Ovo je tekst koji je dobio Pulitzera: Zašto se i vama može desiti da zaboravite dijete u vrućem autu

---

Optuženik je bio golem čovjek, imao je preko 120 kila, a zbog težine srama i tuge koju je nosio, djelovao je još krupnije. Skvrčio se u tvrdom drvenom stolcu koji ga je jedva držao i tiho jecao trošeći maramicu za maramicom. Noga mu se nervozno drmala pod stolom. U sudnici je, u prvoj klupi za javnost, sjedila njegova žena, odsutno vrteći vjenčani prsten na ruci. Atmosfera je bila kao u grobnici.

Svjedoci koji su se izmjenjivali, oprezno su prepričavali događaje. Medicinska sestra s Hitne ridala je dok je opisivala kako se optuženik ponašao kada su ga policajci doveli na njezin odjel. “Bio je doslovno katatoničan”, prisjećala se, “čvrsto zatvorenih očiju ljuljao se naprijed-nazad, zaključan u nekom svom, drugima nedokučivom mučilištu”.

Nije govorio, dugo, sve dok mu se medicinska sestra nije posve približila i uhvatila ga za ruku. “Ne želim da me sedirate”, rekao joj je. “Ne zaslužujem predah od boli. Želim je osjetiti do kraja i onda umrijeti”.

Devet sati privezan u sjedalici

Na sudu u Virginiji bio je optužen za ubojstvo iz nehaja. Tijekom sudskog postupka nije trebalo utvrđivati nikakve činjenice, sve je bilo jasno. Miles Harrison, tada 49-godišnjak, bio je srdačna osoba, marljiv poslovni čovjek koji se bavio nekretninama, i topao, savjestan otac. Sve do jednog ljetnog jutra kada je – zaokupljen problemima na poslu i pozivima na mobitel – zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Maleni je u autu umro, gotovo devet sati privezan u autosjedalici na uredskom parkiralištu u Herndonu, usred opake srpanjske vrućine.

Bila je to neobjašnjiva, neoprostiva pogreška, no je li to bio i zločin? To je pitanje o kojem će odlučiti sud.

U jednom trenutku, kada je sudac odredio stanku, Harrison se nesigurno podigao na noge i vidio pred sobom ljude. Oni su svjedoci njegove sramote. Taj krupni muškarac tada je pognuo pogled, malo se zanjihao dok ga netko nije uspravio, i onda izdahnuo u zaglušujućem falsetu: “Siroto moje dijete!”.

Troje ljudi koji dijele prošlost

Suđenje u Virginiji trajalo je tri dana. Cijelo to vrijeme u kutu sudnice su, ne odvajajući se, sjedile dvije žene koje su morale satima putovati da bi tamo dospjele. Za razliku od gotovo svih ostalih prisutnih, one nisu bile ni obitelj ni susjede ni bliske prijateljice čovjeka kome se sudilo.

***

“Donji dio tijela bio je crven do crveno-ljubičastog…”. Dok je vještak izgovarao najmučnije detalje, dvije žene iz kuta još su se jače stisnule jedna uz drugu. “Trbuh je pozelenio… Autoliza organa… Ono što nazivamo proklizavanjem kože…”. Mary, starija i niža od njih dvije, počela je drhtati. Lyn, mlađa, viša i s dugom narančastom kosom, obgrlila ju je jednom rukom preko ramena, drugom oko tijela. Kada je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks potiho su napustile sudnicu, ne svraćajući pažnju na sebe. Nisu, realno, htjele biti tamo ali su se osjećale dužnima prema optuženiku i, na puno kompliciraniji način, prema samima sebi.

Bila je to u najmanju ruku neobična situacija. Na istom se mjestu našlo troje ljudi koji dijele istu, razarajuću prošlost. Sve troje slučajno su ubili svoje bebe na identičan, većini nerazumljiv način.

