Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Saša Ćetković

Operiram pacijente s teškim dijagnozama koje su drugi odbili liječiti. Najteže je kad im morate reći kolike su šanse da će živjeti

Docent Petrović za Telegram govori o školovanju, karijeri i otkriva koje su najvažnije odlike odličnog kirurga

Operiram pacijente s teškim dijagnozama koje su drugi odbili liječiti. Najteže je kad im morate reći kolike su šanse da će živjeti

Docent Petrović za Telegram govori o školovanju, karijeri i otkriva koje su najvažnije odlike odličnog kirurga

FOTO: Saša Ćetković

Na temelju vlastitog iskustva docent Petrović zaključuje kako je najgore zbližavanje s bolesnicima. "Takav bliski kontakt i mogući naknadni loš ishod, iscrpljuje liječnika kao čovjeka." Nakon što vidi nalaz docent Petrović prenosi informacije bolesniku, a uz njegovu suglasnost i članovima obitelji. " A sve to je često vrlo neugodno i nezahvalno."

Šira javnost prvi puta je čula za docenta dr. Igora Petrovića, iz Zavoda za hepatobilijarnu kirurgiju i transplantaciju abdominalnih organa KBC-a Zagreb, nakon što su nedavno jednom pacijentu presađeni srca i jetra. Docent Petrović bio je voditelj kirurškog tima koji je bio zadužen za transplantaciju jetre. Takva operacija, koja nosi sa sobom popriličan rizik, prvi put je izvedena u Hrvatskoj, a rijetko se radi i u svijetu. Pacijent je imao metaboličku bolest, amiloidozu, patološko nakupljanje bjelančevina u srcu, bubrezima, jetri, koji su zbog toga bili ozbiljno oštećeni.

Posljedica je bila teška kardiomiopatija, odnosno bolest srčanog mišića, što je posljedično dovelo do bolesti jetre. Sve je to pak izazvalo acites, nakupljanje slobodne tekućine u trbušnoj šupljini. S obzirom na teško zdravstveno stanje pacijenta odlučeno je da se napravi kombinirana operacija te da se prvo presadi srce, a odmah potom i jetra. Prije pola godine, priča docent Petrović, pacijentu kojem je prije nekoliko godina transplantirano srce, također je presađena jetra.

“To je za pacijenta lošija varijanta: presađeno srce, naime, i dalje je trpjelo jer je jetra neprestano proizvodila patološke amiolide, bjelančevine kojih inače nema u tijelu.” Unatoč tomu jetra su bila funkcionalno zdrava, pa se takva ponekad koristi za presađivanje kod, primjerice, starijih pacijenata s karcinomom jetrenih stanica.

Zabrinjavajuća informacija stigla je prije operacije

Kod 45-godišnjeg pacijenta jetra je izgubila funkciju, što se još nije očitovalo u laboratorijskim nalazima, ali je došlo do takozvane kardijalne ciroze jetre kao posljedica dugotrajne dekompenzacije srca. Srce i jetra stigli su u Zagreb s dva zasebna leta. Troškovi prijevoza podmiruju se iz posebnog fonda pri Ministarstvu zdravstva za transplantaciju jetre, a takvi prijevozi obično se obavljaju vladinim zrakoplovom.

Prije operacije stigla je zabrinjavajuća informacija koja se nije mogla provjeriti, da jetra neće stići na vrijeme, odnosno unutar 12 sati od kako se izvadi iz organizma donora. “Ipak odlučili smo presaditi jetru i ako zakasni jer drugog rješenje nije bilo”, napominje docent Petrović te dodaje kako je na sreću u Njemačkoj krvotok zaustavljen 2 sata kasnije od najavljivanog termina pa se zahvat mogao obaviti unutar predviđenog vremena za hladnu ishemiju. Jetra se inače mora presaditi unutar 12 sati, a srce u roku od 4 do 6 sati od kako je uzeto od donora. “Ugradili smo jetru i osigurali protok krvi unutar deset sati od kako su jetri u Njemačkoj stavili ‘kleme’ i obustavili krvotok.”

