bas i vratiti u Sloveniju. No, netko ih je očito vidio i prijavio pa su ih po dolasku na granicu u Jesenicama carinici više od sat vremena temeljito pregledavali. “Ništa nisu našli, jer nismo imali novca. No, lijepo su se iznenadili kad su u kutiji za bas ugledali svinjska crijeva. No, nakon što im je basist objasnio da su to strune za njegov instrument, pustili su nas da prođemo.”

Prije II Svjetskog rata obitelj je pobjegla u Sloveniju

Betty Jurković rođena je Opatijka, majka joj je bila nizozemska profesorica jezika Dinne Van Loenen Boersma, a otac biolog Ivan Jurković. Uoči početka II Svjetskog rata, budući da je Rijeka bila pod okupacijom Talijana, a oca su htjeli mobilizirati, obitelj je odlučila pobjeći u Sloveniju. “Tata je ilegalno prešao granicu na mostu na Sušaku, mama je uspjela proći s nizozemskom putovnicom. Sestru i mene, preko granice je prebacila naša mljekarica koja je imala slobodni prolaz.”

Obitelj se ponovno okupila na Bledu, gdje je tata imao prijatelje. No, ne zadugo, jer je odmah potom otišao u partizane. ”Ali, od toga,” priča gospođa Jurković, “nije bilo puno koristi jer su nam nakon rata konfiscirali svu imovinu, koja nije bila mala jer smo posjedovali “pola Opatije”. Srećom ostavili su nam jednu vilu u kojoj smo nastavili živjeti.”

‘On bi se skrio, ja bih podigla palac pa bi se utrpali u kola’

Betty je završila gimnaziju u Rijeci, i onda je odlučila studirati germanistiku u Ljubljani. ”Otišla sam u Sloveniju jer sam željela biti što bliže Zapadu”, pojašnjava gospođa Jurković. “Osim toga, nekoć se vlakom od Rijeke do Zagreba putovalo šest sati, a do Ljubljane se stizalo neusporedivo brže. S kolegom koji je u Ljubljani studirao tehniku obično sam putovala autostopom. Došli bismo autobusom do table Matulji, tamo bi se on sakrio u grmlje, a ja bi podigla palac. Kad bi neki auto stao, Smiljan bi iskočio iz grmlja s prtljagom, pa bismo se zajedno utrpali u kola.”

Odlučila je studirati jezike jer su njeni roditelji bili poligloti. Kod kuće su razgovarali na njemačkom, koji su sestra i Betty već znale, a kad nisu željeli da djeca razumiju o čemu razgovaraju, komunicirali su na engleskom. Betty je pak s mamom razgovarala na nizozemskom. Zahvaljujući tome, gospođa Jurković danas govori nizozemski, slovenski, njemački, engleski, talijanski…

‘Brzo sam shvatila da je lakše i zabavnije pjevati’

S obzirom da je u Rijeci pohađala muzičku školu, da je naučila svirati na klaviru te na harmonici, Betty Jurković prijavila se u Ljubljani na audiciju za orkestar dirigenta i skladatelja Bojana Adamiča koji se zvao Big Band – Plesni orkestar Radio Ljubljane. Odmah je dobila angažman, pa je nastupala uz Adamičev Ljubljanski jazz ansambl. ”Prijavila sam se jer sam željela nešto zaraditi kako bih mogla mirno studirati. Bilo je sjajno, imala sam plaću, a uz to sam još honorarno radila kao sekretarica režije na emisijama o poljoprivredi.”

Opatija, 1963. godine Privatni album

U Ljubljani joj je, kaže, bilo prekrasno. “Moj dečko, a kasnije zaručnik, bio je inženjer, uveo me u svoje društvo, to su sve bili krasni ljudi, ljubljanska elita. Nikad u Sloveniji nisam doživjela nikakvu neugodnost premda sam za njihove pojmove bila strankinja, dapače svi su bili iznimno ljubazni prema meni. Sjećam se da im je moj zaručnik, kad bi se njegovi prijatelji nešto bunili, uvijek govorio. “Što se žalite, u Jugoslaviji smo uvijek prvi, a na Zapadu bi bili zadnji.”

Festivali su bili odskočna daska za pjevače

Zbog toga što je radila na dva mjesta, Betty je diplomirala nakon sedam godina, ali nikada nije radila u svojoj profesiji.
”Vrlo sam brzo shvatila da je lakše i zabavnije pjevati, nego prevoditi. Bila sam jako zadovoljna jer sam imala jako dobar repertoar, uživala sam pjevajući uglavnom strane kompozicije, Glenna Millera, Artieja Shawa, Stana Kentona…”

Kad su počeli festivali, nastala je jagma za domaćim skladbama, kojih do tada nije bilo baš previše. Betty Jurković redovito je nastupala na najvećem festivalu, onom u Opatiji, ali i na festivalima u Splitu, Zagrebu, na Slovenskim popevkama te na Melodijama Istre i Kvarnera.

