Preseljenje iz Zagreba na selo došlo je, govori, spontano nakon godina i godina planinarenja po Alpama, Dolomitima, i Velebitu. No, krenuli smo s pričom o djetinjstvu u Livanjskom polju gdje je Edo proveo svojih prvih deset godina.

Djetinjstvo je proveo kao nomad

Navikao je Popović na nomadski život još kao klinac početkom šezdesetih godina kada se s roditeljima selio po livanjskim selima. “Moj otac Jakov bio je učitelj. U to se vrijeme radilo veliko opismenjavanje, a on je radio po školama gdje god je bilo potrebno”, govori. Živjeli su u školskim stanovima, a dane je provodio vani, u prirodi.

“Bilo je to lijepo djetinjstvo i žao mi je da tako nešto nisam mogao priuštiti našem sinu Svenu. Bili smo potpuno slobodni. Livanjsko polje, rijeke u kojima smo se ljeti kupali. Danas, kad razmišljam o tome, najviše pamtim taj nevjerojatan osjećaj slobode i to ogromno prostranstvo”, prisjeća se.

No, s deset godina Edo napušta livanjski kraj i seli s mlađom sestrom kod bake u zagrebačku Donju Dubravu. “Kod nas je uvijek sve malo dubilo na glavi. Mi smo pomalo neobična livanjska obitelj”, smije se i objašnjava da nije tata otišao raditi u Njemačku nego mama. “Vjerojatno nije htjela ostariti u Livnu seleći se iz sela u selo, pa je 1968. potegla za Njemačku. Otišla je tamo raditi. Iako je imala svega osam razreda osnovne škole ona je oduvijek bila poduzetnija. Bila je jedna vrlo praktična žena”.

Preseljenje u Zagreb teško mu je palo

Preseljenje u Zagreb bio mu je popriličan šok, iako Dubrava tada još nije imala značajke grada. “Valjda me šokiralo to što sam došao iz prostranstva u te skučene ulice, u ta dvorišta, a i mojim vršnjacima je bilo urnebesno smiješno što sam pričao ikavicom”. Bilo je, kaže, i podbadanja u školi.

“Sjećam se jedne scene koju opisujem i u zadnjem romanu. Bio je taj klinac, bully, koji me svaki dan čekao ispred škole i govorio da će me premlatiti. Bilo me jako strah. Kad ostanete bez oslonca i kad vas presade u nepoznato, ne osjećate se nimalo ugodno”, objašnjava Edo koji je tada na sve moguće načine pokušavao izbjeći sukob. No, kako ga je ovaj svaki dan čekao ispred glavnih školskih vrata, Edo je bježao kroz prozor učionice na drugu stranu.

Iskustvo Donje Dubrave naučilo ga je uzvratiti

“Jednom me pročitao, dočekao ispred pravog prozora i nisam imao kuda. On nije znao onu taktiku da se neprijatelju treba pustiti prolaz za uzmak, a ja nisam imao izbora, pa sam se potukao s njim. Poslije su me skidali s njega sve dok nisam iznemogao i tako se situacija riješila. Više me nitko nije taknuo”, prisjeća se Edo naglasivši da nije nasilan tip koji rješava stvari nasiljem, ali to ga je iskustvo Donje Dubrave naučilo da ne može uvijek uzmicati.

“Taj put sam izbjegavao sukob, bježao, uzmicao, i nije pomoglo, nije rješavalo problem. Ne možete cijeli život bježati, uzmicati, okretati glavu. Siledžijama se ponekad valja i suprotstaviti, uzvratiti udarce. Zbog toga sam, vjerojatno, u ratu sudjelovao kao pješak HV-a. Iz istog razloga kasnije, kao aktivist Prava na grad, Kulturnjaka i Zagreb je naš, pružao sam otpor jednoj drugoj vrsti nasilja i agresije, nasilju nad javnim dobrom i javnim novcem i agresiji na kulturu i kulturne institucije. Nisam stanovnik kule bjelokosne, ne zabijam glavu u knjige i rukopise, ne mogu biti pasivni promatrač. Kojiput je dobro ostaviti knjigu i uzeti praćku u ruke, ako tako mogu reći“, govori Edo.

Želio je u gimnaziju, a upisali su ga u Tehničku školu

Nakon tri godine iz Dubrave seli s bakom i ujakom na Kraljevac iznad Britanca, a osmi razred završava u školi na Jabukovcu. “Tako da sam zapravo do kraja osnovne promijenio pet adresa stanovanja i tri škole”, govori Edo i dodaje kako je to vjerojatno utjecalo na njega kasnije.

