Velike priče

Šerbedžija upravo snima mega seriju s Garyjem Oldmanom, a ovo je intervju o najbriljantnijoj glumačkoj karijeri na ovim prostorima

U pauzama između snimanja serije Slow Horses s holivudskim zvijezdama, razgovarali smo u njegovoj kući u Barbarigi

Velike priče

Šerbedžija upravo snima mega seriju s Garyjem Oldmanom, a ovo je intervju o najbriljantnijoj glumačkoj karijeri na ovim prostorima

U pauzama između snimanja serije Slow Horses s holivudskim zvijezdama, razgovarali smo u njegovoj kući u Barbarigi

'Bio je toliko zgađen castinzima, da je supruzi Lenki, koja ga je vozila na audiciju za ulogu u filmu Svetac, kad su došli pred hotel Athenaeum na Hyde Parku rekao: 'Produži dalje, ne idem na audiciju'. Lenka je, priča Šerbedžija, bez riječi nastavila vožnju, i već kad su bili blizu Piccadillyja, naglo okrenula volan, vratila se pred hotel te zapovjedila – izlazi!' / Snima Vjekoslav Skledar

S Radom Šerbedžijom, kazališnim i filmskim glumcem, redateljem, profesorom, piscem, pjesnikom i kantautorom, prvi intervju napravio sam davne 1974. nakon što je sa samo 27 godina maestralno odigrao Hamleta na tvrđavi Lovrijenac. Za tu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama dobio je nagradu Orlando i ona je bila najava zasigurno najbriljantnije glumačke karijere na ovim prostorima. Tada smo, potkraj kolovoza, razgovarali na terasi u Brelima, u hladu borova, tik do plaže, gdje se Šerbedžija došao odmoriti od napornih proba i nastupa u Dubrovniku.

Skoro u dan, 47 godina poslije, početkom rujna, posjetili smo Šerbedžiju u njegovoj kamenoj istarskoj kući u Barbarigi koju je sagradio 2001. godine. Intervju smo vodili u vrtu, sjedeći za dugim kamenim stolom, u sjeni golemih hrastova. Kuća je na svega pedesetak metara od mora, okružena maslinama i poljima. Idiličan ambijent neodoljivo je podsjetio na onaj u Brelima.

Na projektu angažirane najveće zvijezde

I povod za razgovor bio je sličan. Šerbedžija u Londonu snima seriju Slow Horses, u produkciji Apple TV+. Glavnu ulogu igra slavni Gary Oldman, a Šerbedžija ima vrlo zapaženu rolu, nastupa u četiri epizode, uvijek s Oldmanom. Kako je to prvi tako veliki projekt u Apple produkciji, angažirali su najveće zvijezde, također oskarovce Kristin Scott Thomas, Oliviju Cooke, Jonathana Prycea

Riječ je o projektu koji će, kao Hamlet nekada, biti jedna od najvažnijih uloga Šerbedžijine karijere s obzirom na to da je riječ o seriji s velikim umjetničkim pretenzijama. “Ta me uloga inspirira i intrigira, fantastičan je scenarij, dijalozi su izvanredni, puno je zanimljivih i lijepih replika, intelektualno superiornih dijaloga na liniji najboljih pasaža između Raskoljnikova i istražitelja Porfirija Petroviča u romanu Zločin i kazna Fjodora Mihajlovića Dostojevskog”.

Ambiciozne serije istisnule film

Oldman i Šerbedžija igraju šefove dviju špijunskih organizacija, Oldman je engleski agent, a Šerbedžija ruski, dvostruki špijun. Serija je prepuna politike, ubojstava, smaknuća, atentata, rasni krimić. Ima i ljubavi, no ona nije banalna već je prikazana na krajnje delikatan način. Šerbedžija tvrdi da to nije slučajno jer eksplicitne ljubavne scene više ne privlače publiku i ne prodaju film kao nekada. Također, kaže da ime redatelja i glumaca ne privlači publiku, već je ona danas gladna kvalitetnih i zanimljivih priča.

Premda je nastupao u velikim serijama, među ostalim, u kultnoj engleskoj povijesnoj drami Downton Abbey te u planetarno popularnoj Crnoj listi televizijske mreže Fox, priznaje da u početku nije bio njihov ljubitelj. “Serije su se radile samo zbog želje za zaradom, na brzinu, bez ikakvih umjetničkih vrijednosti”.

