Velike priče

Reportaža Drage Hedla: Ovako danas izgledaju hale nekad ogromne tvornice Borovo. Amerikanci su baš htjeli ovdje snimiti horor

Telegramovi reporteri ušli su u razrušene prostorije Borova d.d., gdje se danas proizvodi u samo dvije hale. Snima Vjekoslav Skledar

Velike priče

Reportaža Drage Hedla: Ovako danas izgledaju hale nekad ogromne tvornice Borovo. Amerikanci su baš htjeli ovdje snimiti horor

Telegramovi reporteri ušli su u razrušene prostorije Borova d.d., gdje se danas proizvodi u samo dvije hale. Snima Vjekoslav Skledar

Hektarima uokolo, jezivo strše goleme razrušene zgrade tvornice koju je prije točno 90 godina utemeljio češki industrijalac Tomaš Bata, čije su tvrtke i danas pojam kvalitetnih cipela, i pokrenuo proizvodnju obuće na rubu Vukovara, uz Dunav

Da nije pandemije Covida 19 danas bi se u Vukovaru, u razrušenim pogonima državne tvrtke Borovo d.d., vjerojatno snimao ratni horor film. U proljeće prošle godine, u dva su navrata razrušene hale Borova obišli predstavnici jedne američke filmske kompanije s članovima producentske ekipe zadužene za pronalaženje i osiguranje lokacija i kad su vidjeli kako izgledaju hale nekadašnje mega tvornice gume i obuće, teško stradale u agresiji na Hrvatsku 1991., odmah su radosno uskliknuli: To je to!

Tako Telegramu govori osoba koja nas vodi apokaliptičnim, sablasnim pejzažem ogromnog kompleksa bivšeg kombinata, savršenim prostorom za snimanje horora, kojem ne trebaju nikakve preinake da bi gledatelju ledio krv u žilama. Hektarima uokolo, jezivo strše goleme razrušene zgrade tvornice koju je prije točno 90 godina utemeljio češki industrijalac Tomaš Bata, čije su tvrtke i danas pojam kvalitetnih cipela, i pokrenuo proizvodnju obuće na rubu Vukovara, uz Dunav.

Drago Hedl u obilasku

Danas se proizvodi u samo dvije hale

Razbijeni prozori, zapuštene proizvodne hale nakrcane kojekakvim otpadom u kojem ne manjka ni kancerogenog, jeziva su slika današnjeg Borova, tvrtke u kojoj su samo dvije zgrade osposobljene za proizvodnju. Sve je drugo zaraslo u šikaru i drač i naš vodič upozorava da ne idemo izvan cesta u tvorničkom krugu jer se uokolo smucaju čagljevi i lisice. Grmovi bazgi i drveće samoniklih divljih šljiva pupaju u neobično toplom kraju veljače, pa će kad uskoro prolistaju i zazelene, krug razrušene tvornice učiniti manje zastrašujućim.

”Postojali su planovi da ovdje snimaju film”, kaže naš sugovornik, vodič kroz sablasni prostor, moguću kulisu kakvog hollywoodskog filma strave. ”Već su planirali gdje će postaviti ograde s neprozirnim zavjesama kako bi mogli raditi u miru i kako borovski radnici ne bi snimali fotografije i video zapise i po društvenim mrežama otkrili scene filma. No, Covid 19 zaustavio je mogući filmski projekt”.

‘Ovdje je bila telefonska centrala…’

”Ovdje je bio Institut, srce Borova, u kojem su tadašnji vrhunski stručnjaci miješali sastojke za široku paletu proizvoda od gume”, kaže nam s nostalgijom stariji radnik na viljuškaru kojeg slučajno ondje zatičemo. ”A ovdje”, pokazuje prstom na ostatke susjedne zgrade zarasle u korov, ”ovdje je bila telefonska centrala Borova”. Kroz prozor još se naziru telefonski kablovi i bakrene žice nekadašnje centrale.

Ulazimo u jednu od golemih Batinih hala i susrećemo se s nadrealnim prizorom. Prekrivene slojem prašine i paučine, u ogromnim drvenim sanducima, svugdje uokolo, što čitavih što razbijenih, na stotine je automobilskih vjetrobrana. Otkud šoferšajbe u Borovu, pitamo se i dobivamo zanimljive odgovore: Tu je halu svojedobno iznajmio nekakav poduzetnik i koristio je kao skladište, dovezao vjetrobranska stakla, pokupio od države poticaj za zbrinjavanje otpada, tvrtku – kako se to već radi – gurnuo u stečaj i nestao.

I eto vjetrobranskih stakala u jednom od nekadašnjih borovskih proizvodnih pogona: bar ih je tisuću, neke još uvijek uredno, po 25 komada, spakirane u drvene okvire i zaštićene stiroporom kojeg je, doduše, već opako načelo vrijeme i višegodišnja izloženost vjetru, kiši i suncu.