“Mijenjao sam poslije novinske redakcije u kojima sam radio i to najčešće ne zato što sam bio nezadovoljan nego zato što se pretvaralo u rutinu i moguće da je to posljedica tog mojeg lutalačkog, nomadskog načina života u djetinjstvu. Moji djedovi su bili stočari nomadi ili polunomadi, otac je bio nomad učitelj i sad kad gledam moguće da je to razlog”.

Nakon osnovne škole upisuje Strojarsko tehničku školu u Klaićevoj, iako je želio u gimnaziju. “Moji su željeli da upišem tehničku školu, što je bila gadna pogreška jer sam već s pet godina počeo pisati neku smiješnu poeziju i jako sam puno čitao. Iz tog zadnjeg sela u kojem smo stanovali pješačio sam četiri kilometara do gradske livanjske knjižnice i bilo mi je to kao da sam došao u Eldorado”, smije se Popović.

No, danas kada gleda na to, smatra da nije puno izgubio s tehničkom školom. “Radili smo na praksi, imali smo u podrumu škole radionice, lijevali smo željezo, radili na tokarskim strojevima, na brusilicama”, prisjeća se. Kasnije je odlazio i na praksu u tvornice. “I, evo, zapravo tek sada o tome prvi put razmišljam. Bio je to izravni dodir sa životom. OK, izgubio sam nešto na obrazovanju, izgubio sam latinski jezik recimo, ali dobio sam nešto što u gimnaziji nikada ne bih dobio”.

Danas mu je žao nije završio faks

Sa sedamnaest godina čekalo ga je još jedno preseljenje. “Mama je kupila ovaj stan u Utrinama, a tata se dočepao Zagreba, pa sam s njim živio sve dok se nije umirovio i otišao mami u Njemačku”. S tatom je, kaže, imao dobar suživot. “Poznavao je sve moje prijatelje, sve moje djevojke koje su prolazile ovuda. Ujutro ih je pratio van, kuhao im kavu, razgovarao. Čuo bih ga iz svoje sobe kako govori: ‘Ja sam Jakov Popović, kako ste, hoćete kavu?’. Bio je uvijek ljubazan s tim mojim studentskim ljubavima”, prisjeća se.

Nakon srednje škole dvoumio se između PMF-a i Filozofskog. Na kraju se ipak odlučio za komparativnu književnost i jugoslavistiku. Komparatistiku je diplomirao, ali je napustio studij jugoslavistike s kojim otpočetka nije bio zadovoljan.

“Neko vrijeme sam mislio da ću se vratiti i završiti jugoslavistiku, ali nisam vidio previše koristi od toga. Nisam mislio ganjati znanstvenu karijeru, niti raditi u školi, a već sam tada pisao kratke priče”, govori i dodaje da danas ne bi odustao. “Nije mi žao što nisam završio taj fakultet, nego što nisam dovršio posao i to me nekada žulja. I četrdeset godina poslije znam si reći ‘pa mogao si to završiti da nemaš iza sebe nekih nedovršenih poslova”.

‘Zvali su nas hašomani zbog duge kose’

Studentski i društveni život u to doba Edo opisuje kao odlično razdoblje. Izlazilo se u Big Ben, kasnije u Jabuku. “Postojao je i Saloon, ali nije bilo šanse da nas puste unutra jer smo nosili tenisice i imali duge kose. Zvali su nas hašomani, bili smo zapravo poprilično uniformirani; nosile su se levisice i levis košulje, na nogama adidasice, kasnije starke. Mojem društvu i meni Saloon nije ni bio privlačan, ušao sam nekoliko puta u taj klub, posljednji put kad je bio Poletov party za petstoti broj, ili tako nekako”, prisjeća se.

U srednjoj su odlazili uglavnom u Turist u Masarykovoj. “Bio je to pajzl gdje se posluživala klopa i samo su tamo puštali nas čupave. Izlozi su bili masni od pare od kuhanja, ali tu smo jedino mogli naručiti jednu porciju tjestenine na dvoje li troje i satima sjediti ili se ljubiti, recimo…”.

Nije u prvoj polovici sedamdesetih u Zagrebu bilo previše mjesta za izlazak mladih, govori. Postojala je Gradska kavana u kojoj su konobari prema klincima bili neljubazni i Match ball, elitno mjesto gdje nisu smjeli ni prići. „Bili smo rokeri, slušali smo tada Sweetovce, Sladeovce, Zeppeline. Ja sam donosio ploče iz Njemačke, a inače se po njih išlo u Trst, pa smo ih međusobno čendžali”, prisjeća se Edo.