Stoga ga sada veseli što se ova serija realizira gotovo na filmski način. “Scene se ponavljaju bezbroj puta dok redatelj ne dobije što želi, nema razlike između snimanja filma i serije”. Zbog toga, objašnjava, ti televizijski projekti sve više ugrožavaju filmsku industriju, film gubi svoju dosadašnju poziciju, a istiskuju ga ambiciozne serije.

‘Ljudi će se ipak vratiti u kina’

Na primjedbu kako su televizijske serije u nas zapravo spasile mnoge glumce, televizijske i filmske radnike, Šerbedžija odgovora kako nije dovoljno kompetentan govoriti o tome. “Uljuljkao sam se u svoju privilegiranu situaciju da ne gledam televiziju. Krenulo je to iz prezira prema informativno političkim emisijama koje su pune pristranih i lažnih izvještaja, pa ako čovjek želi sačuvati svoj integritet, ne smije ih gledati niti o njima razmišljati”.

Zbog toga je njegova supruga, redateljica Lenka Udovički, izbacila televizor iz kuće. “No kupila mi je veliki ekran na kojem možemo gledati sport ili poneku seriju i film”, tješi se Šerbedžija te dodaje da mu je Lenka glavni režiser u kazalištu i u životu. “Kada sam se zaljubio u nju kao mladu, lijepu i pametnu djevojku, nisam ni slutio da će vrlo brzo postati zapravo glavni mlazni avion koji pokreće i mene i našu cijelu obitelj”.

Uvjeren je međutim da će se film vratiti jer će se ljudi zasititi gledanja malog ekrana iz fotelje, neće im više biti zanimljivo, pa će opet krenuti u kina, na svečanost filma na velikom ekranu. “Veliki ekran, izvanredan zvuk, energija koja izvire, vratit će ljude u kina. Pa nije svejedno gledaš li Guernicu Pabla Picassa u originalu ili umanjenu na svom mobitelu”.

‘Pogledao sam redatelja i rekao – ne!’

Uloge u filmovima i serijama u svijetu se najčešće dobivaju tako da agenti velikih agencija, poput Šerbedžijine Innovative artists koja ga zastupa, čitaju scenarije i prate projekte te prijavljuju svoje klijente casting direktorima. Oni pak, kad im je neki glumac zanimljiv, predlažu ga redatelju, a onda on bira između nekoliko kandidata.

Po dolasku u London, gdje je bio potpuno anoniman, Šerbedžija je morao početi od nule te odlaziti na razne audicije. “Jednom sam došao na casting za malu ulogu u američkom filmu, pet rečenica. Dočekao me mladi redatelj koji mi je kazao da me gledao u filmu Dušana Makavejeva Manifesto, da ga obožava kao redatelja, a i da sam ja bio sjajan”. Njih dvojica razgovarali su pola sata, pa je Šerbedžija bio siguran da će dobiti ulogu. “Umjesto toga, redatelj me pozvao da pred kamerom pročitam tih nekoliko rečenica. Pogledao sam ga, rekao – ne, i izašao van”. Nastao je neviđeni skandal, casting direktorica nazvala je Šerbedžijinu agenciju i kazala da im više nikada ne smiju poslati tako arogantnog glumca.

“Reagirao sam tako jer sam bio zgrožen situacijom u kojoj sam se nalazio. U to vrijeme makedonski film redatelja Minča Mančevskog Poslije kiše, u kojem sam igrao glavnu ulogu, postao je svjetski hit, bio je kandidat za Oscara, pobijedio je na festivalu u Veneciji, a ja sam u našem kazalištu i filmu odigrao stotine uloga. A sada moram ići na audicije za beznačajne uloge da bih preživio…”.

Ključan susret sa slavnim režiserom

Priča kako je bio toliko zgađen castinzima, da je supruzi Lenki, koja ga je vozila na audiciju za ulogu u filmu Svetac, kad su došli pred hotel Athenaeum na Hyde Parku, rekao “Produži dalje, ne idem na audiciju”. Lenka je, priča Šerbedžija, bez riječi nastavila vožnju, i već kad su bili blizu Piccadillyja, naglo okrenula volan, vratila se pred hotel te zapovjedila – izlazi!

Šerbedžija ju je bez riječi poslušao, i, pokazalo se da nije pogriješio. Naime, kada ga je ugledao redatelj filma Phillip Noyce, odmah mu je rekao kako mu se jako sviđa način na koji je glumio u filmovima koje je gledao. Čak mu se ispričao što ga mora snimiti. “Imao sam veliki monolog i, kad sam ga završio, Noyce me gledao i šutio. Onda je rekao – dajte da to ponovimo. Na pitanje jesam li negdje pogriješio odgovorio mi je: Slušajte imam suludu ideju, evo vam knjiga snimanja, pročitajte ulogu ruskog generala Borisa Tretjaka, odaberite neku scenu i dođite za sedam dana”.