“Smrt zbog hipertermije”, tako se to službeno zove. Kada se dogodi maloj djeci, činjenice su uglavnom slične: Inače brižan roditelj, pun ljubavi, jedan dan bude zaokupljen poslom, ili rastresen, ili nečime uznemiren, ili ga zbuni promjena uobičajene rutine i on jednostavno – zaboravi svoje dijete u autu. To se u Americi dogodi 15 do 25 puta svake godine.

Jedna važna napomena: ove slučajeve treba striktno razlikovati od čistog nemara ili izopačene ležernosti zbog koje neki roditelji namjerno ostave dijete da ih čeka u autu dok, primjerice, obavljaju šoping. Ljudi o kojima pišemo su, zbog čudnih procesa u mozgu, doista uvjereni da im je dijete na sigurnom.

Tko uopće može zaboraviti dijete?

Prije 20 godina, takve situacije bile su rjeđe, ali onda su studije pokazale kako je sigurnije da dječje sjedalice budu na stražnjim sjedalima, pa onda – zbog još više razine sigurnosti – da je najbolje da beba bude okrenuta prema otraga. Je li itko pritom razmišljao da je bebe tako teže vidjeti? Ali tko bi i mogao kriviti znanstvena istraživanja o sigurnosti?

Kakva to osoba uopće može zaboraviti vlastito dijete? Pa, pokazali su slučajevi: Bogati ljudi. I siromašni, i oni iz srednje klase. Roditelji svih dobi i nacionalnosti. Mame jednako često kao tate. Događa se to kronično zvrkastim osobama i fanatično organiziranima, doktorima znanosti i jedva pismenima. U zadnjih godina u Americi se to desilo stomatologinji. Poštanskom službeniku. Socijalnoj radnici. Policajcu. Računovođi. Vojnikinji. Električaru. Protestantskom duhovniku. Rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinskom radniku. Pizza chefici. Dogodilo se to pedijatrici. I nuklearnom fizičaru.

Detalji u svakom od ovih slučajeva povremeno malo odstupaju jedan od drugoga, ali uvijek je tu jeziv trenutak kada roditelj shvati što je napravio ili napravila, najčešće nakon poziva supružnika ili nekoga iz vrtića. Nakon toga slijedi mahniti sprint do auta. A ono što u autu čeka, najgora je stvar na svijetu.

Ugasio alarm i vratio se poslu

Svaki individualni slučaj pritom ima vlastiti, jeziv potpis. Jedan tata parkirao je auto kraj parka u kojem se baš održavao sajam i, dok je otkrivao tijelo svog mrtvog sina, netko je pored njega veselo svirao klarinet. Drugi muškarac, koji je htio brzo okončati stvari, pokušao je oteti pištolj policajcu koji je stigao na mjesto događaja. Neki ljudi, među kojima je Mary Parks iz Blacksburga, vozili su poslije posla do vrtića kako bi pokupili dijete, uvjereni da su ga tamo jutros ostavili. Ni u jednom trenutku nisu primijetili truplo na zadnjem sjedištu svog auta.

Tu je i muškarac iz Chattanooge u državi Tennessee koji mora živjeti s ovime: sigurnosni sustav u njegovom autu primijetio je kretanje i palio alarm, tri puta tijekom tog vrućeg jutra. On ga je čuo, no kad god bi pogledao kroz prozor na parkiralište, vidio je da mu je auto na sigurnom i da se nitko ne mota oko njega. Pa je svaki put daljinskim upravljačem ugasio alarm i mirno nastavio raditi.

***

Vjerojatno ne postoji čin ljudskog propusta koji izaziva toliko polemika o zločinu, pravdi, kazni i milosrđu. Prema američkim statistikama, tamošnje pravosuđe u 40 posto slučajeva zaključi da je smrt djeteta bila strašna nesreća, pogreška u pamćenju koja počinitelju ionako doživotno nosi kaznu kakvu ni jedan sud ne bi mogao dosuditi, pa se nakon istrage ni ne podiže optužnica. No u ostalih 60 posto slučajeva – raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući na njih identične zakone – vlasti zaključuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška, da se taj čin mora tretirati kao teško kazneno djelo koje zahtijeva strogo procesuiranje.

‘Meni se to ne može dogoditi’

Pet dana prije nego je Miles Harrison zaboravio svog sinčića na parkingu u Herndonu, sličan se događaj zbio nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu, Andrew Culpepper, električar iz Portsmoutha, pokupio je svoje dijete kod roditelja. Odvezao se doma, ušao u kuću i zaspao, zaboravljajući na sina koji se uskoro skuhao u autu.

Miles Harrison je optužen za kazneno djelo, Culpepper nije. U oba slučaja, odluka je bila samo na jednoj osobi. U slučaju krupnog Harrisona, optuženika s početka ovog teksta, odlučio je državni odvjetnik Ray Morrogh. Nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za ubojstvo iz nehaja, objasnio je zašto je to učinio: “Kada imaš djecu, imaš dužnosti. Ja sam vrlo čvrst u zaštiti dječje sigurnosti”.

Tužitelj Morrogh i sam ima dvoje djece. Novinari su ga pitali može li zamisliti da se takva stvar ikada dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu i onda, deset minuta kasnije, kazao: “Moram reći da se meni ovo ne može dogoditi. Ja sam vrlo oprezan otac”.

Slike privođenja u novinama i na TV-u

U Portsmouthu je pak državni odvjetnik Earle Mobley odlučio da neće podići optužnicu protiv tate Culpeppera. Koliko god tragična smrt djeteta bila, rekao je Mobley, policijska istraga pokazala je da to nije bio zločin jer nije bilo namjere. Culpepper se nije bezosjećajno kockao s djetetovim životom; on je zaboravio da mu je dijete tamo. “Bilo bi jednostavno prebaciti dvojbu na porotu, ali to nije ispravno”, kazao je državni odvjetnik, rezolutno braneći svoju odluku da ne podiže optužnicu za ubojstvo.

“Ja nisam prilično siguran da sam donio ispravnu odluku”, kazao je i dodao: “Ja sam potpuno siguran da sam donio ispravnu odluku”.

Dakle, nakon smrti svog sina, Andrew Culpepper otišao je kući, da pokuša preživjeti ostatak života s teretom toga što je učinio. Miles Harrison morao je na sud. Slika njegovog privođenja bila je u novinama i na televiziji, s ukletim, ogoljenim pogledom kakav ti roditelji uvijek imaju.

Uzeo je skupog odvjetnika. Nakon mjeseci pripreme, počelo je suđenje. Pred sudom je ispričana cijela priča; Harrison i njegova supruga bili su bračni par u kasnim 40-ima, bez djece. Očajnički želeći postati roditelji, triput su otišli u avionom u Moskvu, pa na 10-satni put vlakom do zabitog ruskog sirotišta iz kojeg su konačno uspjeli posvojiti 18-mjesečnog sina. Izvukli su ga iz kreveta koji je rijetko smio napuštati i odveli ga kući u Ameriku.

Čovjek kojem ionako ništa nije ostalo

Harrisonova susjeda svjedočila je na sudu kako je bilo dirljivo gledati novog tatu dok se, na travnjaku pred kućom, satima igra sa sinom. Harrisonova sestra je prepričavala kako je bračni par tjednima pokušavao pronaći idealan vrtić za dječaka kojem je trebala posebna pažnja kako bi se oporavio od posljedica brutalne stege pod kojom je prvih 18 mjeseci živio.

Odsutnog pogleda ali smirena, Harissonova supruga Carol opisala je telefonski razgovor koji je vodila s mužem nekoliko trenutaka nakon što je shvatio što je učinio. Javila mu se iz autobusa kojim se vraćala kući s posla. Bilo je to, opisala je, nerazgovijetno vrištanje.

