Kad sam profesoru Stjepanu Višnjiću, specijalistu dječje kirurgije i predstojniku Klinike za kirurgiju, ispričao kako je sjajno funkcionirao hitni prijem, mirno je odgovorio: „Nema bolje organizirane bolnice u Hrvatskoj od Klaićeve. Mi rješavamo 26.000 hitnih kirurških slučajeva godišnje, prosječno 71 dnevno, pa smo maksimalno pojednostavili algoritme zbrinjavanja, a to je uz iskustvo i znanje naših liječnika, temelj efikasnosti hitne službe,“ pohvalio je kolege te dodao: „Ne hvalim bez utemeljenja, sve potvrđuju brojke. Primjerice, naši specijalizanti sami naprave godišnje i po stotinjak operacija, dok je u drugim bolnicama taj broj višestruko manji. Zbog toga im nakon 5 godina specijalizacije i nakon toliko iskustva, ulazak u salu za rutinske operacije ne predstavlja stres.“

Kandidati radili godinu dana bez plaće

U bolnici se godišnje napravi oko 4.000 operacija, 2.200 kroz hitnu službu te 1.800 u jednodnevnoj kirurgiji. Zbog tako velikog broja zahvata, sve operacije, osim onih hitnih, planiraju se tjedan dana unaprijed te svaki kirurg točno zna kad će i u kojoj od 5 sala napraviti zahvat. I, dakako, ima dovoljno vremena pripremiti se za svaku operaciju.

Profesor Višnjić priča kako se na natječaje za specijalizaciju uvijek javlja puno kvalitetnih kandidata. Svi oni žele doći u poticajnu sredinu u kojoj će, u pristojnom okruženju, moći raditi vrhunske stvari na svjetskoj razini. „Nikada mi nitko nije sugerirao kojega kandidata treba primiti, uvijek smo sami odabirali najbolje, nitko nije došao po političkoj preporuci. Zato sada imamo timove vrhunskih liječnika i kirurga.“

A to su bili oni, kaže, koji su bili spremni i godinu dana volontirati, dakle, raditi bez plaće. „U nas se specijalizacija mora zaraditi. Ako su ti mladi ljudi bili spremni toliko se odricati, a već su posjedovali izvrsno znanje, onda odmah znate da će to biti vrhunski liječnici i kirurzi.“ Istodobno, objašnjava profesor Višnjić, u tih godinu dana moraju pokazati da su timski igrači te da mogu funkcionirati ne samo u svom odjelu nego i u cijeloj bolnici. „Nakon što sve to prođu svi su oni, uz svoju specijalizaciju, sposobni obaviti 99 posto hitnih intervencija tijekom dežurstva.“

Maša imala 10 posto šanse za preživljavanje

Takva selekcija je nužna budući u Klaićevu bolnicu dolaze najkompliciraniji slučajevi iz cijele Hrvatske. Oko 60 posto bolesnika je iz Zagreba i okolice, iz središnje i sjeverozapadne Hrvatske dolazi 30 posto. Oko 10 posto su takozvani nacionalni kreveti za bolesnike s područja Rijeke, Pule, Osijeka, Dubrovnika. „Nikad nismo odbili primiti nekog malog pacijenta. Kad su neki izuzetno rijetki i komplicirani slučajevi, sigurnije je da djeca dolaze nama,“ napominje profesor Višnjić.

Zainteresiranost najboljih kandidata posljedica je ugleda klinike koju uživa među kolegama i u javnosti. Taj ugled, međutim, nije došao slučajno. U javnosti je dobro poznat slučaj male Maše, koja se rodila u 27. tjednu trudnoće i koja je imala jedva 450 grama. Rođena je na zadak, a šanse za njeno preživljavanje bile su manje od 10 posto. Nakon tjedan dana došlo je do komplikacija pa je iz KBC-a Sestre milosrdnice prebačena u Klaićevu bolnicu s dijagnozom nekrotizirajućeg enterokolitisa toksične upale crijeva s višestrukim perforacijama. Stavljena je na respirator, a u bolnicu je dovedena bez ikakvih znakova života. S obzirom na njeno stanje odmah je obavljena operacija resekcije crijeva i derivacije stolice.