Izdavao je priče i radio u pilani

U vrijeme studiranja povremeno je odlazio mami u Njemačku gdje je radio dobro plaćene fizičke poslove. Radio je tako po pet, šest tjedana u komadu u pilani ili na baušteli, a ovdje je počeo objavljivati svoje priče. Surađivao je i sa Studentskim listom gdje je uglavnom pisao književne kritike. Kasnije je, osamdesetih, radio u Poletu. Svoju prvu priču objavio je u Komparatistu. “To je bio mali, smiješni, studentski časopis, ali ja sam bio toliko ponosan kao da sam dobio Nobela”, govori.

Prvi roman Ponoćni Boogie izlazi mu 1987., a do tada je priče objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Republici i Quorumu u čijem je osnivanju i sam sudjelovao. Bavio se dugo i novinarstvom, a najljepših pet mjeseci u medijima bilo mu je, govori, u Vjesniku u srijedu (VUS).

“Bilo je to 1991., Marijan Jurleka je bio urednik. Komunisti su tada pustili novine iz ruku, a nacionalisti, odnosno HDZ to nije zgrabio i tako smo nekoliko mjeseci imali potpuno otvorene ruke”, kaže Popović koji je kasnije radio u još nekoliko redakcija, a najdulje se zadržao u Globusu i Jutarnjem listu. U ratu je kao ratni reporter izvještavao s hrvatskih i bosanskih ratišta.

Gotovo cijeli život radio je kao novinar i od toga je živio. Nije mogao, objašnjava, živjeti od književnosti jer njegove naklade nisu toliko velike da bi se od njih mogao pokriti. Ipak, prije nekoliko godina odlučio je potpuno se povući iz medija, promijeniti život i okrenuti se prirodi i mirnijem životu.

Prestao se profesionalno baviti alkoholom

No, to je krenulo postepeno. Prije mnogo godina živio je, kaže, prilično neuredno. “Kad spojite novinarstvo i književni rad, za tipove poput mene dobije se dosta nezgodna kombinacija. Pušio sam 40 motanih cigareta dnevno, puno sam pio i nisam previše spavao. Imao sam dosta neuredan i buran život”. I to je trajalo do 2000. godine kad se, kako voli reći, prestao profesionalno baviti alkoholom.

“Prestao sam piti jer sam skužio da se počinjem mijenjati kao osoba, osim toga imao sam obitelj, a način na koji sam pio i obitelj ne idu zajedno. Pretjerivao sam, svatko tko pije svaki dan i kaže da nije alkoholičar taj laže. Trebate sebi priznati da imate problem s cugom i onda možete prestati piti”.

To svoje iskustvo s alkoholom objavio je nekoliko godina kasnije u romanu Zagreb-jug. Nije trebao na liječenje. “Pročitao sam dosta o alkoholizmu i plašio se tih priča da neću moći prestati. Moj je motiv bio da me sin ne gleda s bocom. Za probu sam išao u svoj kafić na utrinskoj tržnici. Naručio bih pivo, pušio i pričao, a boca je samo stajala pored mene. Nisam je niti taknuo i to mi je bio način da provjerim mogu li prestati. I prestao sam, nekako je došlo samo po sebi. Prošao sam kroz to potpuno mirno, ali s cigaretama je bilo malo teže”, govori.

Bolest mu je promijenila život na bolje

Cigareta se riješio šest godina kasnije i to prisilno nakon što mu je dijagnosticiran KOPB. “Krenulo je tako da nisam mogao hodati. Hodao bih od stana do obližnje utrinske tržnice 20 minuta, stalno sam kašljao i ostajao bez zraka. I uvijek kažete: ma to je pušački kašalj. Pušio sam crni holandski duhan bez filtera i mislio da će to proći kad smanjim cigarete”.

Otišao je na pregled i zadržali su ga u bolnici mjesec dana. Otkriveno je da ima dvije dijagnoze; KOPB bolest koja se liječi cijeli život i mikobakteriozu, neprenosivu bolest sličnu tuberkulozi. Kad se malo oporavio počeo se sve više okretati prirodi. “I ta je bolest zapravo najbolje što mi se dogodilo. Kad sam došao k sebi nazvao sam planinarski dom na Zavižanu i instinktivno krenuo na planinu”, govori Edo koji prije toga nije bio neki hodač i svega se dva, tri puta popeo na Sljeme.

“Planina je čudo. Iste te godine otišao sam tri puta na Velebit, a već sljedeće proveo sam ondje oko tri mjeseca. Prošao sam Velebit od sjevera do juga, uzduž i poprijeko i one glavne smjerove poznajem dosta dobro. Logorovao sam gore, spavao po planinarskim domovima, a u planinarenju mi se nešto kasnije pridružila i supruga”.

Hodanje mu je otvorilo nove vidike

Tu se promijenio i njegov smjer u književnosti. Kroz hodanje planinama nastale su i njegove knjige Priručnik za hodače, U Velebitu i Čovjek i planina. “To mi je otvorilo i niz drugih vrata; u literaturu koju do sada nisam poznavao, zatim praksu i prakticiranje dobrovoljne jednostavnosti, neka nova prijateljstva, a otvorilo mi je vrata i prema ekologiji, zen budizmu i tekstovima o tome”.

Istraživali su i Alpe, Velebit, Dolomite. “I onda skužiš da ne možeš sve prijeći. Volio bih imati mogućnost cijeli život samo hodati, ali naravno to je u mom slučaju tlapnja. Za takvo što bih trebao biti bogati nasljednik i imati mnogo novaca. Osim toga, s nama su četiri mačke prema kojima imamo obavezu, dakle ta stvar nije tako jednostavna”.

No, svaka planina na koju su se popeli, Ljiljanu i Edu dovela je do zaključka da se trebaju maknuti iz grada, pa je prije osam godina pala odluka o kupnji kuće negdje u prirodi. Nakon sedam mjeseci potrage pronašli su kuću iz 1914. u napuštenom selu Stranica Gornja kod Ribnika, općine udaljene sat vremena od Zagreba.

Kuću su više manje obnavljali sami

“Ljiljana je arhitektica i permakulturistica i ona je napravila projekt za obnovu kuće. Sve što smo mogli, obavljali smo sami. Kuća je izgrađena od drvenih planki koje su ožbukane iznutra i izvana, pa ju je Ljiljana odlučila iznutra izolirati mješavinom gline i slame. To su nam došli dečki iz Blatuše i mi smo s njima cijelo ljeto radili. Sjećam se da je bilo kišno, pa smo svi potpuno bili u glini”, prisjeća se.

Kuća još nije gotova. Trebali su je završiti prošle godine, ali ih je usporila Edina bolest. “Ostalo nam je urediti potkrovlje. Napravit ćemo od tog dijela manji radni prostor, spavaću sobu i kupaonicu. Zabatni zidovi će biti stakleni jer nam treba svjetlo zbog posla, a krov ćemo prekriti paljenim daskama. To je stara japanska tehnika, ali smo daske nabavili u lokalnoj pilani”, prepričava Edo.

Hranu također nabavljaju iz okolnih sela. “Ideja je nabavljati hranu za koju nije na transport potrošeno mnogo goriva, a imamo i svoj vrt, iako nismo baš neki vrtlari”, kaže i dodaje da beru i samoniklo jestivo bilje. “ Tu smo daleko odmakli. I nevjerojatno je kad shvatite u kakvom obilju zapravo živimo. Naš ručak gore u Stranici pripremamo od proljeća do jeseni tako da izađemo iz kuće; gledamo, beremo, vratimo se i jedemo”. Govori Edo koji je s Ljiljanom prije dvije godine izdao i knjigu Zapisi iz Stranice Gornje, u kojoj opisuju svoj život na selu.

Nakon sedam godina ponovno se razbolio

Iste godine kad su kupili kuću Edi se dogodio Non-Hodgkinov limfom. Završio je na hitnoj. Bila je to, govori, glupa tupa bol u abdomenu, a prije toga nije imao nekih većih simptoma. “Ta jaka bol došla je out of blue i odveli su me na Rebro. Imao sam sreću što sam završio u rukama jednog divnog mladog liječnika koji me poslao na sve pretrage i vrlo brzo su skužili da je riječ o limfomu”.

Odmah su mu predložili imuno-kemoterapiju. Ušao je u program ispitivanja novog načina davanja lijeka. “Takvu terapiju si inače ne bih mogao priuštiti, a ovo je bilo vrlo temeljito liječenje tim lijekom. Imao sam sreće”, zaključuje. Liječio se dvije godine, a mučnine je otklanjao najprije travom koju je pušio na bong, a kasnije je nabavio ulja i mučnine su prestale.

Pjesma iz Svenove sobe vratila ga je u život

Kad je počeo liječenje, bio je depresivan i bezvoljan. “Bio sam na rubu predaje i jednog popodneva iz Svenove sobe čuo sam glasnu glazbu što me inače znalo izluditi, ali tada sam čuo pjesmu Yoshimi Battles the Pink Robots, Flaming Lipsa i nešto se dogodilo u meni. Počeo sam se smijati i nestala je nelagoda, depra. Kao da sam dobio dobar šus serotonina. Ne znam zašto ta pjesma, ali dogodio se neki klik, počeo sam se osjećati dobro i liječenje je krenulo na bolje”, prisjeća se.

