Povjesničari kažu da kolekcija Vugrinec jedina može parirati opusu Moderne Galerije, a njezin vlasnik za Telegram opisuje kako je nastala

‘Zbirka može parirati opusu Moderne galerije’

A kolika je vrijednost te kolekcije najbolje se može vidjeti iz procjene Igora Zidića, bivšeg dugogodišnjeg ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu i vrsnog poznavatelja umjetnosti moderne, koji smatra da se u privatnim zbirkama nalazi između 600 i 800 iznimno vrijednih djela hrvatske likovne baštine modernog doba.

Zidić je u predgovoru kataloga izložbe “Remek-djela hrvatske moderne, Kolekcija Vugrinec” iz 2015., na kojoj je predstavljeno 46 slika i skulptura hrvatske umjetnosti iz razdoblja od 1880. do 1945., zapisao da je ova zbirka jedna od najbolje prikupljenih privatnih kolekcija kod nas, od 19. stoljeća do danas, a usto je i jedina koja može parirati opusu Moderne galerije.

Zvonko Maković, istaknuti profesor povijesti umjetnosti, zaključio je pak kako su “djela koja je prikupio Davor Vugrinec uključena u gotovo sve retrospektivne i monografske izložbe umjetnika koje priređuju hrvatske muzejske i galerijske institucije. Može se stoga iz mnogo razloga ovu kolekciju shvatiti i kao svojevrsni korektiv, odnosno dragocjen prilog umjetničkom blagu koje se čuva u javnim muzejima i galerijama”.

Okviri za slike vrijede više od mnogih kolekcija

Dok smo u njegovoj galeriji u Radićevoj ulici u Zagrebu načeli temu kupnje antologijskog rada Lea Juneka, Vugrinec se, kao uostalom i sve vrijeme intervjua, lomio treba li baš sve detalje svoje intime, strasti i preokupacija razotkrivati pred javnošću ili je ipak bolje sve to sačuvati za sebe. Da smo razgovarali samo jednom, otkrili bismo vrlo malo, gotovo ništa. Tek nakon više susreta Vugrinec se počeo pomalo otvarati, premda i dalje vrlo kontrolirano i šturo.

Cijelo vrijeme razgovora bio je maksimalno fokusiran, pomno pazeći da ne kaže koju riječ previše. Da je kupio Juneka, priznao je potkraj prošle godine tek kad smo mu dali do znanja da već posjedujemo tu informaciju. Na pitanje je li točno da okvire za svoje slike naručuje kod najboljih majstora na svijetu, onih u Parizu i Rimu, te da se njihova cijena kreće između tri i pet tisuća eura, Vugrinec je neodređeno slegnuo ramenima: bilo je očito da mu nije baš drago razgovarati o tome. Zbog toga mu nismo stigli kazati da neki stručnjaci smatraju da okviri za njegove slike vrijede više od mnogih privatnih kolekcija u Hrvatskoj.

Zašto u njegovoj kolekciji dugo nije bilo Bukovca

Najlakše je s njim razgovarati o slikama: tada se taj miran, samozatajan čovjek potpuno opusti. U obimnoj monografiji koju je u povodu izložbe ‘Kolekcija Vugrinec, Hrvaška moderna’ koja se upravo održava u Ljubljani, a priredila ju je Narodna galerija Slovenije, Zvonko Maković je zapisao kako je “kolekcija višestruko zanimljiva kako prema točno utvrđenim kriterijima sabiranja tako i prema jasnoj i jednostavnoj koncepciji kolekcije koju bismo mogli svesti na princip: “najbolje djelo najboljeg razdoblja i opusa umjetnika koji su svojim djelovanjem pridonijeli raskoši slikarsko–kiparske produkcije od kraja 19. sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća”.

Inače, autori izložbe su Petra i Davor Vugrinec, a izloženo je 65 slika i 12 skulptura najvećih hrvatskih likovnih umjetnika kao što su Bukovac, Meštrović, Becić, Kljaković, Crnčić, Miše, Motika… “Upravo je kriterij izvrsnosti odnosno najboljih radova osnova mog kolekcionarstva”, ističe Davor Vugrinec. “Dakle, najvažniji je kriterij vrhunska umjetnost: slika mora biti najviše kvalitete, a tek onda slijedi ime autora, slikarske faze u kojoj je nastalo neko djelo. Svaki slikar ima, naime, vrijednija i manje vrijedna razdoblja…

Slike ne kupujem jer ih je potpisalo neko zvučno ime, biram ih isključivo po načelu kvalitete. Kupujem selektivno, ne pod svaku cijenu. Ako slika nije vrhunske kvalitete, može joj autor biti Bukovac ili Kraljević, neću ju uvrstiti u svoju kolekciju. U mojoj kolekciji dugo nije bilo Vlahe Bukovca, premda su mi mnoga njegova djela nuđena na kupnju. Ništa nisam kupio sve dok nisam pronašao onu pravu koja po svojoj kvaliteti zaslužuje da se nađe u mojoj zbirci”, kaže.

