FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Velike priče

Osamdesetih se zakačio za kompjutere, studirao je 16 godina, a danas ima jednu od važnijih IT firmi s 400 ljudi

Nikola Dujmović, osnivač Spana, ekstenzivno o rastu iz malog dućana u Teslinoj u važnu kompaniju sa šest ureda u svijetu

Velike priče

Osamdesetih se zakačio za kompjutere, studirao je 16 godina, a danas ima jednu od važnijih IT firmi s 400 ljudi

Nikola Dujmović, osnivač Spana, ekstenzivno o rastu iz malog dućana u Teslinoj u važnu kompaniju sa šest ureda u svijetu

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Za generacije rođene kasnije, Zagreb osamdesetih je mit. Mit koji su nam, ponekad i na silu, gurali u usta. Taj neki Zagreb u kojem se kao šeta od Praćke do Kavkaza, čaga u Saloonu (ali samo u cipelama!), koji navija za Dinamo Mlinke i Cice, mi, koji smo odrasli u ipak nešto ciničnijem vremenu, doživljavamo otprilike jednako stvarnim kao New York iz filma Warriors. Jedno od tih mitskih mjesta tog mitskog Zagreba osamdesetih, možda ne toliko razvikano kao neka druga, bio je Sveučilišni Multimedijski Centar Branimira Makanca na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Nikola Dujmović osamdesetih je visio tamo i tako je, zapravo, počela njegova velika priča

Nikola Dujmović nije djelovao nimalo uzbuđeno. Obično, kada ljudima pristupite s pričom da želite napraviti veliki intervju s njima, napisati njihov profil ili priču, malo tko je baš posve ravnodušan. Obično se opuste u stolcu, pogled usmjere negdje iznad vašeg čela i pokušavaju se prisjetiti što više detalja, a onda o svojoj prošlosti govore polako, često sa smiješkom. Dujmović je samo sjedio, onako velik, ramena spuštenih u North Face jakni; mogao je biti i voditelj gradilišta na nekom dosadnom razgovoru s dobavljačem građevinskog materijala.

Span, IT kompanija koju je prije 25 godina osnovao s par prijatelja, danas je jedna od najvećih u državi. U njoj radi četristotinjak ljudi, oko 60 posto prihoda dolazi od izvoza usluga i softwarea, rade za velike i poznate naručitelje, a nedavno ih je Londonska burza uvrstila među najinspirativnije kompanije u Europi. Samo za ilustraciju, prema dostupnim financijskim podacima, u 2016. godini kompanija je imala oko 300 milijuna kuna prihoda. U 2017. bili su blizu 350.

Za generacije rođene nakon devedesete, Zagreb osamdesetih je mit. Mit koji su nam, ponekad i na silu, gurali u usta. Taj neki Zagreb u kojem se kao šeta od Praćke do Kavkaza, čaga u Saloonu (ali samo u cipelama!), koji navija za Dinamo Mlinke i Cice, mi, koji smo odrasli u ipak nešto ciničnijem vremenu, doživljavamo otprilike jednako stvarnim kao New York iz filma Warriors. Jedno od tih mitskih mjesta tog mitskog Zagreba osamdesetih, možda ne toliko razvikano kao neka druga, bio je Sveučilišni Multimedijski Centar Branimira Makanca na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Isto kao što će vam svatko tko je u Zagrebu osamdesetih studirao na Filozofskom pričati o ta tri njihova kafića, svatko tko je u to vrijeme bio klinac kojeg su zanimali računala ili tehnologija, s jednakom će nostalgijom pričati o tom Multimedijskom centru. Nikola Dujmović, osim što je, naglašava, volio flipere, osamdesetih je visio tamo.

