Prisjeća se kako, primjerice, nikada nisu slavili rođendane. 'Nije tata imao vremena za to, rođendan je bio dan kao i svaki drugi. I kasnije u životu, kada sam već imao svoju obitelj i zaposlio se, bilo mi je neobično obilježavati te dane' / Snima Vjekoslav Skledar
“Remzi, jesi li to ti?”, uzviknuo je neki čovjek prilazeći pećici s kestenima na zagrebačkom okretištu tramvaja na Borongaju. “A, tko bi drugi bio nego ja”, odgovorio mu je Rejzija Ramadani – Remzi, jedan od najstarijih i najpoznatijih kestenjara u gradu. Taj se susret dvojice poznanika, prepričava Remzijev sin Husen, dogodio prije nekoliko godina. Remzi je tog svojeg poznanika zadnji put vidio krajem osamdesetih, kada je čovjek odlazio u Južnoafričku republiku, a on je sljedećih 30-ak godina svaki dan odlazio raditi na Borongaj.
Krajem devedesetih godina, Remzi je odlukom gradskih vlasti ostao bez kioska u kojem je prodavao pečene kikirikije, koštice, domaće lizalice i kandirane jabuke. Zbog toga su se na obližnjoj Željezničkoj koloniji pisale peticije građana, pa mu je nešto kasnije dozvoljeno postaviti pećicu na kojoj je donedavno pekao kestene i kukuruz.
Mladi Remzi peče kukuruze
Nakon loma bedrene kosti, taj 84-godišnjak koji je nadimak dobio po nogometašu Alfu Ramseyu, prestao je raditi. Volio je, kaže, svoj posao i radio ga je 53 godine u svim vremenskim uvjetima, a podigao je i troje djece. Njegov stariji sin Husen Ramadani postao je doktor i danas radi kao liječnik školske medicine, a za Telegram je ispričao priču o svojem odrastanju i tati kestenjaru koji je s 23 godine odlučio sa Šar planine doći u Zagreb.
Tata i sin Ramadani snimljeni prošli tjedan na zagrebačkom Borongaju
‘Tata je kiosk na Borongaju imao od 1965.’
S Husenom smo se zbog njegovog posla jedva uspjeli naći i to u ranim večernjim satima, a razgovor nam je često prekidala zvonjava mobitela jer trenutno zbog pandemije radi na ispomoći u higijensko- epidemiološkoj službi. Inače, specijalizirao je školsku medicinu, a danas je voditelj odjela u Zavodu za javno zdravstvo Krapinsko-Zagorske županije.
Nakon što je završio jedan od telefonskih razgovora, komentirao je kako je još kao klinac, kada je pomagao tati na kiosku, maštao o poslu uz koji neće biti vezan 24 sata dnevno. “I zanimljivo je da sam na kraju opet odabrao posao u kojem nema odmora. Ovdje imamo dežurstva i stalno smo u stanju pripravnosti, posebno sada u vrijeme pandemije”, govori 55-godišnji liječnik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Naravno, u svom poslu imam godišnji odmor i slobodne dane što moj tata nikada nije imao”, govori gospodin Husen i dodaje da je njegov tata sa Šar planine u Zagreb došao 1960., a prvi posao našao je na Kvatriću. Prodavao je na štandu lubenice, a u večernjim je satima obilazio zagrebačka kina i nudio pečene koštice i kikiriki. Nekoliko godina kasnije složio si je štand ispred stare osnovne škole na Željezničkoj koloniji i ondje prodavao svoje proizvode, a na okretištu Borongaj dobio je kiosk 1965., svega godinu dana prije Husenovog rođenja.
Dr. Husen Ramadani
Na Šar planini je upoznao suprugu Šaru
“Inače, brat, sestra i ja rođeni smo na Šar planini. Tada je bio običaj da žene odlaze rađati u svoje rodno mjesto, no vrlo brzo smo se vratili u Zagreb”, govori Husen i naglašava da su oni Goranci. “To je južnoslavenski narod sa sjevernih obronaka Šar planine, a naša su sela smještena u tri države”, kazao je i stao nabrajati: “Kosovo, Albanija i Makedonija”. I sva ta sela su ista enklava, no najviše ih je na Kosovu.
U kosovskom dijelu smješteno je i Vranište, selo iz kojeg dolazi obitelj Ramadani. Njihovi preci na Šar planini bavili su se ovčarstvom i poljoprivredom, no zbog teških životnih uvjeta okretali su se drugim poslovima. “Do danas se iselilo 90 posto stanovništva, a ima nas od Amerike do Australije. Mnogi su zbog neimaštine još sredinom prošlog stoljeća odlazili u gradove gdje su uglavnom radili kao kestenjari ili slastičari. Evo, recimo, u Zagrebu su svi kestenjari, odnosno pečenjari bili Goranci iz našeg sela”, govori Husen i dodaje da među njima ima i mnogo slastičara, te da je u vrijeme kraljevine Jugoslavije glavni kraljevski slastičar bio Goranac.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako je cijeli život proveo u Zagrebu, Husen je vezan i za Šar planinu. Svakog ljeta ondje provodi godišnji odmor, a tamo je upoznao i svoju suprugu Šaru. “Vjenčali smo se čim sam završio prvu godinu faksa, i to u našem selu, što je također jedan od goranskih običaja. Ljeti se ondje skupimo iz svih dijelova svijeta, imamo otvorene svadbe u centru sela i zajedno slavimo razne običaje i sunete”, opisuje.
Nije volio raditi u kiosku i bacio se na učenje
U Zagrebu su, govori, do osamdesetih godina živjeli u Zvonimirovoj ulici, a osnovnu školu završio je u Kušlanovoj. Već je tada pokazivao veliki interes za učenje. “Najviše su me zanimale biologija, kemija, fizika i već sam tada razmišljao o medicini, pa sam krenuo u srednju Medicinsku školu”, prisjeća se. Vividno pamti i da je veliki dio djetinjstva s bratom Nezafetom pomagao tati u poslu. “Još kao klinci u osnovnoj školi počeli smo prodavati u kiosku. Tata je radio 12 sati dnevno i nije bilo slobodnih dana. Radilo se subotama, nedjeljama, petkom i svetkom, a nakon radnog vremena mama i tata su doma pekli kikiriki, koštice, radili lizalice, kandirali jabuke, a mi bismo rezali kestene”, prisjeća se.
“Nisam baš volio raditi taj posao i kad sam vidio da mi škola dobro ide, bacio sam se na učenje. Vrlo rano sam zaključio da je to put da pobjegnem od takvog posla”, priznaje Husen i dodaje da je dosta djece kestenjara iz njihovog sela završilo fakultete.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Toliko bi se udubio u učenje da su mu kucali na prozor
Pomagao je obitelji u kiosku i za vrijeme studija. S ove distance kaže da mu to nije bilo teško. “Mogao sam hendlati i jedno i drugo. Nekome bi to možda bilo naporno, ali ja nemam takvo sjećanje. Nikada nisam tražio nekakav poseban mir za učenje”. Prisjeća se kako je u kiosku znao učiti, pa često ne bi primijetio da je netko došao nešto kupiti.
“Mušterije su me znale upitati ‘je li napeto?’, misleći da čitam romane. Ponekad bih se toliko zadubio da ništa nisam čuo, pa bi mi nakon nekoliko minuta čekanja znali nježno pokucati na prozorsko staklo ili se nehajno nakašljati ne bih li ih primijetio, no nitko mi ništa nije zamjerio. Više me tata upozoravao da moram biti predan poslu, no s druge strane uvijek se trudio stvoriti uvjete da se mogu školovati”, govori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Husen u slavnom kiosku
Nakon diplome nije mogao na burzu
Završio je medicinu u roku, no treća godina fakulteta mu je bila napornija od ostalih. Te se godine rodila njegova starija kćer Merhunisa, a brat Nezafet otišao je u vojsku, pa je morao češće pomagati tati. ”Nisam to doživio kao problem, no bilo je nešto napornije jer sam imao nekoliko težih ispita, pa se znalo događati da noću spavam po dva, tri sata. Puno sam učio i do večeri radio u kiosku, pa sam znao odspavati u tramvaju do faksa. No, imao sam veliku želju završiti sve u roku i uspio sam”, govori Husen.