Uloga Tretjaka bila je fenomenalna, sve je upućivalo da će film postići svjetski uspjeh, pa se Šerbedžija potrudio da odigra scenu kako treba. “Kad smo završili probno snimanje, Noyce je izvadio bocu vina iz svoje crne torbe te natočio dvije čaše. Kazao mi je: Ovo mi se jako sviđa, no američki producenti žele za tu ulogu Antonyja Hopkinsa ili Maximiliana Schella, a ja želim vas. Poslat ću im materijal, pa ćemo vidjeti što će odlučiti”. Nakon sedam dana agent je javio Šerbedžiji da su šefovi iz Los Angelesa tu veliku ulogu dodijelili upravo njemu.

Proročanstvo legendarnog Kubricka

U svoje vrijeme svjetski hit The Saint, Svetac, bio je film s najvećim budžetom na svijetu, Val Kilmer, koji je igrao glavnu ulogu bio je najpopularniji glumac, uz njega je glumila Elisabeth Shue, a Šerbedžija je konačno dobio ulogu po mjeri svoga talenta. “Moram priznati da me u svijetu i danas prepoznaju po tom filmu”.

Pred kraj snimanja filma Eyes Wide Shut 1999., veliki redatelj Stanley Kubrick na ručku sa Šerbedžijom i Tomom Cruiseom kazao je našem glumcu: “Poslije ovog filma, ti nećeš prestati snimati šest godina”. I točno se to dogodilo, ispričao je Šerbedžija, “šest godina dobivao sam uloge bez castinga, producenti i redatelji su me sami pozivali”.

Šerbedžija nas je u Barbarigi dočekao odjeven u crnu košulju i crne hlače, a umjesto karakterističnog šešira koji je postao njegov zaštitni znak, na glavi je prvo imao kapu, šiltericu. “Šešire nosim od mladosti, s njima sam došao i na studij u Zagreb. Njih nose Slavonci. Fabijan Šovagović i Ivo Gregurović nisu se odvajali od njih. Šeširima se branimo od sunca, a i lakše se pjevaju bećarske pjesme…”. Ispod kape – a i šešira koji je nešto kasnije stavio – naziru se Šerbedžijine poduže sijede vlasi, a prosijeda brada i brkovi prekrivaju mu bore.

Odmah su ga proglasili neprijateljem

Dio ih je nastao dok je glumio iznimno zahtjevne i naporne kazališne i filmske uloge, a dio je trag mnogih, kako kaže, “teretnih vlakova koji su prešli preko mojih leđa”. I sam se čudi kako je izdržao sve te vlakove koji su bili puni lažnih optužbi, prijetnji, podmetanja, proganjanja, zavisti… Politički sukobi pratili su Šerbedžiju gotovo cijelu karijeru. U HNK u Zagrebu nakon Hrvatskog proljeća 1971. branio je javno Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar. Premda je po nacionalnosti Srbin, rođen je u Buniću blizu Titove Korenice, a odrastao u Vinkovcima, odmah su ga svrstali među hrvatske nacionaliste. Pa zbog toga nije dobio odobrenje glumiti Tita u filmu Bombaški proces redatelja Branka Ivande.

“No, dežurni socrealistički kritičari su, pod utjecajem pametnih pojedinaca, ušutkani, pa sam ipak mogao odigrati mladog Josipa Broza”. Početkom devedesetih preselio se u Novi Sad i Beograd gdje se 1991. oženio s Lenkom Udovički. Tih burnih mjeseci kada su počinjali ratni sukobi, našao se na udaru hrvatskih šovinista, postao jedna od glavnih meta ostrašćenih nacionalista, a među njima je bilo i nekih kolega glumaca. Zbog brojnih pritisaka, prijetnji i maltretiranja, napustio je Zagreb, ali ni u Beogradu nije mu bilo bolje. Zbog javne osude politike Slobodana Miloševića, odmah su ga proglasili neprijateljem, prijetili su smrću obitelji i njemu, pa se morao preseliti u Ljubljanu. Kako tamo nije bilo dovoljno posla, otišao je prvo u London, a potom i u Los Angeles, gdje se kao potpuni početnik morao dva puta krvavo probijati kroz strašnu svjetsku konkurenciju. Sve to, dakako, moralo je ostaviti traga.