Gospodin Dujmović u središnjici Spana Vjekoslav Skledar/Telegram

‘Frend i ja rekorderi smo po vremenu studiranja’

“Tamo se moglo doći i raditi na, za to vrijeme, modernim računalima. Legendarni profesor Makanec u taj je centar dovlačio generacije i generacije klinaca, od kojih bi se uvijek netko zakačio, zainteresirao za tehnologiju. Ja sam kao srednjoškolac uredno dolazio u centar prije ili poslije škole, sa svojim disketama, i čekao red”, priča Dujmović. Klinci su tamo pola vremena igrali igre, a pola vremena se igrali programiranjem. “Igre su, u osnovi, samo programi. Mi smo te igre rastavljali da vidimo gdje gubimo živote, kako prijeći neki level. Bili smo ekipa. Najbolje bi bilo kada bi nečiji otac otišao u London ili negdje van, i onda donio nekakav priručnik ili knjigu o programiranju; onda bi se to kopiralo, listalo, istraživalo… Nama je to jednostavno bio gušt. Zato ja svojim klincima nisam branio igranje. Tko je dobar u igranju, taj razumije računalne algoritme; na kraju svega uvijek je program. Aplikaciju za računovodstvo ili League of Legends – netko to mora programirati”, priča Dujmović.

Kada je završio MIOC, Dujmović se već, manje ili više, smatrao programerom, i FER je, kaže, bio jedini logičan sljedeći korak, no, kako se pokazalo, ne i pretjerano važan. “Moj frend Mucko i ja smo, bar mislim, rekorderi po dužini redovitog studiranja. Ja sam na faksu bio ukupno 16 godina, Mucko više od 18. Ja sam odmah na drugoj godini otišao raditi, ali smo svejedno svake godine redovno dolazili upisivati godine, sve dok 1999. ili 2000. nismo dobili pismo dekana da sada stvarno moramo diplomirati jer se smjer koji smo upisali prestao predavati prije 10 godina”, priča Dujmović. Prvu je kompaniju pokrenuo s 19 godina, a drugu, Span, koji vodi i danas, tri godine kasnije.

“To se sve događalo na kraju te agonije socijalizma. Dolazile su promjene, ja sam tada bio klinac, ali jedino što mi se činilo logičnim u takvom vremenu, bilo je osnovati firmu i krenuti raditi. Netko tko se tada bavio informatikom, mogao je pronaći posao bilo gdje, ali to mi nije imalo smisla. Gledajte, vi u IT-u, što god radili, morate biti globalno konkurentni, i 1985. i 1995. i danas. Morate raditi u programskim jezicima koji su kurentni, morate koristiti operativne sustave koji se koriste. Zašto, onda, ne biste probali sami? Mi često u šali kažemo kako mi svi živimo u IT-landu, u jednoj nadnacionalnoj državi, i da se bolje razumijemo s našim kolegama iz branše nego s ljudima kojima smo vezani nekakvim nacionalnim vezama. U IT-landu nema predrasuda jer postoji ta lingua franca, jezik kojim mi govorimo, i jedino mjerilo koliko vrijedite je to koliko vrijedi to što ste proizveli. Kod nas nema nikakvih arbitrarnih lokalnih izmišljotina”, priča.

‘Sine, super je taj tvoj posao, ali INA je INA’

Perpetuum, svoju prvu kompaniju, Dujmović je osnovao s prijateljima Ivom Špigelom, Stjepkom Vargom i Bornom Barcem. Perpetuum je bio mala softverska kuća, kojoj je osnovni biznis bila izrada programa za knjigovodstvo i prodaja tih programa kompanijama. Dujmović priča da mu ti počeci nisu izgledali pretjerano dramatično. “Kad imate dvadeset godina, možete sve. Roditelji mi nisu ništa prigovarali. Tata mi je bio odvjetnik i on nam je pomogao s papirima. Isprva smo osnovali obrt jer u to vrijeme još nije bilo zakona prema kojemu se moglo osnovati poduzeće. Možda bi jedino mama bila malo sretnija da sam odabrao neki sigurniji posao, ali to je uvijek tako. Jedan moj prijatelj ima dobru, sličnu priču. Radio je kao direktor jedne respektabilne firme u IT-u i u posjet mu je došla mama, inače iz Gorskog Kotara. Voze se oni tako, on sav ponosan na sebe pokazuje grad, i prođu pored INA-ine zgrade. Mama mu tad kaže: ‘Znaš sine, taj tvoj posao, sve je to lijepo, ali INA je INA’. To je greška koju mi ne smijemo ponoviti sa svojom djecom. Oni moraju naći svoju sreću i naći područje u kojem će oni biti kreativni”, priča Dujmović.