”Festivali su tada bili odskočna daska za pjevače. Prenosili su ih radio i televizija tako da su se pratili po cijeloj Jugoslaviji. Za te nastupe nismo dobivali honorare, već samo dnevnice, kao što smo i besplatno pjevali na televizijskim novogodišnjim emisijama. No, na kraju se isplatilo jer su se nakon nastupa na festivalu u Opatiji ili Splitu te na televiziji otvarala sva vrata, sve od Štipa do Skadarskog jezera. Imao si osigurane gaže po cijeloj zemlji.”

Louis Armstrong ponudio joj je da ga prati na turneji

Betty Jurković pjevala je 1959. s čuvenim Louisom Armstrongom jednim od najvećih glazbenika ikada, a u to vrijeme jednom od najvećih svjetskih glazbenih zvijezda. Kad je stigao u Ljubljanu, budući da ga je pratio Big Band ansambl, taj slavni pjevač i trubač upitao je Adamiča tko bi s njim mogao pjevati u duetu. ”Bojan je predložio mene jer sam znala engleski, što je u ono vrijeme bila rijetkost. Armstrong je bio simpatičan, otvoren, a posebno je bila draga njegova supruga. Bila je čast i zadovoljstvo nastupiti s njim. Pjevali smo u kinu Union tada svjetski hit ‘It’s Wonderful’. Nisam imala tremu, bilo je to sjajno iskustvo.”

Betty s Louisom Armstrongom, Ljubljana, 1959. godina Privatni album

Nakon nastupa zadovoljni Armstrong ponudio je Betty da ga nastavi pratiti na turneji. No, ona je tu atraktivnu ponudu ipak odbila. “U to vrijeme živjela sam jako dobro, studirala sam, radila, ništa mi nije nedostajalo. U Ljubljani je živio moj dečko, pa nisam prihvatila taj prijedlog.” Kasnije tijekom intervjua, gospođa Jurković priznala je da se pomalo uplašila te ponude. “Bila sam sama, nije bilo roditelja, nisam se imala s kim konzultirati.”

Na primjedbu da je možda šteta što se tako odlučila, gospođa Jurković je kazala kako se to nikada neće saznati. “Tko zna što bi se dogodilo, možda bi se vukla po Europi, tko zna gdje i s kim. No, sada mogu reći da je sreća da nisam prihvatila taj poziv, jer sam ovdje imala iznimno bogat, sadržajan i lijep život.”

Budući suprug zaljubio se u nju dok je pričala viceve

Premda je često nastupala po Europi, ipak nikada nije željela živjeti i raditi u inozemstvu. “Vidjela sam, naime, koliko je moja mama bila nesretna što je napustila Nizozemsku, premda je cijeli život obožavala mog tatu. Čak nije željela ni posjetiti Nizozemsku, govoreći kako je ovdje sada njena domovina. Poučena tim iskustvom, nije mi padalo na pamet otići van.”

Betty Jurković, snimljena prošli tjedan u Opatiji Vjekoslav Skledar

No, što nije uspjelo Armstrongu pošlo je za rukom Borisu Ulrichu, pijanistu, skladatelju moderne glazbe te uredniku klasične glazbe na Radio Zagrebu, ”Dogodila se ljubav na prvi pogled. Poslije nastupa na Zagrebačkom festivalu, veliko društvo otišlo je na večeru, pričala sam viceve pa se cijelo društvo smijalo. Tada se Boris počeo raspitivati za mene, upoznali smo se, pa sam ja vrlo brzo raskinula zaruke, došla u Zagreb i odlučila se na brak iz ljubavi.”

Premda se susrela s različitim mentalitetom i navikama, ipak je vrlo brzo, zahvaljujući suprugu, koji je imao brojne prijatelje, stekla široki krug znanaca. “Bili su to sve odreda pravi samozatajni Zagrepčani, nikada se nisu razmetali ili bahatili. Naravno bio je to dosta različit način života od onoga u Ljubljani, drugačiji je mentalitet, ali osim malo ogovaranja sve ostalo je bilo u najboljem redu.”

‘Nismo imali za haljine kreatora, šnajderici sam nosila časopise’

Betty Jurković došla je u Zagreb već kao afirmirana i zrela pjevačica, a na inzistiranje da kaže o kakvom je ogovaranju bila riječ, kroz smijeh je ispričala sljedeću anegdotu. “Dvije Zagrepčanke razgovarale su po sistemu žena je ženi vuk. Kaže jedna: “čuj ta Betika je dosta simpatična, pa i dobro pjeva, dobila je čak i nagrade. Kaj veliš na to, stvarno je super, doduše ne znam jesi li čula, ona je Slovenka”. “Ma nemoj”, odgovara druga, “pa je li to moguće”. Takvo nešto nikad nisam doživjela u Ljubljani. Očito mi ništa drugo nisu našli, pa su pomislili da mi je feler to da sam Slovenka.”

Betty s Bobbijem Marottijem i Bracom Reissom; 1968. -TV Magazin Privatni album

U Zagrebu je sredinom šezdesetih radila kontakt emisiju Dobro večer Betty, intervjuirala je ljude, ali je prestala kad joj je suprug postao glavni urednik. Objašnjava kako je Slovenija imala malo, ali vrlo kvalitetno tržište, pa su na njemu mogle proći i ozbiljnije glazbene forme. “Zbog različitog jezika Slovenci su uvijek bili sami za sebe, dok se hrvatsko tržište prostiralo sve do Makedonije i Kosova. Stoga sam svoj repertoar morala prilagoditi ukusima svih publika, jer jazz koji sam najviše voljela, na tim prostorima nije prolazio.

Betty i Anton Marti na snimanju emisije Privatni album

”Gospođa Jurković ističe kako se popularnost i zarade nekadašnjih pjevačkih zvijezda i nogometaša, ne mogu mjeriti s ovim današnjim. Ipak i tada su je obožavatelji često prepoznavali. “Zbog toga sam uvijek nosila naočale za sunce, nisam voljela da me presreću na ulici, premda je to bio znak da su me voljeli.” Još je, kaže, bila jedna bitna razlika. “Nismo imali novaca da bi kupovali haljine svjetskih kreatora. Stoga smo se uzdali u svoje šnajderice kojima smo donosile vrlo dobre modne časopise po kojima su onda one krojile naše toalete. Tek kasnije smo počeli odlaziti u Trst kupovati odjeću.”

Privatni album

Pjevala je s velikim Ivom Robićem

Za razliku od današnjih pjevača, gospođa Jurković nikada nije nastupala na play back, uvijek je pjevala uživo, uz pratnju orkestra. Čak i na radiju i televiziji. “Kod nas nije bilo ponavljanja, a danas se sve miksa i krpa. Pjevač ima aranžman u C duru, no to mu je prenisko, pa kaže digni za jednu tercu, a tonac samo stisne gumb, i sve je sređeno.”
Nekoć je, priča, festival San Remo bio nešto bez čega nismo mogli živjeti. “Voljela sam Minu i Caterinu Valente, a obožavala sam Ellu Fitzgerald.”

Prve velike uspjehe Betty Jurković imala je na festivalu u Opatiji 1958. s pjesmom kompozitora Jože Privšeka Vozi me vlak te skladbom Autobus Calypso 1959. koju je pjevala s Ivom Robićem. Proslavila se 1962. s pjesmom Ljube Kuntarića Nina te skladbom Oglas Alfija Kabilja i Arsena Dedića. Kao kantautorica prvi puta nastupa 1965. s pjesmom Ljuljačka. Od ostalih pjesama najveći hitovi su bili Barke faren, Kazačok, Jedna gitara bezbroj divnih snova, s tim je skladbama prodavala i po više, tada nezamislivih, stotinu tisuća ploča. Inače, snimala je i za diskografske kuće Polydor i Cetru.

Nakon smrti supruga posvetila se kćeri

Gospođa Betty Jurković priča tečno, konzistentnih rečenica, vidi se da je vrhunski obrazovana intelektualka. Često je ironična i duhovita, a sačuvala je smisao i za pričanje viceva. Premda je besprijekorne memorije, jedino se ponekad nije mogla od prve prisjetiti nekog imena ili skladbe, što nije čudno kad se zna koliko je ljudi srela u života i koliko je pjesama otpjevala. Tada bi po istarski rekla “pokle ćemo.”

Gospođa Jurković rodila je 1971., kći Gioiu, pa je sve teže usklađivala obiteljske obveze i nastupe. No dok suprug Boris nije umro 1983., još je nekako išlo, no nakon toga praktički se povukla sa scene i posvetila kćeri. ”Dijete mi je bilo bitnije od aplauza, bila mi je najvažnija na svijetu. Nije mi bilo teško prekinuti karijeru, danas sam sretna jer nisam pogriješila. Moja Gioia je moj najveći uspjeh, na nju sam najviše ponosna u životu.”

Betty Jurković kaže kako više ne sluša zabavnu glazbu. “Nema tu ničega novoga, a ja sam jako znatiželjna, pa me staro ne zanima. Znate, čovjek s godinama stekne kriterije, svaka čast, primjerice, Augustu Šenoi, ali danas ga zaista ne mogu čitati.”

S kolegicama pjevačicama nije bila bliska, osim s dvije

Kaže kako sa svojim kolegicama pjevačicama nikada nije bila previše prisna, sa svima je bila dobra, ali s nikim bliska.
”Puno sam bila u boljim odnosima s dečkima, sa ženama je uvijek teško. Nismo padale jedne drugima u naručje jer bi to bilo licemjerno, ali nikada ni s jednom kolegicom nisam imala problema ili neugodnosti. Nisam se opterećivala s konkurencijom, bila sam iznad toga.”

Ipak, kaže, imala je dvije velike prijateljice. “S pjevačicom Marjanom Deržaj sam sve do njene smrti bila prijateljica. Iako smo imale skoro isti repertoar, bile smo prave prijateljice. Toliko su nas puta htjeli posvaditi, ali nisu uspjeli.”
Josipu Lisac upoznala je preko Karla Metikoša koji je bio njen veliki i iskreni prijatelj. “S Josipom i Karlom bila sam u dobru i u zlu. Zajedno smo išli na skijanja, uživali smo, ali smo i patile kad smo izgubile muževe. Oni su bili uz mene u najtežim trenucima mog života i to se ne zaboravlja.”

Privatni album

Sluša klasičnu glazbu, a poslije ponoći moderni jazz

Betty Jurković gleda na televiziji ponajviše engleske, njemačke i austrijske programe, a posebno uživa slušajući na kanalu Mezzo klasičnu glazbu, a poslije ponoći moderni jazz. “Među ostalim, otkrila sam čileanskog pijanistu Claudija Arraua, koji je bio genijalan: jednostavnu skladbu Franza Schuberta, Die Forelle, Pastrva, odsvirao je fantastično.”
Tada nam je Betty Jurković otpjevala cijelu melodiju te kazala kako je jedan kritičar napisao da je teško reći je li bilo boljeg pijanista u 20. stoljeću.

Na primjedbu kako sam nedavno na televiziji gledao nastup američkog pijaniste ruskog podrijetla Vladimira Horowitza, što je bio nevjerojatan doživljaj, Betty Jurković je s ponosom kazala kako je ona Horowitza gledala uživo u Lenjingradu. ”Malo je reći da je to bio fantastičan koncert, publika je plakala, doživio je nevjerojatne ovacije. I zamislite, u dvorani u kojoj je on svirao Johannesa Brahmsa ja sam kasnije pjevala zabavne melodije. Mala razlika,” zaključila je sarkastično Jurković.

Uzbuđeno nabraja velike svjetske dirigente koje voli

I tada je uslijedilo pitanje: “Jeste li znali da je Horowitzova supruga bila kćer velikog talijanskog dirigenta Artura Toscaninija? Za krepat, bila je isti tata, iste crte lica. A jeste li znali da je prva žena genijalnog dirigenta i sjajnog čovjeka i humaniste Daniela Barenboima bila fantastična britanska violončelistica Jacqueline du Pre. Sirota umrla je sa svega 42 godine.”

Tada je gospođa Jurković počela nabrajati velike svjetske dirigente koji ju oduševljavaju, Herberta von Karajana, Leonärda Bersteina, Toscaninija…U jednom trenutku nije se mogla prisjetiti imena mladog južnoameričkog dirigenata pa je, kao i nekoliko puta ranije, ponovila “pokle ćemo”. No čim sam spomenuo ime venezuelanskog dirigenta Dudamela, gospođa Jurković odmah je povikala “da, da, Gustavo Dudamel!”.

”No, da ne biste mislili kako volim samo klasičnu glazbu. Obožavam i suvremenu glazbu. Uživam slušajući Hirošimu Krzysztofa Pendereckoga, krasna je glazba Borisa Papandopula, a vrhunski kompozitor je i naš bivši predsjednik Ivo Josipović. On piše tako osjećajnu glazbu, njegovi su prelazi tako suptilni, zapravo njegova je glazba ista kao i on. Uglađena, fina, gospodska…”

Dnevnik velikog Perice vratio nam je glazbu Betty Jurković

Zahvaljujući televizijskoj seriji Dnevnik velikog Perice i mlađa publika mogla je ovih dana upoznati dio pjesmama Betty Jurković koje se u seriji koriste kao glazbena kulisa. Posljednji put nastupila je 2018., na dodjeli nagrade Ponos Hrvatske u Zagrebu, kad je otpjevala pjesmu Optimist.

Vjekoslav Skledar

Prije dva mjeseca Betty Jurković poklonila je Opatijskim kukalima, sportašima koji promoviraju zdrav život i kupaju se po svim godišnjim dobima, himnu posvećenu njihovoj hrabrosti i upornosti. “Kao znak zahvalnosti jer sam prošle godine bila njihova kuma”.