Prilično nevjerojatna licitacija 2015. u Bonnu

Upravo je uz tu Bukovčevu najbolju sliku vezana priča koja sjajno opisuje i Davora Vugrinca i način njegova rada. Naime, slika “Slikar Bela Čikoš Sesija u ateljeu, 1896.” pojavila se, zajedno s više djela drugih hrvatskih umjetnika, 2015. na aukciju u Bonnu. Slika koja je nekoć bila u vlasništvu kanonika Franje Ivekovića, utemeljitelja Hrvatskog umjetničkog društva, nije bila potpisana, pa su neki od galerista i kolekcionara, koji su unaprijed dobili sve materijale, čuvši prezime Iveković, pomislili da je to djelo vjerojatno iz opusa Otona Ivekovića. No, Davor Vugrinec je odmah prepoznao da je ta barokna kompozicija u velaskezovskom stilu, jedan od najbitnijih radova ne samo Vlahe Bukovca nego i cjelokupne hrvatske moderne.

Otišao je pun strepnje u Bonn čak sedam dana prije aukcije kako bi se na licu mjesta uvjerio vrijednost tog djela. Sa sobom je poveo je prijatelja kako bi se on, umjesto njega, nadmetao za Bukovca. Naime, Vugrinec se bojao da će, ako on bude licitirao, drugi brzo shvatiti da je riječ o vrijednom radu. Stoga se Vugrinec, da bi zavarao protivnike, nadmetao za jednog Crnčića, kojega je i kupio, dok se njegov prijatelj provukao ispod radara ostalih konkurenata. Tako je Vugrinec nadmudrio konkurente pa se Bukovac napokon našao u njegovoj kolekciji.

‘Kako sam počeo učiti i upoznavati se s opusima’

Iako cijeni pomoć stručnjaka i savjetnika, Vugrinec kaže da isključivo sam donosi konačnu odluku hoće li uvrstiti neku sliku u svoju kolekciju. “Najviše vjerujem sam sebi i svom instinktu. U dvadesetak godina naučio sam da je najvažnije stalno učiti, proučavati, ne ponavljati pogreške koje sam radio kao početnik, tragati, otkrivati nove stvari. Prije nego se odlučim nešto kupiti, pročitam svu literaturu o autoru, monografije i kritike, udubim se u njegovo stvaralaštvo, proučim sve njegove faze, znam svaku godinu i razdoblje u kojem je nastalo određeno djelo. Zapravo, umjetnika stavim na rendgen pa tek na temelju svega toga donosim konačnu odluku.

U kolekcionarstvu je presudno znanje. Kao što skupljam slike i skulpure, tako kupujem knjige o umjetnosti, kataloge, monografije, pratim sve što se u medijima piše o umjetnosti. Istodobno kad sam počeo skupljati slike počeo sam se likovno obrazovati: studirao sam i proučavao literaturu, obilazio svjetske muzeje i galerije, upoznao se sa stvaralaštvom svih važnijih slikara, povjesničara umjetnosti, kritičara, galerista, kustosa, kolekcionara, a ako sada negdje i zapnem pa trebam pomoć stručnjaka, tu je moja supruga Petra” kaže.

Povjesničarka umjetnosti i ugledna kustosica Petra Vugrinec važna je stručno-savjetodavna potpora svom suprugu, jer je njena uža specijalnost upravo hrvatska umjetnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Vugrinec priča kako se s kolekcionarstvom mora živjeti ako se time želi ozbiljno baviti. Priznaje da je neprekidno zaokupljen željom da “brusi” svoju kolekciju, da ju unapređuje…

Nema kraja, prepreka može biti samo novac

“Baviti se kolekcionarstvom znači da 24 sata dnevno morate kopati, rovati, proučavati… Ako želite ozbiljno promišljati kolekciju onda se time morate baviti sustavno, morate biti posve posvećeni i predani tom poslu jer skupljanju nema kraja, prepreka može biti jedino financijske prirode. Nikada mi nije teško učiniti sve kako bih se dokopao neke slike, putovati, vrebati, pregovarati, biti strpljiv, čekati…”, kaže. Premda uvijek postoji mogućnost da se neko vrhunsko djelo pronađe slučajno, to se ipak događa sve rjeđe, kaže Vugrinec. “Razgovaram s kolekcionarima, galeristima, stručnjacima, kritičarima, svaka pa i najmanja informacija može biti važna. Što ste na piramidi na višoj poziciji imate više informacija…

Moj telefon neprekidno zvoni, svakodnevno primam od prijatelja, galerista, trgovaca, nebrojene informacije. Puno me ljudi zna, s puno njih surađujem tako da sam stalno u pokretu i akciji. Svi mi koji smo u tim krugovima znamo tko što ima i tko što skuplja. Družimo se, razgovaramo, hranimo se informacijama… Među kolekcionarima pravila se znaju: ako su djela rjeđa, tada su skuplja, zna se koliko vrijedi Kraljević, Bukovac. Kod etabliranih klasičnih autora nema previše odstupanja u cijenama, manje više cijene su poznate, premda, dakako, ima ima oscilacija, no za najbolja djela Miljenka Stančića ili Ede Murtića cijene su već dugo stabilne.”

Kupovina umjetnine ponekad nalikuje partiji šaha

Osim što mora poznavati umjetnost, kolekcionar mora biti i vrhunski trgovac, mora pozvati psihologiju, savladati tehnologiju ne samo odabira, već i kupnje umjetnina. Proces nabavke slike nalikuje partiji šaha. Ima tu nadmurivanja, postavljanja zamki, osmišljavanja nekoliko poteza unaprijed… “To je točno. Ja, kao i šahisti, sve podatke o slikama, autorima, razdobljima, pa čak i dimenzijama nekog djela, držim u svojoj glavi. Pamćenje me odlično služi pa u glavi imam pohranjenu svu dokumentaciju”, priča. Vugrinec upozorava kako među prodavateljima više nema likova koji su neupućeni ili ne znaju kakvu vrijednost posjeduju.

“Ljudi su sve obrazovaniji, znaju što imaju. Nasljednici, djeca, unuci, koji žele prodati neku sliku, ako nisu uz nju sentimentalno vezani, lakše će je prodati. Znaju vrijednost slike, premda ih vrlo često ih i procjenjuju. Često jedna generacija skuplja, a druga rasprodaje i te nasljednike zanima samo zarada. Teško danas možete kupiti neku vrijednu sliku u bescijenje, niti se više može jako profitirati i zaraditi. Nekada se kupuje izravno, nekada preko preko prijatelja, poznanika… Prednost je dobrog i poznatog kolekcionara što ljudi koji imaju ozbiljne slike žele da one dođu u prave ruke pa ste onda u prednosti pred drugima. Najteže se odvojiti od slika ljudima koji su za njih sentimentalno vezani, oni se jako teško rastaju od svojih umjetnina, ima tu puno sentimenta, pa cijena nije najbitnija…”

Vugrinec priča kako se neki bave kolekcionarstvom kao biznisom i investicijama na kojima će dobro zaraditi, očekujući da vrijednost umjetnina neprekidno raste, drugima je to hobi ili ljubav prema umjetnosti, neki se time bave kako bi liječili komplekse i hvalili se koliko su platili neku sliku… Takvi, kaže, nemaju nikakva znanja, ali imaju savjetnike, no takve su kolekcije amaterske… “Bavim se kolekcionarstvom jer to volim, kupujem slike koje me emocionalno dirnu, to je moja strast i bijeg u svijet koji me opušta i ispunjava”, kaže.

Slike iz kolekcije redovito posuđuje za brojne izložbe

I još se po jednoj stvari Vugrinec razlikuje od većine kolekcionara: svoju zbirku ne čuva samo za sebe, već slike redovito posuđuje za brojne izložbe i retrospektive. “Želim na taj način promovirati hrvatsku kulturu i umjetnost. Nastojim također da djela naših najboljih slikara ne budu zaboravljena te da ih se može sagledati u povijesnom kontekstu. I na kraju, uživam kada se što veći broj ljudi može upoznati s ljepotom i vrijednošću vrhunskog likovnog izričaja” , kaže.

Po kolekcionarskim krugovima u Zagrebu prije godine dana proširila se informacija kako je Babićeva slika “Crne zastave” prodana za više od 140.000 eura. Također, da je slika bila ponuđena i Vugrincu, ali da nije bio zainteresiran. Vugrinec nam tu priču nije ni potvrdio ni opovrgnuo, tek je zaključio da Babić, premda je bio vrhunski slikar, posebice ako ga se sagledava u širem kontekstu njegova ukupnog intelektualnog i umjetničkog angažmana, ipak nije umjetnik za čije bi djelo izdvojio toliku svotu.

Iz razgovora se moglo zaključiti kako za Vugrineca, primjerice, Vlaho Bukovac, Miroslav Kraljević, Celestin Medović, imaju veću težinu od Babića. No, odmah će dodati kako čestita onome tko je kupio sliku, kako je siguran da je napravio dobar posao te da se divi svakome tko se bavi kolekcionarstvom. Priča kako iznimno cijeni Marinka Sudca, koji, kako kaže, živi za svoju kolekciju kao i on, koji ima pomno razrađen koncept te radi maksimalno profesionalno. Ispričao je kako nisu konkurencija jer Sudac skuplja djela suvremnih umjetnika, no priznao je kako su im se putevi ipak nekoliko isprepleli i kako su se nadmetali oko pojedinih djela.

Prestao je igrati nogomet kad je postigao 146. gol

I tako smo, posredno, doznali da Vugrinec zapravo ima još jednu, jednako vrijednu kolekciju umjetničkih radova nastalih od 1945. do kraja sedamdesetih godina, dakle razdoblje koje završava s Gorgonom i Novim tendencijama. Taj dio kolekcije još nije prezentirao javnosti, no oni koji su fragmentarno vidjeli dijelove zbirke, tvrde da ona broji oko 300 radova te da po kvaliteti nimalo ne zaostaje za modernom. U tom djelu kolekcije nalaze se vrhunska djela Murtića, Dulčića, Stančića, Ivančića, Knifera, Srneca, Picelja, Kristla, Vanište, Sedera, Gattina, Ješovara, skulpture Bakića, Džamonje, Kožarića, Ružića, Angeli Radovanija…

Na kraju razgovora upoznali smo još jedan dio karaktera Davora Vugrineca. Nakon što smo ga upitali je li igrao profesionalni nogomet tako dugo, sve do 2015., dakle kada je već navršio 40 godina, zato da može kupovati umjetnine, bivši nogometni reprezentativac, koji je igrao u Varteksu, tri godine u Turskoj, pet u Italiji, a potom u Rijeci, Zagrebu, Dinamu, Varaždinu, a karijeru je završio u Slaven Belupu iz Koprivnice, odgovorio je: “Ma kakvi. U domaćim klubovima, pogotovo na kraju igračke karijere, nije bilo ozbiljne zarade. Igrao smo zbog toga što sam htio postati najbolji strijelac Prve lige i dok nisam postigao 146 gol nisam htio stati. Naprosto, htio sam biti najbolji”, kaže.

U kolekcionarstvo se zaljubio 1999. godine

Takva ga odlika krasi ga danas i kao kolekcionara: želja da bude najbolji poticala ga je da napravi najbolju privatnu zbirku u Hrvatskoj svih vremena. Vugrinec se zaljubio u slikarstvo zahvaljujući svojim Varaždincima, velikim likovnim umjetnicima Miljenku Stančiću i Ivi Režeku čija je djela zarana upoznao. Prvu sliku, Stančićeve “Kartaše”, kupio je 1997. a kolekcionarstvom se definitivno zarazio 1999. kada je nabavio “Magdalenu” Milivoja Uzelca.

Danas se u njegovoj kolekciji nalaze remek-djela — Mašića, Celestina Mate Medovića, Bele Čikoša Sesije, Leona Juneka, Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Ferde Kovačevića, Miroslava Kraljevića, Otona Ivekovića, Mirka Račkog, Oskra Hermana, Vladimira Becića, Ignjata Joba, Vilka Gecana, Jurja Plančića, Joze Kljakovića, Ljube Babića, Marina Tartaglie, Milivoja Uzelca, Ive Režeka, Ante Kaštelančića, Otona Postružnika, Slavka Šohaja i mnogih drugih, kao i kipovi Ivana Rendića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ive Kerdića, Branislava Deškovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i Joze Turkalja… Nakon što smo izašli iz galerije, kroz izlog smo vidjeli Vugrinca kako se požurio da sam skine kompliciranu zaštitu s osam super vrijednih slika Miljenka Stančića koje će biti uskoro prikazane u okviru velike restrospektive tog velikana hrvatske umjetnosti.