Život mu se zakomplicirao nakon što je diplomirao. Bila je 1992. godina, ratno doba i nije mogao dobiti domovnicu. “Živio sam u Zagrebu praktički od rođenja i nije mi bilo jasno u čemu je problem. Bez domovnice nisam mogao dobiti papire, pa se nisam mogao prijaviti na burzu i tražiti posao. Bio je to jedan začarani krug. Mrtav si čovjek jer ne postojiš u sustavu. Bilo je to zeznuto vrijeme i nažalost ima ljudi koji su i gore prošli. Nadao sam da će sve to brzo završiti i da ćemo nastaviti dalje sa životom. Bio sam pozitivac i takav mi je stav pomogao, no danas kad se sjetim, nije bilo lako”, govori.
Dvije godine kasnije dobio je domovnicu, sredio je papire i krenuo slati molbe za posao po cijeloj Hrvatskoj, ali je samo dobivao odbijenice. “Tada sam malo potonuo i popunio papire za odlazak na Novi Zeland, ali me mama odgovorila. Bojala se da se više nećemo vidjeti i na kraju ih nisam poslao”. Inače, govori, nije imao problema s diskriminacijom. “Barem nisam obraćao pažnju na to kako me tko gleda. Ljudi imaju predrasude, ali se ne zamaram time. Svugdje pokušavam biti maksimalno profesionalan, korektan i ne ulazim u sukobe. I to je najvažnije”, konstatira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tata se preselio k njima na Savicu
Prvi posao dobio je kao obiteljski liječnik u Domu zdravlja Zlatar. “Ravnatelj je bio jako korektan i bilo mi je ugodno tamo raditi. Bila je već 1995. godina i po radnoj obavezi sam odlazio u dva navrata po šest tjedana na relaciju Vinkovci-Nova Gradiška jer je nedostajalo liječnika. U vrijeme Bljeska sam bio na tom području i to je bilo stresnije razdoblje, ali sam tamo upoznao puno divnih ljudi. S nekima od njih sam i danas u kontaktu”, govori Husen koji se nakon Doma zdravlja u Zlataru zaposlio u Zavodu za javno zdravstvo Krapinsko-Zagorske županije, a onda i krenuo na četverogodišnju specijalizaciju. Specijalizirao je školsku medicinu i nakon 25 godina školovanja ostao raditi u ZZJZ-u.
Danas, Husen živi sa suprugom Šarom i svojim tatom u stanu na Savici. “Nakon mamine smrti prije dvadesetak godina odlučili smo da tata dođe živjeti s nama. Nismo ga htjeli ostaviti samog, a i on je bio sretniji okružen unukama. Moje su kćeri jako vezane za njega, no sada su udale i otišle od kuće”, govori Husen. Inače, njegova starija kćer Merhunisa završila je medicinu i radi kao obiteljska liječnica, a mlađa Amra živi u Francuskoj i završava farmaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konačno, proslava tatinog rođendana
“I tata je jako ponosan na njih. Želio je raditi sve dok one ne završe svoje fakultete, iako nam to nije trebalo. Volio je taj posao i pred kraj nije odlazio peći kestene zbog zarade nego više zbog rituala”, govori Husen i dodaje da je taj sezonski posao s kestenima i dalje ostao u široj obitelji.
“Tata nije imao lagan život. Već je s osam godina počeo raditi kao šegrt u slastičarni. Kasnije je bio vezan za taj kiosk; radio je, skrbio za obitelj po cijele dane i nisam s njim provodio puno vremena”, govori Husen i prisjeća se kako, primjerice, nikada nisu slavili rođendane. “Nije tata imao vremena za to. I rođendan je bio dan kao i svaki drugi. Kasnije u životu, kada sam već imao svoju obitelj i zaposlio se, bilo mi je neobično obilježavati te dane. Danas ih slavimo svi, a za tatin osamdeseti rođendan kupili smo mu tortu. Čak je puhao svjećice”.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Priča zagrebačkog doktora: ‘Moj tata heroj. Ovako je desetljećima radio cijele dane da bih ja mogao studirati’
Rejzija Ramadani - Remzi jedan je od najpoznatijih zagrebačkih kestenjara. Za Telegram o njemu govori sin Husen
Prisjeća se kako, primjerice, nikada nisu slavili rođendane. 'Nije tata imao vremena za to, rođendan je bio dan kao i svaki drugi. I kasnije u životu, kada sam već imao svoju obitelj i zaposlio se, bilo mi je neobično obilježavati te dane' / Snima Vjekoslav Skledar
“Remzi, jesi li to ti?”, uzviknuo je neki čovjek prilazeći pećici s kestenima na zagrebačkom okretištu tramvaja na Borongaju. “A, tko bi drugi bio nego ja”, odgovorio mu je Rejzija Ramadani – Remzi, jedan od najstarijih i najpoznatijih kestenjara u gradu. Taj se susret dvojice poznanika, prepričava Remzijev sin Husen, dogodio prije nekoliko godina. Remzi je tog svojeg poznanika zadnji put vidio krajem osamdesetih, kada je čovjek odlazio u Južnoafričku republiku, a on je sljedećih 30-ak godina svaki dan odlazio raditi na Borongaj.
Krajem devedesetih godina, Remzi je odlukom gradskih vlasti ostao bez kioska u kojem je prodavao pečene kikirikije, koštice, domaće lizalice i kandirane jabuke. Zbog toga su se na obližnjoj Željezničkoj koloniji pisale peticije građana, pa mu je nešto kasnije dozvoljeno postaviti pećicu na kojoj je donedavno pekao kestene i kukuruz.
Nakon loma bedrene kosti, taj 84-godišnjak koji je nadimak dobio po nogometašu Alfu Ramseyu, prestao je raditi. Volio je, kaže, svoj posao i radio ga je 53 godine u svim vremenskim uvjetima, a podigao je i troje djece. Njegov stariji sin Husen Ramadani postao je doktor i danas radi kao liječnik školske medicine, a za Telegram je ispričao priču o svojem odrastanju i tati kestenjaru koji je s 23 godine odlučio sa Šar planine doći u Zagreb.
‘Tata je kiosk na Borongaju imao od 1965.’
S Husenom smo se zbog njegovog posla jedva uspjeli naći i to u ranim večernjim satima, a razgovor nam je često prekidala zvonjava mobitela jer trenutno zbog pandemije radi na ispomoći u higijensko- epidemiološkoj službi. Inače, specijalizirao je školsku medicinu, a danas je voditelj odjela u Zavodu za javno zdravstvo Krapinsko-Zagorske županije.
Nakon što je završio jedan od telefonskih razgovora, komentirao je kako je još kao klinac, kada je pomagao tati na kiosku, maštao o poslu uz koji neće biti vezan 24 sata dnevno. “I zanimljivo je da sam na kraju opet odabrao posao u kojem nema odmora. Ovdje imamo dežurstva i stalno smo u stanju pripravnosti, posebno sada u vrijeme pandemije”, govori 55-godišnji liječnik.
“Naravno, u svom poslu imam godišnji odmor i slobodne dane što moj tata nikada nije imao”, govori gospodin Husen i dodaje da je njegov tata sa Šar planine u Zagreb došao 1960., a prvi posao našao je na Kvatriću. Prodavao je na štandu lubenice, a u večernjim je satima obilazio zagrebačka kina i nudio pečene koštice i kikiriki. Nekoliko godina kasnije složio si je štand ispred stare osnovne škole na Željezničkoj koloniji i ondje prodavao svoje proizvode, a na okretištu Borongaj dobio je kiosk 1965., svega godinu dana prije Husenovog rođenja.
Na Šar planini je upoznao suprugu Šaru
“Inače, brat, sestra i ja rođeni smo na Šar planini. Tada je bio običaj da žene odlaze rađati u svoje rodno mjesto, no vrlo brzo smo se vratili u Zagreb”, govori Husen i naglašava da su oni Goranci. “To je južnoslavenski narod sa sjevernih obronaka Šar planine, a naša su sela smještena u tri države”, kazao je i stao nabrajati: “Kosovo, Albanija i Makedonija”. I sva ta sela su ista enklava, no najviše ih je na Kosovu.
U kosovskom dijelu smješteno je i Vranište, selo iz kojeg dolazi obitelj Ramadani. Njihovi preci na Šar planini bavili su se ovčarstvom i poljoprivredom, no zbog teških životnih uvjeta okretali su se drugim poslovima. “Do danas se iselilo 90 posto stanovništva, a ima nas od Amerike do Australije. Mnogi su zbog neimaštine još sredinom prošlog stoljeća odlazili u gradove gdje su uglavnom radili kao kestenjari ili slastičari. Evo, recimo, u Zagrebu su svi kestenjari, odnosno pečenjari bili Goranci iz našeg sela”, govori Husen i dodaje da među njima ima i mnogo slastičara, te da je u vrijeme kraljevine Jugoslavije glavni kraljevski slastičar bio Goranac.
Iako je cijeli život proveo u Zagrebu, Husen je vezan i za Šar planinu. Svakog ljeta ondje provodi godišnji odmor, a tamo je upoznao i svoju suprugu Šaru. “Vjenčali smo se čim sam završio prvu godinu faksa, i to u našem selu, što je također jedan od goranskih običaja. Ljeti se ondje skupimo iz svih dijelova svijeta, imamo otvorene svadbe u centru sela i zajedno slavimo razne običaje i sunete”, opisuje.
Nije volio raditi u kiosku i bacio se na učenje
U Zagrebu su, govori, do osamdesetih godina živjeli u Zvonimirovoj ulici, a osnovnu školu završio je u Kušlanovoj. Već je tada pokazivao veliki interes za učenje. “Najviše su me zanimale biologija, kemija, fizika i već sam tada razmišljao o medicini, pa sam krenuo u srednju Medicinsku školu”, prisjeća se. Vividno pamti i da je veliki dio djetinjstva s bratom Nezafetom pomagao tati u poslu. “Još kao klinci u osnovnoj školi počeli smo prodavati u kiosku. Tata je radio 12 sati dnevno i nije bilo slobodnih dana. Radilo se subotama, nedjeljama, petkom i svetkom, a nakon radnog vremena mama i tata su doma pekli kikiriki, koštice, radili lizalice, kandirali jabuke, a mi bismo rezali kestene”, prisjeća se.
“Nisam baš volio raditi taj posao i kad sam vidio da mi škola dobro ide, bacio sam se na učenje. Vrlo rano sam zaključio da je to put da pobjegnem od takvog posla”, priznaje Husen i dodaje da je dosta djece kestenjara iz njihovog sela završilo fakultete.
Toliko bi se udubio u učenje da su mu kucali na prozor
Pomagao je obitelji u kiosku i za vrijeme studija. S ove distance kaže da mu to nije bilo teško. “Mogao sam hendlati i jedno i drugo. Nekome bi to možda bilo naporno, ali ja nemam takvo sjećanje. Nikada nisam tražio nekakav poseban mir za učenje”. Prisjeća se kako je u kiosku znao učiti, pa često ne bi primijetio da je netko došao nešto kupiti.
“Mušterije su me znale upitati ‘je li napeto?’, misleći da čitam romane. Ponekad bih se toliko zadubio da ništa nisam čuo, pa bi mi nakon nekoliko minuta čekanja znali nježno pokucati na prozorsko staklo ili se nehajno nakašljati ne bih li ih primijetio, no nitko mi ništa nije zamjerio. Više me tata upozoravao da moram biti predan poslu, no s druge strane uvijek se trudio stvoriti uvjete da se mogu školovati”, govori.
Nakon diplome nije mogao na burzu
Završio je medicinu u roku, no treća godina fakulteta mu je bila napornija od ostalih. Te se godine rodila njegova starija kćer Merhunisa, a brat Nezafet otišao je u vojsku, pa je morao češće pomagati tati. ”Nisam to doživio kao problem, no bilo je nešto napornije jer sam imao nekoliko težih ispita, pa se znalo događati da noću spavam po dva, tri sata. Puno sam učio i do večeri radio u kiosku, pa sam znao odspavati u tramvaju do faksa. No, imao sam veliku želju završiti sve u roku i uspio sam”, govori Husen.
Život mu se zakomplicirao nakon što je diplomirao. Bila je 1992. godina, ratno doba i nije mogao dobiti domovnicu. “Živio sam u Zagrebu praktički od rođenja i nije mi bilo jasno u čemu je problem. Bez domovnice nisam mogao dobiti papire, pa se nisam mogao prijaviti na burzu i tražiti posao. Bio je to jedan začarani krug. Mrtav si čovjek jer ne postojiš u sustavu. Bilo je to zeznuto vrijeme i nažalost ima ljudi koji su i gore prošli. Nadao sam da će sve to brzo završiti i da ćemo nastaviti dalje sa životom. Bio sam pozitivac i takav mi je stav pomogao, no danas kad se sjetim, nije bilo lako”, govori.
Dvije godine kasnije dobio je domovnicu, sredio je papire i krenuo slati molbe za posao po cijeloj Hrvatskoj, ali je samo dobivao odbijenice. “Tada sam malo potonuo i popunio papire za odlazak na Novi Zeland, ali me mama odgovorila. Bojala se da se više nećemo vidjeti i na kraju ih nisam poslao”. Inače, govori, nije imao problema s diskriminacijom. “Barem nisam obraćao pažnju na to kako me tko gleda. Ljudi imaju predrasude, ali se ne zamaram time. Svugdje pokušavam biti maksimalno profesionalan, korektan i ne ulazim u sukobe. I to je najvažnije”, konstatira.
Tata se preselio k njima na Savicu
Prvi posao dobio je kao obiteljski liječnik u Domu zdravlja Zlatar. “Ravnatelj je bio jako korektan i bilo mi je ugodno tamo raditi. Bila je već 1995. godina i po radnoj obavezi sam odlazio u dva navrata po šest tjedana na relaciju Vinkovci-Nova Gradiška jer je nedostajalo liječnika. U vrijeme Bljeska sam bio na tom području i to je bilo stresnije razdoblje, ali sam tamo upoznao puno divnih ljudi. S nekima od njih sam i danas u kontaktu”, govori Husen koji se nakon Doma zdravlja u Zlataru zaposlio u Zavodu za javno zdravstvo Krapinsko-Zagorske županije, a onda i krenuo na četverogodišnju specijalizaciju. Specijalizirao je školsku medicinu i nakon 25 godina školovanja ostao raditi u ZZJZ-u.
Danas, Husen živi sa suprugom Šarom i svojim tatom u stanu na Savici. “Nakon mamine smrti prije dvadesetak godina odlučili smo da tata dođe živjeti s nama. Nismo ga htjeli ostaviti samog, a i on je bio sretniji okružen unukama. Moje su kćeri jako vezane za njega, no sada su udale i otišle od kuće”, govori Husen. Inače, njegova starija kćer Merhunisa završila je medicinu i radi kao obiteljska liječnica, a mlađa Amra živi u Francuskoj i završava farmaciju.
Konačno, proslava tatinog rođendana
“I tata je jako ponosan na njih. Želio je raditi sve dok one ne završe svoje fakultete, iako nam to nije trebalo. Volio je taj posao i pred kraj nije odlazio peći kestene zbog zarade nego više zbog rituala”, govori Husen i dodaje da je taj sezonski posao s kestenima i dalje ostao u široj obitelji.
“Tata nije imao lagan život. Već je s osam godina počeo raditi kao šegrt u slastičarni. Kasnije je bio vezan za taj kiosk; radio je, skrbio za obitelj po cijele dane i nisam s njim provodio puno vremena”, govori Husen i prisjeća se kako, primjerice, nikada nisu slavili rođendane. “Nije tata imao vremena za to. I rođendan je bio dan kao i svaki drugi. Kasnije u životu, kada sam već imao svoju obitelj i zaposlio se, bilo mi je neobično obilježavati te dane. Danas ih slavimo svi, a za tatin osamdeseti rođendan kupili smo mu tortu. Čak je puhao svjećice”.