Nakon toga mala Maša bila je još na 16 operacija, među ostalim na laserskoj operaciji oba oka, kateterizaciji srca i rekonstrukciji crijeva i trbušne stijenke. Ali to je samo jedan od brojnih slučajeva djece operirane s porođajnom težinom manjom od 1000 grama.

Klinika u kojoj se izvode svjetski podvizi

Kirurzi u Klaićevoj spasili su i život bebice, tako svoje male pacijente zove profesor Višnjić, koja je bila teška svega 500 grama. Gornji i donji dio njenog jednjaka nije bio u kontinuitetu. Jednoj bebici, priča profesor Višnjić, koja je imala svega 1.000 grama, napravljena je lobektomija. Uklonjen joj je bolesni plućni režanj jer se zbog prirođene slabosti tkiva napuhavao udahnutim zrakom te je pritiskao i ometao funkciju okolnog zdravog pluća. „Naša anesteziologinja ispričala nam je nakon operacije da je u literaturi pronašla podatak da je najmanja beba na kojoj je obavljena slična operacija imala 2.200 grama.“

To su, kao i brojne druge slične operacije, bez svake sumnje svjetski podvizi, samo se o njima malo zna jer roditelji često ne žele da se o tomu javno govori. „Takve stvari prolaze ispod radara jer poštujemo želju roditelja. No nama to predstavlja interno zadovoljstvo jer je riječ stvarno o velikim pothvatima.“

I jednako važno, objašnjava profesor Višnjić, potvrđuje kompetentnost sustava Klaićeve bolnice. „Sve to nisu samo kirurški uspjesi. Za bebe ekstremno niske porođajne težine ključno je da postoje i vrhunska anestezija, jedinica intenzivnog liječenja, dijagnostičke mogućnosti, pedijatri i ostale komplementarne struke “

Nagrada za najbolji rad na kongresu u Indiji

Ako imate znanja i iskustva, tvrdi profesor Višnjić, možete za bebe pronalaziti i nevjerojatna rješenja. „Bebe su predodređene za život. Budući da je medicina čudesno napredovala, valja se potruditi. Bebe se mogu nakon operacije nekoliko dana održavati na životu uz pomoć strojeva za disanje i farmakološku stimulaciju srca i cirkulacije, a kad prođe neposredno kritično razdoblje nakon operacije, takve bebe obično se uspješno oporavljaju.“

Na svjetskom kongresu 2002. o dječjem jednjaku u New Delhiju, profesor Višnjić dobio je nagradu za najbolji rad. „Možda su upravo bolesti jednjaka najbolji pokazatelj koliko je medicina napredovala u području dječje kirurgije. Ako se dijete rodilo 70-ih godina prošlog stoljeća s prirođenom malformacijom jednjaka, imalo je maksimalno 70 posto šanse za preživjeti. Početkom 21. stoljeća prosjek preživljavanja je već dosegnuo do 90 posto. Danas je smrtnost gotovo pa iznimka koja se detaljno analizira ako se nešto dogodi.“

Bebe mogu podnijeti ekstremno teške operacije

Kaže kako se mnogi iznenade kad vide djecu nakon teških operacija kako trče, veseli su i živahni, kao da nikada nisu imali zdravstvenih problema. „Djeca se nevjerojatno brzo oporavljaju, preguraju prvih nekoliko mjeseci i onda sustignu svoje vršnjake za najviše godinu dana.“ Kolorektalna kirurgija oduvijek je privlačila profesora Višnjića. To su zahvati na bebama koje su se rodile bez guze ili su imale završni tok debelog crijeva bez živčanih stanica. U takvim slučajevima mora se napraviti rekonstrukcija završnog crijeva, a često i mišićnog dna zdjelice. „Budući da bebe mogu podnijeti ekstremno teške operacije, a kako one najviše zaslužuju život, to vas onda ohrabruje da se upuštate u najveće izazove. Ako se tomu posve posvetite možete dobiti čudesne rezultate.“

I kad se rađaju s bolestima koje su ponekad nespojive sa životom, ističe profesor Višnjić, takve bebe imaju pravo na najbolju medicinsku skrb. „Akumulirano znanje i kreativnost preduvjet su za uspješno obavljanje takvih operacija,“ tvrdi profesor Višnjić, te dodaje. „Uz kombinaciju iskustva stečenog na drugim operacijama, na kraju sve složite kako treba i pronađete rješenje koje vam se učinilo nemogućim. To pruža najveće zadovoljstvo svakom kirurgu.“

Kako smo spasili Anđelu koju je pregazio traktor

Sličan podvig profesor Višnjić izveo je 2021. s timom liječnika iz četiri zagrebačke bolnice. Šestogodišnju djevojčicu Anđelu iz Slavonskog Broda pregazio je traktor težak 3 tone, a dovedena je u bolnicu bez pulsa i tlaka. Imala je smrskanu zdjelicu, teške ozljede šest organskih sustava i zgnječena pluća tako da njene šanse za preživljavanje nisu bile veće od 2 posto.

„Da je s takvim ozljedama došao odrastao čovjek, svi bi digli ruke od njega. Djecu međutim uvijek valja spašavati jer ona imaju potencijal za život. Bio je to veliki izazov za cijelu ekipu.“ Uz sve to imala je otvorene prijelome, dio kože je bio potpuno oguljen, a veliko krvarenje uspjeli su zaustaviti liječnici u Slavonskom Brodu. „Premda je izgledalo da će bitka za nju biti izgubljena, ipak smo joj na kraju spasili život.“

Zbog takvih uspjeha nije nikakvo čudo što svi teški slučajevi iz cijele Hrvatske dolaze u dječju bolnicu u Klaićevoj. Pri tomu je, priča profesor Višnjić, najteže izvoditi reoperacije odnosno popravljati zahvate koji su napravljeni negdje drugdje. „U prvim operacijama imate jasne odnose u anatomiji, nema priraslih struktura. Tada točno znate što valja raditi, puno je lakše donositi odluke. Kad valja obaviti drugu operaciju, tada morate potrošiti puno vremena da bi utvrdili gdje je uopće problem, a to je nerijetko vrlo teško.“

‘Znanje je najbolji lijek protiv stresa u medicini’

Jednom je u bolnicu dovezen dječak s aneurizmom u trbuhu. Prije Klaićeve bio je na liječenje u SAD-u, ali tamo operacija nije riješila problem. Mnogi su se pitali mogu li ga izvući liječnici u Klaićevoj bolnici. „Došao je kod nas, pet puta smo ga operirali i spasili mu život. To je dokaz da se nikada ne smiju dignuti ruke niti od najtežih slučajeva. Za djecu se uvijek valja boriti,“ ponavlja profesor Višnjić.

Profesor Višnjić uvijek upozorava mlade liječnike da moraju savršeno izvesti prvu operaciju kako bi se izbjegla mučna ponavljanja i ispravljanja. „Nikada dovoljno opreza i kontrole pri operacijama. Medicina je vrlo egzaktna struka, ako znate postaviti problem i znate razmišljate kako ga najjednostavnije riješiti, tada ste sposobni napraviti i najzahtjevnije zahvate.„ Pa citira profesora Richard Azizkhana, jednog od šefova u Cincinnatiju, koji je znao govoriti: “Znanje je najbolji lijek protiv stresa u medicini. Što više znaš to lakše rješavaš probleme“. Profesor Višnjić dodaje da znanje daje strašnu moć, a ujedno je i vrlo stimulativno jer koliko truda uložiš toliko ti se vraća.

Nikada se, kaže, ne smiju raditi alibi operacije. „Potpuno je pogrešno ako netko pomisli da će pacijenta malo srediti, a da će drugi onda dovršiti posao. Ne, u glavi moraš uvijek imati razrađene sve korake koje moraš poduzeti.„ Nikada se, kaže, u salu ne smije ulaziti s mišlju lako ćemo. „Rizik lošeg ishoda uvijek postoji. Čim napravite rez stvari se mogu zakomplicirati iz najbanalnijih razloga,“ ističe profesor Višnjić.

‘Za svakog kirurga iskustvo neprocjenjiva vrijednost’

Ponekad ga ljute mladi kirurzi koji dolaze s pitanjem što raditi. „Odmah im kažem plakanjem se problemi ne rješavaju. Zato tražim od svih da dođu s prijedlogom što misle poduzeti te da uvijek imaju spremnu i varijantu B ako nešto pođe po krivu. Najvažnije je za kirurge da nauče donositi brze odluke“. Posebno ističe kako je za svakog kirurga iskustvo neprocjenjiva vrijednost. „To je jedina prednost godina. S njima postajete realniji, znate dok kud možete ići, imate realna očekivanja.“ Napominje kako su ruke u kirurgiju samo sredstvo na kraju priče, bitno je pronalaziti kreativna i mudra rješenja.

Na pitanje koja je razlika operirati bebe i odrasle ljude, odgovara da su principi isti. „Iako se u početku čini kao da je iznimno teško izvoditi operacije na tako malom tijelu, vremenom se naučite nositi s tim. Moram priznati da se osjećam bolje s bebama, prirodno mi je okruženje, tu sam doma, mogu hladne glave brzo donositi odluke. Dakako, to sve dolazi i s iskustvom. Operirati odrasle ljude je vjerojatno puno ugodnije.“

No dječji liječnici imaju dodatno opterećenje: moraju komunicirati i s roditeljima. A oni su, nerijetko, što je i razumljivo, iracionalni kad je u pitanju zdravlje njihove djece. „Razgovori s njima oduzimaju puno vremena, imate roditelja koji se uplaše, uhvati ih panika, ukoče se. Takvim je ljudima teško svaki puta ponavljati istu priču. No, to je dio našeg poziva.“

Djeca se uznemire ako vide da su i roditelji uznemireni

Profesor Višnjić priča da sva djeca, kad im nešto kažete, prvo pogledaju majku. „Ako je ona preplašena, tada se i oni uznemire“. Stoga je, kaže, vrlo važno kompetentno objasniti o kakvoj je bolesti riječ. „Kad im predlažete način liječenja, valja roditeljima objasniti da su šanse više nego dobre, da se nalaze u pravoj kući, da imamo iskustva s takvim bolestima te da čvrsto stojimo iza naših prijedloga“. Kad roditelji vide, kaže, da vladate problemom te da ste sigurni u ono što govorite, tada prihvaćaju naše ideje o liječenju i smire se“.

No, nije malo onih koji unatoč svim objašnjenjima, ipak zatim dolaze svaki dan pa im se po tko zna koji puta sve mora ponavljati. Zbog nerijetko složenog odnosa s takvim roditeljima, bolnica je angažirala komunikacijskog stručnjaka. „Vrlo rijetko dobivamo pritužbe, no one se nikada ne odnose zbog medicinskog dijela zbrinjavanja, nego na to je li liječnik nešto rekao što nije dobro palo roditeljima. Stoga mladim liječnicima uvijek ponavljamo da je njihov osobni stav irelevantan, da njihova poruka mora biti da su ljudi došli na pravo mjesto i da ćemo mi riješiti problem. I tu je kraj priče.“

Liječnici odlaze u Cincinnati na edukaciju

Profesor Višnjić proveo je rat kao kirurg na frontu sa specijalcima. S preporukom ratnog stožera i s iskustvom koje je stekao, primljen je u Dječju bolnicu na specijalizaciju. „To je bila velika sreća jer je primarijus Ivan Fattorini, koji je bio ravnatelj bolnice, znao da se u ljude mora ulagati ako se želi od njih dobiti vrhunska kvaliteta. Ni u jednoj bolnici mladi liječnici nisu dobivali takve šanse kao u Klaićevoj“, ističe profesor Višnjić te napominje „dok su drugi skupljali donacije da bi išli na neki kongres, mi smo se upoznavali s najnovijim dostignućima doslovce po cijelom svijetu.“

Isprva je profesor Višnjić radio na traumatologiji, a nakon 2,5 godine zaključio je kako je to doista zanimljiv posao, ali da ostavlja premalo mogućnosti za kreativnost. „To su sheme i šablone, mora se biti tehnički vješt i precizan, ali sužen je prostor za kreativnost.“ Klaićeva bolnica donijela je jednu od najvažnijih odluka 1998. kad se povezala sa sveučilišnom klinikom u Cincinnatiju, koja je jedna od najboljih na svijetu i SAD. „Svi naši liječnici od 35 do 55 godina bili su tamo na edukaciji, vidjeli su kako funkcionira bolnica, kakva je organizacija, radna etika i disciplina. Tamo nema švercanja, naš posao je takav da svatko mora odraditi svoj dio posla.“

Najbolji američki liječnici dolazili su u Zagreb prenositi svoja znanja te donositi stvari koje su bile vrh svjetske medicine. „Proveo sam 2002. kao stipendist Sorosove fondacije, fellowship na usavršavanju u Austriji. Za dječje kirurge srednje i istočne Europe prikazani operativni spektar bio je apsolutno otkriće i novina. Nama je, zahvaljujući američkim liječnicima koji su nas mentorirali u Cincinnatiju i dolazili nam pomagati u Zagreb, taj program bio rutina. Zahvaljujući tomu pozicionirali smo se kao lideri u regiji.“

Suradnja s jednom od najboljih dječjih klinika u Europi

Sada takav ugovor Klinika ima s bolnicom u Zurichu, koja je jedna od najboljih dječjih medicinskih ustanova klinika u Europi. „S obzirom na to da se u njoj priznaje naša diploma, nije nužna posebna licenca za rad. Stoga se naši liječnici mogu u punom opsegu uključiti u radni proces, što je svakako novi pozitivni iskorak u edukaciji naših kadrova.„ Suradnja s inozemnim stručnjacima se nastavlja sve do ovih dana kroz nekoliko premium programa za unapređenje liječenja djece, operacijama koje se do sada nisu izvodile u Hrvatskoj. „S profesoricom Veclek iz New Yorka imamo suradnju na programu kratkog crijeva. Taj smo dio potpuno savladali i usvojili te sada operacije izvodimo samostalno u punom opsegu.“

S profesorom Weberom iz Zuricha, koji je u 2,5 godine bio 5 puta u Zagrebu, radi se na liječenju malformacija šake i ruku. „U travnju profesor Weber ponovno dolazi pa ćemo zahvaljujući toj suradnji za 3 godine biti sposobni sami raditi takve zahvate. Kako se radi o vrlo različitim kazusima ponekad i jedinstvenim, on nam donosi puno kreativnih rješenja i njegovo iskustvo je dragocjeno,“ objašnjava profesor Višnjić.

Isto tako program augmentacija mokraćnog mjehura i složenih rekonstrukcija urotrakta izvodi se u suradnji s urolozima iz Cincinnatija. „U studenom smo započeli novo poglavlje. Iskusni otorinolaringolog iz Salzburga s primarijusom Babićem i profesorom Kneževićem iz KBC Dubrava operira djecu s malformacijama lica i lubanje. Dvoje djece je operirano i zahvati su prošli jako dobro,“ ističe profesor Višnjić. Od takve suradnje ima višestruke koristi. Osim što se uštede znatna financijska sredstva za naš Zdravstveni fond, budući da su ranije sva ta djeca bila operirani u inozemstvu, ti stručnjaci prenose našim liječnicima svoja znanja. „A ako dođe do nekih komplikacija znamo što valja poduzeti jer smo sudjelovali u operacijama. Dakle, ne treba krenuti nanovo da bi se utvrdilo što su vani radili.“

Klaićeva se profirirala kao regionalni centar izvrsnosti

Zahvaljujući kontinuiranoj međunarodnoj suradnja Klaićeva bolnica se profilirala kao regionalni centar izvrsnosti. Svaki dan dolazi do 2 ili 3 upita iz BiH, Slovenije, Crne Gore, Kosova, Srbije, kako se može doći kod nas na liječenje. Nažalost imamo ograničene mogućnosti i kapacitete i ne možemo svima izaći u susret. Nije mi jednostavno reći mi vas ne možemo primiti, ali neke jednostavno moramo uputiti u lokalne centre, posebno ako tamo postoje slične mogućnosti liječenja“, zaključio je profesor Stjepan Višnjić.

Profesor Višnjić napominje kako je do sada Klaićeva bolnica imala sreću da su HZZO i Ministarstvo zdravlja uvijek imali razumijevanja za njihove potrebe. „Ako objasnimo da nam je potreban neki aparat ili nam treba novo osoblje kako male pacijente ne bismo više slali u inozemstvo na liječenje, što je ekstremno skupo, uvijek smo dobili tražena sredstva.“

Jedino ne ide s prihvaćanjem objašnjenja kako nije isto liječiti pacijenta od 2 godine i odraslog čovjeka. „Za djecu morate imati medicinsko osoblje koje, osim što moraju liječiti i njegovati djecu, trebaju ih hraniti, mijenjati pelene, prati bočice… I taj dodatni napor valja posebno nagraditi. Njihov rad nažalost nije dovoljno valoriziran što bi se moralo učiniti kako bi taj posao postao atraktivniji, posebno za srednji medicinski kadar,“ zaključio je profesor Stjepan Višnjić.