Kao u pričama o tankerima s opasnim otpadom

Navodno, vjetrobrani su rađeni za automobile marke Opel, no tko ih je ovamo dopremio i zašto su ostale u borovskim razrušenim halama, jedna je od mnogih misterija tog jezivog, sablasnog okruženja. Većina vjetrobranskog stakla djeluje ispravno, bar onako na prvi pogled, no moguće je da imaju grešku koju Opel nije želio tolerirati, pa ih se proizvođač htio otarasiti i našao tvrtku koja ih je dopremila u iznajmljene borovske hale, a njen vlasnik pokupio novac za zbrinjavanje i netragom nestao. Kao u pričama s opasnim otpadom ukrcanim u tankere koji kruže oceanima i ne mogu pristati ni u jednu luku.

Postoji još jedna, ponešto drugačija priča o misterioznim vjetrobranima u nekadašnjoj borovskoj proizvodnoj hali: šoferšajbe su ostale iza propale tvrtke koja je njima trgovala, a kako se tvrtka zvala i u čijem je vlasništvu bila, nitko ne zna.

Izlomljeni azbest leži u vrećama na podu

Vjetrobranska stakla, a vidjeli smo ih bar tisuću, nisu jedini trag nekadašnjeg poduzetnika, ili više njih, koji su iznajmili borovske polurazrušene hale da bi ondje zbrinjavali otpad. U ogromnom tvorničkom krugu nailazimo na nekoliko golemih plastičnih vreća prepunih izlomljenog azbesta, opasnog, visoko kancerogenog materijala koji traži pažljivo, ali nimalo jeftino zbrinjavanje.

Ovdje je, poskidan s krovova borovskih hala, izložen suncu, kiši i vjetrovima koji sitne, opasne mikro čestice raznose u okoliš. Na krovovima obližnjih hala vidljive su poslagane hrpe azbestnih ploča, nekadašnjih krovova, koje je očito netko počeo skidati u namjeri da ih nekamo odveze i nekako zbrine. No, ostale su na ruševnim krovovima, a one polomljene u plastičnim vrećama. Tako je jeftinije.

Ovdje je nekada radilo više od 20.000 ljudi

Trebali bi milijuni i milijuni kuna da se ogromne hale u kojima je u najboljim vremenima Kombinata gume i obuće Borovo, radilo i više od 20 tisuća ljudi, isprazne od krša i loma, kojekakvog smeća i otpada, među kojima su, nažalost i mnoge tone azbesta. Sadašnja državna tvrtka Borovo d.d. za to nema ni novca, ni snage. Brinu ih preče i teže brige, kako održati ionako slabašnu proizvodnju i sačuvati šest stotina radnih mjesta i kruh svagdašnji za isto toliko obitelji. Današnja proizvodnja stisnula se u tek dvije hale, sve ostalo prepušteno je zubu vremena i sve će to, kao u onoj poznatoj pjesmi Bijelog dugmeta, zauvijek i vrlo brzo, ”prekriti snjegovi, ružmarin i šaš”.

Oko jedne od zgrada omotao se bršljan, zimzelen i koliko toliko učinio je manje strašnom; na krovovima nekih hala iznikle su mlade šume breze, a drveće se žilavo uvuklo u sitne pukotine, pa njihovo korijenje polagano, ali uporno i moćno poput vode, pronalazi put i lomi betonske deke. U prizemlju nekadašnjih proizvodnih pogona, na mnogim mjestima već je stasalo drveće deblje od ljudske natkoljenice. Uokolo zgrada drač i grmovi divljeg šipka čiji crveni plodovi prkosno pokazuju žilavost života u okružju mrtve tvornice.

Kao da smo se našli u sablasnoj pušnici

Postoji ideja, kažu nam u upravi Borova d.d., da jedna od hala iz Batinog doba, spomenik industrijske arhitekture, bude pretvorena u muzej, no za to nema novca. Možda bi se nešto moglo izvući iz EU fondova, ali sve je to još na vrbi svirala, a utrku s vremenom teško je dobiti. Iz godine u godinu, a od početka rata već ih je prošlo 30, razorene hale rapidno propadaju.

Penjemo se stepenicama, kat po kat, polako, s noge na nogu i krajnjim oprezom da se ne okliznemo na izglodanim stubama. Prizori su stravični: komadi betona vise o armaturi poput nadrealnih betonskih šunki u kakvoj sablasnoj pušnici, zidovi su izbušeni pogocima bezbrojnih granata, a sagorjele drvene grede svjedoče o ratnom divljanju i strahotama koje su ovdje protutnjale u jesen 1991.

Kao i život, obilaze nekad moćnu tvornicu

S četvrtog kata jedne od hala pruža se panoramski pogled na mrtvi tvornički krug. Prizor nalik černobilskom. Zgrade bez krovova, prozori bez stakla, ulazi bez vrata, stepenice bez rukohvata. U daljini, na istoku, vide se dizalice Vukovarske luke i još dalje, u sumaglici, obrisi Vodotornja. Dunavom, nizvodno, plove ogromne teglenice natovarene koksom. I one, prateći tok Dunava, u velikom luku, kao i život, obilaze nekadašnju moćnu tvornicu.

Grad Vukovar, na čijem rubu polagano umire Borovo d.d., državna tvrtka za koju vlasnik slabo mari, uložio je podosta vremena, a sigurno i novca u razvoj takozvanog ratnog turizma. Sada se Vukovaru, zahvaljujući ruševinama Borova d.d., smiješi prilika da postane filmski grad. U početku za snimanje ratnih horora.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu