Proveli smo dan s obitelji iz Dubrave koja je spasila psa i odbila Porsche

Na uglu kod obližnjeg groblja Miroševac, svako jutro čeka ga njegova djevojka Dora. Ona ide u 2. a, on ide u 2. b. razred. “Svi ga vole. To me tješi, što dobro uči, što je poslušan. Poseban je. Učiteljica kaže da već godinama radi s djecom ali još nije vidjela učenika koji je tako miran, poslušan. Takav je i doma, ponosni smo”, priča mama. Romano se dobro snašao u školi, iako u prvom razredu jedini nije znao čitati niti pisati.

Pomoć prijateljica

Zajednička soba u kojoj svi spavaju, gledaju televiziju i jedu skromna je, opremljena najnužnijim starim namještajem. Na zidovima su Romanove fotografije i diploma iz plivanja. Najdraže su mu fotografije s četvoricom najboljih prijatelja iz razreda. Ponosno pokazuje na sliku na kojoj su zajedno pozirali Romano, Matej, Marijan, Adrian i Stjepan. Nakon toga vadi svoje crteže koje uredno čuva u ladici. Mami je žao što mu ne može priuštiti ono što imaju njegovi prijatelji. Već se sada brine oko trećeg razreda u kojem će djeca početi raditi na laptopima, a preporuka škole je da djeca imaju i kompjuter kod kuće.

“Morat ću se nekako snaći, ili ću zamoliti neku prijateljicu, ako imaju neki stari možda da mi poklone. Tako mu pošalju i robicu. Inače ne bih ga mogla oblačiti. Za njega su najjeftinije tenisice 50 kuna, ali on to dva tri puta obuje i gotovo, poderu se. Moraš mu nešto uzeti za školu, da nije najgori” objašnjava majka kako se snalaze. Tročlana obitelj živi od 800 kuna socijalne pomoću uz koju dobivaju 290 kuna dodatka za dijete. Ukupna mjesečna primanja su im 1100 kuna. Podstanarski stan plaćaju 850, a režije 1700 kuna. Žena vadi uredno složene plaćene račune. Kaže da svaki mjesec plati neki, neki pak izostavi, pa ga riješi idući mjesec.

Kućni budžet popunjava pomoćnim poslovima koje obavlja za poznanice i prijateljice. Peglanje, čišćenje, održavanje grobova na obližnjem groblju. “Gdje god tražiš, nema posla, ne primaju ni mlade, a gdje će nas od skoro 50 godina. No, tek sam prije godinu i pol tražila socijalnu pomoć, prije mi je bilo neugodno” kaže Gordana.

Zašto nismo vjenčani

Dok je Romano u školi, mama radi po kući ili ode pomoći nekoj od prijateljica kako bi zaradila neku njihovu pomoć. Kući se vraća najkasnije oko 15 sati, taman da skuha ručak. Kako koji dan što ima, nekad piletinu, nekad zelje ili kelj, no ručak je svaki dan na stolu u vrijeme kada se Romano s tatom vrati iz škole. Žena u međuvremenu čisti i pere po kući, na starom namještaju uredno su posloženi heklani stoljnjaci i vaze s cvijećem.

Mama kuha u kuhinji, ali u njoj, kaže, ne borave, previše im je skupo grijati dvije prostorije. Iako štede na sebi, trude se da Romano ne zaostaje za svojim vršnjacima. “Za izlete u školi uvijek nađemo novac, djetetu moraš to priuštiti. Kako bi se osjećao da sva djeca idu, on ne. Onda odvojimo nama od usta i njemu damo. Znate kako je. Voljela bih da ima svoju školu, da ima svoj posao, svoju kućicu ili stan, da dobro živi da se ne pati kao mi. Ja sa svojih osam godina škole mogu samo čistiti, a muž radi zidarske poslove. Ali sada ni to ne može zbog lošeg zdravlja” kaže Gordana.

Gordana je u Zagreb došla iz Pitomače, a Nikola iz rodne Tuzle. Zajedno su već 10 godina, no nisu se vjenčali, jer, kaže žena, nemaju novaca za vjenčanje. Svaku kunu daju za stan i hranu, ne mogu izdvojiti novac za ceremoniju. Kada se vrati iz škole i ruča, Romano se posveti aktivnostima kao i većina njegovih vršnjaka, ili uzme stari mobitel koji je dobio na poklon i igra na njemu igrice, ili, ako je vrijeme lijepo istrči na ulicu s loptom te se tamo igra s prijateljima. Često s roditeljima prošeta do obližnjeg Maksimira ili se loptaju na igralištu.

Pas koji nema ime

U šetnjama Maksimirom provodili su i svaki dan u tjednu, kada im je u kući bio Čiko, američki stafordski terijer, koji je subotu prije Uskrsa odlutao od svog vlasnika. Pronašao ga je Nikola u Maksimiru i sažalio se nad njim, iako ga je tjerao od sebe, pas ga je slijedio do doma. Žena je nahranila psa ostatkom od večere i tada su shvatili koliko je životinja bila iscrpljena, gladna i žedna.

“Ja sam ga inače hranio, on bi bio pod stolom, a ja bih mu davao hranu iz tanjura. Jednom sam jeo pecivo, a on je lajao i lajao, stalno je htio još i još pa sam mu dao. Svaki dan smo ga šetali dva puta, igrali se, bacao sam mu lopticu. Išli smo u Maksimir” opisuje u jednom dahu Romano. Na kraju svega nije mu žao što je ostao bez novog prijatelja, sretan je zbog njegovog vlasnika Borne Jakušića. No u obitelji Gjanić živi i stalni četvrti član, riječ je o križancu pinča i čivave. S obitelji je oko četiri godine.

“Nema ime, zovite ga kako hoćete. Ja ga zovem Skuj. On vam tako puno jede, jede više od nas troje zajedno” pojašnjava Romano dok se mazi sa svojim debeljuškastim ljubimcem. Iako se Skuj dobro slagao s Čikom, ipak nisu išli u zajedničke šetnje. Skuj, ili Pančo, kako ga još znaju zvati, više voli šetati po ulici, do obližnjeg boćališta ili proviri na groblje kroz rupu u živici. I on je dobro poznat svim susjedima pa ga svi pozdravljaju i maze. Iako žive skromno ova obitelj svoj će posljednji objed podijeliti s ljubimcima, bilo svojim, bilo tuđim. Svog su psića naučili da jede sve od mesa, ajnpren juhe, do kelja, poriluka i graha.

Imamo li za čokoladicu?

“Bože ne bismo mogli bez njega, on je kao beba. Kupamo ga i čistimo. Velika je maza, to je Romanova maza. Kad dođe doma malo se igra malo se mazi. Gdje ima mjesta za troje, ima i za četvrtog. Volimo pomagati i životinjama i ljudima” kaže Gordana.
Zajedno s ocem, ili s prijateljima iz ulice, Romano najrađe igra nogomet.

Dok se muški dio obitelji igra Gordana okopava mali vrt u kojem je zasadila rajčice, krastavce, mahune i drugo povrće, koje im itekako pomaže u preživljavanju iz mjeseca u mjesec. Romano joj tu i tamo pomogne, a najviše voli jesti krastavce iz domaćeg vrta. Osim krastavaca omiljena mu je Dorina čokolada. No ako mu se javi neka želja, on neće dovoditi roditelje u neugodnu situaciju. “Tata imamo li novaca za čokoladicu da mi daš? Imamo li novca da to kupimo? Tako je naučen kao mi, uvijek za sve pita, uvijek se javi prije nego ide van, jako je pristojan” ne prestaje ga hvaliti majka. Jedino što mu je obavezno, otkako je krenuo u školu, jest da ode na rođendane svojih prijatelja, i tom prilikom priušti im čokoladicu i neku sitnicu za poklon.

“Nikad nismo išli na more, Romano nikad nije bio na moru. Da ima čovjek išao bi, ovako ne. Znate tamo se puno troši, kako da odemo, kad jedva stan platim. Evo išli smo s autobusom na Sljeme, ja i muž i Romano. Prije godinu dana, još je bio snijeg. Bili smo pola sata, sat. Popio bi čovjek sok ili nešto, mi smo imali samo za njega. Njemu ne mogu ništa odbiti, da nemam za čokoladicu ili sok” tužna je žena, no dodaje kako uvijek ide na školske izlete, ona pronađe dodatni posao, samo da mu može priuštiti izlet. Dječak do sada još nikada nije spomenuo putovanja i more, na koje njegovi prijatelji idu.

Učiteljica ga obožava

Predvečer malo vježbaju za školu, ako učiteljica kaže da nešto treba detaljnije proučiti, onda majka i sin zajedno ponavljaju gradivo. Kako kaže majka učiteljica ga jako voli. Za Uskrs ili Božić, kad imaju koju kunu na mobitelu Romano joj obavezno čestita. Nakon učenja dječak se sprema za krevet, no prije toga obavezno gleda crtiće, do osam sati, a najdraži mu je “Johnny Test”.

Gordana ne želi sina prisiljavati ni na što, no kaže, nekako bi voljela kada bi joj sin postao doktor, da spašava ljudske živote.
“E ja bih vatrogasac bio” u tom je trenu uzviknuo Romano dok je istovremeno igrao igricu na mobitelu.
Roditelji su jako vezani uz svog sina, koji je rođen sa samo šest i pol mjeseci. Gordana je u trudnoći mnogo radila, prala je stubišta i dizala teške kante pune vode. Za jednog posjeta svojoj majci u Pitomači, pukao joj je vodenjak, dva mjeseca prije termina. Završila je u virovitičkoj bolnici, a doktor joj je rekao da moraju na carski rez.

“Kada mi je doktor rekao da je pitanje ili ja ili on, ja sam rekla neka beba ostane, a ja kako završim. Nisam se mogla ustati, deset dana ga nisam vidjela dok je bio u inkubatoru. Ostali smo i on i ja. Bog se smiluje. I zato smo tako vezani i muž i ja za njega, on mi sve znači” s vlažnim očima žena se prisjeća teškog poroda. Rodio se s 1650 grama, a bio je dugačak 45 centimetara no dobro se oporavio i nakon 20 dana izašao iz inkubatora, kaže majka. Iako žive u teškim uvjetima, žena stalno ponavlja kako nisu ni gladni ni žedni, te dodaje kao bi ona obolila da sinu mora reći kako nema za čokoladicu. Unatoč svemu od Borne, vlasnika psa kojeg su čuvali, nisu htjeli prihvatiti niti ponuđeni automobil ni novac.

“Njemu svaka čast, ali to bi bilo žalosno, jesmo sirotinja, ali jesmo pošteni, šta ćemo mi uzimati njegovu imovinu, to je jedino što ima i mi to sebi ne bi dozvolili. Razumijete. I muž je rekao, ma kakvi, bilo kakvu nagradu. I on je to krvavo zaradio, kao i ja što idem raditi, kad idem danas oprati tri tepiha, pa puca mi krv iz zanoktica. I on je sretan, i mi smo sretni, što je pas kod vlasnika, da nije na cesti da nije gladan” objašnjava Gordana zašto nisu prihvatili nagradu. Dan završavaju spavanjem u zajedničkoj sobi, dječa na kauču, Skuj, kraj njega, a roditelji na krevetu na suprotnoj strani sobe. Zajedno sanjaju o budućnosti svog sina.

_______________________________________________________________________

Borna Jakušić, dečko čijeg je staforda spasila zagrebačka obitelj, pokrenuo je veliku akciju za pomoć malom Romanu. Već su skupljeni playstation i bicikl, a Borna poziva građane da i dalje uplaćuju na račun u Zabi, IBAN HR1723600003242145233. Vlasnik računa je Romanov tata Nikola. U akciji koja će trajati do 20. travnja Borna prikuplja i donacije u robi, hrani, igračkama i gadgetima. Primaju se kod njega doma, u Nartskoj 6 na zagrebačkoj Volovčici.