Saša Ćetković

Najveći izazov bio je za anesteziologe

Presađivanje srca počelo je oko 6 sati ujutro i trajalo je do 11 sati kad se završilo sa stabilizacijom pacijenta. Tada je došao na red tim docenta Petrovića. “U tehničkom smislu to nije bio preveliki izazov, takve su operacije na Rebru postale rutina. Najveći je izazov bio za anesteziologe koji su trebali neutralizirati nestabilnosti tlaka i time osigurati odgovarajuću funkciju presađenog srca za transplantacije jetre.”

Kompletna operacija završila je oko 17 sati. U transplantaciji jetre docentu Petroviću pomogli su doktori Ante Gojević i Jurica Žedelj, od instrumentarki, medicinske sestre Dijana Stiperski i Slavica Berić, a anesteziologinje su bile doktorice Tina Tomić, Martina Čalušić i Karolina Režek te anesteziološka tehničarka Nataša Gojak.

Duge i temeljite pripreme za zahvat

Pripreme za takav zahvat bile su duge i temeljite. Tek nakon konzultacija kardiologa, kardiokirurga, abdominalnih kirurga, gastroenterologa i anesteziologa, odlučilo se krenuti u sinkroniziranu transplantaciju koju je pacijent, pokazalo se na kraju, jako dobro prebrodio.

Za uspješno presađivanje jetre potreban je i eksplantacijski tim koji uzima organ od donora. Kad se u nekoj jedinici intenzivnog liječenja nađe pacijent kojem je dokazana moždana smrt, to se odmah javlja bolničkim koordinatorima za transplantacije. Ako se dobije suglasnost obitelji podaci o donoru prijavljuju se nacionalnom koordinatoru u Ministarstvu zdravstva, a on ih šalje Eurotransplantu. Ako u inozemstvu nema posebno hitnog slučaja, tada se jetra šalju na KB Merkur ili na Rebro.

Tri posebno zahtjevne transplantacije odrađene u sedam dana

Tijekom 2022. godine na Rebru je obavljeno 106 presađivanja, a od sredine prosinca čak 18 transplantacija i sve su one uspješno izvedene. U samo sedam dana napravljene su tri posebno zahtjevne transplantacije: transplantacija jetre sa živog donora, kombinirano presađivanje srca i jetre 45-godišnjem pacijentu te transplantacija pluća djetetu od 11 godina. Takve operacije velika su rijetkost i u svijetu.

Kardiokirurg profesor Hrvoje Gašparović kazao je tim povodom kako oko 70 posto bolesnika nakon transplantacije srca ima odličnu kvalitetu života, a oko 90 posto vrlo dobru. Na Rebru je do sada također obavljeno 2.500 transplantacija bubrega, a prošle godine bubrege je dobilo troje djece. Jedino se na Rebru, kaže docent Petrović, presađuju bubrezi kod djece, a poseban je raritet što su srca presađena i dvojici brata blizanaca.

Saša Ćetković

Došlo je do ozbiljne krize donora organa

Istodobno s tim sjajnim rezultatima došlo je, posve neočekivano, do ozbiljne krize donora organa. Hrvatska je, prema broju transplantacija jetre na milijun stanovnika, bila do korone među najboljima na svijetu, a 2010. čak prva u svijetu. Sad se broj donora smanjio za više od 50 posto, a sličan je trend zabilježen i u svijetu. “Prvi puta se događa,” otkriva docent Petrović, “da ljudi umiru na listi čekanja jer nema dovoljno donora. Samo u Merkuru na listi čekanja za transplantaciju jetre nalazi se više od 200 bolesnika”.

No, na Rebru raste broj transplantacija jetre, posebice nakon što je iz KB Merkur, 2021. došla gastroenterolog profesorica Anna Mrzljak, koja je znatno povećala mobilizaciju primatelja na listu za presađivanja jetre. Jednako važnu ulogu u spomenutoj renesansi transplantacije jetre imao je voditelj tima za transplantaciju jetre, profesor Davor Mijatović te pročelnik Zavoda za hepatobilijarnu kirurgiju docent Hrvoje Silovski. U taj program odmah su se, kao predstavnici srednje generacije liječnika, uključili docent Petrović i doktor Tomislav Baotić, te liječnici Ognjan Deban, Goran Pavlek, Jurica Žedelj, Ivan Šeparović, Ivan Romić i Iva Martina Strajher koji najčešće rade eksplantacije jetre.

Teže je presaditi jetru nego srca

Osim što se presađivanja srca i jetre razlikuju po dužini hladne ishemije, čuvanje organa u ohlađenoj prezervacijskoj otopini, ona se razlikuju i po težini samog zahvata. Za laike je pomalo nevjerojatno da je tehnički i vremenski transplantacija jetre zahtjevnija od presađivanja srca.

“Zapravo je presađivanje jetre najteže u transplantacijskoj medicini, ako se, dakako, izuzmu kompleksne multiorganske transplantacije. Problem predstavlja ponekad vrlo zahtjevna hepatektomija, odstranjenje bolesne jetre uz potencijalna značajna krvarenja, naročito kod re-transplantacija. Također je izazov arterijska anastomoza koja može trombozirati te u konačnici opasnost od odbacivanja organa,” objašnjava docent Petrović. I na kraju, dodatni je problem što ne postoji mehanička zamjena za funkcionirajuću jetru.

Ljudi već nakon sedam dana znaju biti pušteni kući

Iznimno je važna pažljiva hemostaza kako bi se izgubilo što manje krvi. “Bolesnici koji manje krvare imaju u pravilu puno bolji postoperacijski tijek, bolja im je funkcija bubrega i jetrenog presatka”, napominje docent Petrović te objašnjava da je postoperacijski oporavak bolesnika koji su opterećeni s imunosupresijom, iznimno osjetljiv u kontekstu infekcija. Najčešće se pri presađivanju jetre primjenjuje takozvana piggy-back tehnika koja sačuva kontinuitet dijela donje šuplje vene koji se nalazi iza jetre.

“Alkoholizam koji izaziva cirozu te virusne infekcije jetre hepatitisom B i C najčešće su patologije koje dovode do transplantacije jetre. Bolesnici se, međutim, lako odlučuju na presađivanje jetre jer im je kvaliteta života jako loša, a nakon operacije se brzo oporavljaju. Već nakon petog dana budu funkcionalni, a nakon sedmog dana znaju biti pušteni na kućnu njegu”, ističe docent Petrović.

Saša Ćetković

Zabilježeno samo jedno akutno odbacivanje

U 34 operacije presađivanja jetre na KBC Rebro od sredine prosinca 2021. godine, dogodilo se samo jedno akutno odbacivanje, a i ono je vrlo uspješno medikamentozno sanirano i bolesnik je sada dobro. Ima pacijenata na kojim se izvrše dvije ili tri transplantacije jetre tijekom života. Do toga dolazi zbog povrata osnovne bolesti, kojekakvih komplikacija ili tromboze jetrene arterije. Docent Petrović napominje kako je u postoperativnom oporavku imunosupresivna terapija iznimno važna.

“Postoje vrlo potentni lijekovi koji suprimiraju imunološki sustav i sprečavaju moguće odbacivanje transplantiranog organa, odnosno omogućavaju preživljenje organa donora u organizmu primatelja.”

Dodatnu edukaciju dobio je na KB Merkur

Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu docent Petrović pet godina je specijalizirao opću kirurgiju na Rebru, a potom su slijedile dvije godine subspecijalizacije abdominalne kirurgije. Nakon toga je 2010. godine postao subspecijalist abdominalne kirurgije, a uže mu je područje interesa hepatobilijarna kirurgija, dakle, kirurgija jetre, žučnih vodova i gušterače. Uz to gradio je i akademsku karijeru, završio je magisterij i doktorat te je sada docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Dodatnu edukaciju prošao je u KB Merkur gdje je nekoliko godina pratio tridesetak transplantacija te brojne onkološke zahvate koje su izveli primarijus Branislav Kocman i docent Stipislav Jadrijević te drugi tamošnji kirurzi. “Zahvaljujem im na svemu što sam naučio i što smo mogli kopirati njihovu tehniku i postupak transplantacije jetre. Zbog toga što se na Merkuru obavljaju transplantacije na najvišoj razini, nije imalo potrebe odlaziti u inozemstvo”, ističe docent Petrović.

Prva znanja o transplantaciji jetre stekao je na Rebru, gdje se još od 1990. godine, s prekidima i različitom učestalošću, provodi transplantacija jetre u odraslih, a potom i dječja transplantacija jetre. “S dužnim poštovanjem spomenuo bih imena rebarske transplantacije jetre poput profesora Vuka Borčića, Mate Škegre, Stipe Batinice te doktora Ante Gojevića, Boška Romića i Zlatka Fiolića, naših prethodnika i učitelja”, naglašava docent Petrović.

Saša Ćetković

Ovisnost o adrenalinu ga ispunjava

Priznaje da ga najviše ispunjava ovisnost o adrenalinu, rad u operacijskoj sali te izazovne operacije. Najgore je pak, priča, kad se napravi operacija, na način kao u prethodnih stotinjak zahvata, a poslije toga stvari ipak krenu po zlu.

“To se najviše pamti, više od uspješnih zahvata. Iscrpljujuće je kad nakon operacije pacijenti dugo borave u intenzivnoj njezi, kad dođe do komplikacija ili u slučaju lošeg ishoda,” priča docent Petrović te objašnjava kako postoperativni tijek u najvećoj mjeri ovisi o općem stanju pacijenta. “Ako je ono slabo ili je pacijent na imunosupresivnoj terapiji, tada se znaju dogoditi ozbiljne komplikacije.”

Prije svake operacije ponavlja teoretski dio

Prije svake operacije, kaže docent Petrović, uvijek ponavlja teoretski dio. “Osim toga danas se na internetu te na specijaliziranim kirurškim kanalima mogu vidjeti zahvati koji prikazuju nove tehnike, primjerice, na gušterači. Može se također upoznati i s postoperativnim komplikacijama koje bitno pridonose mortalitetima.”

No transplantacije jetre nisu “core business” docenta Petrovića. Njegov glavni posao je onkološka i hepatobilijarna kirurgija, najteže područje u abdominalnoj kirurgiji jer ti tumori imaju najlošiju prognozu.

Bez radikalne kirurgije nema prave koristi za onkološke bolesnike

Onkološka radikalna kirurgija s limfadenektomijom, poseban je izazov za docenta Petrovića. “Bez radikalne kirurgije nema prave koristi od kirurgije u onkoloških bolesnika. Onkološka operacija gušterače, ekstenzivne resekcije jetre i žučnih vodova tehnički su puno zahtjevnije od jednostavne transplantacije”, priča docent Petrović te dodaje da “transplantacija jetre, kad imamo primarnu transplantaciju ili kad je to prvo presađivanje, nije posebno zahtjevna. Kad se savlada tehnika i rutina, tada je ona lakša od složenih onkoloških operacija.”

Osim toga onkološke operacije su vremenski puno duže od transplantacija, često zahtijevaju resekciju krvnih žila i susjednih organa i zbog toga fizički i psihički opterećuju kirurga. Operacije gušterače ili resekcija jetre traju najmanje 4 sata, a nekada i dvostruko duže.

Saša Ćetković

Raste broj onkoloških bolesnika

No, najveći je problem, tvrdi docent Petrović, što su prognoze kod onkološke patologije vrlo nezahvalne. “Stoga je pacijenta, nakon što ga se obavijesti o dijagnozi, najvažnije upoznati sa statistikom preživljavanja i kvalitetom života nakon kirurškog zahvata. I to je, moram priznati, često najteži dio našeg posla.”

Na temelju vlastitog iskustva docent Petrović zaključuje kako je najgore zbližavanje s bolesnicima. “Takav bliski kontakt i mogući naknadni loš ishod, iscrpljuje liječnika kao čovjeka.” Nakon što vidi nalaz docent Petrović prenosi informacije bolesniku, a uz njegovu suglasnost i ostalim članovima obitelji. ” A sve to je često vrlo neugodno i nezahvalno.”

Statistički raste broj onkoloških bolesnika i što je još gore pacijenti često dolaze u sve kasnijoj fazi bolesti kad je teško nešto postići. Stoga ne čudi što u velikom broju slučajeva bolesnici kojima je dijagnosticiran tumor to često doživljavaju kao izricanje smrtne presude.

Jedan od najtežih tumora je onaj na gušterači

Jedan od najtežih oblika tumora je onaj na gušterači. “Problem je što kod velikog postotka primarnog tumora gušterače, koji je lokalno operabilan, već u fazi operacije postoje mikrometastaze koje nekoliko mjeseci nakon operacije postaju evidentne,” opisuje docent Petrović.

Najpodmukliji su pak tumori trupa i repa gušterače koji se kasno otkriju. U vrijeme postavljanja dijagnoze karcinom gušterače, priča docent Petrović, u 85 posto slučajeva već se proširio u lokalne strukture ili je metastazirao u jetru i pluća. “Kod tih tumora najčešće nema simptoma ili se vrlo kasno razvijaju, kad su se metastaze već proširile. Statistika je kod radikalne kirurgije tumora glave gušterače neumoljiva: čak do 40 posto slučajeva dogode se postoperativne komplikacije.”

Posebno je ponosan na radikalne zahvate kod tumora gušterače

Docent Petrović ne krije kako je posebno ponosan na radikalne kirurške zahvate kod tumora gušterače na bolesnicima koji su odbijeni u drugim ustanovama gdje su proglašeni neoperabilnim. Nedavno su jednoj pacijentici odstranili cijelu gušteraču, izvedena je takozvana totalna pankreatektomija zbog karcinoma.

“Portalnu venu smo izrezali zajedno s tumorom i taj smo defekt primarno zašili, a arterije smo oslobodili od tumorske infiltracije. To je bio, ako ništa drugo, dobar palijativni zahvat jer je bolesnica trpjela bolove prije operacije. Ti tumori se, naime, infiltriraju u retroperitonealne živce i izazivaju nesnosne bolove. Mi smo pacijenticu lišili bolova, a vrijeme će pokazati koliko smo joj pomogli dugoročno, u smislu dužine preživljenja”, priča docent Petrović.

Kod granično operabilnih tumora gušterače, radikalna kirurgija poboljšava kvalitetu života pacijenta, a je li pomogla u preživljavanju ovisi o biologiji tumora. “Na to se, nažalost, ne može utjecati, niti se može predvidjeti hoće li netko ubrzo dobiti metastaze. Problem je što se sadašnjom dijagnostikom ne mogu vidjeti mikrometastaze.”

Saša Ćetković

Puno se očekuje od genetskog profiliranja tumora

Puno se očekuje, priča, od genetskog profiliranja tumora hepatobilijarnog trakta. “Metodama molekularne biologije moglo bi se definirati kakav je biološki podtip duktalnog adenokarcinoma gušterače, pa bi se prema tome mogla odrediti ciljana onkološka i odgovarajuća kirurška terapija. Tada bi se moglo pokazati i da kirurško liječenje uopće nije opcija, iako u startu se doima kao optimalni način liječenja.”

U liječenju tumora puno pomažu pametni lijekovi, a jedna od mogućnosti je i radiokirurgija. “To je ciljana radioterapija tumora, ali po mom sudu ona bi se trebala ograničiti samo na one tumore koji nisu kirurški radikalno operabilni. U praksi se potvrđuje da radikalno kirurško odstranjenje tumora, ako je moguće, donosi najviše benefita za pacijente.”

Naglasak pri liječenju, tvrdi docent Petrović, valja staviti i na multidisciplinarnost. “Uzdamo se također u sofisticiranu onkološku terapiju, prije i poslije operacije, te dijagnostiku koja bi mogla napraviti razliku između onih koji će imati koristi od operacije, od onih koji je neće imati.”

Raste i broj tumora debelog crijeva

U porastu je također broj tumora debelog crijeva što možemo, smatra docent Petrović, dobrim dijelom zahvaliti načinu života i prehrane. “Kad se otkrije u ranoj fazi, prognoza je zadovoljavajuća i dobra, no loše je kad je tumor proširen u limfne čvorove ili udaljene metastaze.” Sretna je okolnost, kaže, da se rak probavnog trakta može rano otkrivati kolonoskopijom i gastroskopijom ili kad se u ranoj fazi pojavi anemija ili krvarenja. “Pri tomu je endoskopija probavnog trakta najvažnija.”

Za razliku od tumora debelog crijeva, kod karcinoma gušterače, duktalnog adenokarcinoma, prognoze su bitno lošije. Najčešće se pojavljuje u glavi gušterače, nešto je češći u muškaraca nego kod žena. Uz radikalan kirurški zahvat kad je situacija idealna i kad se metastaze nisu proširile na limfne čvorove, može se osigurati srednje preživljavanje od 24 do 36 mjeseci.

O liječenju svakog pacijenta odlučuje onkološki multidisciplinarni tim

Onkološki multidisciplinarni tim odlučuje o načinu liječenja svakog bolesnika. U timu se nalaze specijalisti raznih profila, kirurzi, gastroenterolozi, radiolozi i onkolozi. Oni odlučuju treba li bolesnik primarno ići na onkološko liječenje, pa onda na operaciju ili valja odmah izvesti kirurški zahvat. Ponekad kirurškom zahvatu prethodi kemoterapija ili radioterapija koja poboljšava preživljavanje nakon kirurškog liječenja.

U nas ekonomika nekog zahvata ili surova statistika, priča docent Petrović, nisu toliko bitni kao, primjerice, u SAD-u. “Ako mislimo da možemo pomoći pacijentu, tada poduzimamo sve što je u našoj moći, bez obzira na troškove liječenja. Pacijentu predočimo sve rizike, ali i mogućnosti dobrog ishoda. Koliko god je neki zahvat rizičan, ako postoji šansa za poboljšavanje kvalitete života ili produljenje života, uvijek ćemo pokušati pomoći.”

Saša Ćetković

Zanimanje studenata za kirurgiju je u padu

Za kirurga je, priča, iznimno važna manualna spretnost, iskustvo i broj operacija, dobra edukacija te hladnokrvnost i teoretsko znanje. “Valja također biti spreman preuzeti rizik jer bez toga nema uspješnog kirurga. Posebno je važno da kirurg u stresnim situacijama ne podlegne panici jer se tada nervoza prenosi na druge. Sve ovisi o kirurgu, što je veće iskustvo manja je nervoza”, napominje docent Petrović

Otkrio nam je i jednu zanimljivost: zanimanje studenata medicine za kirurgiju, a pogotovo abdominalnu, u drastičnom je padu. “Kad sam se 2001. javio na natječaj za specijalizaciju prijavilo se oko 30 kandidata, danas ih nema više od desetak. Vjerujem da je razlog tomu što se kvaliteta života može postići na lakši način, na drugim poslovima. Kirurgija je zahtjevna psihički i fizički, čovjek se uzrujava, noćima na spava kad se dogode komplikacije, pa ju mnogi studenti medicine izbjegavaju.”

Kao docent na Medicinskom fakultetu uočio je veliku razliku između generacija kad je on studirao medicinu i sadašnjih studenata.” Oni su puno slobodniji, otvoreniji, ne samo studenti nego i specijalizanti. Znaju sve o svojim pravima i osviješteni su, trend liberalizacije je itekako prisutan. Pa, među ostalim, ne poštuju toliko autoritete kao što smo to mi radili. A hijerarhija je u medicini presudna, bez nje nema ni ozbiljne kirurgije, mora se znati tko je glavni.”

U abdominalnoj kirurgiji je sve više žena

Kao i u drugim dijelovima medicine tako je i u abdominalnoj kirurgiji sve više žena, a odlasci kirurga u inozemstvo, priča docent Petrović, na KBC Rebro nisu toliko veliki kao u nekim drugim bolnicama.

“Medicinske sestre češće odlaze i dolaze, no sreća je da imamo sestre veteranke koje su godinama s nama.” Što se tiče opreme, docent Petrović kaže kako su u sadašnjoj ekonomskoj situaciji u zemlji, vrlo dobro opremljeni te da nema problema ni s materijalima i lijekovima. “Kirurgija je najmanji potrošač na Rebru, pogotovo kad se uspoređuje s, primjerice, hematološkom ili onkološkom terapijom koje su enormno skupe.”

Na kraju razgovora saznali smo još jednu zanimljivost koja najbolje ilustrira snagu volje i upornost docenta Petrovića. “Svaki radni dan ustajem u 5 sati ujutro i redovito odlazim u teretanu, a uživam i u vožnji biciklom po brdima te u skijanju.”