Okružni sud na kraju je Harrisona oslobodio krivnje. “Nije bilo zločina”, objašnjavao je sudac, izgovarajući identične riječi kojima je tužitelj Mobley obrazložio zašto nije podigao optužnicu protiv Culpeppera. Na izricanju presude, Harrison je dahtao i jecao. Pokušao je ustati, ali on je već ionako bio čovjek kojem ništa nije ostalo. Noge su mu zadrhtale i stropoštao se na pod.

Ni incident nije dovoljno dobra riječ

***

OK, ako nije ubojstvo iz nehaja, što je? Nesreća? “Ne, to nije dovoljno dobra riječ”, kaže Mark Warschauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju, profesor na sveučilištu California u Irvineu. “Riječ nesreća zvuči kao da se taj događaj mogao spriječiti, a incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalno”.

Warschauer je specijaliziran za upotrebu laptopa u opismenjavanju djece. U ljeto 2003. vraćao se u ured s paze za ručak i vidio masu ljudi oko nekog parkiranog auta. Policija je šipkom razbila prozor. Tek kad se približio, Warschauer je shvatio da je to njegov auto. Toga jutra zaboravio je ostaviti svog 10-mjesečnog sina Mikeya u jaslicama. Mikey je bio mrtav.

Warschauer nije bio optužen, ali je mjesecima promišljao kako da se ubije. Postepeno, kaže, nestaje poriv za suicidom, kad već ne nestaju očaj i krivnja. “Nedostaje nam prava riječ za ovo”, kaže. I, dodaje, moramo razumjeti zašto se to događa ljudima.

‘Pamćenje je stroj koji nije savršen’

Pokušao je to objasniti David Diamond, profesor molekularne psihologije sa sveučilišta u Južnoj Floridi. “Naše pamćenje je stroj”, kaže, “i nije savršen”. Naš svjesni um slaže stvari prema važnostima, no na staničnoj razini, naše pamćenje to ne čini. “Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobitel, potencijalno ste sposobni zaboraviti i svoje dijete”, tvrdi.

Diamond je autor znanstvenog istraživanja kojim se bavio presijecanjem osjećaja, stresa i pamćenja. Otkrio je da u nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sustava; primitivnog dijela mozga koji je dizajnom star kao dinosaur i zato je nepažljiv, neanalitičan, glup.

Dovoljna je mala promjena u rutini

Diamond je stručnjak za pamćenje s lošim pamćenje. Nedavno je, vozeći se u neki shopping centar, shvatio da mu je unučica zaspala na zadnjem sjedištu. Sjetio se da je mala tamo samo zato što mu je supruga, koja je sjedila na suvozačevom mjestu, spomenula dijete. Diamond shvaća što se moglo dogoditi da je bio sam s malom u autu i – shvaća točno zašto.

Ljudski je mozak, kazao je, veličanstven, ali sklepan uređaj, u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede na vrhu hrpe smeća, svojevrsnih prototipa mozgova, koje koriste niže vrste. Na vrhu uređaja su najpametniji i najokretniji dijelovi; prefrontalni korteks, koji razmišlja i analizira, i hipokampus, koji stvara i zadržava naše neposredne memorije. Na dnu su bazalni gangliji, gotovo identični kao mozgovi guštera, koji kontroliraju dobrovoljne, ali jedva svjesne pokrete.

Diamond kaže da u situacijama u kojima su potrebne poznate, rutinske motoričke vještine, čovjek pretvori bazalne ganglije u neku vrstu pomoćnog autopilota. Kad prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš put do posla, iznimno su efikasni u upravljanju automobilom. Zato ćete ponekad uspješno voziti od točke A do točke B, bez točnog sjećanja ceste kojom ste prošli, zavoja koje ste napravili i okoliša koji ste gledali.

Je li roditelj bio brižan? Nevažno

Ova podjela poslova u mozgu, objašnjava Diamond, najčešće funkcionira savršeno, poput simfonije. “No, to se ponekad pretvori u Uvertiru 1812, topovi preuzmu i dominiraju”. Kada je laboratorijske štakore izložio mačkama, i kasnije mjerio njihovu moždanu aktivnost, uvidio je da stres može oslabiti više funkcije mozga, dajući priliku bazalnim ganglijima da ih počnu tlačiti. Istu je stvari primijetio, kaže, u slučajevima smrti beba u autima.