Tada je još uvijek živio u Utrinama i odlazio je na terapiju u bolnicu. “Otpala mi je i sva kosa, bio sam potpuno ćelav. No, nisam uopće bio zabrinut, štoviše bio sam u jako dobrom raspoloženju”. Odlazio je redovito na Velebit, na Dolomite i radio ture i od 12 sati. “Mislim da me je na površini održala ta vitalnost. Odlazio sam i na selo, radio na kući i kosio travu. Nisam se predavao”.

Na kraju su mu rekli da je tumor u potpunoj remisiji, no da se limfom ponekad zna vratiti. “Evo, sad je osma godina i spreman sam i na to. Nije mi svejedno, naravno, ali neću se oduzeti ako se i vrati jer je medicina daleko otišla i svaki dan sve više odmiče, pogotovo u području hematologije”, kaže Edo.

‘Prespavat ću 2027. godinu’

Prošle godine ponovno je završio u bolnici. Ovaj put s dijagnozom plućne embolije. “Sedam godina poslije limfoma dogodila se embolija. Ispada da svakih sedam godina dođe neka bolest, pa sam odlučio da ću 2027. prespavati”, govori Edo kojeg su embolija i komplikacije se KOPB-om ovog puta dočekale u kući na selu.

“Bio je peti mjesec i ja sam se sve lošije osjećao. Bio sam stalno umoran, budio sam se umoran, loše sam disao, nisam mogao jesti. Na kraju nisam mogao ni spavati ležećki, sjedio sam na krevetu i naslonio se na fotelju. Počele su mi se i priviđati stvari. Jedne večeri Ljilji sam rekao ‘makni ovu ogradu od mene’. Vidio sam u dnevnoj sobi ogradu”. Bilo je to, objašnjava, delirično stanje kojeg nije bio svjestan.

Ponovno je učio disati

Završio je na hitnoj u Karlovcu i dva dana je proveo u besvjesnom stanju. Dijagnosticirali su mu plućnu emboliju koju su riješili tabletama za razrjeđivanjem krvi. No, stanje mu se nije popravljalo i vratio se u Zagreb. “Disanje je bilo i dalje problematično, nisam mogao spavati i osjećao sam strašnu zebnju, plašio sam se ostati sam i opet sam počeo kljucati”, prisjeća se.

Ponovno je završio na hitnoj. Stanje je bilo toliko teško da su ga morali intubirati, a kad je prestao biti u životnoj opasnosti preselili su ga na pulmologiju. “I tu sam dospio u ruke sjajne liječnice s Jordanovca, doktorice Grle, koja se odlučila pozabaviti mojim stanjem”, govori Edo.

Shvatila je da je njegova krv bila zasićena ugljičnim dioksidom. To se dogodilo zbog KOPB-a i lošeg disanja. “Prebačen sam za u bolnicu u Rockefellerovu gdje me je tim doktora Šemničkog doveo u red uz pomoć respiratora. Ponovno sam naučio disati abdomenom i sada su mi vrijednosti ugljičnog dioksida i kisika konačno normalne. Danas sam skoro kao nov”.

Vraća se kući na selo i čeka njemačko izdanje romana

Kroz tih četiri, pet mjeseci koliko je trebalo da se oporavi izgubio je dvadeset kilograma. “Spao sam na 49 kilograma, izgubio sam mišiće. Nisam mogao hodati bez pomoći. Dva mjeseca o meni su brinuli Ljiljana i Sven, a na jesen sam prvi put izašao u šetnju sa štapom i bocom kisika u ruksaku”, prisjeća se. Zadnjih nekoliko mjeseci Edo se konačno osjeća bolje.

Planira uskoro povratak u Stranicu Gornju, a nedavno je objavio novi roman Kako sam brojio ružičaste robote u kojem piše i o iskustvima bolesti. Roman će biti objavljen i u Njemačkoj gdje je prevedena većina njegovih naslova. No najprije će, u proljeće 2022., biti objavljen prijevod prethodnog romana Mjesečev meridijan.

“U Njemačkoj imam stalnog, velikog izdavača, Luchterhand, koji je dio Random Housea i to mi pruža dvostruko zadovoljstvo. Jedno je materijalno, a drugo je činjenica da se ono što radim prepoznaje i negdje drugdje. Moji romani i zbirke priča su jako dobro prihvaćeni i kad se vaše ime pojavi u tamošnjim mainstream novinama i drugdje, a pritom niste Knausgaard ili takva neka zvijezda, onda vam to daje određenu sigurnost, osjećaj da to što radite nije bezvezno trošenje vremena”.