---

Kad sam se probudila nakon sedmosatne operacije na Odjelu za opekline u Klaićevoj bolnici, sjećam se da me doktor pitao trebam li ići na WC. Kao iz stopa sam rekla da ne trebam, što mu je bilo jako čudno jer više od 10 sati nisam piškila.

Istina je bila ta da nisam htjela pogledati dolje i vidjeti da nemam noge pa su mi odmah ugradili kateter. Bila mi je to najbolnija noć u životu. Bila sam sama sa svojim mislima. Nikako nisam mogla pojmiti da nemam noge, nego dva smiješna bataljčića na kojima ne mogu samostalno stajati.

Po noći sam dušu isplakala jer nisam htjela riskirati da me obitelj vidi takvu. Trenutak koji mi je promijenio sve bio je onaj kad mi je mama rekla da je prvi puta u životu vidjela tatu da plače, pored mojeg bolničkog kreveta dok sam spavala.

Tu sam shvatila da imam ljude za koje moram živjeti. Nakon tri mjeseca u bolnici, otišla sam doma i odlučila se žestoko boriti za sebe i svoj život.

Potisnula sam traume iz djetinjstva

Moji roditelji su se rastali kad sam imala sedam godina. Tek sam krenula u osnovnu školu, bila sam osjetljiva i to mi je bilo jedno jako turbulentno razdoblje. I meni, i mojoj sestri, i četvero braće. Rastali su se, no zajedno smo ostali u istoj kući u Sesvetama gdje živimo i danas, samo je moja mama došla jednog dana i rekla da se mi selimo na kat, a da tata ostaje sam dolje.

Zbog situacije s rastavom, počela sam tražiti utjehu u hrani. Dovela sam se do toga da sam u petom razredu imala 90 kilograma. Djeca su me zvala Big Mama, no mislim da to nije bilo pogrdno, nego se više odnosilo na moj karakter. Znali su me i zadirkivati, ali bili su dosta suzdržani jer sam imala starijeg brata kojeg su se bojali.

Tek sam u osmom razredu, što zbog hormona, što zbog toga jer sam bila u boljem mentalnom stanju, smršavjela 30 kilograma. Stvari su tada krenule nabolje. Situacija s mamom i tatom se smirila, upisala sam srednju školu za elektrotehničara što sam i željela i super sam se uklopila u društvo.

Bila sam baš bezbrižna. Išla sam u školu, a nakon škole na kavu s prijateljima. Nisam morala razmišljati o tome da me odmah nakon zadnjeg školskog zvona čeka ZET-ov prijevoz za osobe s invaliditetom i mogu li uopće ući u neki kafić s kolicima.

Profesorica je mislila da spavam na nastavi

Jako se vividno sjećam dana kad sam se razboljela. Bio je to ponedjeljak u veljači 2017. godine. Išla sam normalno u školu. Doručkovala sam, sjela na bus i tramvaj te došla u školu. Prvi sat smo imali matematiku koju sam oduvijek prezirala.

Pokušavala sam slušati profesoricu i zapisivati bilješke, ali su mi misli stalno bježale. U jednom trenutku sam samo pognula glavu, naslonila se na klupu i oblio me hladan znoj.

Nije mi bilo dobro. Imala sam vrtoglavicu, temperaturu i bilo mi je zlo, a profesorica je mislila da spavam na nastavi. Odmah sam zamolila kolegicu iz razreda da mi posudi mobitel da nazovem mamu. Sjećam se da je tada rijetko tko uopće imao novaca na računu za poziv.

Mama me pitala želim li da tata dođe po mene, no ja sam se ipak uputila na tramvaj. Sjela sam u “dvojku” i jedva došla do Glavnog kolodvora. Imala sam užasne napadaje panike i tjeskobe, svi ljudi oko mene su mi smetali, nisam mogla doći do zraka. Imala sam osjećaj kao da me netko primio za vrat i stišće.

Sanjala sam da gledam smrt u oči

Malo sam se smirila i opet sjela na tramvaj. Jedva sam došla do Kvatrića i to je bilo to. Nisam imala novaca na računu za nazvati tatu pa sam išla na onu besplatnu web stranicu 0.facebook i tako poslala bratu poruku da javi tati neka me odmah dođe pokupiti.

Dok sam ga čekala, skoro sam se srušila. Povratila sam na stanici. Najgori su mi bili osuđujući pogledi i dovikivanja ljudi da sam odvratna, a nitko mi se nije ponudio pomoći ili me pitao što se dogodilo.

Tata me htio odmah voziti na hitnu, ali budući da sam bila sklona upalama grla, mislila sam da je samo neka viroza i da moram odležati. Uputili smo se doma.

Nisam mogla jesti kad sam došla doma. Samo sam se pokrila dekom i pokušala zaspati. Imala sam užasne noće more. Sanjala sam da ću umrijeti, da se nešto čudno događa s mojim tijelom i da mi se život mijenja naglavačke.

Jedva sam dopuzala do kupaonice

Bila sam u deliriju od visoke temperature, više od 40 stupnjeva. Mama me stalno obilazila po noći i davala mi lijekove za snižavanje temperature. Djelovalo je privremeno, sve dok se u nekom trenutku usred noći nisam probudila.

Do tada sam bila pokrivena s tri deke, imala sam treskavicu i radijator je bio pojačan na najjače. U nekom trenutku sam osjetila takvu vrućinu da sam se morala ići istuširati hladnom vodom.

No, nisam osjećala svoje noge. Kao da mi nešto nije dalo da izustim riječ, a sestra je bila pored mene u sobi. Pokušala sam se ustati, ali nisam mogla. Bacila sam se na pod i dopuzala do kupaonice.

Obučena sam se tuširala ledenom vodom. Čak sam i kosu namočila. Mama je čula da se nešto događa i dojurila u kupaonicu. Osjećala sam se kao da haluciniram, nisam uopće mogla pričati s njom.

Rekli su da momentalno dođemo u bolnicu

Osušila me, presvukla i odnijela natrag u krevet. Temperatura mi je opet narasla preko 40 i dobila sam crveno-crne fleke po tijelu. Mama se prepala i odmah je nazvala hitnu.

Čim im je opisala simptome, rekli su da iste sekunde dođemo. Da pustimo sve i odmah krenemo za bolnicu. Ako nemamo prijevoz, da oni dolaze po mene. Tada smo se svi uspaničili.

Bila sam toliko otečena da mi mama nije mogla obući tenisice i trenirku, nego mi je obukla stvari starijeg brata. Odnijeli su me u auto i direktno odvezli na Zaraznu.

Sjećam se da je mama vikala “upomoć” i “može li netko donijeti kolica” kad smo stigli jer nisam mogla izaći iz auta. Zadnje čega se sjećam je bio trenutak kad me doktor pitao “Kako se zoveš i koliko imaš godina?”.

Reanimirali su me tri puta

Stavili su me u induciranu komu jer su bolovi bili nesnošljivi. Rekli su mi da su me tri puta morali oživljavati. Iz kome sam se probudila tek nakon mjesec dana.

Liječnici nisu znali o čemu je točno riječ jer slučaj meningokokne sepse nisu valjda imali od rata. Borili su se da mi spase život – bila sam na dijalizi oba bubrega i disala sam uz pomoć respiratora.

Ova bolest je prvenstveno trovanje organizma, a prva na udaru je bila moja krv. Zato sam bila na dijalizi da taj otrov izađe iz mene. Organi su mi počeli otkazivati. Moji su rekli da je bilo sve kao u nekom filmu.

Nikad neću znati gdje i kako sam se zarazila tom bakterijom. Ne prođe ni dan da se ne pitam “Zašto baš ja?”, ali utjehu pronalazim u tome da netko drugi možda ne bi smogao snage prolaziti kroz to.

Tata je spasio stvar

Prije bolesti sam imala dugu plavu kosu, kao što je imam sad. Sjećam se trenutka kad se budim iz kome i shvatim da kose nema. Morali su me ošišati jer je moje buđenje bilo toliko agresivno da mi se sva kosa zapetljala, a moje prvo pitanje je bilo: “Zašto ste me ošišali, a niste me pitali?”. Moji su ostali u pozitivnom šoku jer mi je to bila prva reakcija.

Prvih par tjedana nakon buđenja mi je u magli jer sam bila na jakim lijekovima. Tada sam još imala obje noge, no bile su zahvaćene gangrenom – do koljena je tkivo odumrlo.

Moja tata je inače mesar. On je doktorima rekao da zašto ne bi, da spriječe da se ta krv širi prema gore, razrezali noge sa strane pa da taj otrov izađe van.

Prvo su bili malo šokirani, ali su onda drugi dan upravo to i napravili. Da nisu, u najboljem slučaju bih imala skroz visoku amputaciju.

Nisam znala što se događa

Nisu mi puno pričali što se točno događa. Svaki dan su me stavljali pod anesteziju kad bi me prematali. Sve dok jednom nije došao primarijus u sobu. Mislila sam da je riječ o običnoj viziti.

Međutim, došla su dva doktora i počeli su se preda mnom dogovarati te pokazivati kako i koliko će mi visoko odrezati noge. Naravno, počela sam histerično plakati.

Tata je uletio u sobu i otjerao ih te im tada rekao da ne razumije kako mogu biti tako bešćutni. Kad sam se smirila, tata je došao k meni i iskreno mi objasnio cijelu situaciju. Odmah mi je rekao da drugog rješenja nema, no da ljudi s time žive najnormalniji život.

Roditelji su mi preko noći ostarjeli

U trenutku sam to prihvatila. Kao da sam cijeli život čekala da netko od mojih roditelja sjedne i priča iskreno sa mnom. Tata mi je odmah rekao da ću ponovno hodati i ja sam to bez oklijevanja i suza prihvatila.

Kasnije su mi roditelji rekli da sam ja to puno bolje prihvatila od njih. Oni su pak preko noći ostarjeli.

Sjećam se da su me prebacili u Klaićevu na amputaciju i mama i tata su me otpratili na operaciju. Ja sam se smijala i bila sretna kao nikad jer su oboje bili sa mnom. Meni je samo to bilo bitno.

Prvi koraci su bili najbolniji

Već sam u lipnju iste godine napravila svoje prve samostalne korake na terapiji u poliklinici za rehabilitaciju u Maksimiru. Prvi put kad sam stala na noge mi se zavrtjelo jer sam si bila previsoka pa su mi morali skratiti proteze. Bila sam baš uporna. Htjela sam hodati. Nisu me spriječili ni krvavi žuljevi, ni bol, ni rane.

Sjećam se da smo imali neko obiteljsko druženje doma i ja sam sjedila u kolicima, gledala sve njih kroz prozor kako roštiljaju. Rekla sam samoj sebi da neću sjediti ovdje i tugovati. Stavila sam proteze i otišla k njima. Tako dan po dan, korak po korak i nakon nekih godinu i pol, ostavila sam kolica u potpunosti.

U međuvremenu sam na rehabilitaciji učila i za ispite pa sam se u rujnu vratila u školu i polagala razredni ispit. Srećom, nisam morala ništa pauzirati, jedino sam imala prilagođeni program matematike i fizike u drugom razredu srednje.

Potporu sam dobila sa svih strana

Bilo je jako teško ispočetka. Svi su me stalno gledali, nisu znali bi li mi se obratili ili ne, trebaju li me gurati u kolicima, kako pričati sa mnom. Trebalo je vremena da se naviknemo.

Posebice im je bilo čudno jer sam zbijala toliko šala na svoj račun. Sjećam se da su se cure dogovarale za izlazak i razgovarale da moraju depilirati noge pa sam ja rekla da srećom nemam više takvih problema. Ostale su šokirane na prvu, a onda su se pukle smijati.

Prijatelji u razredu i profesori su mi zapravo bili jako velika potpora, smetali su me jedino pogledi sažaljenja od ljudi na cesti. Osjetila bih ih na sebi, ali s vremenom sam se naučila ignorirati sve to.

Ispočetka su me svi u školi ispitivali kad ću opet imati dugu plavu kosu i nositi haljine. Baš me iznenadilo da sam u sjećanju svima ostala najviše po tome. No, kosa je brzo narasla, a ja se još brže vratila u normalu. Stvari su počele ići nabolje, posebice kad sam prohodala uz pomoć proteza i riješila se kolica. Sve se nekako spontano odvilo, čak sam počela i ponovno izlaziti.

Gdje ćemo nabaviti novac za protezu?

Jedno od turbulentnijih razdoblja tada bilo je pak nabavljanje proteze koju sada imam. Naime, zdravstveno pokriva samo neke staromodne proteze koje nisu praktične i na koje se ne mogu samostalno osloniti. Ove proteze koje imam danas koštaju oko 65.000 eura. To je realno tada bila cijena stana od 30 kvadrata u Zagrebu.

Obitelj i ja smo bili očajni jer nismo znali odakle nam toliko novaca? Čak i da prodamo sve što imamo, nećemo skupiti dovoljno, a bit ćemo na cesti. Toliki iznos gotovinskog kredita nismo mogli dobiti, a i da jesmo, zar ćemo cijeli život otplaćivati protezu koju moram zamijeniti za 10 godina?

Na kraju smo pokrenuli humanitarnu akciju i uspjeli sakupiti dovoljno novca zahvaljujući velikim srcima stranaca i donatora.

Želim pomoći onima koji se bore kao i ja

Nakon srednje sam upisala socijalni rad da se jednog dana mogu boriti i pomoći osobama s invaliditetom, odnosno boriti se protiv sustava koji je zakazao kada mi je najviše trebalo.

Mnogo ljudi ni ne zna zapravo koliko gradovi, posebice domovi zdravlja, nisu prilagođeni osobama s invaliditetom i da u teoriji imamo prava koja se u praksi ne poštuju.

Radim studentski posao, a u jednom izlasku upoznala sam sadašnjeg dečka Darija. On je divan, skupa smo godinu dana i nikad mu nije smetalo to što nemam noge. Nikad nisam mislila da ću imati ovako normalan život. Uvijek sam zamišljala da ću imati djecu i obitelj. Ništa nije neostvarivo ako se ne odustanete i ako se borite.

---

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.