Dujmović je iz Perpetuuma otišao nakon tri godine. Nije puno govorio o tome zašto je to napravio. Rekao je samo da je otišao zbog različitih vizija unutar firme o tome gdje bi kompanija trebala ići i kako bi njezino poslovanje trebalo izgledati. Perpetuum postoji i posluje još i danas; Ivo Špigel ga i dalje ga vodi. Dujmović je, s još par ljudi, otišao i osnovao Span. “Inicijatorica osnivanja Spana bila je Sanja Bogunović. Ona je i jedina od inicijalnih partnera, osim mene, ostala u firmi svih ovih 25 godina. Bila je u jednoj firmi koja je radila prodaju za Perpetuum i tako smo se upoznali”, priča Dujmović.

Span je osnovan 1993. i prva djelatnost kompanije, zapravo, uopće nije bilo programiranje. Span je bio tvrtka koja se bavila prodajom i implementacijom softwarea. Otvorili su mali dućan u Teslinoj ulici u koji su ljudi mogli doći i kupiti, na primjer, Windowse, Office ili neki drugi software. Dujmović priča da su se, kada su osnivali novu kompaniju, dosta mučili oko imena. Kao prvo, nisu htjeli uzeti ime koje je u sebi sadržavalo nastavke com ili ing. Doslovno su sve kompjuteraške firme koje su tada osnivane nosile takve nazive. Osim toga, negdje su pročitali da su s i z “dinamična slova” i htjeli su da ime kompanije počne s nekim od njih.

Nije baš legalno jedan Word instalirati 100 puta

“Naš treći partner, Branko Sinković, inače moj frend s faksa, jedan je dan došao s knjigom Penguin dictionary of telecommunications, koju je kupio u znanstvenoj knjižari. Sa žutim markerom označio je sva imena koja su dolazila u obzir prema našim kriterijima. Dakle, da nema č, ž, š, da nema com, ing, eng, da počinju sa s ili z. Nije bilo tako puno riječi koje su odgovarali tim kriterijima; bilo je možda desetak mogućih imena. Dvojili smo se između Span i Supra, ali već je postojao nekakav Supranet pa je ostalo Span. Rekli smo okej, mi smo Span, ali nismo htjeli engleski izgovor SPEN, jer nam je to zvučalo preseratorski. Htjeli smo da se čita S-P-A-N i da ta riječ ne nosi nikakvo značenje”, priča Dujmović. Danas, kada komuniciraju s klijentima iz Amerike, koji ime firme automatski izgovaraju Spen, Dujmović je, kaže, naučio ignorirati instinkt da ih ispravi.

U svakom slučaju, ideja da se u centru Zagreba, u prvoj polovici devedesetih, otvori fizički dućan koji je prodavao software, na prvu je zvučala potpuno ludo. Kao prvo, originalni software bio je užasno skup, a porez na njega ogroman. Kao drugo, nitko ga živ nije kupovao. Piratstvo je bilo strašno rašireno i manje-više svi su imali piratske Windowse i druge programe. “Ali mi smo bili prvi”, kaže Dujmović. “Mi nismo prodavali hardver, kao što su to radili svi. Mi smo prodavali software, a to nije radio nitko. Mislim da nema čovjeka iz IT industrije koji nije ušao u taj naš dućan. Ustvari mi smo u početku živjeli od prodaje knjiga i disketa. Imali smo probrani izbor informatičke literature, i ljudi su to dolazili kupovati. Prvi kupci za software bile su američka i bosanska ambasada, jer oni nisu smjeli imati ništa piratsko. Puno hrvatskih firmi kupovalo bi jedne Windowse da imaju bar jedan legalan program. Nekima je trebalo jako dugo da skuže da nije baš legalno jedan Word instalirati 100 puta”, kaže Dujmović.