‘Tom želi da ti budeš u tom filmu’

Na snimanju filma Eyes Wide Shut, Oči širom zatvorene, Šerbedžija se sprijateljio s Tomom Cruiseom i često se družio s njim i Nicole Kidman, pa je zahvaljujući tome 2000. dobio ulogu u filmu Mission Impossible 2, Nemoguća misija 2. Predsjednica Paramount Picturesa Emma Watts, menadžerica i producentica Toma Cruisea Paula Wagner te slavni redatelj John Woo pozvali su ga u Los Angelesu na ručak. “Wagner mi je rekla: Pripremamo veliki projekt, ti si prvi glumac s kojim razgovaramo o ulozi jer Tom želi da ti budeš u tom filmu”.

S obzirom na to da je čak i engleskim glumcima s engleskim akcentom teško glumiti na američkom engleskom, nije ni čudno da se s tim problemom susreo i Šerbedžija. Zbog toga je logično da je uglavnom dobivao uloge stranaca, Rusa, Grka, Talijana te likova s Balkana. I dakako pretežito negativaca jer su u većini filmova Amerikanci dobri dečki, a stranci loši. “Moja je pozicija da igram strance, i tu se ništa ne da promijeniti”, rezignirano je zaključio Šerbedžija.

Nije, govori, talentiran za jezike, ali na filmu se sasvim dobro snalazi. U jednom talijanskom filmu glumio je ribara koji je govorio na venecijanskom narječju, a chozoto je govorio tako dobro, da ga nije trebalo sinkronizirati. Veliki Kubrick zamolio ga je da mu da neko hrvatsko prezime, pa je onda glumio Amerikanca, našeg porijekla. U filmu The Truce, Primirje, Francesca Rosija, glumio je Grka te govorio na grčkom i engleskom. Za tu ulogu dobio je izvanredne kritike i sprijateljio se s Johnom Turturrom. “U posljednje doba, kad mi legne uloga na engleskom jeziku, osjećam se sve komfornije i ležerno”.

Kako je shvatio da je mozak veliki kompjutor

Kad glumi na stranom jeziku najviše mu nedostaje improvizacija. “Ponekad dijalozima u filmu dodajem nešto svoje, literatura mi je bliska, napisao sam dvije knjige proze i tri knjige pjesama, pa mogu uvijek kreativno surađivati s redateljima i scenaristima. Na engleskom jeziku to je, dakako, mnogo teže”.

Šerbedžija kaže kako je nakon toliko tuđih tekstova koje je naučio i izgovorio i koliko ih zna napamet, shvatio da je mozak doista jedan veliki kompjutor. Priča kako je, dok je imao tridesetak godina, mogao odigrati u isto vrijeme nekoliko uloga. Hamleta, Don Juana, Richarda III, Guildensterna u kultnom tekstu Toma Stopparda, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Melkiora u Kiklopu, Henryja Carra u Travestijama te monodramu Miroslav Krleže Moj obračun s njima, za koju je sam odabrao i složio tekstove.

‘Ljudi zaboravio sam kompletan tekst’

“Zamislite držati toliko tekstova u glavi. Naš mozak je čudo. Prava internetska stanica. No, onog trenutka kad kažu da se ta predstava više ne igra, moj mozak sam izbriše taj tekst. Bez moje želje ili naredbe, potpuno nesvjesno”. To mu, priča, otvara u mozgu prostor za nove tekstove, ali ponekad i stvara probleme. „Kad sam početkom srpnja u Londonu snimao s Oldmanom jednu scenu, morao sam izgovoriti poduži tekst. Nekoliko smo puta ponavljali scenu jer se snimala filmski, iz raznih kutova, a ja ni jednom nisam pogriješio niti jednu riječ. Svi su mi čestitali, a redatelj je obznanio kako je scena snimljena.“

Nakon pauze od pola sata, redatelj je zatražio od Oldmana i Šerbedžije da ponove cijeli dijalog jer ga želi snimiti iz ptičje perspektive. “Kad je pala klapa, ja sam stajao i šutio, nisam se mogao sjetiti niti jedne jedine rečenice. Svi me gledaju i ja tada kažem, ljudi zaboravio sam kompletan tekst. Oldman i redatelj se počnu smijati, a ja sam im objasnio da je moj mozak izbrisao taj tekst”. To mu se, priznaje, prvi puta dogodilo na sceni, no kad je ponovno prošao tekst, pamćenje se vratilo pa ga je besprijekorno izgovorio.

Još jedan živi dokaz njegove popularnosti

Za razgovora, iznenada nam se s leđa pojavila žena noseći na pladnju šest praznih šalica za kavu. Stavila ih je na stol te zamolila da zahvalimo gospođi Lenki na kavi. Objasnila je kako je Lenka vidjela njih nekoliko žena kako rade u obližnjem polju, te im je, premda ih nije poznavala, donijela kavu. Nakon što je to ispričala, Šerbedžija nije krio ponos. “To je moja Lenka. Spremna je svakomu pomoći. Tu se nas dvoje tako dobro slažemo, u tom gotovo proleterskom poimanju života i zajednice u kojoj živimo. Ali ona je i samozatajna. Ima nešto što su njoj i meni naši očevi ostavili u nasljeđe”.

Prije nego što je otišla, žena se obratila Šerbedžiji: “Drago mi je da vas vidim uživo”. Šerbedžija je gotovo sramežljivo promrmljao hvala, hvala, a to je bio još jedan dokaz njegove popularnosti. Što ne čudi jer je Rade Šerbedžija bez sumnje jedna od najvećih umjetničkih pojava u nas. Vrhunski je glumac, o čemu svjedoči njegovih 200 uloga u filmovima i serijama te više veličanstvenih likova koje je odigrao na kazališnim daskama. Nastupio je u stotinama predstava na prostoru bivše Jugoslavije. Istodobno, nema mu premca u svestranosti. Napisao je dvije autobiografske knjige proze Do posljednjeg daha i Poslije kiše te tri knjige poezije Promjenljivi, Crno, crveno, Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje. Kao kantautor i pjevač osvojio je dvije nagrade Porina te tri puta pobijedio na večeri šansone na festivalu u Zagrebu.

Održao je na stotine koncerata, na kojima se okuplja i po nekoliko tisuća ljudi. Tri puta je nagrađen na Sterijinom pozorju, dobitnik je nagrada Vladimir Nazor, Dubravko Dujšin, Orlando te bezbrojnih Zlatnih Arena na filmskom festivalu u Puli. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, osnovao je na riječkom sveučilištu odjel glume te utemeljio, zajedno sa svojom suprugom Lenkom i prijateljima Borislavom Vujčićem te Duškom Ljuštinom kazalište Ulysses na Brijunima. I k svemu tome, još se afirmirao na međunarodnoj sceni.

‘Ma kakva filmska gluma, samo krupni kadar!’

Toliko uspjeha u različitim umjetničkim granama na ovim prostorima nitko nikada nije ostvario. Mnogi nisu svjesni te Šerbedžijine veličine i svestranosti, jer, premda je dao nebrojne intervjue, više od bilo kojeg umjetnika, u njima politika, o čemu ga najčešće pitaju, zasjenjuje njegovo umjetničko djelovanje.

Slušajući s koliko strasti i energije govori o svojim filmskim ulogama te nastupima u serijama, nemalo začuđeni zaključili smo da mu igranje pred kamerom, predstavlja veće zadovoljstvo nego nastupati u teatru. A samo još donedavno Šerbedžija je tvrdio da mu je igranje na daskama kazališta te neposredan dodir s gledateljima užitak bez premca. “Priznajem da mi je film postao veća strast i ljubav od kazališta. I to u smislu da više uživam glumiti na filmu nego u kazalištu”.

Na pitanje kako objašnjava takav obrat, Šerbedžija objašnjava kako je pravu snagu filmske glume osjetio kad je, barem mu se tako čini, postao spreman snimiti krupni plan na filmu. “Kao mlad glumac to nisam osjetio ni znao, i tek sam u svojim zrelijim godinama otkrio što je krupni plan”. Zbog toga se često sjeti velikog prijatelja i fantastičnog glumca Paje Vujisića. “Uvijek me upozoravao: Jebeš filmsku glumu burazeru, važan je samo krupni kadar, glumi kako hoćeš, ali glumac živi samo u krupnom planu”.

‘Igrao sam ja i Grke, Talijane, Nijemce…’

Upravo je krupni plan, tvrdi Šerbedžija, napravio najveće svjetske filmske zvijezde, to je tajna uspjeha Johna Waynea, Roberta De Nira, Dustina Hofmana, Genea Hackmana… “Kad glumac postane majstor igranja krupnog kadra, tada se približi onomu što kamera u dokumentarnom filmu otkriva kad snima ljude, a da oni to ne znaju. To znači da nema glume, odnosno da se glumac približio i do 90 posto savršene uvjerljivosti. Glumac kojem moraš staviti kapi u oči da bi mu potekle suze, nikad ne izgleda dobro, jer te suze nisu došle iznutra, one ne odražavaju prave emocije”.

Premda je zadovoljan karijerom koju je ostvario u inozemstvu, Šerbedžija govori da ga ipak dvije stvari smetaju. “Ljudi misle da u američkim filmovima igram samo Ruse. I to uglavnom zato što su dva filma, The Saint i The Snatch, u kojima sam igrao naše slavenske baćuške, postali planetarno popularni. Igrao sam ja i Grke, Talijane, Nijemce, Albance i druge likove s naših prostora. A osim toga što ću drugo kad igram uglavnom strance”.

Glenn Close ga odabrala za partnera

Žao mu je, napominje, što u nas nisu prikazani neki od njegovih najboljih filmova. Primjerice, kanadski film Fugitive Pieces, Uspomene jednog bjegunca, u kojem je igrao glavnu ulogu uz Stephena Dillanea i Rosamund Pike, za koju je dobio Grand Prix na Rimskom internacionalnom festivalu.

“Bilo je filmova u kojima sam još uvijek igrao ljubavnike, doduše ne mlade, nego one prave, srednjih godina. Tako sam krajem devedesetih snimio u Pragu ljubavnu priču Prag Duet s Ginom Gershon, koja je tada bila jedna od najpoznatijih holivudskih zvijezda”. Imao je i glavnu ulogu u čuvenom američkom mjuziklu South Pacific, koji je snimljen u dva djela za američku televiziju, s velikom Glenn Close, koja ga je osobno odabrala za partnera jer je bila i producent toga filma. “Pjevao sam sve te divne pjesme i onu čuvenu, Some enchanting evening, a snimio sam i film Love life, po romanu velike izraelske spisateljice Zeruye Shalev, koji sam radio s njemačkom glumicom Mariom Schrader, koja je igrala i u filmu Rajka Grlića”.

Na festivalu u Cannesu 1978., ispričao nam je Rajko Grlić, novinari su čuli kako je predsjednica žirija Liv Ullmann, nakon projekcije filma Bravo maestro, kazala redatelju Alanu Pakuli da valja zapamtiti ime Rade Šerbedžija jer je to fantastičan glumac.

Važan trenutak u pjevačkoj karijeri

Da za kazalište sve bude još i gore, kad je o Šerbedžiji riječ, pobrinula se glazba. Naime, svi koji ga bolje poznaju, u šali govore da bi on sve dao da ima toliko uspjeha u muzici koliko je imao u kazalištu i na filmu. “Kad sam sredinom devedesetih prestao glumiti na svom jeziku, što je za svakog glumca strašno jer počne gubiti svoju snagu, kako bih nadoknadio taj gubitak, počeo sam nastupati na koncertima…”

Važan trenutak u pjevačkoj karijeri zbio se 1997., kad je istu večer održao dva koncerta u Sava centru u Beogradu pred ukupno 9000 gledatelja. “Nastupio sam u pratnji Jure Ivanušića i mog sina Danila, bilo je to dosta amaterski, ali uspjeh je bio nevjerojatan”. Bio je to spektakularni povratak u Beograd koji je 1992., zbog otvorenog protivljenja politici Slobodana Miloševića, morao napustiti.

Od tada se Šerbedžija počeo intenzivnije baviti glazbom. Uz dva Porina Šerbedžija je triput pobjeđivao na večerima šansone na Zagrebačkom festivalu. Prvi puta 1982., sa šansonom Moj otac partizan bio. Kao pobjednik nastupio je i na zadnjoj večeri u dvorani Lisinski. “No moje pjesme nije bilo na long play ploči sa svim ostalim skladbama, jer su shvatili da ona govori o razočaranom partizanu, pa su je namjerno preskočili i eliminirali”.

‘Pomislio sam da sam postao rock and roll zvijezda’

Unatoč koroni Rade Šerbedžija putuje s koncerta na koncert, a nedavno ga je iznenadio novi nastup u Beogradu. “U botaničkom vrtu zbog ograničenja je bilo svega 400 stolica, ali iza željezne ograde stajalo je, nevjerojatno, još 1500 ljudi. Pomislio sam u jednom trenutku da sam postao rock and roll zvijezda kao moj idol Damir Urban”. Posebno je zadovoljan što uz stariju i srednju generaciju, na njegove koncerte dolazi puno mladog svijeta. “I zamislite znaju moje pjesme”.

Ljubav spram muzike naslijedio je od svoje majke. “Ona je od jutra do mraka pjevušila, znala je tisuće pjesama, naučila me ih je pjevati, od nje sam naslijedio tu radost prema muzici”. Kao dijete Šerbedžija je, priča, imao kristalni glas, poput bečkih dječaka, pa je čak osvojio je i drugu nagradu u Vinkovcima na čuvenim koncertima Mikrofon je vaš. Pjevao je tada popularnu pjesmu U lijepom starom gradu Višegradu. No, ni danas ne može oprostiti svom ocu koji ga nije upisao u muzičku školu da uči klavir. “Kupio mi je gitaru, a njene čelične žice raskrvarile su moje dječje prste. Otac se, naime, bojao da ću zapustiti školu, budući da sam bio odličan đak te da će me sport ili glazba odvojiti od učenja”.

Počeo se ozbiljnije baviti poezijom

Uz majku, Arsen Dedić je drugi koji je imao odlučujući utjecaj na Šerbedžiju da se počne intenzivnije baviti glazbom. “Njegova me pjesnička i glazbena genijalnost opila, a on me uvukao u pjevanje, poticao me, vukao me za sobom kao mladog glumca da na njegovim koncertima recitiram njegove stihove. Učio me kod kuće pjevati, nagovorio me da snimim prvu ploču Ne daj se Ines”.

U znak zahvalnosti Rade mu je znao zapjevati pjesmu: “Uvijek sam imao namjere jasne što želim biti kad odrastem, ja bit ću Arsen”. A Dedić mu je odgovarao stihovima: “Ponekad mislim što bih bio kad bi mi vratili dane mlade, a, ha, ha, bio bih Rade”.

Usporedno s koncertima, Šerbedžija se počeo ozbiljnije baviti i poezijom, a 1997. u biblioteci Feral Tribunea objavio je prvu knjigu pjesama Prijatelj ga kaže više ne poznaje, za što je dobio iznimno povoljne kritike. S istarskim glazbenikom Livijom Morosinom napravio je ploču Orihi, Orihi, a čudo se, kaže, dogodilo kad je u Los Angelesu upoznao Miroslava Tadića. “S tim čarobnjakom gitare znatno sam unaprijedio kvalitetu svojih izvedbi, a za albume koje smo napravili dva puta smo dobili Porine za najbolje albume godine”.

‘Pojavili su se političari kojima vjerujem’

Nakon toga Šerbedžiju su kao ozbiljnog glazbenika počeli doživljavati profesionalci muzičari, a on je širio krug svojih suradnika. Iznimno je tražen, no ne stigne održati toliko koncerata, koliko bi njegov glazbeni menadžer Amir Bahtijarević, čuveni Baba želio. S kantautorom i gitaristom Vlatkom Stefanovskim surađuje cijeli život, a Zlatko Arslanagić, Damir Urban i Husein Hasanefendić Hus napisali su za njega pjesme.

Naslovnu pjesmu novog CD-a Ne okreći se sine Šerbedžija je napisao davne 1986. i posvetio ju je sinu Danilu i njegovoj generaciji. “Već tada sam slutio zlo i predosjećao nevolje, pa sam im želio poručiti da se ne okreću za životima svojih očeva, da idu naprijed. Moja generacija šezdesetosmaša živjela je i bila obuzeta problemima naših očeva, a s nama su se političari bavili na nehuman način”. Međutim kad su trebali devedesetih, objašnjava Šerbedžija, kao zreli ljudi, kreirati novo društvo i život, mnogi od nas vratili su se problemima svojih očeva. “I na najgori način postali pobornici njihovih povijesnih nesporazuma”.

Sretan je, kaže, što su se pojavili mladi političari novog kova kojima vjeruje. “Gledao sam Ivanu Kekin u emisiji Nedjeljom u 2, i divio sam se toj mladoj ženi koja nema nikakve veze s mojim generacijama, oni su prava avangarda i revolucionari. Sretan sam jer neće biti opterećeni prošlošću koji su im ostavili njihovi djedovi i očevi”.

‘Uloga Kralja Leara jača je od filma i glazbe’

U jednom trenutku Šerbedžija je zastao te se iznenada vratio na pitanje odnosa teatra i filma. Očito ga je mučilo to što je rekao da je film ispred kazališta, pa je zbog toga valjda osjetio neku vrstu grižnje savjesti. “Postoji ipak nešto što mi je važnije od svih filmova koje sam snimio. To je moja uloga Kralja Leara. Ona je jača od filma i od glazbe”.

Šerbedžija igra kralja Leara 21 godinu, i ona je, uz Hamleta, doista odredila njegovu vodeću poziciju u hrvatskom glumištu. “Baveći se njegovim karakterom tako dugo, doveo sam se u stanje da zaista u jednom trenutku postajem toliko blizak tome liku. Znam da možda i nisam toliko uvjerljiv kao kralj, ali kad Lear postaje običan čovjek sa svojim slabostima, nesrećama, bolom, patnjama i pravim pravcatim ludilom, moja duša poleti nekim tangentama i načas uspije dosegnuti božansko nadahnuće. I to mi se događa posljednjih godina, kad ispunjen pravim emocijama, na tren zaboravljam svoje pravo stanje i prirodu. Gotovo sebično pomislim da izgovaram svoje, a ne Šekspirove rečenice”.

U rangu s kraljem Learom još je samo, tvrdi Šerbedžija, uloga Georgija iz Oslobođenja Skoplja. “Tim dvjema ulogama najviše sam se približio mom duhovnom biću. Ili su one ugrabile mene tako da postajemo gotovo jedno”.

‘Težak je to posao biti glumac’

Šerbedžija se prisjeća kako mu je njegov profesor Izet Hajdarhodžić govorio veliku istinu. “Sretan je glumac koji na kraju svoje karijere može nabrojati tri uloge. Ako si iskren prema samom sebi, priznat ćeš da je to točno, bez obzira koliko si uloga odigrao”. Nakon toga uslijedila je duga šutnja te duboki uzdah. “Težak je to posao biti glumac. U mladosti čovjek misli da može i želi sve, nije mu teško ništa”. Pa je tako skakao sa sedam metara visine, izvodio je, kao Peer Gynt, salto iz mjesta, smrzavao se snimajući filmske scene u hladnim rijekama, vozio motor u Zidu smrti, skidao se i bio golišav pred kamerama… “A sve to ni zbog čega. Zbog Hekube, kako bi rekao Hamlet za glumca”, razočarano se izjadao Šerbedžija.

No tijekom godina, kako glumac sazrijeva i stari, u njemu se, ističe, počinje javljati nelagoda i neki stid. Mnogi se glumci zasite ove profesije, umore se. „Zapravo se zastide tog užasa svoje profesije u kojoj su oni kipari koji od svog tijela stvaraju likove. I zbog toga mnogi prestaju glumiti, poput, primjerice Marlona Branda”.

Šerbedžija je potom šeretski upitao: “Zasigurno vas zanima što se dogodilo sa mnom, zašto nisam prestao glumiti. Možda nisam tako veliki glumac, kad nisam još prestao glumiti, hahahaha…”.

‘S tugom se sjetim pokojne Vesne Parun’

Šerbedžija se opet uozbiljio te rekao kako mora iskreno reći da se uistinu stidi svoje profesije. Ali ne zbog sebe ili onoga što mi se osobno događa. “Za to ću već negdje polagati račune. Ja se stidim zbog svih umjetnika koji se bave kazalištem i filmom, koje ovo naše društvo beskrupulozno ponižava”. Samo velike nacije, tvrdi, u suvremenom društvu dostojno poštuju umjetničke profesije. Još je gori odnos, kaže, prema piscima i pjesnicima koji predstavljaju svoju kulturu i narod. “S tugom se sjetim pokojne Vesne Parun koja je hodala po Zagrebu u pravom pravcatom siromaštvu, a najbriljantnija je hrvatska pjesnikinja”.

Imam, ističe, prijatelje koji pišu sjajne knjige, ali ne mogu ih prodati više od 1000 primjeraka, i još su uz to bijedno plaćeni. “To što govorim nije kritika politici, već naciji, društvu, ljudima, koji ne mare za sudbine svojih vrhunskim umjetnika koji ne mogu skrpati kraj s krajem. I to je moja najveća bol”. To, zaključuje razočarano, ne može promijeniti jedan čovjek, to mora sazreti unutar svakog naroda, a to se događa presporo.

Čekajući na kraju razgovora da fotograf Vjekoslav Skledar pripremi rasvjetu za snimanje, Šerbedžija je sjeo na prag kuće te počeo prebirati po gitari. Ubrzo je zapjevao pjesmu Moj je otac partizan bio, s toliko emocija, osjećaja i zanesenosti, da je bilo jasno da ne pjeva za nas već, kao i sve ostalo što je u umjetničkog životu radio, zbog svoje unutarnje potrebe i zadovoljstva.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu