Brodsko-posavska županija u deset je godina izgubila više od 28.000 stanovnika. U selima se to vidi bolje nego u gradovima. Nije lako naći nekog na ulici, pa čak ni u Gornjem Slatniku, uz državnu cestu Našice – Slavonski Brod, jednom od rijetkih slavonskih sela koje se može pohvaliti da im je u posljednjem desetljeće broj stanovnika porastao.

Sjede pred kućom i promatraju vozila

Danas je ondje dvoje ljudi više nego što ih je bilo na popisu 2011., ukupno ih je 92. Ipak, znatno je to manje nego iz zlatnog doba tog sela, recimo 1931., kada je ondje bilo 236 duša. Na ulasku u selo, iz Požeško-slavonske županije, stoji velika napuštena zgrada u kojoj godinama nitko ne živi. Govori o vremenu kada su i ovdje živjeli kulaci, imućne obitelji s mnogo djece, u velikim kućama, štalama punim blaga i s desecima hektara zemlje.

Zaustavljamo se da bismo našli sugovornika. Običaj je u slavonskim selima da ljudi predvečer iznesu šamlice i sjednu pred kuću pa promatraju vozila koja prolaze. Tako čini i starija seljanka u Gornjem Slatniku. Živi sama, 90 joj je godina i rado bi, kaže, otišla u starački dom, ali joj je mirovina premalena. Tamo bi bar imala društvo.

Od 2001. ovdje više nitko ne živi

Nastavljamo i stižemo u Rastušje, opjevano selo Dragutina Tadijanovića, u vrijeme kad je taj pjesnik između 1912. i 1916., pohađao nižu pučku školu u susjednom selu Podvinje i nosio sve torbe, a nije bio magarac (da se poslužimo naslovom jedne od njegovih poznatijih pjesama) imalo oko 230 stanovnika, gotovo koliko i danas, kad ih je 237. Samo u sokaku gdje je njegova rodna kuća dva su stara, prazna napuštena kućerka, pa u odnosu na njih, pedesetak metara dalje, kuća u kojoj je rođen dugovječni pjesnik, izgleda poput dvorca.

Na državnoj cesti D53 od Donjeg Miholjca do Slavonskog Broda, koja prolazi kroz Rastušje, nema na asfaltu kravljih balega, kao što ih je bilo desetljećima ranije kada je nesuđeni Nobelovac, Dragutin Tadijanović, napisao pjesmu Moja sestra nosi u grad mlijeko, vičući, kako je napisao pjesnik: ”Gospojo, mlika! Gospojo, evo mlika!”. Danas je obrnuto, mlijeko ovamo dolazi zapakirano, iz mljekara, umjesto da se iz Rastušja i okolnih sela u njih vozi.

Ne piše se baš dobro ni Općini Podcrkavlje, iako pad broja stanovnika nije dramatičan kao drugdje. U deset zadnjih godina izgubili su oko deset posto stanovništva. Jedan posto svake godine. Ali neka su naselja, poput Crnog Potoka, već odavno prazna. Ondje od 2001. nitko ne živi; ostala je samo crkvica Male Gospe i nekoliko ruševnih kuća. Matković Malu, čeka slična sudbina. Preplovila se u jednom desetljeću, od 26 stanovnika koliko ih je popisano 2011., danas ih je tek 15. I Kindrovo se topi, poput grude snijega; danas su ovdje samo 73 stanovnika.

Srpkinja i Hrvat se razišli, kuća ostala prazna

Vozimo prema zapadu i za desetak minuta eto nas u Gromačniku. Dijelom zahvaćamo i sjeverni rub Slavonskog Broda, komadić kojeg je odrezala autocesta, pa do središta tog drugog po velični slavonskog grada, morate nadvožnjakom. Kuće su ušorene, načičkane jedna do druge, uobičajena slika slavonskih sela: četiri-pet naseljenih, pa jedna ili dvije prazne.

Malo je onih pred kojima se prodaje voće ili povrće. Ni nalik prometnicama u Vojvodini, kada kilometrima, uzduž ceste u Futogu ili Veterniku, sve do ulaska u Novi Sad, prikolice natovarene kupusom, paprikom, krumpirom ili mrkvom, traže kupce. U Gromačniku, tek na kraju sela, na cesti koja teče paralelno, gotovo se dodirujući s autoputom A3, Bregana – Lipovac, ispred kuće u Ulici Franje Tuđmana, nalazi se omanji štand s voćem, obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva Ljubice Tomakić.

“Puno je ljudi otišlo trbuhom za kruhom. Nema više posla u Slavonskom Brodu, kao nekad, dok je Đuro Đaković bio metalurški gigant “, kaže žena s kojom pričamo. Njena kuća u zagrljaju je dva napuštena doma. Jedni su susjedi otišli u Italiju, drugi u Njemačku. Praznih je kuća puno. U Gromačniku je 2011. bilo 558 stanovnika, danas ih je 442 – 116 manje. “U ovoj napuštenoj kući, na drugoj strani ulice”, pokazuje žena prstom na kuću sa spuštenim roletama,” živio je bračni par, ona je bila Srpkinja, on Hrvat, pa su se razišli; otišao svatko na svoju stranu, a kuća ostala prazna, propada, guta je korov”.

