Na pitanje koliko tjedno vježba s obzirom na to da mora trčati, plivati i voziti bicikl, profesor Gornik odgovor je potražio na svom računalu. “U prosjeku 8 do 10 sati tjedno, a prije natjecanja i više. Bicikl vozim uglavnom vikendom do pet sati, plivam dva do tri sata te trčim četiri sata tjedno. Za amatera dovoljno”, zaključio je profesor Gornik.

Jednom godišnje natječe se u Ironmanu

Iako je počeo trenirati tek nakon 40-te godine, već je istrčao puna 53 kilometra za utrke od Zagreba do Petrinje, nastupa na maratonima i polumaratonima, a jednom godišnje natječe se u Ironman triatlonu, disciplini koja je najteža od standardnih disciplina triatlona. Mora se, naime, isplivati 3,8 kilometara, prijeći biciklom 180 te pretrčati 42,2 kilometara što zahtijeva vrhunsku psihičku i fizičku spremu, kondiciju i izdržljivost. I što je najvažnije, kaže, sada se osjeća bolje i zdravije nego ikad prije.

Najviše, kaže, uživa plivajući jer ga to oslobađa stresa, u tomu nalazi harmoniju između disanja i kretanja te nalazi mir kakav nigdje drugdje ne može naći. Premda mu je posebno dojmljivo voziti bicikl prirodom, uglavnom trenira na kućnom biciklu, smart trenažeru, koji simulira uvjete na pravoj stazi.

“Zabluda je da čovjek nema vremena. Ima, samo ga mora racionalno koristiti. U slobodno vrijeme, za razliku od ljudi koji satima sjede pred televizorom, malo gledam televiziju, ali ne propuštam Prime Time na N1, a vijesti uglavnom slušam na radiju”, odgovara Gornik na pitanje kako usklađuje obveze u bolnici i vježbanje.

‘Na filmu i u serijama sve je romantizirano’

U čekaonici Objedinjenog hitnog bolničkog prijama KBC Zagreb, uobičajena gužva, četrdesetak ljudi čeka poziv za pregled. Dvojica radnika dovela su kolegu koji je ozlijedio koljeno iz kojega se širila krvava mrlja. Njih su primili odmah.

Kao i čovjeka koji je došao sa zavojem na glavi, vrlo teško hodajući. Zadobio je ozljedu glave nakon pada sa stolice. Jednu djevojku dopratili su prijatelji jer je rasjekla ruku nožem. Uz to svako toliko uz zvuke sirene pred ulaz dolaze kola Hitne pomoći s pacijentima, koji također imaju prioritet pri obradi. Ipak, sve to skupa nimalo ne nalikuje hitnim prijemima kakve smo navikli gledati u američkim filmovima i serijama gdje je sve puno krvi, jurnjave, vike, ranjenika…

“Ma kakvi, ni blizu nije slično. Na filmu i u serijama sve je romantizirano, dolaze krvavi i polumrtvi pacijenti koji se jednom injekcijom oživljavaju dok drugima daju pilulu pa se oni odmah dižu skoro zdravi iz stolice, čak su i smrt i odnos osoblja prema smrti romantizirani”, kaže. Zbog toga svojim studentima uvijek ponavlja da ono što su vidjeli na ekranu nema veze sa stvarnošću.

Ljudi najčešće dolaze s bolovima u trbuhu i prsnom košu

“Ima slučajeva kad se pacijentima spašava život u reanimacijskim salama, kad su doista sekunde presudne, ali takav angažman traži svega oko 1 posto pacijenata i to nam uzima oko 10 posto ukupnog vremena”, navodi. Većina pacijenata dolazi u hitni prijem zbog trauma uzrokovanih padovima, udarcima, ozljedama zadobivenim u prometnim nesrećama.

Nakon njih najčešći su pacijenti koji se žale na bolove u trbuhu i prsnom košu. “Premda svi ljudi dolaze tražeći hitnu pomoć, među njima je ipak četvrtina koji su svoj problem trebali riješiti s liječnikom primarne zdravstvene zaštite odnosno obiteljske medicine. Četvrtina treba nekog specijalistu da mu pročita nalaze ili da se naruči za pregled, pa misle da to mogu obaviti kod nas, što, dakako, nije moguće”, kaže.

Dnevno se na hitnom prijemu na Rebru obradi više od 300 pacijenata, godišnje, dakle, više od 100.000 bolesnika. I to bez pedijatrije i psihijatrije. “To je daleko najviše u Hrvatskoj, a i u svjetskim razmjerima to su goleme brojke. Zbog toga mi spadamo među velike hitne prijeme”, tumači profesor Gornik.

Dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske

Iako po rasporedu zbrinjavanja Objedinjenom odjelu za hitni prijem na Rebru pripadaju općine Maksimir, Novi Zagreb i Velika Gorica, kod njih dolaze pacijenti iz cijelog Zagreba. “Ljudi vjeruju da će u nas dobiti vrhunsku, najkvalitetniju skrb. Uz to u naše klinike za hematologiju i pulmologiju dolaze pacijenti ne samo iz Zagreba, nego i iz cijele Hrvatske”, kaže.

U hitnom prijemu zaposleno je desetak liječnika specijalista i desetak specijalizanata kojima pomaže petnaestak liječnika bez specijalizacije, koje zovu sekundarcima te stotinjak medicinskih sestara. Kad ima potrebe na rad na hitnom prijemu uključuju se i dežurni liječnici iz drugih klinika.

U smjeni koja traje 12 sati dežura 4 do 5 liječnika specijalista, 10 do 12 specijalizanata i mlađih doktora. I tako se radi petnaestak dana u mjesecu ili u 24 satnim dežurstvima nekoliko puta mjesečno.

Priroda posla različita nego u drugim klinikama

Uz to praktički svi su liječnici tijekom vikenda u nekoj vrsti dežurstva spremni uskočiti u pomoć dežurnim kolegama. To najbolje ilustrira koliko je medicinsko osoblje na hitnom prijemu preopterećeno.

Priroda posla u hitnom prijemu podosta se razlikuje od rada u drugim klinikama. Ponajprije zbog toga što liječnici i sestre moraju brzo reagirati, što je iznimno zahtjevno kako psihički tako i fizički. “Kod nas, zbog tolikog broja pacijenata, često nema vremena za predah ili odmor. Kava se pije u hodu, a pojede se nešto na brzinu”, ističe profesor Gornik.

Objašnjava da je njemu, a i mladim liječnicima, u početku veći problem psihičko opterećenje zbog potrebe donošenja brzih odluka i zbrinjavanja toliko velikog broja pacijenata, ponekad više ljudi odjednom. “No, kad se stekne iskustvo, onda dođu godine, a tada je teže fizički izdržati 12 sati u pokretu i na nogama. To je sada sa mnom slučaj”, priznaje profesor Gornik.

Najmlađa klinika na Rebru

Upravo zbog težine posla hitni prijem je najmlađa klinika na Rebru. Velika većina zaposlenih su ispod 40 godina, nema nikoga tko će uskoro u mirovinu, a profesor Gornik je sa svojih 50 godina veteran u OHBP-u.

Unatoč tomu na Odjelu prevladavaju žene liječnice koje, hvali ih profesor Gornik, odlično rade svoj posao i u svim elementima potpuno su ravnopravne, često superiorne muškim kolegama. “Ponosan sam na svoje ljude. Uz gotovo neprekidno opterećenje i s vrlo ograničenim svim resursima, ostvaruju nešto što bi se zapravo trebalo zvati čudom”, kaže.

Na Klinici sada rade i prve generacije specijalista hitne medicine. Ta se titula stječe nakon 5 godina specijalističkog staža. Takvi liječnici osposobljeni su za prepoznavanje i postavljanje dijagnoza za sve pacijente, bez obzira na prirodu tegoba, koji imaju potrebu za hitnom medicinskom intervencijom.

Ljepota rada je u korištenju ruku

“Specijalist hitne medicine mora prepoznati probleme u abdomenu, na plućima, prirodu ozljeda glave, kako sanirati sve vrste ozljeda. On ne zna, primjerice, operirati slijepo crijevo, ali može dijagnosticirati, odrediti terapiju te započeti liječenje upale slijepog crijeva”, kaže.

