Velike priče

Ovi mladi ljudi izvukli su se iz romskih naselja, studiraju, idu u super škole, rade. Donosimo njihove priče

Za Telegram govore briljantni i hrabri Romi koji svojim djelovanjem žele suzbiti užasnu, sveprisutnu diskriminaciju

'Na prvoj godini bila sam u sobi s cimericom s kojom sam se isprva super slagala. No nakon što sam jednom pričala s mamom na mobitel na bajaškom, pitala me koji je to jezik. Objasnila sam joj cijelu svoju povijest i od tog se trenutka počela potpuno drugačije ponašati prema meni, i u društvu i nasamo...' // Snima Vjekoslav Skledar/Telegram

“Romi jako često ne znaju prepoznati diskriminaciju. Njima su neke situacije već potpuno normalne i ne kuže da je diskriminacija kad, recimo, uđete u dućan i dobijete posebnu pratnju koja vas nadgleda dok kupujete. Normalno im je da pohađaju segregirane, romske razrede i da žive u izoliranim naseljima. Isto tako, Romi se susreću i s diskriminacijom unutar svojih naselja, a da toga nisu svjesni”, govori nam Siniša Senad Musić, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske (RomHR).

Nakon ubojstva u naselju Parag krajem ljeta, zbog čega se mjesecima najavljuje drugi prosvjed protiv Roma u Međimurju, razgovarali smo s mladim ljudima koji svojim djelovanjem pokušavaju smanjiti diskriminaciju te pomoći dodatno marginaliziranim skupinama unutar romskog društva, poput mladih, žena i djece. Ovo su njihove priče.

Matea Lajtman, Severina Lajtman, Marina Horvat, Siniša Senad Musić, Kemal Delić i Diana Musić

Marina Horvat (20)

Odrasla je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Danas je studentica Pravnog fakulteta, živi u Zagrebu i radi kao mentorica s romskom djecom u programu UNICEF-a

Marina Horvat studentica je druge godine prava u Zagrebu Vjekoslav Skledar

“Još kao dijete krenula sam u segregirani romski vrtić. Nisam znala hrvatski jer se u mom naselju priča bajaškim, odnosno starorumunjskim jezikom. Imala sam sreću da sam u osnovnoj školi završila u pokusnom razredu u kojem su izmiješali romsku i neromsku djecu, pa sam vrlo brzo naučila hrvatski.

Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju u Čakovcu. Tamo sam bila jedina Romkinja u razredu. Prvih nekoliko mjeseci to nitko nije znao jer imam hrvatsko ime i prezime, a i svijetle sam puti. Sjećam se da mi je bilo nelagodno reći da sam Romkinja i, kada su moji iz razreda konačno saznali, postojala je nekakva pregrada između nas. Ali je vrlo brzo nestala jer sam bila odlična učenica.

Nakon gimnazije upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu i trebalo mi je vrijeme da se priviknem na veliki grad. Prvi dan sam se izgubila i dobila ZET-ovu kaznu jer nisam znala cvikati kartu. Ništa nisam znala. Osjećala sam se kao vanzemaljac u ovom velikom gradu. Živim u studentskom domu Stjepan Radić i na prvoj godini bila sam u sobi s cimericom s kojom sam se isprva dobro slagala. No nakon što sam jednom pričala s mamom na mobitel na bajaškom, pitala me koji je to jezik. Objasnila sam joj cijelu svoju povijest i od tog se trenutka počela potpuno drugačije ponašati prema meni, i u društvu i nasamo. Počela me drugačije tretirati. Osjećala sam se grozno, pa sam se odlučila preseliti u drugu sobu.

‘Zašto se družiš s njom? Vidiš da ima ciganske naušnice’

U sjećanju mi je ostao i događaj koji sam doživjela sa sedam godina. Od Caritasa smo svi u naselju dobili LGBT naušnice u obliku onih zastavica u duginim bojama i svi smo ih nosili jer druge nismo imali. I zbog toga smo postali dodatno obilježeni. U razredu sam se najviše družila s prijateljicom koja nije bila Romkinja. Igrale smo se tijekom velikog odmora na školskom dvorištu, kada nam je prišla njezina starija sestra i upitala: ‘Zašto se družiš s njom? Pa vidiš da ima ciganske naušnice’. U tom trenutku moja prijateljica se odmaknula od mene i gledala me tužno iz daljine. Druženje smo nastavile samo u razredu, gdje nas njezina sestra nije mogla vidjeti.

Druga diskriminacija s kojom sam se susrela u Čakovcu dogodila se u kafiću Vogel kod autobusnog kolodvora. Sjela sam za stol s mojim sestrama i bratićima. Htjeli smo naručiti piće, a konobarica je rekla: ‘Nema pijače za vas cigane’. Osjećala sam se jako posramljeno. Nisam reagirala jer sam ostala u šoku. Uspjela sam je samo upitati – zašto?. Odgovorila nam je da je dobila naredbu od šefa.

Inače, moja je obitelj morala promijeniti prezime iz Oršuš u Horvat. Bila sam još tada klinka i nisam razumjela što se događa. Moj otac ima završenu srednju školu i htio se zaposliti na građevini. Dugo je tražio posao, no nije ga uspio pronaći i morao je otići u Njemačku. Želio je podići kredit u banci, ali mu ga nisu dali zbog prezimena. I naravno, čim smo ga promijenili, kredit mu je odmah odobren. Ja pak danas razmišljam da vratim svoje prezime.

Bila sam diskriminirana i u romskom naselju

Osjetila sam diskriminaciju i unutar svojeg romskog naselja. Mene općenito ljudi na prvi pogled ne vide kao Romkinju zbog svijetle puti i bilo je Roma koji se nisu željeli družiti sa mnom. Govorili bi mi ‘što se praviš da si Hrvatica?’. Očekivali su da se udam s 15, 16 godina, no ja sam se odlučila za obrazovanje i iskakala sam. Kada sam odlučila upisati Pravo, moji roditelji nisu bili sretni što ću otići od kuće, ali sam to s njima lijepo iskomunicirala, objasnila im da s gimnazijom nemam struku i uvjerila ih da je to najbolji put za mene. I danas su mi najveća podrška.

Nikada se neću odreći svoje nacionalnosti, ali se ne planiram vratiti u romsko naselje. Kod nas se nažalost još uvijek na školovanje gleda na način ‘što se više obrazuješ, to si manje Rom’. I mislim da to treba spriječiti, a ujedno treba bildati romski identitet kod ljudi koji su izašli iz romskih naselja i krenuli se školovati. I zato sam ušla u cijelu ovu priču s Romskom organizacijom mladih. Sretna sam što smo se ovdje okupili i dajemo jedni drugima podršku.

S druge strane suočeni smo i s prosvjedom protiv Roma u Međimurju. Prvi takav prosvjed bio je organiziran u lipnju prije dvije godine i sada mjesecima najavljuju novi. Umjesto toga bilo bi lijepo kada bi bijeli Međimurci zahtijevali od Vlade da osigura normalan život za svoje sumještane, crne Međimurce. Da imaju pristup pitkoj vodi, da ne žive u segregiranom okruženju, da djeca ne pohađaju segregirano obrazovanje, da budu zaštićeni od izrabljivanja, kamatarenja i diskriminacije. Isto tako, važno je osvijestiti ljude da smo i mi Romi Međimurci. Mi tamo živimo generacijama, a doselili smo u 19. stoljeću. Moje prabake, djedovi, roditelji su tamo odrasli i osjećamo se kao Međimurci. To je naš dom. Moj identitet je također međimurski”.
___________________________________________________________________________

Severina Lajtman (18)

Odrastala je u romskom naselju Piškorovec, danas živi u Zagrebu, maturantica je u Umjetničkoj privatnoj gimnaziji i planira upisati Glumu

Severina na jesen ide na prijemni za Akademiju Vjekoslav Skledar

“Piškorovec je jedno od opasnijih i siromašnijih romskih naselja u Hrvatskoj jer živimo izoliranije od ostalih. Okružuje nas gusta šuma i nemamo baš doticaj s vanjskim svijetom. Kada sam krenula u školu u Maloj Subotici, nisam znala hrvatski i išla sam u segregirani romski razred. Nisam imala previše doticaja s neromskom djecom jer su u prijepodnevnom turnusu bila hrvatska, a u poslijepodnevnoj smjeni romska djeca.