Koliko je netko bio brižan roditelj prije ovog događaja, posve je nevažno. “Riječ je o stresu, emocijama, nedostatku sna ili nekoj promjeni u rutini. Ili kombinaciji svega toga. Tada bazalni gangliji pokušavaju činiti ono čemu služe, a svjesni je um preslab da im se odupre. Tada se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno prepišu jedan po drugome, kao kod kompjutorskog programa. Ako se memorijski krug ponovno ne pokrene – ako dijete ne zaplače ili ako vam supruga ne spomene da je straga – gotovo je.

Radeći na ovom tekstu, novinar Washington Posta razgovarao je i s Janette Fennell, bivšom marketingašicom koja je pokrenula udrugu Klinci i auti. Na zidu u njezinom uredu visi kolaž fotografija na kojima djeca ponosno stoje s ispruženim prstićima i pokazuju: “Ja imam 2 godine!”, ili “Ja imam 3!”. Većina fotki snimljena je tijekom njihovih zadnjih rođendana.

Poraz pamćenja, ne poraz ljubavi

Janette Fennell razgovarala je s mnogim roditeljima iz “slučajeva hipertermija”, mnogi od njih danas rade za njezinu organizaciju. Za nju obično prvi put čuju noću, kada neispavani manijakalno guglaju tražeći signal da postoje i drugi koji su prošli isti pakao i nekako preživjeli.

Generalna percepcija o tim roditeljima posve je pogrešna: to su uglavnom brižni roditelji, oni kupuju zaštite za utičnice i sigurnosna vratašca da im se djeca ne bi ozlijedila. “Ti slučajevi zaboravljanja su porazi pamćenja; ne porazi ljubavi”. Mnogi kažu: ‘OK, mogu shvatiti da zaboraviš na dijete dvije minute, ali ne osam sati”. No pritom ne razumiju kako je roditelj posve uvjeren da je ostavio bebu u vrtiću. Posve je spokojan da je zbrinuta i nema razloga za brigu ili provjeravanje gdje je.

Najgori slučaj za koji sam čula…

Fennell je uvjerena da podizanje optužnica protiv roditelja kojima se ovo dogodilo nije samo okrutno nego je i besmisleno: “Neće strah od sudskog progona spriječiti druge roditelje da učine to isto”. Rješenje je, smatra, u podizanju sigurnosti djece u autima i osvještavaju javnosti da se takve stvari mogu dogoditi”.

Koji je najgori slučaj za koji je čula?
“Ne bih baš odgovarala na to pitanje…”, kaže.
A onda pogleda u stranu i procijedi: “Curica koja si je iščupala svu kosu prije nego je umrla”.

Fennell se bori da se u autoindustriju kao standard uvedu senzori s alarmom koji se pali ako je dijete u sjedalici kad se ugasi motor. Nije uspjela iz nekoliko razloga, a smatra da je glavni vrlo jednostavan: “Ljudi misle da se to njima ne može dogoditi”.

‘Užasne stvari ne događaju se nasumice’

***

“Ovo je slučaj čistog zla i nemar najgore vrste… On zaslužuje smrtnu kaznu”.
“Pitam se je li ovo bio njegov način da poruči ženi kako zapravo nije htio imati dijete”.
“Bio je prezauzet ganjanjem provizije. To pokazuje koliko su izopačeni ljudi koji se bavi nekretninama”.

Ovo su neki od komentara pod tekstom u kojem je Washington Post 2008. izvijestio o okolnostima smrti sina Milesa Harrisona. Komentari su tipični, isti se pojavljuju ispod svakog teksta o ovakvim slučajeva, iz godine u godinu.

Ed Hickling vjeruje da zna zašto ljudi ostavljaju takve komentare pod člancima. On je klinički psiholog iz Albanyja koji je godinama proučavao posljedice fatalnih automobilskih nesreća za vozače koji ih prežive. Kaže da javnost često neshvatljivo oštro osuđuje vozače i kada je očito bila riječ o nesreći, pa čak i onda kad oni nedvojbeno nisu bili krivi.

Zašto toliko demoniziramo roditelje

Ljudi, govori Hickling, imaju snažnu potrebu stvoriti i održavati narativ za svoj život, u kojem svemir nije neumoljiv i bezdušan. Žele biti uvjereni da se užasne stvari ne događaju nasumice i da se katastrofa može izbjeći, ako ste pažljivi i odgovorni.

U slučajevima hipertermije, vjeruje, roditelji su demonizirani iz sličnih razloga. “Ranjivi smo, ali ne želimo na to podsjećati. Želimo vjerovati da je svijet razumljiv, da ga možemo držati pod kontrolom i da nam ne prijeti. Da će nam, ako slijedimo pravila, biti dobro. Dakle, kad se takve stvari dogode drugim ljudima, trebamo ih staviti u različitu kategoriju od one u koju mi spadamo. Ne želimo im sličiti, a činjenica da bismo im mogli sličiti previše je zastrašujuća. Dakle, oni moraju biti čudovišta”.

Javna agonija i nakon presude

***

Novinar Washington Posta našao se s Milesom Harrisonom u lokalnom Starbucksu. Harrison je uzimao salvetu po salvetu i brisao si oči: “Tako sam strašno povrijedio svoju ženu. Zahvaljujući nekim čudesnim odlikama njenog karaktera, oprostila mi je. I zbog toga se osjećam još gore. Jer si ja ne mogu oprostiti”.

Harissonova javna agonija nastavila se i nakon što ga je sud oslobodio krivnje. Fotografija njegova uhićenja bila je opet u medijima, nakon što je rusko ministarstvo vanjskih poslova poslalo protestnu notu zbog neosuđujuće presude, uz prijetnju da će prekinuti program usvajanja koji imaju s Amerikancima. Bio je to svojevrsni međunarodni incident.

Harissonu su trebali mjeseci da se odvaži na razgovor s novinarom Washington Posta. “Molim se da mi ruski građani oproste”, kazao mu je kada su se konačno našli. “U ovoj zemlji postoje dobri ljudi koji zaslužuju djecu, a u Rusiji postoje djeca koja trebaju roditelje. Molim vas, nemojte kažnjavati sve zbog moje pogreške”.

‘Ona zbog mene nije mama’

Harrison je katolik. Nekoliko tjedana nakon što mu je umro sin, vratio se u svoju crkvu. Svećenik i župljani pustili su da žaluje sam, a onda ga je svećenik nakon jedne mise zagrlio i šapnuo mu u uhu: “Uvijek ću biti tu za tebe”. Bilo je to u crkvi sv. Franje u Purcellvilleu. Svećenik se zvao Michael Kelly. Dok se u novogodišnjoj noći vozio usred oluje, stao je da pomakne drvo koje je palo i zakrčilo cestu. Dok ga je pokušavao odgurati, na njega se srušilo drugo stablo i velečasni je poginuo.

Harrison ne zna što da misli o tome; raspalo se sve što je njemu bilo važno. “Osim, nekim čudom, mog braka”, kaže. Carol i Miles Harrison ostavili su Chaseovu sobu točno kakva je bila. “Ponekad zajedno gledamo njegove slike”, priča Harisson, “i onda je vidim kako plače. Pokušava sakriti suze od mene, ali ga ih vidim i onda me strefi jeziva krivnja i bol”.

Harrison kaže da zna kako nije izgledno da će njemu i Carol ikada više dopustiti da usvoje dijete. Dok to izgovara, polako se naginje naprijed, glas mu se prolomi u jecajući falset, identičan kao onoga dana u sudnici: “Ona zbog mene nije mama”, krikne.
U Starbucksu se počnu okretati glave.
“A bila bi najbolja mama na svijetu”.