Ljepota rada u hitnoj službi je, priča profesor Gornik, u tomu što se puno koriste ruke, pa je manualna spretnost iznimno važna. “Većina liječnika u nas, pa i ja, sretni smo da možemo pomoći pacijentima radeći rukama”, tvrdi.

Uz to u hitnoj medicini bitna je i brzina donošenja odluka što je odlika dobrih doktora, dok manje uspješni liječnici odgađaju ili se sporo odlučuju što poduzeti, što, dakako, nije dobro. “Za donošenje brzih odluka, uz teoretsko znanje, bitan je temperament. Ako ga liječnici nemaju, teško će brzo odlučivati. Problem je također i u tomu ako nisu sigurni je li neka odluka ispravna, onda odugovlače s donošenjem odluka”, tvrdi profesor Gornik.

Važnost temperamenta

Liječnicima najviše pomaže iskustvo. “Kako sazrijevaju tako lakše donose ispravne odluke. Pri tomu valja imati na umu da ispravne odluke nisu u korelaciji s brzinom, to su odvojene stvari”, nastavlja.

Profesor Gornik ističe da u većini slučajeva na hitnom prijemu ipak ima vremena da se promisli što valja poduzeti. “Ne treba reagirati automatski. Ako je kompliciraniji slučaj valja razmisliti i vidjeti što raditi. Pri tom su važni iskusni liječnici koji će potaknuti mlađe i sporije da brže reagiraju. Dakako, kod ozljeda opasnih po život ili kod srčanog udara valja odmah reagirati i poduzeti potrebne radnje”, napominje profesor Gornik.

Upravo zbog toga, upozorava, bitna je selekcija pri odabiru liječnika koji će raditi u hitnoj službi. “Ne tako rijetko našao sam se u situaciji kad sam morao nekom reći to nije posao za tebe. To je moja obveza prema njima, pacijentima i kolegama. Oni mogu biti odlični specijalisti u drugim granama medicine, ali zbog nedostatka temperamenta, odlučnosti ili zbog toga što ne mogu podnijeti opterećenja nisu za rad u hitnoj službi. U takvim slučajevima mogućnost pogrešaka je veća i mi to ne smijemo dopustiti”, tvrdi.

Traži od članova tima da budu skromni

Premda neki ne prihvaćaju lako njegove odluke, profesor Gornik je uvjeren da su negdje u dubini ipak svjesni da to nije posao za njih. Priznaje da nije lako ljudima govoriti stvari koje ne žele čuti, premda se to radi u najboljoj namjeri. “Neki liječnici kad im kažete da nisu za taj posao, to doživljavaju kao nepravdu, premda to govoriš i za njihovo dobro. Nije lako jer se svaka odluka može interpretirati potencijalno kao negativna”, kaže.

Uz teoretsko znanje, manualnu vještinu i sposobnost brzog odlučivanja, profesor Gornik inzistira na tomu, pomalo iznenađujuće, da članovi njegova tima budu čestiti i skromni ljudi. “Ne tražimo genijalce koji će rješavati strukturu atoma ili tražiti terapiju za neizlječive bolesti. Idealno je da su doktori u hitnoj službi odlično obrazovani, da su marljivi i puno znaju. Rad na hitnom prijemu ne osigurava veliku zaradu, karijeru ili slavu već traži od ljudi da čestito, predano i skromno rade svoj posao”, kaže.

Svjestan je da pacijenti koji dolaze na hitnu, očekuju da budu isti čas primljeni i obrađeni što je, dakako, nemoguće. “Ne mogu dva liječnika istodobno pregledavati desetak ljudi, to je izvan normalnih ljudskih mogućnosti. No moraju dati sebe od sebe kako bi ih u razumnom vremenu sve pregledali. Tada liječnik zna da je sve napravio sve kako treba pa se puno lakše braniti od prigovora i agresivnosti ljudi koji smatraju da predugo čekaju”, navodi.

Tvrdi da su prigovori uglavnom neosnovani

Većina prigovora koje primaju, ističe profesor Gornik, neosnovana su. No, ipak svjestan je da na hitni prijem dolaze ponekad nervozni, od bolova iscrpljeni pa i preplašeni pacijenti. Ima razumijevanja za njih, ali također očekuje od bolesnika da imaju svijest o tomu koliko su liječnici preopterećeni. Nažalost, to nerazumijevanje može ponekad uzrokovati razne incidente.

Tako su svojedobno nakon sukoba skupine muškaraca kola hitne pomoći dovezla na Objedinjeni hitni bolnički prijema KBC-a Zagreb mladića slomljene čeljusti. I dok mu je sestra pružala prvu pomoć, u čekaonicu u 02:30 ujutro, utrčala su četvorica mladića koji su urlali i psovali te tražili ozlijeđenog dečka.

Deseci pacijenata, među kojima su bila djeca i bolničko osoblje zapanjeno su promatrali to divljaštvo i bezobzirnost. Medicinska sestra uspjela je pacijenta sakriti iza paravana te ga tijelom zaštititi od novih udaraca.

Kažnjavanje napadača na medicinsko osoblje

Tada su se okomili na mladića koji je došao s ozlijeđenim pacijentom, a potom su povrijedili i djevojku koja je bila s njima. Tako je intervencija počela s jednim povrijeđenim, a završila i s drugim kod kojeg je došlo do prijelom torakalnog kralješka.

Profesor Gornik ispričao je tada kako mu je najgore kad mora izaći pred svoje ljude, a ne može im obećati da će raditi u sigurnoj okolini. Jedini je lijek, upozorava profesor Gornik, da postoji bolja zaštita, a da se napadači na medicinsko osoblje najstrože kažnjavaju.

“Nažalost, svjedoci smo veće agresivnosti, ljudi pucaju jedni na druge zbog banalnih stvari, poput parkirnog mjesta. To je razlogom što se nerijetko ne osjećamo baš sigurno”, rekao je. Obitelji i pratitelje pacijenata medicinsko osoblje nastoji držati što dalje od prostora gdje se pruža pomoć bolesnicima, za što ponekad također nema razumijevanja pa i od tuda potječu nezadovoljstva i nervoze.

‘Nismo tu da se hvalimo’

“Ako se radi o hitnom pacijentu onda liječnici nemaju vremena objašnjavati što se događa, već prvo moraju pružati pomoć pacijentu. Tek kad se pacijenta obradi može se obavijestiti obitelj o stanju i načinu liječenja”, napominje profesor Gornik. Tijekom razgovora bilo je uočljivo kako profesor Gornik ne voli priče o tomu da liječnici na hitnom prijemu stalno spašavaju živote pacijenata.

“Ta literarna predodžba pokupljena je s filmova i serija, a ne iz realnog života”, više je puta istaknuo. “Nismo mi tu da se hvalimo kako smo nekome spasili život, već da obavimo svoj posao kako treba te da pomognemo ljudima. Nakon toga imamo dobar osjećaj i to nam je dovoljno”, odgovara na primjedbu kako možda ipak pretjeruje kad relativizira važnost hitne medicine.

Tek kasnije sam shvatio zašto takvo razmišljanje profesora Gornika. Naime, ispričao je kako još kao mladi specijalist imao jednu situaciju iz koje je izvukao pouku za cijeli život. “Radio sam u intenzivnoj jedinici gdje smo primili pacijenticu u vrlo teškom, predinfarktnom stanju. Došlo je do jakog popuštanja srca, patila je još od nekoliko zdravstvenih problema, pa je bila ozbiljno životno ugrožena”, kaže.

Golem napredak u radu

Tijekom cijele noći doktor Gornik i tim poduzimali su sve da ju izvuku. I pred jutro im je to uspjelo. Toliko se oporavila da je mogla i razgovarati pa ju je doktor Gornik ujutro s ponosom posjetio.

“Ona me, međutim, hladno pogledala i poslala me u materinu. Bio sam potpuno zgromljen, ali to je ujedno bio i trenutak mog prosvjetljenja. Shvatio sam, zapravo, čemu mi služimo. Nismo tu da nam ljudi zahvaljuju ili da nas obožavaju, već da im pomažemo. Nama ostaje zadovoljstvo što uspješno obavljamo svoj posao”, zaključio je Gornik.

U hitnom odjelu uloga tehnologije, kao i u drugim granama medicine, iznimno je važna. “Raspolažemo svim bazičnim dijagnostičkim sredstvima potrebnim da se postavi dijagnoza. Napredak je zapravo golem: kad sam bio specijalizant onda je bilo iznimka napraviti CT trbuha, a danas ih radimo i po desetak dnevno”, kaže.

Specijalizirao je internu medicinu

Za intervjua profesor Gornik obavio je nekoliko telefonskih razgovora, a posebno je bio zanimljiv onaj kad je sugovornika uvjeravao da se ne treba ispričavati, da je sve to normalno te da to za njegov odjel nije problem. “Zvao me kolega i zamolio da zadržimo jednog pacijenta do jutra jer oni nemaju mjesta.

Premda je zadaća našeg odjela dijagnostika i inicijalno zbrinjavanje pacijenata kojima je nužna hitna intervencija, znam da se zbog seljenja i rekonstrukcije bolnice ponekad pacijenti mogu zadržati na mom odjelu i duže nego je predviđeno. Mi za to imamo razumijevanja”, kaže.

Ivan Gornik završio je Medicinski fakultet u Zagrebu. Dvije godine radio je kao znanstveni novak na Medicinskom fakultetu u Osijeku, a od 2002. zaposlen je u Internoj klinici KBC Zagreb gdje bio specijalist internist te je postao uži specijalist iz intenzivne medicine. Od 2011. do 2014. voditelj je odjela postintenzivne skrbi, od 2014. do sada pročelnik je OHBP KBC Zagreb.

Autor je desetaka znanstvenih radova

U zvanju je izvanrednog profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na katedri za internu medicinu. Autor je više od 40 originalnih znanstvenih radova od čega 30 citiranih u Current contents, nekoliko sveučilišnih udžbenika i stručnih knjiga.

Iako dnevno mora odvojiti dosta vremena kako bi obavio sve administrativne poslove i sastanke te još održati predavanja na Medicinskom fakultetu, profesor Gornik također i dežura. “Kad sam u smjeni osim nadzora nad mlađim kolegama, sam uzimam ili one pacijente koje mogu riješiti brže od ostalih i tako odteretiti ostatak tima ili kompliciranije slučajeve kod kojih smo zapeli pa treba malo ‘pogurati'”, kaže.

Profesor Gornik priča kako su mladi liječnici i liječnice puno samosvjesniji od njegove generacije. “Oni unaprijed žele znati koje su nagrade i beneficije za njihov rad, i za razliku od nas puno su više svjesni svojih prava. Nove generacije su bitno drugačije, ali to je prirodno”, naglasio je profesor Gornik.

‘Najljepše je s veseljem odlaziti na posao’

“Iz moje perspektive čovjeka od 50 godina, koji je u životu imao razne interese, ponekad mi se čini da mladi ljudi manje znaju. No, pri tomu zaboravljam da ni mi u njihovim godinama nismo sve znali, a nije ni bog zna kakva prednost što smo mi čitali Dostojevskog, a oni nisu”, kaže.

A za eventualni nedostatak stručnog znanja, smatra profesor Gornik, odgovoran je obrazovni sustav. “Najveća je mana našeg školstva što se od malih nogu uči i priprema za polaganje testa, a ne da se stekne znanje. No to je opći problem i u svijetu. Važno je samo na brzinu proći ispit, a sve što nauče namijenjeno je instant uporabi”, navodi.

Profesor Gornik ostavlja dojam zadovoljnog i opuštenog čovjeka. Objašnjava da radi posao koji voli, da je u njemu postigao i više nego se nadao, tako da nema razloga za nezadovoljstvo. “Mnogima je uspjeh cilj pa su nezadovoljni ako ga ne ostvare kako su zamislili. Moj je princip suprotan: uvijek sam uživao u poslu koji radim, na bilo kojoj razini. Stoga sam ga lakše i vjerojatno uspješnije obavljao, što jer prepoznato te dovelo do napretka u karijeri. Najljepše je s veseljem odlaziti na posao i odlaziti bez grča u trbuhu. Ne mogu reći da se tako osjećam svaki dan, ali većinom je tako”, zaključio je profesor Gornik.