U petom razredu osnovne pokazala sam interes za Lidrano i pisanje. Bila sam tri puta na državnom natjecanju, a jedne godine sam proglašena prvakinjom, pa su me u sedmom razredu prebacili u prijepodnevnu smjenu u koju idu uglavnom Hrvati. Tada sam se prvi put susrela s diskriminacijom.

U razredu nas je bilo nekoliko Roma, uglavnom istaknute djece koja su, kao i ja, bila prebačena iz popodnevne u jutarnju smjenu. Djeca u razredu su bila povezana i međusobno su super funkcionirala, ali nas Rome nisu uključivali u svoje razgovore. Potpuno su nas isključili i kao da nam nisu dali da im se približimo. Žalosno je što je većina profesora tu situaciju ignorirala. To me jako boljelo i osjećala sam se manje vrijednom.

Imala sam sreću što sam nastavila školovanje u Zagrebu

Krajem osmog razreda moj profesor Božidar Vadlja, koji me pripremao za Lidrano, razgovarao je sa školskom pedagogicom, pa su mi predložili da upišem gimnaziju u Zagrebu. Pokazali su mi Privatnu umjetničku gimnaziju i bez razmišljanja sam rekla da pristajem. Kako se moji roditelji nisu mogli snaći u svemu tome, kontaktirali su Sinišu iz Romske organizacije mladih Hrvatske.

Ispričali su mu moju priču i svi zajedno su krenuli u akciju skupljanja novca za moje školovanje. Problem su bile financije jer je ta škola skupa, no zaklada Solidarna je tu stala iza mene i odlučila me financirati, a i škola mi je izašla ususret i spustila cijenu. Tako da sam svima jako zahvalna što su me izvukli iz romskog naselja i dali mi priliku kakvu rijetko tko iz mojeg okruženja dobije.

Kada sam se spremala za Zagreb, bila sam jako uzbuđena, ali istovremeno me bilo strah jer nisam znala što očekivati, počela sam i sumnjati u sebe; zapitkivala sam se jesam li dovoljno dobra i hoću li ja to uopće moći. Bila sam zapravo pod velikim stresom. Bojala sam se neprihvaćenosti i nisam ponovno htjela okruženje kao u osnovnoj školi.

Bilo me strah neprihvaćanja. Povukla sam se u sebe

Dolaskom u Zagreb sve je postalo drugačije. Družim se s ljudima, učenici su super i svi su me prihvatili. Na početku se nisam baš snašla. Sve mi se činilo jako veliko i bojala sam se da neću znati doći do škole. Nekoliko puta su me i cimerice iz doma pronalazile po Zagrebu. U učeničkom domu mi je bilo čudno vidjeti sve te ljude na hodniku i bio mi je to baš preogroman zalogaj. Bila sam jako sramežljiva i prvih godinu dana sam često plakala u sobi.

Više nemam problem s tim što sam Romkinja, ne sramim se. Strah od neprihvaćanja je potpuno nestao, no i dalje sam svjesna da postoje predrasude. Pokušavam ih svojim djelovanjem umanjiti. Zato sam se i uključila u romsku organizaciju mladih. Radim kao voditeljica odjela za kulturu i sa Sinišom glumim u predstavi “POGLEDAJME”. To je nagrađivani autorski projekt glumca Romana Nikolića, a govori o životu mladih Romkinja i Roma u Hrvatskoj, te o diskriminaciji s kojom se suočavaju od najranijih dana.

Nakon mature planiram upisati glumu na akademiji u Zagrebu. Svjesna sam da je jako teško upasti na taj faks i to svima, a ne samo meni. Ne znam kakvi su ljudi tamo, ali vjerujem da im neće smetati moje podrijetlo. Nekako se nadam da mi to neće biti minus. Već sam i u školi krenula s pripremama, vidjet ćemo kako će proći prijamni u devetom mjesecu. Nadam se najboljem.

___________________________________________________________________________

Diana Musić (28)

Odrasla je u centru Zagreba i išla u razvikanu osnovnu školu gdje su je mnoga djeca ismijavala zbog siromaštva. Danas je voditeljica odjela za ravnopravnost spolova u društvu u udruzi RomHR

Diana s dečkom Kemalom

“Do svoje 13. godine živjela sam u centru Zagreba. Kod kuće nismo govorili romskim jezikom i uglavnom sam se družila s neromskom djecom. Išla sam u osnovnu školu Izidora Kršnjavog i nitko iz razreda nije ni znao da sam Romkinja.

Moja mama završila je školu za slastičarku, ali je radila u Zavodu za transfuzijsku medicinu kao čistačica. Ne mogu reći da nam je ikada išta nedostajalo. Mama se potrudila da imamo sve, iako je sama podizala nas troje. Prvo loše iskustvo doživjela sam kao djevojčica u nižim razredima osnovne škole, kada je jedna curica u parku na mene bacila smeće jer sam siromašnija od nje. Zadirkivanja su se nastavila i u školi. Požalila sam se mami i ona je otišla u razrednici na razgovor, ali nikada se ništa nije riješilo. Rekli su joj da su to dječja posla.

Prijateljicu i sestričnu udali su s 13 godina

S 13 godina preselili smo na Ferenčicu. Sprijateljila sam se s jednom Romkinjom kojoj je njena mama jednoga dana samo hladno rekla da se mora udati. Ostala sam šokirana, djevojčica je bila moja vršnjakinja. “To su romski običaji”, bio je jedini odgovor.

Kasnije sam doživjela sličnu priču, ali s mojom mlađom sestričnom s tatine strane. I ona je imala 13 godina kada su je udali za mnogo starijeg muškarca. Živjela je s njim deset godina i onda je shvatila što joj se dogodilo. Odlučila ga je napustiti ali to nije bilo nimalo jednostavno. Velik dio romske zajednice ju je osuđivao, a pritom nije završila školu pa joj se bilo još teže snaći među većinskim stanovništvom.

I sama sam doživjela diskriminaciju na poslu

Kroz život sam vidjela da su upravo Romkinje višestruko diskriminirane na području školstva, braka i zapošljavanja. I odlučila sam se baviti tom tematikom. Uključila sam se u Romsku organizaciju mladih i počela raditi kao voditeljica odjela za ravnopravnost spolova u društvu.

I sama sam iskusila diskriminaciju na poslu. Nakon Prehrambene srednje škole, u kojoj nisam imala nikakvih problema, zaposlila sam se u firmi koja je održavala urede. Bila sam u smjeni s kolegicom s kojom sam se dobro slagala sve dok joj nisam rekla da sam Romkinja i onda me krenula maltretirati. Kada sam se požalila šefici, prebacila me u popodnevnu smjenu koju su svi izbjegavali, dakle na neki način sam bila degradirana. Danas radim kao pomoćno osoblje u Dječjoj psihijatrijskoj bolnici u Kukuljevićevoj ulici. I super mi je tamo. Među tim ljudima se nikada nisam osjetila diskriminirano”.

_________________________________________________________________________

Kemal Delić (25)

Odrastao je u romskom naselju u Italiji. Prije tri godine s obitelji se preselio u Zagreb, vrlo je brzo naučio jezik i pronašao stalan posao

“Dvadeset i dvije godine sam živio u kontejnerskom romskom naselju kraj Rima. To je naselje bilo potpuno getoizirano i okruženo šumom. Ondje je živjelo više od dvije tisuće Roma i znalo je biti prilično problematično. U kampu je bilo puno zmija, znale su dolaziti i divlje svinje iz šume. Ljudi su često palili smeće i sve smo to udisali. U jednom trenutku Vlada nam je osigurala prostrane kontejnere u kojima smo živjeli, ali su krovovi bili od azbesta. Nitko nije mario za nas i zbog takvih uvjeta života, izoliranosti i nemogućnosti zapošljavanja, dosta se ljudi okrenuo kriminalu. Puno se kralo i prosilo i, na neki način, taj je geto od ljudi stvorio kriminalce.

Još kao dijete krenuo sam u mješovitu školu. Kasnije sam upisao gimnaziju. Nisam imao nikakvih problema u školi, ali sam se najviše družio s Romima jer su nas Taliani uvijek držali pomalo na distanci. Sjećam se jedne grde situacije koja mi se dogodila. Otišao sam u grad, hodao mirno ulicom, a pored mene su prolazili nekakvi klinci, Romi iz mojeg naselja koje sam poznavao iz viđenja. Ukrali su nekom čovjeku na ulici mobitel.

U jednom trenutku pojavila se policija. Nastao je metež, ulovili su te klince, a kako sam se ja našao u neposrednoj blizini, legitimirali su i mene jer su po boji moje kože zaključili da sam Rom. Ti klinci iz naselja su mogli imati 12, 13 godina i ja sam jedini tamo bio punoljetan. Imao sam tada 19 godina i pokušavao sam im objasniti da jedva poznajem te klince i da sam samo slučajni prolaznik. Nisu me htjeli slušati i govorili su da sam kriv za krađu mobitela.

Zadovoljan sam životom u Zagrebu

Klinci koji su ukrali mobitel počeli su plakati i policija me htjela odvesti u postaju. Mirno sam im ponovio da nemam veze s time, ali mi je jedan od njih rekao da skinem kapu. Kad sam je skinuo, opalio mi je šamarčinu i rekao da nemam pravo reći niti riječ i da zašutim. Na kraju sam završio u policijskoj postaji u kojoj sam proveo preko dvanaest sati bez jela i pića. Pokušavali su mi prišiti tu kaznu jer sam punoljetan. Na kraju su me pustili bez isprike.

Nekoliko godina kasnije moja je obitelj odlučila otići iz Italije. Tata cijeli život prodaje na sajmovima i od ušteđevine je uspio kupiti kućicu u Zagrebu. Kada smo se preselili ovdje, bilo mi je najvažnije naučiti jezik. Učio sam ga pričajući s ljudima i počeo sam raditi za Glovo. Na biciklu sam dostavljao hranu i namirnice i paralelno tražio stalan posao. Uspio sam ga dobiti na građevini i sada radim kao pomoćni radnik. Aktivan sam također i u Romskoj organizaciji mladih i pomažem gdje god mogu. Nakon tri godine u Zagrebu mogu reći da sam konačno zadovoljan svojim životom”.

__________________________________________________________________________

Matea Lajtman (19)

Odrasla je romskom naselju Kvitrovec u blizini Čakovca. Danas živi u Zagrebu i studira na Pravnom fakultetu

Matea je iz Međimurja u Zagreb preselila zbog studija Vjekoslav Skledar

“Naselje u kojem sam odrasla je jako malo, dobro uređeno i nije problematično. Nisam se nikada susrela s diskriminacijom unutar romske zajednice zbog toga što se školujem i mogu reći da se svi u naselju dobro slažemo.

U osnovnu školu išla sam tu kod nas, u selu. Imala sam sreću da nije bila segregirana, pa sam odmah krenula u miješani razred. Bilo nas je troje Roma i u početku ostala djeca nisu bila priviknuta na nas. Nisu htjela sjediti s nama u klupi, niti se družiti pod odmorima. No, to se brzo riješilo jer su učiteljica i školska psihologinja odmah reagirale; objasnile su da ne smije postojati razlika između nas.

Nakon osnovne škole upisala sam srednju ekonomsku u Čakovcu. Oduvijek me zanimalo obrazovanje i nekako se očekivalo da ću se nastaviti dalje školovati. Kada sam upisala pravo, doživjela sam lijepe komentare ljudi u naselju jer studiranje nije tamo baš klasičan put, i to mi je dalo poticaj za dalje.

Na faksu sam upoznala Marinu i još nekolicinu mladih Romkinja i Roma koji studiraju. S obzirom na to da nisam na svojoj koži osjetila diskriminaciju, razgovarajući s njima i slušajući njihove priče odlučila sam se aktivirati, i to baš u odjelu za ravnopravnost Romkinja u društvu”.

____________________________________________________________________________

Siniša Senad Musić (40)

Potpredsjednik je Romske organizacije mladih Hrvatske. I sam je doživio diskriminaciju pri zapošljavanju

Siniša se dugi niz godina bavi problematikom romskih naselja Vjekoslav Skledar

“Ja sam, kao i moja sestra Dijana, odrastao u centru Zagreba. Tu sam se školovao i nikada nisam birao prijatelje prema nacionalnosti. U cijelu ovu priču ušao sam prije osam godina, kada sam na svojoj koži osjetio diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Nakon pobjede na natječaju za jedan posao na razini Zagrebačke županije, nekome je za oko zapelo moje drugo ime Senad.

Već su počeli pisati odluku o mom zaposlenju, ali se onda postavilo pitanje jesam li Musliman? Kada je rečeno da sam Rom, bilo je odlučeno da ne dobijem taj posao jer sam cigić. To me neugodno iznenadilo jer nisam imao pojma da bi to moglo utjecati na zapošljavanje. Nakon toga sam počeo raditi za tada krovnu organizaciju Roma u Hrvatskoj, a 2014. počinjem raditi s Milanom Mitrovićem i pod njegovim vodstvom nastaje ova udruga koja je prije dvije godine promijenila ime u Romsku organizaciju mladih Hrvatske jer smo shvatili da trebamo raditi isključivo s mladima i omogućiti im platformu za sudjelovanje u civilnom društvu.

Ljudi u 21. stoljeću spavaju u šumi u improviziranim šatorima

U Hrvatskoj sam posjetio sva romska naselja od Darde, Vukovara pa sve do Istre. U Međimurju ima čak dvanaest romskih naselja i u pravilu više od 30 posto Roma dolazi s tog područja. I tamo je najveća koncentracija, a samim time i najveći problemi. Tako su, primjerice, Pribislavec, Piškorovec, Kušenec i Parag u dosta lošem stanju i na lošem glasu u Međimurju. No, vidio sam i puno gorih naselja, recimo, u Zagrebu su to Vrtni prug i Struge, naselja bez struje i vode.

Kada sam prvi put došao u naselja kod Delnica, ostao sam potpuno šokiran. Ljudi su spavali u improviziranim šatorima, kamp kućicama ili na otvorenom u šumi. I takva romska naselja imaju potpuno drugačije probleme. Primjerice, kada zimi napadne snijeg do koljena ili kada se pojavi medvjed ili medvjedica s malenima.

Djeca su daleko od škole. Nemaju naravno vodovod, pa kroz šumu moraju do izvora po vodu za piće, pranje i kuhanje, a možete zamisliti kako se vani suši veš na -15 stupnjeva. Oskudijevaju i s hranom, pa uglavnom beru bilje. I to je život u 21. stoljeću.

Izlaz iz romskog naselja je obrazovanje, koje je teško dostupno

Pričajući s Mateom, Marinom, Severinom i ostalima koji su kroz obrazovanje uspjeli napustiti svoja naselja, svi govore istu stvar – da se više ne žele vratiti. Ista stvar je i s mladima koji, ako uspiju dobiti kredit za kuću sele van naselja. Meni je žao djece koja ne uspiju dobiti obrazovanje i to se najčešće odnosi na one koji idu u segregirane škole. I onda se događa da ih nakon četvrtog razreda pitate jesu li se ikada susreli s neromskom djecom ili jesu li ikada bili na njihovom rođendanu, odgovor nikada nije potvrdan.

U Hrvatskoj ima svega 25 tisuća Roma i nikome nije u interesu da ih se integrira u društvo. Trenutno je obrazovanje jedini izlaz iz naselja. No, u pravilu neromskim ali čak i romskim političarima, to nije u interesu jer je lakše manipulirati skupinom nisko obrazovanih ljudi, koji su veoma siromašni i od kojih mogu jeftino dobiti po nekoliko stotina ili tisuća glasova ako im u naselje uvedu struju i vodu ili urede igralište. I to im je najjednostavnije jer znaju da će obrazovani ljudi tražiti programe. I zato mi pokušavamo što više raditi s mladima i djecom. Kroz razne projekte preko kojih se financiramo pomažemo im kod obrazovanja i integracije u društvo”.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu