FOTO: Vjekoslav Skledar
Anna Maria Grünfelder

Velike priče

Prije 46 godina iz Austrije je doselila u Zagreb i postala jedna od vodećih kritičarki Kaptola. 'Eskaliralo je zbog pedofilije'

Mladen Pleše razgovara s Annom Marijom Gruenfelder, austrijskom povjesničarkom i teologinjom poznatom po svojim istupima o Crkvi, NDH, hrvatskom društvu...

Velike priče

Prije 46 godina iz Austrije je doselila u Zagreb i postala jedna od vodećih kritičarki Kaptola. 'Eskaliralo je zbog pedofilije'

Mladen Pleše razgovara s Annom Marijom Gruenfelder, austrijskom povjesničarkom i teologinjom poznatom po svojim istupima o Crkvi, NDH, hrvatskom društvu...

Anna Maria Grünfelder
FOTO: Vjekoslav Skledar

'Valjda mi je ta hrabrost zapisana u genima', kaže skromno, no nakon kraćeg razmišljanja ipak dometne; 'Znate i danas me zaboli želudac kad se sjetim nekih svojih sukoba'

S Annom Marijom Gruenfelder, doktoricom filozofije, povijesti umjetnosti i katoličke teologije sa specijalizacijom iz crkvene povijesti, sastali smo se, na njen prijedlog, ispred zgrade Državnog arhiva na Marulićevu trgu. „Tu mi je zgodno, dok nije bilo korone tu sam svakodnevno dolazila proučavati bogat fond dokumenata“, objasnila je. Uz to što je majka dvoje djece te je cijeli radni vijek bila zaposlena, Gruenfelder se stigla baviti istraživanjima, znanstvenim radom i publicistikom.

Čim su djeca „prerasla“ dob najintenzivnije skrbi za njih, napisala je disertaciju Senjski uskoci. Potom je objavila knjigu Dubrovnik 1933. i duhovno ozračje austrijskih književnika, te knjigu o prisilnim radnicima iz NDH: U radni stroj velikog njemačkog Reicha. Posljednju knjigu Sustigla ih Šoa – Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.) objavila je u Beču 2013.

Bili smo pomalo zatečeni dok smo se upoznavali: gospođa Gruenfelder nižeg je rasta, krhke građe, blagih plavih očiju, tihog glasa, s diskretnim, dobrohotnim osmjehom na licu. Nikad se ne bi moglo zaključiti da je ta hrabra žena imala snage sukobiti se s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj, da je u životu morala donijeti cijeli niz teških odluka, te da je uz sve to bila iznimno plodan pisac i istraživač.

Grunfelder s Telegramovim novinarom, Mladenom Plešeom Vjekoslav Skledar

Prvi ozbiljniji spor s Kaptolom imala je zbog teksta u Kani

„Valjda mi je ta hrabrost zapisana u genima“, kaže skromno, no nakon kraćeg razmišljanja ipak dometne; “Znate i danas me zaboli želudac kad se sjetim nekih svojih sukoba.” Također, nakon napornije faze podizanja djece, kad je opet osvojila malo više slobodnog vremena, od kraja sedamdesetih do početka 80-ih, angažirala se u župi i u Centru Kršćanska sadašnjost. Uskoro se međutim pokazalo da se nisu svi župnici slagali s njenim idejama – “previše zapadnjačkim” ili kako je to napisao Don Živko Kustić; „Ona zna hrvatski pisati, no ne zna hrvatski misliti“.

Suprug Eugen, zbog kojeg se i preselila u Zagreb, podržavao ju je, premda ni on nije bio odveć oduševljen, bojao se da će se u taj spor umiješati politika. „Na sreću politika me je ostavila na miru“, zaključila je Gruenfelder. Prvi ozbiljniji spor s kaptolskom nomenklaturom ta austrijska državljanka rođena u koruškome mjestu Mauthen, imala je 1989. Tada je u kršćanskoj reviji Kana, koju je uređivao velečasni Josip Turčinović, napisala vrlo kritičan osvrt na predavanje monsignora Carla Caffarra, predsjednika Papinske komisije za brak i obitelj, a kasnije biskupa Bologne i nadbiskupa Ferrare-Comacchio.

Caffarra je zdušno branio crkveno stajalište o zabrani kontracepcije, a Gruenfelder mu se otvoreno suprotstavila zbog njegovih, kaže, već tada izlišnih, znanstveno neutemeljenih teza i dogmatskog diktiranja mišljenja katolicima. „Kad danas pročitam svoj članak, ne bih ništa promijenila, možda bih samo malo ublažila izraze.“ No, velečasni Turčinović nije bio baš euforičan, jer ići protiv službenih stavova, to se čak ni Kršćanskoj sadašnjosti nije toleriralo.

Razoran biljeg feministice održao se sve do danas

Ipak, Turčinović je inzistirao da se odvaži na ‘bijeg unaprijed’. „Namjestio mi je predavanje prigodom Svećeničkog tjedna 1990., gdje sam objašnjavala zašto zagovaram „žene u crkvene službe!“ Bilo je to prvo i pravo vatreno krštenje.“ Neki zeloti među svećenicima, prisjeća se Gruenfelder, burno su prosvjedovali. “Sa mnom je bila profesorica Maca Jogan, s ljubljanskog Fakulteta za družbene vede, za koju se znalo, odnosno moglo pretpostavljati da je ateistkinja. Ona je ustvrdila da je mizoginost, odnosno omalovažavanje žena od strane muškaraca, prisutno u svih abrahamskih religija. Tijekom diskusije se i Maca Jogan morala suočavati s neizgovorenom, ali u zraku lebdećim sumnjama da ‘nije na čisto sa svojom ženskom ulogom’, čitaj: jedinom i isključivom funkcijom žene, s materinstvom”, govori Gruenfelder koja je pak analizirala mogućnosti prevladavanja mizoginosti.

Premda je cijelom nizu studenata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i budućim profesorima pomagala prevoditi i uređivati tekstove, te omogućila uspostavu veza zagrebačkih župa s austrijskim udrugama Katoličke akcije, razoran biljeg feministice održao se sve do danas. “Svi svećenici znaju da su feministice, naravno, za pobačaj, razvod brakova, preljub i predbračne veze i za druge bogohulne grijehe. Toliko su pobožni da vam ne mogu oprostiti ‘istočni grijeh feminizma'”, sarkastično objašnjava Gruenfelder.

A da će se sporovi između Gruenfelder i vrha Katoličke crkve samo produbljivati, moglo se naslutiti nakon što se počela kretati u kružoku Kršćanske sadašnjosti i najistaknutijih teologa Josipa Turčinovića, Jerka Fučeka, Vjekoslava Bajsića, Fra Tomislava Šagi Bunića i fra Zvonimira Šagi Bona. Oni su se zalagali za crkvene reforme na tragu zaključaka II Vatikanskog koncila, a ta se skupina teologa držala vrlo liberalnom zbog čega je imala toliko prijepora s Kaptolom.

Morala je odustati od pisanja za Feral Tribune

Novi napad Kaptola dogodio se 2003. Optužili su je da u svojim tekstovima u Feral Tribuneu nediplomatski kritizira visoke dostojanstvenike Katoličke crkve. Tih godina, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj otkriveni su neki slučajevi pedofilije, od kojih je jedan kanonsko pravno i pravno razriješen, dok su drugi ostali visjeti u zraku. U isto vrijeme u Rimu se zahuktavalo „rješavanje“ tada već poznatih slučajeva pedofilije. U pontifikatima Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., a poglavito pod papom Franjom, ističe Gruenfelder, taj način će se pokazivati katastrofalno promašenim. “Namjera je bila zaštititi svećenike zlostavljače, kao što će se prikriti i problem licemjerja dijela svećenika koji se ne pridržavaju celibata. Sve ukazuje da je Crkvi važniji čisti obraz institucije, nego trauma žrtava”, govori Gruenfelder.

Žalbe zbog njenog pisanja „mimo i protivno protokolu“ mogle su joj ugroziti egzistenciju, a time i egzistenciju njezine obitelji. „Srećom nisu, iako su proizlazile, kao što mi je bilo poručeno iz kruga oko kardinala Josipa Bozanića. Tada sam zaista bila ogorčena zbog očigledne tendencioznosti i namjere. Zapitala sam se, a pitam se i danas, bi li bili zadovoljni da su iznudili moje protjerivanje iz Hrvatske. Jedne miješane, ne sasvim hrvatske obitelji, bi li to nekom koristilo?“

Premda su joj pretpostavljeni i te kako čuvali leđa, ipak je na njihov savjet morala popustiti i teška srca prestati surađivati s medijima. „Jako me pogodilo što se Kaptol požalio mojim pretpostavljenima, a ne i meni. No, svjesna sam da je to crkveni loš stil”, govori Gruenfelder, te objašnjava da se otvorena riječ i danas u Katoličkoj crkvi tolerira samo ako se podudara sa stavovima nekih mjerodavnih ličnosti. „Odstupanja nisu popularna, pa ste sami krivi ako vas izoliraju. Bilo mi je silno žao zbog toga, no zato sada uživam u slobodi riječi. I nadam se da se ta iskra neće tako skoro ugasiti”, govori.

U Zagreb je došla na tri mjeseca, ostala 46 godina

Već kao vrlo mlada, ta rođena Austrijanka, pokazala je nesvakidašnju odlučnost. Poprilično je iznenadila svoje roditelje kad im je rekla da će se udati za Hrvata i preseliti u Zagreb. „Došla sam u Zagreb zbog disertacije, sa stipendijom na tri mjeseca, a ostala sam 46 godina. Presudio je Onaj u kojeg sam se zaljubila i zbog kojeg sam se odlučila udati i ostati u Zagrebu.” Iako su roditelji bili vrlo tolerantni, bili su istodobno i vrlo zabrinuti. „Rekli su mi; ‘ako ide, ide, a ako ne, vrati se!’. Svekrva i svekar bili su skeptični, pa sam i njihovu naklonost morala sama izvojevati“, govori.

Od sredine šezdesetih godina ljudi su više počeli putovati na Jadran gdje su provodili godišnji odmor pa je rastao interes za Jugoslaviju. U gimnaziji je Anna Maria Gruenfelder imala nastavu slovenskog jezika, ne baš veoma intenzivnog, ali ipak dovoljno da kod nje pobudi zanimanje za tu zemlju. „U Innsbrucku su studirali mnogi mladići iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Dalmacije – budući teolozi. Dodirnih točaka bilo je mnogo, tako da se čak nužno moralo probuditi zanimanje za južnoslavenski svijet“, prisjeća se.

Za doktorsku disertaciju odabrala je temu iz profane povijesti – „Senjski uskoci“, ali iz perspektive nekolicine crkvenjaka, koji su se, svaki na svoj način, morali suočavati s „uskočkim pitanjem.“ Stipendija je omogućila Gruenfelder rad u rimskim arhivima i bilo je to za nju nezaboravno razdoblje. Uz disertaciju dodatni je motiv bio znatiželja, upoznati svijet na drugoj strani Karavanka.

Zbog feminističkih i progresivnih stavova o njoj je Don Živko Kustić napisao: ‘Ona zna hrvatski pisati, no ne zna hrvatski misliti’ Vjekoslav Skledar

Mislila je da će ostatak života prodavati čelik

Gospođa Gruenfelder priča kako su ju u Hrvatskoj primili dobrohotno, ljubazno, čak i na Odsjeku za strance tadašnjeg MUP-a. “S referenticom koja je obrađivala moje zahtjeve za dozvolu za boravak ostala sam u prijateljskim vezama, sve do njezine smrti. Tada su u Zagrebu živjeli mnogi studenti iz nesvrstanih zemalja, pa znam da su i oni bili uglavnom dobro primljeni i prihvaćeni”. Pratila je zbivanja oko Hrvatskog proljeća i studentski pokret pa je o tome napisala i seminarsku radnju u Innsbrucku. Kasnije se jedno od pitanja na strogom ispitu Rigorozumu odnosilo upravo na tu problematiku.

Po preseljenju u Zagreb najprije se zaposlila kao inokorespondent u vanjskotrgovačkom poduzeću Unikomerc. Radila je u odjelu koji je zastupao austrijske čeličane, uhodala se i mislila da će ostatak života prodavati čelik i cijevi i ta joj vizija, kaže, nije izgledala nimalo grdo. „Dapače: imala sam šefove – rođene trgovce, pa sam od njih učila tehniku pregovaranja, koju su oni, izgleda, imali u krvi. Naučila sam sve o trgovini i novcu, što inače oni koji završe filozofiju drže prizemnim, bespotrebnim znanjem”, govori.

Nakon 4 godine, preselila se u Austrijski kulturni institut, a od tamo je, 1980., bila optirana u Generalni konzulat Austrije. “Od Nove godine 1992. svi smo čekali da Austrija prizna Hrvatsku i da konzulat preraste u veleposlanstvo. Tijekom rata radili smo punom parom, zalagali se za priznanje Hrvatske i kao svi Zagrepčani, pazili obitelji i sebe, odlazili s drugim stanarima u skloništa”, prisjeća se.

Doktorirala je filozofiju na Sveučilištu Leopold-Franzens

Anna Maria Gruennfelder doktorirala je na Sveučilištu Leopold-Franzens filozofiju, a u austrijskom veleposlanstvu radila je kao savjetnica za tisak i informiranje. Paralelno razvija suradnju s Dokumentacijskim arhivom austrijskog pokreta otpora u Beču, Institutom za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu te Savezom židovskih općina Srbije koji ju je više puta nagrađivao za njen rad.

Za studij teologije Anna Maria Gruenfelder odlučila se 1967. Bila je to godina kad je maturirala, a istodobno su u Crkvi pokrenute reforme potaknute Drugim vatikanskim saborom. „Odjednom su se otvorile mogućnosti djelovanja vjernika laika – i vjernica laikinja. Laici i laikinje bili su potaknuti od crkvenih ustanova da se osposobe za razne nove funkcije, a ne samo za do tada jedino dopušteno zanimanje vjeroučitelja i vjeroučiteljica.“

Međutim to je bilo jedno od malobrojnih zanimanja koje ju nije zanimalo, a istodobno ju je privlačilo novinarstvo, valjda i zato što se time bavio i njezin otac. Osim toga u školi je pisala najljepše eseje, pa je to bila ljubav još od ranih školskih dana. „Željela sam promatrati društvene događaje, analizirati ih i tumačiti i to je na neki način dolazilo samo po sebi jer se na Filozofskom i Teološkom fakultetu ispiti polažu pismenim analizama. Vidjela sam da mi to ide, pa sam se osjećala počašćenom kad me Feral Tribune pozvao da pišem za njih”, govori.

Protivila se podređenom položaju žena u Crkvi

Naravno najbliže su joj bile teme o položaju žene u Crkvi pa je tome, pogotovo u početku, posvetila dobar dio svog stvaralačkog opusa. “Pod papom Franjom žene su dobile istaknuta i rukovodeća mjesta u nekim crkvenim institucijama. Pohvalno, svakako, i značajan napredak – ali, to nije suština problematike žena u Crkvi. Bit je zabrana zaređenja žena – i u tu zabranu se nitko ne usudi dirati; to znači da žena nije za sveti sakrament jer nije dostojna i u biti je nedostojna i nečista”, objašnjava.

Osim što se protivila podređenom položaju žena u Crkvi, Gruenfelder je žestoko osuđivala seksizam koji vlada u društvu. „Seksizam je natruha antičkog poimanja svijeta, maniheizma, koji je cijeli svijet dijelio na čisto – nečisto. On je prisutan i u ortodoksnom židovstvu, naročito izražen u Islamu i više-manje u svim smjerovima Islama.“

Premda joj hrvatski nije materinji jezik, savladala ga je vrlo dobro, bez problema piše na hrvatskom, a kad ne bi bilo onog karakterističnog „r“ teško bi se moglo prepoznati da je strankinja. „Osobito me privlači to što su Hrvati i Hrvatice nevjerojatno duhoviti – volim taj specifični „esprit“, sarkazam, ironiju, dobroćudnu, ne uvredljivu”, govori.

Smjestila se na ljevici otkad politički misli

Zahvaljujući suprugu koji je bio jako dobar otac, Anna Maria mogla se uz redovite radne obveze, baviti istraživačkim i znanstvenim radom. Posljednjih godina je, govori, puno lakše jer kćer živi u Zurichu gdje radi u kantonalnoj bolnici, dok je sin djelatnik MUP-a.

Kao što ju ne smeta etiketa feministice, tako se ne protivi ni kad ju svrstavaju među ljevičare, što se u crkvenim redovima drži kao prilično velika uvreda. „Nekad su desnica i konzervativizam jamčili pozitivan odnos pojedinca naspram ideala ‘reda, rada, discipline’. Na ove se vrijednosti danas pozivaju snage koje su spremne u ime ‘reda’ posegnuti za nasiljem i diktatorskom kontrolom. Ljevičari su pak po sili ‘revolucionari’, dakle, nasilnici. No ljevica, socijalisti, socijaldemokrati uklapaju se danas u kultiviran javni diskurs i u suradnju sa svim snagama koje osim liberalnog odnosa naspram individualnim ljudskim slobodama, svoje zanimanje fokusiraju na socijalnu pravdu”, govori.

Gruenfelder kaže kako se, otkad zna za sebe i politički misli, smjestila na ljevici. „Smatram da socijalna svijest određuje put prema opcijama pravednosti i borbe za pravednost te jednakost mogućnosti. Danas moramo pravedne odnose proširiti i na brižni odnos prema prirodi i okolišu; no prioritet mi je aktivno zalaganje za dostojan život čovječanstva.“ Pri tome, objašnjava, ne misli samo na solidarnost, koja po njoj nije aktivna. „Mislim na opredjeljenje za aktivizam. ‘Opcija za siromašne’, kakvu je papa Ivan Pavao II. proglasio kao ‘put za Crkvu’, treba biti aktivno zalaganje za materijalno dobro i razvitak”, govori.

U Crkvi je ipak pokrenuta evolucija svijesti

Nisu je, kaže, iznenadili ni najnoviji podaci o zlostavljanju djece u Katoličkoj Crkvi u Francuskoj, a na pitanje kako je moguće da je u Katoličkoj crkvi bilo tako rasprostranjeno nasilje, a da nitko ništa nije poduzimao, odgovara vrlo jednostavno:“ Posrijedi je zavjera šutnje. Sada se od pape na niže crkveni službenici pitaju: Kako je to bilo moguće? Bilo je, zato što su odgovorni imali na umu štetu po Crkvi, a takvu štetu valja spriječiti. Žrtve im nisu bile pri srcu. Zapravo je to i u nekim familijama, u kojima ima nasilje, glavna briga da susjedi ne smiju saznati.“

U Crkvi je, ističe Gruenfelder, ipak pokrenuta evolucija svijesti: bivši predsjednik Njemačke biskupske konferencije ljetos je papi Franji podnio ostavku, ali ju papa Franjo nije prihvatio. Drugi su biskupi šutjeli sve dok im sudovi nisu dokazivali suodgovornost, pa su priznavali korak po korak, ono što ionako više nisu mogli zanijekati. Na žalost, i biskupi su samo ljudi, više-manje hrabri ili kukavice“, zaključila jer Gruenfelder.

Kako objašnjava toliki otpor Crkve prema homoseksualcima

Na pitanje kako objašnjava toliki otpor Crkve prema homoseksualcima, dok istodobno i sami svećenici priznaju da je među njima relativno veliki broj homoseksualaca, Gruenfelder odgovara da je to pitanje baštine kršćanstva, odnosno nastanka u orijentalnom okruženju.

“Pitanje čistoće i nečistoće vezano je uz seksualnost. Jednom sam, nehotimično, postala svjedokinjom kako je žena krenula obrađivati mladića, što sve mora učiniti i što nipošto ne smije učiniti, kako bi se temeljito očistio. Čitala je iz knjige sa sanskrta ili se pravila da čita, sve o tome kako se čistiti, kako postignuti potpunu čistoću, kada se čistiti i zašto. Žena vjerojatno nije patila od opsesivnog pranja ili fobije od nečistoće, nego je slijedila propise hinduističkih obreda. Učestalo pranje propisuje i Islam, dok su se u kršćanstvu obredi čišćenja sveli na simboličke činove”, objašnjava.

Crkva je pod težinom sumnji morala pristati na raščišćavanje

Čišćenje i umivanje, tumači Gruenfelder, tipični su za vjere koje tabuiziraju seksualnost, te za društva sa zatvorenom seksualnošću. „Katolici imaju kanonski propis za ispovijed i generacije svećenika su ispovjednicima indiskretnim pitanjima o njihovim intimnim tajnama nabili kompleks nečistoće koju onda moraju ispovijedati i dobivati za nju odrješenje. Vrlo je indikativno da su stari sveučilišni udžbenici iz moralne teologije obuhvaćali tri sveska o Šestoj Božjoj zapovijedi, dok su sve druge zapovijedi stale u jedan svezak.“

Ali i to je vid zlostavljanja, napominje Gruenfelder. “Obilje literature o razlozima učestalosti seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika pokazuje da čin počinje uglavnom u ispovjedaonici. Ondje se najteže otkrije, jer svećenici obvezuju ispovjednike na šutnju. U najnovije vrijeme Crkva je pristala, a zapravo je morala pristati pod težinom sumnji i optužbi, na raščišćavanje. Pa se sada proučavaju psihološke i psihoanalitičke zakonitosti stranputica seksualnosti i profila ličnosti koje su naročito sklone zastranjivanjima. Radikalno raščišćavanje, kakvo papa Franjo želi i traži, naravno u praksu nailazi i na prepreke, jer objelodanjena krivica zahtijeva konzekvence, pa i kaznenopravne.“

Zanimalo nas je kako Gruenfelder komentira neka istraživanja koja su pokazala da veliki broj svećenika ili ne poštuje načelo celibata ili imaju homoseksualne sklonosti. „Istraživanja na europskoj razini pokazala su da se osobe s homoseksualnim sklonostima često odlučuju za svećenički poziv. Obrazloženje – u istospolnim zajednicama lakše je sakrivati sklonost, ali lakše je i živjeti njome. O postocima se može samo špekulirati, jer nije za očekivati da će baš svatko iskreno i otvoreno ophoditi se sa svojom sklonošću, pogotovo ne kad je tabuizirana. I svećenici koji žive dvostrukim životom, radije prikriju tu činjenicu pred crkvenim vlastima i pred župljanima – među tolerantnima nađu se uvijek i neki denuncijanti”, govori Gruenfelder.

Zabranili mise na Bleiburgu jer su se uz nju održavali i derneci

Dio svećenika u nas, a mnogi to izražavaju i javno, ne slaže s načinom na koji papa Franjo vodi Katoličku crkvu. „Možda su frustrirani jer drže kako papa Franjo nije pokazivao volje ispuniti Crkvi u Hrvata izvjesnu želju, kanonizaciju nadbiskupa Alojzija Stepinca. No, to zaista ne bi bila ili ne bi smjela biti najveća briga Crkve u Hrvata. Ima svećenika i osoba posvećenoga života, koji se brinu o migrantima, beskućnicima i drugim ugroženim skupinama, a ima i drugih – kako u svakom žitu ima i kukolja.“

Gruenfelder objašnjava da je mjesna biskupija Gurk/Krško – Klagenfurt/Celovec zabranila mise na Bleiburgu zato jer su se tamo, uz misu, održavali pravi derneci, a prisutni biskupi, celebranti i vjernici pravili su se slijepima i gluhima. „Da ne spomenem zastave i odore iz razdoblja koje ne zavrjeđuju spomena”, govori Gruenfelder koja drži da su potpuno pogrešna tumačenja da je u Bleiburgu počinjen „genocid nad hrvatskim narodom“, te da to nije „tragedija hrvatskog naroda“, jer je hrvatski narod barem za 50 posto bio na strani NOP-a, niti su ondje ubijeni „hrabri hrvatski vojnici“.

Anna Maria Grünfelder Vjekoslav Skledar

Žali što se misa zadušnica nije održavala dostojanstveno

U pismu kardinalu Puljiću napisala je kako u Bleiburg nije dospio ”hrvatski narod”, da nisu dospjeli nevini niti samo borci protiv komunizma. “Dospjeli su oni koji su vjerovali tadašnjem vodstvu ”hrvatskog naroda” koje je, spašavajući vlastitu kožu, napustilo hrvatski narod. To je tragedija, ali tragedija zabludjelih, zatupljenih i, na kraju, izdanih.”, govori.

Gospođa Gruenfelder kaže kako se sve to već puno puta istraživalo, provjeravalo i sada su činjenice na stolu. „U Bleiburgu su se svake godine okupljali oni koji radije vjeruju svojim fikcijama i frustracijama, nego povijesnim činjenicama. Takvi nisu spremni prihvatiti da su privrženi ideolozima koji su bili spremni žrtvovati hrvatski narod za svoje interese, pa su ga u predvidivoj katastrofi napustili kako bi spasili sebe.

“Gruenfelder žali što Kaptol nikada nije ništa učinio da se misa zadušnica, ako se već morala održati na tom mjestu, održi dostojanstveno, kako priliči sjećanju na pokojne. „Svake godine sam se čudila, kako nitko od crkvenih predstavnika nije reagirao, nego su odradili svoje, praveći se grbavim”, govori.

Austrija već odavno nije katolička zemlja

S obzirom na to da je objavila knjigu o sudbini židovskih izbjeglica u kraljevini Jugoslaviji te se dugo bavila problemom izbjeglica, zanimalo nas je kako komentira najnovije snimke koje pokazuju da su izbjeglice na hrvatskoj granici podvrgnute nasilju? „Užasnuta sam nekim javnim očitovanjima i javljanjima na društvenim mrežama. Ne znam jesu li to ujedno i ‘dobri Hrvati katolici’. Nekima je teritorijalni integritet i nepovredivost granica sveta krava, i kako je predsjednik Orban izjavio novinarima Glasa Koncila da mora štiti državne granice radi zaštite kršćanstva”.

Anna Maria Gruenfelder kaže kako ne razumije zašto se Glas koncila nije ogradio od te Orbanove izjave. Kao Austrijanka stidi se svoje zemlje, koja je iznevjerila tradicije iz starih vremena, kad Austrijancima nije bilo teško prihvatiti izbjeglice iz Madžarske 1956. godine, iz Čehoslovačke 1968., iz Poljske osamdesetih godina te povratnike iz Izraela 2015. „Velika većina austrijskog stanovništva je, vladi na sramotu, prkosno prihvaćalo sirijske izbjeglice. I sada djeluju mnogobrojne udruge koje žele napakostiti nemilosrdnoj sadašnjoj vladi i zdušno rade na integraciji. I u Hrvatskoj ima takvih udruga, a to je Hrvatskoj na čast.“

Gruenfelder tvrdi da Austrija već odavno nije katolička zemlja. Erozija katoličke baštine dovela je do toga da danas, po najnovijim sociološkim anketama, praktičnih katolika-vjernika nema više od 20 posto. Crkva naprosto gubi na relevantnosti, građani više ne trpe propisivanje, svjesni su da su razumna bića koja znaju, odnosno misle da znaju, samostalno misliti i odlučivati.

Plaćeno roditeljstvo je zamka i izravan put u siromaštvo

Među brojnim kontroverzama, posebnu pozornost izazvala je njena izjava kako podržava ideju da se ukine plaća za roditeljstvo, kako je nedavno predložilo novo poglavarstvo grada Zagreba. “Plaća za roditeljstvo je osigurana plaća za određeni, relativno kratki rok. Ona ne omogućava stjecanje preduvjeta za mirovinu. Jedna od mojih feminističkih dogmi bila je nužnost financijske neovisnosti žena, i u braku, i ne vidim da je to zabluda. Brakovi se mogu raspasti, bolest, prerana smrt – sve su to nepredvidivi događaji, protiv kojih se svaka osoba, bila u braku ili ne, treba pripremiti i oboružati”, govori.

Siromaštvo u starosti, tvrdi Gruenfelder, tipična je ženska pojava, zato što su se uglavnom žene odricale zaposlenja te ostajale kod kuće radi obitelji. „Znam da žene danas ostajanje doma biraju kao izlaz iz problema nezaposlenosti. No, smatram da je nedostojno roditeljstva špekulirati s plaćom za roditeljstvo i odlučiti se za roditeljstvo.“

Kaže kako je svjesna da se ljudi drže principa – bolja ikakva plaća nego nikakva, no što se događa roditeljima kad im djeca odrastu? „Tada su u godinama u kojima su šanse da će se ponovno zaposliti, puno manje. U tom smislu plaćeno je roditeljstvo zamka i izravan put u siromaštvo zbog preniskih minimalnih mirovina.“ Na kraju se gospođa Gruenfelder požalila kako je izgubila dvije godine jer zbog korone nije mogla raditi u Hrvatskom državnom arhivu. “Nadam se da će to uskoro opet biti moguće. Istraživati dokumente prošlosti to mi je strast i zadovoljstvo. Ako Bog da, još jedna knjiga ugledat će svjetlo dana.”

Anna Maria Grünfelder Vjekoslav Skledar

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu