Promjena vlasništva u zgradi u Draškovićevoj 15a, bila je okidač da krenu špekulacije kako će se i na toj atraktivnoj lokaciji urediti hotel, kao još jedan u nizu novih na potezu od Trga žrtava fašizma do Trga bana Jelačića. Hotelski biznis u Zagrebu novi je hit domaće poslovne elite, a lov na poželjne nekretnine u središtu grada je otvoren.

Vlasnik Sveučilišta Libertas, Gojko Ostojić, krajem prošle godine otvorio je u ulici Kralja Držislava hotel Le Premier, uloživši navodno 10 milijuna eura u spomenik kulture i bivšu palači koju je 1923. izgradio arhitekt Lav Kalda. Tada je na svečanom otvorenju hotela, prvog većeg u gradu nakon 2012. godine, direktorica zagrebačke Turističke zajednice Martina Bienenfeld istaknula kako je dobro da se spomenici kulture – stare građevine i palače – stave u funkciju za turistički sadržaj.

Bez komentara o poslovnim planovima

Ovog je proljeća Ugo grupa Veljka Župana, vlasnik Solarisa i opatijskih Milenij hotela, počela s uređenjem hotela u zgradi bivše Zagrebačke banke u Jurišićevoj 22, koja je navodno kupljena za 35 milijuna kuna. Sve koincidira i s najavama gradonačelnika Milana Bandića o uređenju takozvanog “pješačkog centra izvrsnosti” na potezu od Branimirca do Draškovićeve. Kakve ideje s uređenjem prostora koje je trasirao veliki Milan Lenuci, imaju gradonačelnikovi arhitekti nije jasno, a u kojem se smjeru kani uređivati možda se da iščitati iz intervencija na Meštrovićevu paviljonu na Trgu žrtava fašizma.

U konzultantskoj-projektnoj tvrtki Sekvoja Projekt, registriranoj za ugostiteljstvo i pružanje usluga u turizmu, nisu htjeli obrazlagati ovu poslovnu odluku, niti reći jesu li za neku treću stranu kupili nekretninu. Još su manje bili skloni reći planira li se na toj lokaciji investicija u hotelski smještaj. Obavijestili su nas da do daljnjega ne žele komentirati svoje poslovne planove. Nismo uspjeli doznati ni cijenu, iako je Porezna uprava prije nekoliko godina vrijednost tog krila zgrade procijenila na 1,168 milijuna eura.

Država je ovdje unajmljivala urede po previsokoj cijeni

Ta je nekretnina u Draškovićevoj 15a, naime, bila predmet analize Državne revizije. U izvještaju iz 2011. stoji kako država, koja je tu smjestila činovnike iz nekoliko resora, unajmljuje prostore po većoj cijeni od tržišne. Revizija je ocijenila da je država kroz 10-godišnji najam prostora za 80 posto pretplatila tržišnu cijenu zgrade. Suglasnost za najam, od četiri privatne osobe, Vlada Ivice Račana dala je u srpnju 2003., par mjeseci prije izbora na kojima će pobijediti HDZ.

Ugovor je odmah blagoslovio novi premijer Ivo Sanader. Bilo je dogovoreno da će prvih pet godina država najam plaćati 15.500 eura mjesečno (bez PDV-a), a idućih pet godina 19.500 eura. U tim je prostorima, koji su plaćani velikodušnih 39 eura po kvadratu mjesečno, djelovalo najprije Ministarstvo obrazovanja pa branitelja. Tržišnu vrijednost zgrade utvrdila je Porezna uprava: izračunali su da vrijedi 1,168 milijuna eura, odnosno da je vrijednost četvornog metra 1510 eura.

Bizarna kohabitacija privatnog i državnog

U prvih šest godina država je za najam platila 1,16 milijuna eura ili približnu vrijednost nekretnine. No do 2013. godine, dokad je trajao ugovoreni najam, platilo se 2,1 milijun eura. Nije poznato po kojoj je cijeni Sekvoja Projekt prije dva mjeseca kupila zgradu. Bivši šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović rekao nam je da su vlasnici 2013. ponudili državi da prostor otkupi, ali je cijena kvadrata koju su nudili bila previsoka – čak oko 4.000 eura.

Poznata mu je neobična vlasnička struktura u zgradi koju čine tri povezana objekta na Trgu hrvatskih velikana – Draškovićeva – Račkoga. Dodaje kako mu se čini da su korisnici i vlasnici u toj nekretnini svi u pat poziciji. “Sve dok to netko ne raspetlja”, kaže Pejnović. Ta je nekretnina pravi vlasnički Frankenstein: u njoj su privatni stanovi, dva državna ureda, jedan kazino i jedna poslovnica Tiska. U katastru je pak čestica zabilježena na Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH koji je osnovan 1965. a ukinut 1979.

Država na sudu traži vlasništvo nad dijelom zgrade

Na stranicama Ministarstva državne imovine piše kako Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike koristi prostore na adresi Trg hrvatskih velikana (što je adresa centralnog objekta), da je država na toj lokaciji u suvlasništvu, te da se na nekretnini vodi spor. Kada smo tražili pojašnjenje statusa nekretnine na križanju Trga hrvatskih velikana i Ulice Franje Račkoga, iz tog su nas ministarstva uputili da se “savjetujemo s odgovornim osobama u Općinskom državnom odvjetništvu, budući da postupak upisa nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske vodi Općinsko državno odvjetništvo.”

Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odgovorilo nam je da “u odnosu na dio nekretnina na adresama Franje Račkoga 2 i Franje Račkoga 2A, Trg hrvatskih velikana 6, te Draškovićeva 15a vodi odgovarajuće građanske postupke radi upisa prava vlasništva Republike Hrvatske na istima. “Pravo vlasništva navedenih nekretnina Republika Hrvatska temelji na Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske”, piše u odgovoru zamjenice općinske državne odvjetnice.

Stanarima je država blokirala haustor pa ulaze kroz dvorište

Ne samo da u zemljišnim knjigama postoji puno nepoznanica, kohabitacija državnog i privatnog još bizarnije izgleda u praksi. Zakoračite li hodnicima iz Ureda pučke pravobraniteljice samo koji metar južnije mogli biste zalutati u privatne prostore. Slično je i kat iznad gdje se na adresi Trg hrvatskih velikana 6 smjestio Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. U zgradi na Trgu hrvatskih velikana 6 koja jednim krilom nosi adresu Draškovićeva 15a, a drugim Račkoga 2 i 2a, do prostorija koje su u privatnom vlasništvu morate doći preko onih koji su u državnom i obrnuto.

Stanari koji stanuju u dijelu zgrade koja se proteže na Račkoga ne mogu izlaziti na ulicu preko glavnog ulaza, nego isključivo kroz dvorišna vrata, budući da im je država koja polaže prava na taj dio nekretnine plombirala ulazna vrata haustora. Stariji bračni par dobio je stan u ovoj zgradi u vlasništvo kada im je država kompenzirala kuću na Trešnjevci koja je srušena. Iako imaju sve dokumente, još su ih početkom devedesetih pokušali istjerati iz stana. Gospođa s kojom smo razgovarali objasnila je situaciju riječima: “Mi smo privatni vlasnici u državnoj kući.”

Trg s kojeg se trebalo krenuti u novo, luksuzno doba

Zgradu koja je do početka Drugog svjetskog rata bila Dom inženjera i arhitekata, projektirao je u paru s Palačom burze s druge strane trga velikan hrvatske moderne arhitekture Viktor Kovačić. Planirao je da te dvije zgrade formiraju monumentalna vrata novoga Zagreba. Godine 1927. osovit će se na vratima „cityja“ palača Burze, djelo Viktora Kovačića i nasuprotni Dom inženjera i arhitekata, Slavka Benedika i Aladara Baranaya. Trg je bio zamišljen kao mjesto koje će definirati nova urbana mjerila, s koje će kreće u novo doba, novo društvo, novu klasu, nove zgrade s novim parametrima funkcionalnosti i luksuza…

Nakon uspostave NDH oduzima se imovina Židovima koji su živjeli u stambenim prostorima nekretnine. U zemljišnim knjigama može se pronaći vlastovnica na ime Dezidera Hoffa koji je od 1930. vlasnik kuće, a u telefonskom imeniku iz ’38. piše da je do 1941. njegov broj telefona na adresi Račkoga 2a bio 76-48. U telefonskom imeniku NDH njegovog imena više nema. Hrvatski državni arhiv čuva dokument Židovskog odsjeka ravnateljstva ustaškog redarstva u kojem Dezider i Olga Hoff traže dozvolu putovanja. Nismo uspjeli doći do podataka kakva je kasnije bila sudbina obitelji Hoff.

Nakon rata cijela je nekretnina nacionalizirana i uvedena u knjige kao općenarodna imovina. Za vrijeme socijalizma tamo je bila smještena prilično popularna pizzeria Astoria, kod redovitih gostiju prozvana ‘kod Šuvara’, budući da je u prostorijama iznad bilo smješten Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu kojem je na čelu od 1974. do 1982. bio Stipe Šuvar. Ugostiteljski objekti bili su dio Hotelsko ugostiteljskog poduzeća Zagreb. Devedesetih je HUP privatizirao Anđelko Leko, danas jedan od najvećih hrvatskih hotelijera koji je u veljači ove godine prodao većinski udio u svojoj tvrtki HUP Zagreb Adris grupi Ante Vlahovića.

Kockarnica naslonjena na zgradu u kojoj je osnovna školu

Taj lokal HUP od 2008. iznajmljuje koncernu Agrokor koji je tu smjestio poslovnicu Tisku. Prije Drugog svjetskog rata iz Draškovićeve se ulazilo, kako se vidi iz fotografije koju nam je ustupila povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, u kavanu Astoria. Za vrijeme socijalizma tamo je djelovao samoposlužni restoran Risnjak, koji je također postao dio Lekinog HUP-a. Posljednjih je godina tamo smješten Mercur Casino u vlasništvu poduzeća Astoria.

Zamračena stakla kockarnice naslonjena su jednu od najstarijih zagrebačkih prosvjetnih ustanova. Osnovna škola dr. Ivana Merza, smještena u sredini trokutne čestice između Račkoga, Draškovićeve i Đorđićeve, sagrađena je 1901. po nacrtu Milana Lenucija, izgradilo ju je zagrebačko građevno poduzeće Hönigsberg i Deutsch te Filip Erfort, prvi upisani učenik Niže pučke dječačke škole bio je Zlatko Baloković, kasnije proslavljeni violinist čije ime nosi jedna glazbena škola u Zagrebu…

Kako casino može biti kraj škole? Zbog novog zakona iz 2012.

Generacije učenika su izašle iz te zagrebačke škole, stotine nastavnika i pedagoga su ih obrazovali i odgajali, da bi posljednjih godina stigli u njihovo susjedstvo menadžeri tvrtke Astoria d.o.o. koji nemaju nikakvih problema da poker automate uguraju uz osnovnu školu. Naravno, zakon to dopušta, jer ne postoji pravilnik koji bi propisivao udaljenost kockarnice od odgojno-obrazovne ustanove.

Čak i ranijih propisanih 500 metara udaljenosti kockarnica od škola i vrtića, 2012. ukinuo je Pravilnikom o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica tadašnji ministar financija Slavko Linić. Po tom podzakonskom aktu vlasnici kockarnica samo moraju paziti da nisu udaljeni manje od 500 metara od druge kockarnice.

Prema GUP-u ovdje ne bi smjela biti kockarnica, ali ni hotel

Nije ovo jedini slučaj u hrvatskim gradovima u kojima nekretninski predatori iznajmljujući lokacije demonstriraju elementarno nepoštovanje prema građanima i javnom prostoru. Također, niti jedan ministar ili saborski zastupnik iz redova onih sklonih bavljenju ćudoređem nije se pozabavio pravilnikom koje omogućuje ovakav bezobrazluk. Da je ovo pristojna zemlja i grad bilo bi nemoguće da poker automati stoje na par metara od koševa pod kojim haklaju klinci, ali već i sami znate kako ovdje stvari izgledaju.

Da stvar bude kompliciranija, zagrebački GUP 2016. je katastarsku česticu 6059 (na kojoj se nalazi zgrada u trokutu Trg hrvatskih velikana- Račkoga – Draškovićeva) na planu namjene zonirao kao D5. Ta oznaka definira isključivo društvenu namjenu, preciznije školsku. Po GUP-u se unutar površina javne i društvene namjene ne bi mogla naći niti kockarnica niti objekt poslovne, trgovačke ili ugostiteljske namjene.

Ne bi se smio, tumačimo li precizno GUP, na namjeni D5 nalaziti niti kiosk za novine i cigarete. Još bi se manje mogao nalaziti hotel. Ali, već smo naučili iz ranijih primjera: u Generalnom urbanističkom planu puno se stvari da potiho promijeniti. Ako netko ima plan, zapravo business plan.