Kako je, kraju, nastala “knjižara Span”

Posao je polako krenuo. U prvoj godini, dućan je uprihodio pola milijuna maraka. “Bilo je teško prodavati software u početku. Ljudi nisu razumjeli. Na primjer, Windowsi su dolazili zajedno s priručnikom teškim pet kila. To je paket u kojem je najveća vrijednost nematerijalna; licenca za pravo korištenja softwarea, ali ljudima bi bilo lakše kada bi novac dali za ‘nešto što je teško pet kila’. Na primjer, nama je jedan od prvih velikih kupaca bilo jedno ministarstvo. Kada smo mi njima došli s računom od par stotina tisuća kuna za software, nitko u ministarstvu ga nije htio preuzeti. Svi su se bojali. Srećom, baš je tada došao i naš dostavljač, i kada su vidjeli da on nosi tristo kila manuala, svima je bilo lakše. Ljudima je bilo teško pojmiti da nekada milijun dolara košta samo pravo korištenja nečega. Lakše im je reći – dali smo 100 maraka po kili. U početku su ljudi znali dovoditi svoje direktore u dućan da im pokažu da to što trebaju kupiti dolazi u velikoj kutiji da im objasne da je to nešto što treba kupiti”, priča.

Nakon druge godine, kada su primijetili da se ljudi na njih počinju referirati kao na “Knjižaru Span”, zatvorili su dućan i nastavili prodavati software telefonom i faksom. ” Zajednica je bila jako mala, a mi smo to jedini radili. Magazin Bug bio nam je osnovno komunikacijsko sredstvo s tržištem. Tamo bi objavili oglas i to je bilo dovoljno. Zapravo, puno ljudi u industriji znalo je naš broj telefona napamet”, kaže Dujmović. Osim što je prodavao software, Span se bavio digitalnim servisima i obrazovanjem. Kada bi neka firma ili institucija kupila software za par stotina tisuća kuna, očekivali bi da taj software i funkcionira. Osim što je prodavao Software, Span se stoga bavio i njegovom implementacijom i održavanjem.

Od početka su krenuli s prodajom Microsoftovih tehnologija, tako da su se, na neki način, i specijalizirali za njih. “Mi smo i obrazovali ljude. Već 1995. u Spanu smo obrazovali prve Microsoft sistem inženjere. Ranije, recimo 1985. godine, vi ste mogli imati enciklopedijsko znanje o računalima. Deset godina kasnije više niste mogli; morali ste biti specijalizirani. Mi smo obrazovali prve Microsoft sistem inženjere u Hrvatskoj. Ljude bi educirali, oni bi polagali ispite na računalu i dobivali licencu. Uvijek smo htjeli imati zatvoren krug, od projektiranja do podrške. Početkom 90-ih to je bila moda, da kompanije imaju čovjeka koji je obrazovan da instalira servere, instalira mreže i slično”, kaže Dujmović.

Kraj doba najbanalnijeg lopovluka u Hrvatskoj

Kada je Microsoft došao u Hrvatsku, Span je bio spreman. Imali su dvadesetak zaposlenih, i činilo im se da su već jedna ozbiljna organizacija. “Dolazak Microsofta i legalizacija softwarea bili su preokret. Dakle, kada bi Microsoft ulazio na neko tržište, nudio bi legalizaciju svojih softwarea, jer je razina piratstva bila strašna. Doslovno je 90 posto softwarea bilo piratsko, a Microsoft bi dolazio samo na tržišta gdje je već postojao Zakon o autorskim pravima. Oni bi onda firmama ponudili da uz veliki popust legaliziraju njihov software koji su koristile. Kad bi ljudi skužili da je doba banalnog lopovluka prošlo, kupili bi licence, a onda bi se promijenio i njihov odnos prema tim licencama. Ako vam je nešto besplatno, briga vas kako funkcionira. Ako ste za nešto dali par stotina tisuća kuna, onda želite da to radi kako spada”, kaže Dujmović. Span je te promjene dočekao u niskom startu.

U toj su atmosferi dočekali dvijetisućitu godinu. U Hrvatskoj je prvi put došlo do promjene vlasti, svi su nekako vjerovali da je pitanje godine kada ćemo ući u Europsku uniju i Dujmović je počeo razmišljati o tome da Span svoje poslove, koji su se do tada već odmaknuli od prodaje softwarea ka digitalnim servisima i implementaciji tehnologije, proširi na strana tržišta. Ukratko, trebao im je investitor. Koketirali su s nekoliko investicijskih fondova, a onda je interes za Span pokazala mađarska kompanija Synergon.

U tom trenutku taj Synergon bio je najveća IT kompanija u ovom dijelu Europe. Bila je izlistana na burzi i uprava je imala ozbiljan plan. Mađarska je, kao što se tada mislilo za Hrvatsku, trebala ući u Europsku Uniju. Isto se trebalo dogoditi i sa Slovačkom i Češkom. Synergon će stvoriti prsten najboljih IT kompanija na novom rubu Unije i s novom snagom ući na zajedničko tržište. Span će, s druge strane, kroz partnerstvo sa Synergonom dobiti priliku da radi projekte za klijente u Mađarskoj i drugim zemljama u kojima je kompanija imala poslove. Sve se na papiru činilo vrlo logičnim i polovica Spana prodana je mađarskoj kompaniji.

Avionska nesreća u kojoj su im stradali partneri

“Onda su svi ovi ušli u EU, a mi smo ostali u čekaoni još 10 godina. To je bio prvi strateški fail. Mi smo razmišljali ovako; ako će sve te zemlje ući u Europsku Uniju 2003. godine, mi ćemo ući 2004. Kao, Unija će malo zažmiriti na jedno oko jer smo mi tako slatki i pametni. Ispostavilo se, je li, da nas nitko ne fućka i da mi nikome nismo ni slatki ni pametni. I niš’, onda je cijela uprava Synergona poginula u avionskoj nesreći”, kaže Dujmović. Tu ga zaustavim i pristojno zamolim da malo pojasni ovu posljednju rečenicu.

Naime, Span od Synergona baš i nije dobio ono što je uprava očekivala. Projekti u inozemstvu jednostavno se nisu ostvarivali. Jednom priliku, troje od četvero osnivača kompanije posjetilo je Dujmovića u Zagrebu. Zajedno su proveli dan, večerali, a onda ih je Dujmović odvezao do malog privatnog aviona koji ih je trebao vratiti u Budimpeštu. “Prekršili su ono pravilo da ne idu svi skupa jednim letom”, kaže Dujmović. Sljedeće jutro nazvala ga je tajnica. “Pita me, jesu li Mađari bili kod tebe? Ja velim – jesu. Ona kaže: nisu se vratili u Budimpeštu”, prisjeća se. Četiri dana nije bilo nikakvih vijesti, a onda je avion pronađen u jezeru Balaton. “Nije to kod nas bila neka vijest. Mislim da je samo jedan članak o tome napisan, netko je povezao da je taj neki Synergon imao nešto u Hrvatskoj. Ja sam se osjećao užasno čudno. Mislim, to su mi bili i prijatelji. Bili su sa mnom cijeli dan, ja sam ih odvezao na avion”.

Nakon tragedije, Synergon je ostao četvrtom osnivaču, Ferencu Czaku. “On je bio fizičar i ostao mu je ogroman sustav kojim nije znao upravljati, pa je reterirao na način da, kao, postavlja sustav, a zapravo je samo vršio pritisak. Znate, kada vam je jedini alat čekić, svaki problem vam je čavao. Vodio je kompaniju u smjeru da njemu bude dobro, a ne da bude dobro grupi. Uostalom, on sada živi u Americi, tako da i to valjda nešto govori. Počeo se igrati velikog investitora, maltretirao nas je da konstantno moramo slati nekakve izvještaje. Ponašao se kao da je kompanija nekakav termodinamički sustav pa, ako na jednu stranu jače pritisneš, na drugu iscuri više vode. A to tako ne ide”.

Kako su, na kraju, vratili vlasništvo nad firmom

U narednim godinama, Synergon je pod Czakom polako tonuo u krizu. Bili su na rubu da izgube poziciju najvećeg igrača među IT kompanijama u ovom dijelu Europe. Stvari su postale toliko loše da su se na jednoj skupštini dioničara Synergona pojavila tri odvjetnika s većinom od dvadeset i nešto posto glasova; investicijski fond Cashline napravio je nasilno preuzimanje kompanije. “Odbacili su upravu i sve. Kroz tri mjeseca Cashline je postao kontrolni vlasnik Synergona. Stare vlasnike su isplatili, a onda su počele borbe”, priča Dujmović. Prisjeća se kako su ljudi iz Cashlinea, kada su ušli u Synergon, pronašli prostoriju u kojoj su bile na stotine onih izvještaja na kojima je inzistirao Czako, povezanih gumicama. Nitko ih nikada nije pročitao. Napravili su internu reviziju u svim kompanijama u vlasništvu Synergona i otkrili kako u njima vlada priličan nered.

Nikakvih stranih projekata za Span nije bilo, i Dujmović i partneri odlučili su vratiti natrag dio kompanije koji su prodali. “Kada smo došli Cashlineu s idejom da bismo htjeli otkupiti svoj dio, oni su nas kategorički odbili. Rekli su da smo mi krunski dragulj Synergona. Ti pregovori bili su užasno teški. Čudna je to situacija. Direktor si kompanije, preko dana radiš da kompanija napreduje, da raste, prezentiraš njen rad kao uspješan, onda popodne dođeš na pregovore i govoriš samo o problemima, spuštaš si cijenu. Na kraju su ovi iz Cashlinea pristali prodati svoju polovicu Spana pod uvjetima koji bi samo značili da oni nemaju gubitaka. Mi smo digli kredit u VaBa banci i isplatili ih. Nismo nikada komunicirali cifru, bila je u milijunima dolara”, prepričava.

Dujmović i partneri potpuno vlasništvo nad Spanom vratili su 2007. godine. Kad im već Synergon nije donio puno u smislu izlaska na strana tržišta, napravili su to sami. “Valerio Opačić, tadašnji IT direktor McDonald’sa za Hrvatsku prvi je implementirao neke Microsoftove tehnologije u njihovo poslovanje. Taj smo projekt radili mi. Opačić je u međuvremenu postao dio McDonald’sova globalnog tima, a kada je Microsoft postao strateški partner s McDonald’som, i kada je slične projekte trebalo raditi na globalnoj razini, Opačić se sjetio nas. Ta suradnja danas traje već 15 godina. Span radi stotinjak projekata godišnje, oko 30 za McDonald’s. Na primjer, globalnu podršku za cijeli Microsoft Active Directory, radimo mi. To znači, svaki problem koji se ne može riješiti običnom skriptom, radimo mi, a to je 40 tisuća incidenata godišnje”, kaže Dujmović.

Nažalost 20, a ne 20.000 korisnika

Kod takvih se velikih klijenata zapravo vidi koliko je posao koji rade bitan za poslovanje neke kompanije. Na primjer, iz jednog grafa koji su pokazali na nekoj McDonald’sovoj konferenciji prije par godina, bilo je vidljivo da je implementacija sustava koji održava antivirusne programe, projekt koji je radio Span, kompaniji uštedio milijune. “Hrvatski su korisnici mali. Njima uštediš 15.000 dolara, ali kada dođe jedna kompanija koja kada uštedi, uštedi milijun, onda vidiš koliko je to što radiš vrijedno”, kaže Dujmović. Zapravo, dobar dio stranih klijenata dobili su tako da ih je McDonald’s preporučio, ili kroz ljude koji su otišli iz McDonald’sa u druge kompanije, pa su se sjetili Spana. “Oni nas tretiraju kao velikog partnera, iako smo mi u kontekstu njihovih ostalih partnera mikroskopska kompanija. Ali smo im napravili dobrih projekata i godinama uspješno surađujemo s njima”, kaže Dujmović.

Span danas ima 400 ljudi, ali kada su počeli raditi projekte vani bili su znatno manji. “Sjećam se da sam na jednoj konferenciji sjedio za stolom s ljudima iz velikih europskih telekoma. Čovjek iz jednog njemačkog telekoma pita me u jednom trenutku; Nikola, daj reci, kaj radite od cloud servisa. Ja velim radimo mail i imamo online backup. I kaže čovjek; e pa to nama treba, koliko imate korisnika? Ja si mislim u sebi, nije nam to baš bio uspješan servis, a kaj ću mu sad lagati. Kažem mu: čuj, 20. On me onako pogleda i kaže: 20 thousand?! That’s not so bad! I ja se vratim u firmu, prepričam to i svi umru od smijeha; jer naravno da smo imali 20, a ne 20.000 korisnika.

Par tjedana kasnije, u Americi je organizirana večera s jednim od aktivnih shareholdera McDonald’sa. Moj član uprave, Damir, bio je na toj večeri. U jednom trenutku, okrene se prema njemu taj dioničar i kaže; Span, čuo sam da ste super, ali da ste jako mali. Damir se na to uvrijedi, i onako mu osorno kaže; nismo mi za hrvatske prilike tako mali. Nas je 80! Ovaj pogleda, onako iznenađeno; 80 thousand? That’s not so bad!”, prepričava Dujmović. Danas, kaže, s 400 zaposlenika, to mu se više ne može dogoditi. Nitko ne bi ni pomislio da postoji hrvatska IT firma s 400.000 zaposlenih.

Firma u koju voli doći i u kojoj voli raditi

Span danas ima šest ureda van Hrvatske. “Najlakša stvar je napraviti ured vani. Ured u Londonu otvorili smo zbog nekih birokratskih problema, da možemo raditi za engleski McDonald’s. Kada smo ga otvarali, ja sam svog člana uprave Damira zamolio da ode u London i da se raspita kako otvoriti firmu. On je tamo otišao na šalter, žena ga je pitala koliko ima kapitala, on je rekao nula. Ona mu je rekla OK, vi ste registrirani. Za dva sata me zove i kaže, šefe, imamo firmu. U Americi smo kompaniju otvorili preko interneta, a otvorili smo je jer nismo mogli biti McDonald’sov globalni partner bez da tamo imamo ured. Sada u Americi imamo dva čovjeka, a u Londonu nemamo više nikoga, jer nam je London na sat i pol, pa nema potrebe”, kaže.

Span danas radi dosta infrastrukturnih projekata i migracija na cloud. Imaju, kaže, i jak odjel za development. “Nama su globalnu ekspanziju omogućili internet i cloud. To su tehnologije koje su omogućile da možete sjediti u Osijeku, Zagrebu i Vukovaru i da možete prodavati globalno. To prije 25 godina nije bilo tako jednostavno. U IT-u ne možete planirati više od šest mjeseci unaprijed. Tko vam kaže da je prije 25 godina planirao da radi ovo kaj radi sad, pretjeruje. Ja sam napravio firmu u koju volim doći, i u koju volim doći raditi. To sam zamislio i to sam ostvario. Da nije tako, vjerojatno bih otišao raditi za nekog drugog”.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu