Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Vjekoslav Skledar

Velike priče

Ove legende HGSS-a spašavaju živote već 30 godina: 'Još pamtim kad je nazvala obitelj zapela u snijegu, u mraku. S djecom...'

Dubravko Kavčić i Darko Trohi za Telegram govore o nevjerojatnim akcijama i životu volontera Hrvatske Gorske Službe Spašavanja

Velike priče

Ove legende HGSS-a spašavaju živote već 30 godina: 'Još pamtim kad je nazvala obitelj zapela u snijegu, u mraku. S djecom...'

Dubravko Kavčić i Darko Trohi za Telegram govore o nevjerojatnim akcijama i životu volontera Hrvatske Gorske Službe Spašavanja

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Bude jako dirljivo kada pronađete čovjeka i vidite mu olakšanje i sreću na licu nakon što vas ugleda jer ti su ljudi do našeg dolaska sami, ranjeni u bolovima i misle da je gotovo'

Dvojica prijatelja, 55-godišnji Dubravko Kavčić i 54-godišnji Darko Trohi iz Zagreba zadnjih trideset godina veliki dio svojeg slobodnog vremena proveli su po planinama, špiljama i jamama u spašavanju i potrazi unesrećenih ljudi. Još u ranim dvadesetima primljeni su u HGSS, a nedavno su dobili i plaketu za trideset godina volontiranja u toj službi.

Odlučili su nas provesti prostorijama zgrade stare žičare podno Sljemena gdje se nalazi zagrebačka stanica HGSS-a, te nam ispričati kako su se počeli volonterski baviti spašavanjem, s čime su se sve susretali u akcijma spašavanja, te što ih najviše ispunjava u toj cijeloj priči.

Volonteri HGSS-a međusobno si pomažu

“Ne radimo samo potrage. Bavimo se i spašavanjem na stijenama, u špiljama, jamama i na vodama tako da moramo imati posebnu opremu za sve uvjete”, govori nam Dubravko dok nam pokazuje oružarstvo s opremom. “Evo, vidite imamo klasične skije, pa posebne skije na koje se zalijepe krzna da se u snježnim uvjetima možete kretati i uzbrdo. Imamo, recimo, i pancerice s gibljivom petom koje su prilagođene raznim nagibima terena, pa nosila koja izgledaju kao sanjke i užad”, objašnjava dok hodamo među visokim policama s raznom opremom.

Darko i Dubravko u HGSS-u su već 30 godina Vjekoslav Skledar

Inače, govori, svaka stanica diljem Hrvatske potpisuje ugovor s lokalnom samoupravom, gradovima i općinama koje su dužne sufinancirati njihovu opremu. No, taj je zakon, kaže, nedorečen i može se dogoditi da neka stanica dobije jednu kunu čime je zadovoljena forma. “Recimo, Grad Zagreb izdvaja kunu po stanovniku što je oko 710 tisuća kuna, no neke stanice u drugim županijama nemaju tu sreću i dobiju po pet, deset tisuća kuna godišnje što je daleko premalo”, objašnjava Dubravko.

No, kada se dogodi neka veća akcija, međusobno si pomažu. “Evo, prije koji mjesec je ekipa iz cijele Hrvatske, pa tako i naša zagrebačka bila danima na Korčuli jer se neki dečko izgubio. Ljudi se moraju mijenjati jer to bude iscrpljujuće, a osim toga svi naši volonteri rade i svoje regularne poslove, pa ne mogu toliko izostajati s posla”, govori Dubravko i dodaje da u HGSS-u ima preko tisuću volontera.

HGSS prima već izgrađene ljude, a onda kreće obuka

Nove članove, kaže, regrutiraju iz planinarskih društava koje imaju školu alpinizma i speleologije jer gorski spašavatelj prvenstveno mora biti odličan alpinist i speleolog. “Dakle, to moraju biti već izgrađeni ljudi koji su vični boravku u prirodi i u nekim ekstremnim uvjetima”, govori Dubravko, a u priču se uključuje i Darko prisjećajući se kako su njih dvojicu prije trideset godina primili u HGSS.

Logorovanje, 1981. godina, Gacka Privatni album

“Mi smo još kao klinci krenuli na izviđače i puno smo boravili u prirodi. Odlazili smo i čamcima na Zrmanju dok još nije bilo brane, lovili bismo tamo i zmije i pekli ih, a među prvima smo krenuli biciklima na Velebit. Rijetko tko je tada išao i pješice, a kamoli biciklima, ali nas je to oduvijek zanimalo”, govori Darko i dodaje da su se kasnije počeli baviti i paraglajdingom, raftingom i skijanjem, a upoznali su se u planinarskom društvu Velebit gdje su 1989. godine upisali školu speleologije.

Još kao klinci odlazili su čamcima na Zrmanju Privatna arhiva

“I tako se malo po malo izgrađuješ. Sviđa ti se društvo, sportaš si, pa zagrizeš u to, kasnije kreću akcije spuštanja u jame, osvajanje vrhova i onda te netko iskusniji u planinarskom društvu uoči i predloži u HGSS-u nakon čega imaš inicijalni razgovor da se vidi kako razmišljaš i jesi li uopće timski igrač. I onda kreće obuka za spašavanje koja traje dosta dugo”, objašnjava Darko.

Obuka u HGSS-u traje oko tri godine, a u to je uključen tečaj spašavanja na velikim stijenama, zatim sedam dana tečaja spašavanja iz speleoloških objekata, pa sedam dana spašavanja u zimskim uvjetima, zatim tečaj prve pomoći i vježbe. “Ne ide to instant. Morate sazreti i uživo proći sve simulacije i uvježbati razne tehnike spašavanja”, govori Dubravko.

Akcije u kojima sudjeluju ponekad su opasne po život

Zimi su, kažu, najviše orijentirani na skijališta i područja iza skijališta. “Radimo i u ledenjačkim pukotinama, spašavamo ljude iz lavina i uvijek kada zatreba odlazimo gdje god nas trebaju”, kaže Dubravko prisjećajući se situacije kada je jedne godine Cesna pala na Velebitu. “Mi iz Zagreba smo među prvima došli tamo. Jako smo dobro pripremljeni za zimska spašavanja. Moramo znati skijati, penjati se, te imati fizičku i psihičku stabilnost”, govori.

Uz sve kvalifikacije koje su stekli kroz život i kasnije u HGSS-u treba se, govore, jako dobro znati orijentirati. Događaju se razne situacije, a tehnika spašavanja ovisi o tome je li unesrećeni na ravnom, u stijeni, u opasnosti od lavina. Zatim je li noć ili dan i kakvi su vremenski uvjeti.

Jedna od akcija spašavanja u zimskim uvjetima

“I mi sami se u tim akcijama znamo naći u opasnim situacijama i zato je osnova svega da uzimamo gotove ljude koji žive takav život. Nećemo uzeti čovjeka jer nam je simpatičan i svira gitaru. Tražimo već gotove ljude koje poznajemo, a bitan nam je i karakter. Imate super penjače i speleologe, ali ako nisu timski igrači to ne ide”, objašnjava Dubravko.

Nije lagano uskladiti obiteljski život s volontiranjem

Obojica, kažu, imaju obitelji koje su se navikle na njihova česta izbivanja od kuće. “Žene su nam navikle jer smo se bavili spašavanjem i prije braka tako da je jako bitno da obitelj ima razumijevanja. Događalo se, kada su nam djeca bila malena da smo na terenu na spašavanju i ne možeš ih odvesti u vrtić ili ne možeš obaviti neke druge obaveze koje si planirao. I to je problem. Nije lagano uskladiti taj drugi život s obiteljskim i zato volimo reći da nam je cijela obitelj u HGSS-u”, govori Dubravko prisjećajući se situacija koje su im se događale.

“Dogodilo se, recimo, da nam se frend ženio. I cijela moja obitelj rano ujutro utrpala se u auto. Klinci su još bili mali i trebali smo proslaviti vjenčanje na jezeru Sabljaci. Dogovorili smo čamce, uzeli šatore za spavanje, a navečer smo uz vatru planirali večeru, ples i zafrkanciju. I taman kad sam sjeo u auto došao mi je poziv za akciju spašavanja. Bila je potraga za nekim čovjekom i ja sam isti čas izašao iz auta i otišao po opremu. Klinci plaču u autu, a ti uskačeš u drugi auto i krećeš u akciju. Ostaviš obitelj, svadbu i kreneš jer si dežuran”, prisjeća se Dubravko.

I potraga na Petrovoj gori je imala sreatn završetak

Nerijetko se, govori Darko, događalo da slavi rođendan ili Novu godinu i da ima doma dvadesetak gostiju. “No, dogodi se poziv i odjednom se pola ekipe pokupi sa slavlja i kreće u akciju. I to nije jednostavno ni za nas niti za naše obitelji, ali navikneš se”, objašnjava Darko, dok Dubravko dodaje da je to snaga volontera. “Recimo, da to radiš profesionalno onda bi bilo situacija tipa ‘Joj, nisam u smjeni, ističe mi radno vrijeme, nisam dobio dnevnicu, na bolovanju sam’. Dakle, tu su ljudi koji to žele raditi volonterski i vjerujem da smo zato toliko složni i spremi za akciju”, govori.

Osnovali su i međunarodni savez spašavanja

Kada kreću na teren moraju voditi računati da imaju dovoljno hrane, vode i opreme za minimalno dva dana jer nakon toga dolazi do smjene, kreće logistika i više nema problema s nedostatkom hrane i opreme, ali za taj prvi ulazak na teren, kažu, moraju sve imati spremno. “I zato većina nas uvijek u autu ili u blizini sebe ima spreman ruksak za akciju, a te akcije naravno ovise o težini situacije. Ako se čovjek, primjerice, izgubi na Sljemenu, sjednem u auto i odem pješke po njega, no ako imate čovjeka u jami dubokoj 1000 metara tu je potrebno stotinu ljudi. Ukoliko, pak, imate polomljenog čovjeka onda nas je minimalno četvero jer trebamo koristiti nosila. Kod većih potraga, pak, bude najčešće 20 do 30 ljudi”, opisuje Dubravko.

Ovako je izgledalo jedno od speloloških spašavanja

Speleološke akcije, kažu, najčešće traju danima, a nerijetko odlaze u akcije spašavanja i u druge zemlje. “Prije desetak godina smo osnovali savez ECRA u kojem se nalaze europske speleološke službe spašavanja. Svi smo prošli istu školu speleološkog spašavanja u Francuskoj kako bismo bili obučeni da svi radimo iste tehnike”, govori Darko.

Kroz godine su, kaže, rekreativno odlazili na speleološke ekspedicije po Europi na kojima su se povezali sa speleolozima iz drugih zemalja, a u razgovorima su shvatili su da nema dovoljno ljudi u situacijama kada se dogodi neka veća akcija spašavanja. “I tako smo osnovali taj savez sa sjedištem u Hrvatskoj. Morali smo unificirati opremu i tehnike spašavanja, pa kada pošaljete jednu ekipu Talijana, jednu Francuza i jednu Hrvata svi moraju raditi na isti način, istim tehnikama i s istom opremom. I zato je bitno da prođemo svi istu školu spašavanja”, objašnjava Dubravko.

‘Kreneš u sve to jer želiš spasiti svojeg prijatelja’

Nekada je HGSS, govori Darko, bio isključivo vezan uz alpinizam i speleologiju, a kada je 1950. osnovan postavilo se pitanje zašto je to potrebno. “Odgovor je glasio jer želiš spasiti svojeg prijatelja. Možeš pozvati civilnu zaštitu, hitnu pomoć ili vatrogasce, no oni kada dođu do kraja asfalta jedino mogu reći ‘mi dalje ne znamo i ne možemo’. I zato je nastala naša gorska služba spašavanja. No, s vremenom je sve dignuto na višu razinu, pa sada radimo spašavanja i na divljim vodama i ronimo u dubokim vodama u speleološkim objektima”, objašnjava Dubravko.

Danas, imaju i poseban tim samo za speleološko ronjenje. “To je jedna prilično teška i opasna tehnika za koju je potrebno posebno znanje. Primjerice, trebate se znati provući kroz neka mjesta u špilji bez boce za kisik jer je preusko da bi prošla, a u vodi je toliko mulja da imate osjećaj kao da se nalazite u napitku od kakaa. No, mi imamo utrenirane ljude koji imaju sposobnosti u tim uvjetima spustiti se do 100 metara dubine”, govori Dubravko.

Ljudi na poslu ne znaju da se bave spašavanjem

Na pitanje smatraju li se herojima zbog toga čime se bave u svoje slobodno vrijeme, obojica su bez imalo razmišljanja odgovorila da se ne vide tako. “Osobno se ne smatram herojem i nisam lik koji se voli eksponirati, a devedeset posto ljudi na mojem poslu nema pojma čime se bavim. Znalo se dogoditi da se pojavi neki tekst u tisku pa kolege znaju komentirati ‘gle, i ti si bio na ekspediciji, pa kaj nam nisi rekao’ ali znaju da putujem i da volim putovati, ali ne pričam sve te detalje”, govori Darko koji već godinama radi u jednoj velikoj mljekari.

Dubravko objašnjava da spašavatelji nemaju potrebu za eksponiranjem. “Znate u čemu je štos? Kad bi, recimo, došli na jedan od naših sastanaka, vidjeli biste mlade, stare, naizgled obične ljude koji su bili u najdubljim jamama na svijetu, na najvišim vrhovima svijeta. Ljude koji su se spuštali skijama s visine od osam tisuća metara, a takvim ljudima ne treba dokazivanje. Ti su se ljudi sami sebi dokazivali i nemaju se potrebu eksponirati, niti imaju želju da susjedi čitaju o njima. To je slava od petnaest minuta, a mi ne živimo od toga i zato nam to ne treba”, govori Dubravko.

Najstresnije im je spašavati djecu

Ne mogu sa sigurnošću reći broj akcija na kojima su kroz trideset godina sudjelovali, ali znaju da zagrebački HGSS ima preko stotinu akcija godišnje. “Ako ih svatko od nas odradi desetak i više kad se sve zbroji to je jedan lijepi broj”, kaže Dubravko i dodaje da su u Zagrebu samo ove godine imali 80-ak akcija, a zna se dogoditi da danima nemaju niti jednu, pa se u par sati dogodi dva, tri izlaska na teren.

Na pitanje koja im je najstresnija akcija ostala u sjećanju Dubravko navodi jednu koju uvijek prepričava klincima kada vodi dječju radionicu ‘Škola u prirodi’. Iako, kaže, ta akcija nije bila zahtjevna voli je izdvojiti jer je spašavao djecu. “Bila je zima, duboki snijeg i imali smo potragu za roditeljima s dvoje male djece. Otišli su na Sljeme autobusom, sanjkali se cijeli dan i umjesto da se u toplom autobusu spuste prema dolje odlučili su krenuti pješke”, prisjeća se Dubravko.

Dubravko vodi i radionicu za djecu ‘Škola u prirodi’

Nisu, kaže, poznavali Medvednicu, niti su imali svjetlo, pa ih je brzo ulovila noć. “Neko su se vrijeme spuštali po planinarskoj stazi gdje su planinari utrli put, ali kad je pao potpuni mrak više nisu ništa vidjeli i počeli su lutati. Krenuli su hodati po dubokom snijegu i potpuno su se iscrpili. Kada su nazvali, ja sam se javio na dežurni telefon i rekao im da ostanu na tom mjestu i da probaju zagrijati djecu. Sjećam se da mi je to bilo jako stresno jer imaš brigu da se djeca ne smrznu. Znaš da su do sada već jako umorna, mokra i iscrpljena, te da je vani duboki snijeg, mrak i hladnoća”, prisjeća se Dubravko te dodaje da su ih uspjeli locirati nakon puna tri sata potrage.

“Kad smo stigli na to mjesto oni su bili na takvoj strmini da su se držali za stabla, a da su napravili još par koraka pali bi niz stijenu. Sjećam se da smo ih morali špagama spuštati dolje, no srećom sve je dobro završilo; djeca su se dobrano smrznula i prehladila, ali nije bilo nikakvih amputacija. I to je priča kao iz priručnika u kojem se opisuje što sve ne smiješ raditi na planini”, objašnjava Dubravko.

Sudjelovali su i u speleološkim spašavanjima

Prije nekoliko godina imali su i akciju spašavanja u Kiti Gaćešinoj, najvećoj jami u Hrvatskoj. Jedan njihov poznanik otišao je ondje na speleološko istraživanje gdje je doživio hipoglikemijski šok i nije imao snage izaći iz jame.

Dubravko na jednom od speleoloških istraživanja

“On je šećeraš, vjerojatno nije pojeo koliko je trebao i u jednom trenutku postalo mu je toliko slabo da se nije mogao izvući van. To je bilo jako stresno jer si svjestan da ako ne dobije medicinsku pomoć na vrijeme da može umrijeti. I sama ta akcija nije dugo trajala, možda nekih dvadeset i četiri sata, ali tu je najviše vremena otišlo na pripremu i put, no srećom sve se dobro završilo”, govori Dubravko

Sudjelovali su, kaže Darko, u raznim akcijama, ali mu najteže pada potraga za mrtvim ljudima. “U principu najgore je kada u startu tražite mrtvu osobu. To onda više nije taj žar, niti ta akcija. Gubiš tu neku plus motivaciju, ideš to odraditi i tu nemam neke riječi. Odradiš to u tišini, ali opet sve ti se nekako vrati kada uspiješ nekoga spasiti”, govori Darko.

U svakoj situaciji razmišljaju o sretnom završetku

Najveća motivacija im je, kažu, osjećaj kada pronađu unesrećenog i predaju ga hitnoj pomoći. “Bude jako dirljivo i kada pronađete čovjeka i vidite mu olakšanje i sreću na licu nakon što vas ugleda jer ti su ljudi do našeg dolaska sami, ranjeni u bolovima i misle da je gotovo”, govori Dubravko.

“I čim te ugleda već mu je lakše, pa kad mu imobiliziraš te njegove slomljene dijelove i zaustaviš krvarenje sve je lakše. Više ga ništa ne boli, kreće transport u nosilima ili ga dižemo s užadi i već vidi da se nešto događa i zna da će sve biti dobro. I to nam daje zadovoljstvo”, govori Dubravko i dodaje da u svakoj mogućoj situaciji razmišljaju o sretnom završetku.

“Uvijek se trudimo tako gledati. I ne budemo ljuti kada vidimo da ljudi katkad naprave glupost. Svjesni smo da ima svega. Razumijemo da su se ljudi otišli spuštati se u špilju, a razumijemo čak i ekipu koja s japankama ode na Velebit. Oni to rade iz neznanja i sigurni smo da si nisu to namjerno napravili. Nama je bedastije kada nas ljudi zovu i govore da su im pobjegle krave, pa nas mole da ih tražimo. Bilo je i takvih suludih situacija”, prisjeća se Dubravko.

Ljudi često, naglašava Dubravko, ne shvaćaju da brdo od 800 metara visine zna biti opasno kao i planina od sedam kilometara. “I često ne razmišljaju da je vrijeme promjenjivo. Evo, recimo, Medvednica je planina od tisuću metara, gledaš je iz grada, pa si misliš da ćeš se ravnati prema svjetlima grada i tako se spustiti. No, mnogi ne znaju da je Medvednica super opasna planina; strma, nepregledna i puna dubokih usjeka. I najopasnije situacije događaju se kada se čovjek precijeni. Recimo, divlje svinje i ostale životinje nisu opasnost jer bježe od ljudi, ali je kretanje ljudi problem”, objašnjava Dubravko.

Dio rata proveli su zajedno na Velebitu

Zanimljivo je da su Dubravko i Darko zajedno bili i u ratu. Kao članovi planinarskog društva odlazili su u smjenama po mjesec dana na Velebit jer su 1991. godine članovi HGSS-a i planinarska društva osnovali Planinarsku satniju Velebit. “Imali smo zimsku opremu, znali smo se snalaziti u tom ambijentu i otada je počelo to držanje Velebita s hrvatske strane. Nas dvojica smo se zajedno priključili satniji početkom 1992. Bili smo mladići od 24, 25 godina”, govori Dubravko.

Za vrijeme rata su na Velebitu bili u ulozi izviđača

Satnija je nastala, govore, nakon što su pomagali u evakuaciji ljudi iz Like na more. “I mi smo bili tu da ih vodimo preko Velebita. Osim toga to je područje bilo jako zeznuto, pogotovo u zimskim i ljetnim mjesecima, ali nama je to bilo najnormalnije jer smo naviknuti na taj ambijent i sve uvjete tamo. Provodili smo dane vani, spavali kao medvjedi u špilji na vrhu Velebita i nekima je to možda izgledalo uvrnuto, ali nama nije bilo loše u tim uvjetima. Sjećam se da je bila hladnoća, vjetar, snijeg, a mi pičimo na skijama”, prisjeća se Dubravko.

Njihova je satnija, govore, radila i obuku vojnih i policijskih specijalca u vrijeme rata, a pomagala je i na druge načine. “Bili smo tamo u ulozi izviđača i to nam nije bilo teško. Mi smo se tamo znali kretati, znali smo kako se obući, kako si napraviti sklonište za spavanje. Ništa nas nije moglo iznenaditi osim tog borbenog djelovanja kojeg nije bilo puno jer smo uglavnom s Velebita gledali položaje neprijatelja i javljali ih zapovjedništvu. No, nažalost poginuo je jedan naš član Ozren Lukić, po kojem smo kasnije nazvali najdublju jamu u Hrvatskoj – Lukina jama”, govori Dubravko i prisjeća se kako su odmah nakon demobilizacije otišli doma presvući se i isti dan krenuli u istraživanje Lukine jame koju su godinu prije otkrili slovački speleolozi.

Taj ‘velebitaški duh’ prenio se i u HGSS’

Kasnije su bili u ekspedicijama po Južnoj Americi i Europi. U Južnoj Americi su proveli dva mjeseca gdje su istraživali spilje i penjali se na vrhove, a snimili su i dokumentarac Velebit u Andama. “Naše planinarsko društvo preko kojeg smo bili na ekspediciji zove se Velebit i zato smo film nazvali tako. S nama je tamo bio i snimatelj Sandi Novak i kad smo se vratili doma odlučili smo se javiti HTV-u i pokazati im dio snimljenog materijala. I tako je nastao taj dokumentarac u tri nastavka”, prisjeća se Dubravko i dodaje da je u planinarskim i speleološkim društvima imao prilike upoznati ljude iz različitih svjetova.

Dubravko i Darko proveli su dva i pol mjeseca na ekspediciji u Andama

“I to je jedno veliko bogatstvo u životu. U tom našem planinarskom društvu Velebit prepoznao sam nešto dobro, neku dobru vibru i nevjerojatno je da ljudi iz totalno različitih svjetova, s različitim zanimanjima i životima zajedno super funkcioniraju. I to se zove velebitaški duh koji se već desetljećima prenosi s generacije na generaciju, a taj se duh, srećom, kroz godine prenio i u HGSS”, kaže za kraj Dubravko.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više