Kuća s ogromnim zemljištem za 13.000 eura

Priča koju smo čuli nije razlog zašto su kuće ovdje prazne – kao što je to recimo u Dalju, u Osječko-baranjskoj županiji – gdje je bilo mnogo mješovitih brakova koji su, ranih devedesetih prošlog stoljeća, u ratno turbulentno vrijeme popucali i raspali se. Gromačnik je inače, gotovo potpuno etnički čist: od 610 stanovnika koliko ih je imao početkom ovog milenija, čak 601 bio je Hrvat.

Hodamo selom i odlučujemo nazvati broj mobitela ispisan na kući koja se prodaje: 092 … 4510. Javlja se ženski glas. Veli, zemljište se proteže sve od ceste do autoputa, na nekih dvije tisuće četvornih metara, a sama kuća s dvorištem na 600 kvadrata. Priključak za vodu i plin odmah je uz cestu, struje ima. Cijena: 13.000 eura. Uobičajeno pitanje: može li manje?

“Vidite”, kaže žena, “baš ovih dana opremam kuhinju u kući u kojoj živim. Gledam cijene, kad sve zbrojim ispast će skoro sto tisuća kuna. Pa ne mogu baš prodati kuću ispod cijene jedne kuhinje”. A sugovornik, bećarski nakrivljenog šešira, nekoliko kuća dalje, pored još jedne oglašene na prodaju, podučava nas: “Takve kuće možete dobiti i za 10.000 eura. Čim izvadite novac, pristat će”.

‘Isti novac dobili bismo i bez Projekta Slavonija’

Gromačnik je sastavni dio Općine Sibinj. Načelnik Josip Pavić, s obzirom da nije u HDZ-u, može otvoreno reći što misli o Projektu Slavonija. Veli kako Slavoniji nitko ništa ne daruje, da dobiva onoliko koliko i druge regije i da bi joj toliko pripalo i da nema programa Projekt Slavonija, kojim se Vlada toliko ponosi.

Točno preko puta općinske zgrade zjapi prazna kuća, ruglo sela. Pavić kaže kako su nemoćni i ništa ne mogu napraviti. Mogu tek postaviti ogradu da netko od prolaznika ne strada i to je sve. Ljudi odu, ne odjave se, nitko ne zna gdje su, a kuće propadaju. Čuli smo to i od drugih općinskih načelnika. U Virovitičko-podravskoj županiji rekli su da jedna napuštena kuća ima čak 23 vlasnika. Rasuli se svijetom poput rakove djece i čim netko čuje koliko osoba valja kontaktirati da bi se kupila kuća, odustaje. Jer, drugih ih ima napretek, gdje god krenete.

Sela za koja Plenković i ekipa nisu ni čuli

I u Sibinj je naravno, kapnulo nešto iz Projekta Slavonija: prije dvije godine otvoren je novi dječji vrtić, vrijedan 7,2 milijuna kuna pa je to bila prilika da se ondje slikaju svi koji se osjećaju zaslužnima što će pedesetak djece ondje provoditi predškolske dane. Događaj su uveličali ministrica poljoprivrede Marija Vučković, brodsko-posavski župan Danijel Marušić i tadašnja, a danas bivša, ravnateljica Agencije za plaćanja u poljoprivredi, Matilda Copić. Bilo je svečano, pljeskalo se kad je presječena vrpca, unatoč izreci kako je aplaudirati političarima kad otvaraju nešto sagrađeno javnim novcem, isto kao pljeskati bankomatu kad vam da vaš novac.

Nije ni Sibinj ostao neokrznut pošasti bijele kuge: općina je za 10 godina izgubila 1.165 stanovnika. Sada je, prema zadnjem popisu, ondje 5.730 žitelja, ali u stvarnosti to znači da ih je stotinjak manje – koliko je prosječni godišnji pad u prošlom desetljeću – jer se trend iseljavanja nije zaustavio. Najteže je, saznajemo, u raštrkanim selima podno Diljske gore. Odatle je otišlo najviše ljudi.

Vozimo se cestama i prolazimo kroz sela za koja većina ekipe – mogli bismo se okladiti – koja s premijerom Plenkovićem putuje na sastanke Savjete za Slavoniju, Baranju i Srijem, ne samo da nije prošla, već nije ni čula. Pitomi krajolik, priroda lijepa, ali s društvom, čini se, nešto duboko nije u redu. Čelikovići, gdje žive isključivo Hrvati, za deset su posoljenih godina izgubili trećinu stanovnika: sada ih je 60, a 2011. bilo ih je 95 .

Jednako su pusta sela gdje žive samo Hrvati

Susjedno Brčino, gdje također žive isključivo Hrvati, u zadnjih se 20 godina prepolovilo: 2001. bilo ih je 207, danas tek 137. Ništa bolje nije ni u sto posto hrvatskim Gregurevićima: prije 20 godina imali su 175 stanovnika, sada 98. Ravan, također naseljen samo Hrvatima, prije dva desetljeća imao je 185 stanovnika, danas ih je 102. Primjer tih sela pokazuje da u Slavoniji nešto duboko nije kako treba i da izgovor koji se može čuti u nekim nacionalno mješovitim sredinama – kako je to uzrok iseljavanja – nipošto ne stoji. Čista hrvatska naselje, poput nabrojanih, nisu jamac njihove opstojnosti.

Razlogom dramatičnog broja pada stanovnika, kojeg je uzrokovala nacionalna izmiješanost, možda se mogu pravdati istočnija sela, recimo u sedamdesetak kilometara udaljenim Okučanima gdje je 1991., dok smo još živjeli u bivšoj državi, Jugoslaviji, bilo 5.712 stanovnika, a danas ih je tek 2.333. Ili u Gornjim Bogićevcima, također dijelu nekadašnje samoproglašene Republike Srpske Krajine, gdje je 1991. bilo 327 stanovnika, a danas ih je tek 45. Većina ih je otišla nakon vojnoredarstvene akcije Bljesak, u svibnju 1995.

‘Baš smo brojali neki dan: 74 kuće su prazne’

Vraćamo se u mirnodopski dio Brodsko-posavske županije kojeg rat nije ni okrznuo. Nakanili smo u Vrpolje, rodno mjesto velikog kipara Ivana Meštrovića. Zastajemo u Čajkovcu, općinskom središtu uz županijsku cestu Slavonski Brod – Vrpolje, uz koju stoji nekoliko ljudi. Bliži se sumrak, poslovi su završeni, a mi zastajemo da ih upitamo otkud toliko napuštenih kuća i u njihovu selu.

“Baš smo brojali neki dan, kaže jedan od njih: 74 kuće su prazne. Neke posve napuštene, iz drugih su ljudi u potrazi za poslom otišli preko granice. Najviše u posljednje tri godine”, veli jedan od njih. I dodaje: “I ja bih, da sam mlađi, da mogu na bauštelu”.

Provjeravamo i uspoređujemo: Čajkovci su, veli Državni zavod za statistiku, 2011. imali 639 stanovnika, danas ih je 494. A Vrpolje, kamo stižemo za pet minuta, središte je općine koja je za desetljeće izgubila više od 700 stanovnika. Prije 10 godina imali su 3.531, a sada 2.818 stanovnika. U Vrpolju je bilo važno željezničko čvorište gdje su se vlakovi odvajali za Bosnu, pa je ovuda prelazio i glasoviti Olimpija Ekspres, vlak po raskoši ravan legendarnom Orijent Expressu, koji je također prolazio tom prugom.

Danas je to otrcan, zapušten i otužan kolodvor

Olimpija Ekspres u red vožnje od Sarajeva do Beograda uvršten je prije početka Zimskih olimpijskih igara 1984. Imao je avionska sjedala, mini bar, uniformirane stjuardese i televizijske monitore na kojima su putnici mogli gledati filmove, poput onog kako je Valter branio Sarajevo.

O nekadašnjoj važnosti te pruge svjedoči čak 10 željezničkih kolosijeka na kolodvoru i činjenica da su dva susjedna sela, Vrpolje i Strizivojna, zbog njega umalo zaratili jer je i jednima i drugima bio silno važan. A kako se, utvrdili su geodeti, željeznica stanica nalazila na teritoriji Strizivojne, nađen je kompromis pa danas na otrcanom, zapuštenom i otužnom kolodvoru ponosno stoji tabla Strizivojna – Vrpolje.

Avetinjska ulica gdje je svaka druga kuća prazna

A mi stojimo petstotinjak metara dalje, u središtu Vrpolja, preko puta Spomen galerije Ivana Meštrovića, koja ovdje postoji mnogo prije pokretanja Projekta Slavonija, već pola stoljeća, od lipnja 1972. Nagledali smo se praznih kuća, ali i ovdje ih je napretek.

“Otiđite na drugi izlaz iz kružnog toka pa nastavite ravno. Vidjet ćete avetinjsku ulicu. Svaka je druga kuća prazna”, kaže nam stariji par koji stoji uz cestu. Umorni od praznih, napuštenih kuća po žalosnim slavonskim selima, vjerujemo im na riječ i na kružnom toku skrećemo na trećem izlazu. Idemo prema Piškorevcima, a oni su, u samo šest kilometara dalje, već u Osječko-baranjskoj županiji.

Spušta se sumrak nad Slavonijom i rasuti purpur na zapadu, iza Sunca koje je maločas zašlo, polagano gasne kao svijeća kad dogorijeva. Kuće uz cestu mutnije su i u večernjem sfumatu teško je vidjeti jesu li prazne ili u njima netko živi. Svjetla u domovima još se ne pale, ljudi na selu tradicionalno štede struju. I sve izgleda nekako ljepše, poput one, politički ne previše korektne slavonske uzrečice: u mraku je svaka snaša lipa.

---

* Prvi dio feljtona Kako živi Slavonija možete pronaći na ovom linku, a drugi na ovom.
Sljedeći nastavak objavit ćemo sutra, u utorak 18. listopada.