Sin mi ima disleksiju i to je, u ovom sustavu, jezivo. Ovo je moj dnevnik

Opsjednut nogometom koji mu baš nije išao

“Vi očito ne shvaćate da je diskleksija prilično ozbiljan problem”, kazala je. Zamolila me da zamislim neku poznatu svjetsku burzu, odnosno ono veliko platno na kojima se neprestano mijenjaju brojevi. Upravo tako Franu izgleda tekst na papiru. Frana sam rodila 1992. godine. Bio je potpuno zdravo dijete. Progovorio je kada je imao oko dvije godine. Uvijek je bio glasan, pomalo hiperaktivan, ali i prilično nespretan. Silno je volio nogomet. Uzor mu je bio njegov dida koji se godinama profesionalno bavio nogometom. Didu je stalno maltretirao da ga vodi u park.

Fran je satima trčao za loptom, manijakalno se trudio, ali nije bio nimalo uspješan. U vodenim sportovima je briljirao. Proplivao je s dvije godine, bio je atrakcija na plaži. Sa sedam godina upisali smo ga na vaterpolo. U vrtiću nije nimalo odskakao od svojih vršnjaka. U predškolskoj dobi, kada se vrtićka djeca pripremaju za školu, primijetila sam da izbjegava pisati slova u crtančicu. Fran je pohađao vrtić u kojem radim kao odgajateljica pa sam imala pristup njegovim radovima. Vrlo brzo sam skužila da se izvlači, da mu se ustvari ne da pisati. Htio je što prije završiti zadatak.

U jedan red je mogao napisati deset slova, a on ih je rastegnuo, tako da ih je napisao samo šest. Nisam se brinula. Mislila sam da je samo zaigran. Smirit će se kada krene u školu. Nekako u isto vrijeme shvatila sam da Fran stalno ima odvezane žnirance, bez obzira na to što ih je do tada već znao samostalno zavezati. “Mama, to nije moj problem. Lijepo sam ti rekao da mi kupiš cipele na čičak”, objasnio mi je. Kasnije sam saznala kako disleksičnoj djeci nikada ne smetaju odvezani žniranci. Oni su prilično nespretni, stalno se na nešto popikavaju i onda padaju. U odvezanim žnirancima ne vide nikakvu opasnost.

Miješao je slova i uvjeravao me da su ga tako učili

Prilikom upisa u prvi osnovne nitko nije primijetio da Fran ima određene poteškoće. Vjerojatno zbog toga što je na testiranju morao napisati samo svoje ime. Prvi ozbiljni problemi pojavili su se kada su u školi počeli učiti slova. Ja sam tada bila na porodiljnom dopustu, jer sam rodila Hanu pa sam s Franom svaki dan pisala domaće zadaće. U početku sam smatrala da je lijen. Nikako ga nisam mogla natjerati da sjedne za stol. Uporno je miješao slova M i N. Zamolila sam ga da napiše slovo M, a on je napisao N. Objasnio mi je da je tako naučio u školi.

“Ma, Fran, furt me zezaš, učiteljica vam sigurno nije tako pokazala”. On se počeo derati na mene. Uvjeravao me je da ga je baš tako tako učila. Natezali smo se sljedećih nekoliko tjedana. Onda sam jedan dan pukla i otišla na informacije. Učiteljica mi je rekla kako imam krasnog sina, koji je samo malo razigran i dekoncentriran. “Sve će to doći na svoje. Mora se naviknuti na školu”, zaključila je učiteljica.

Mislila sam da privlači pažnju zbog ljubomore

Fran je silno želio sestru. To mi je prvi puta priznao kada sam mu rekla da čekam bebu. Kasnije me je pratio na svaki ultrazvuk. Bio je prilično dosadan. Bebin spol doznali smo tek u osmom mjesecu trudnoće. Ginekologica je rekla da će Fran dobiti sestru. Bio je lud od sreće, vrištao je po Vinogradskoj bolnici. Nagovorio me je da odem u Konzum i doktorici kupim bonbonjeru. Valjda je mislio kako je ona zaslužna što će on dobiti sestru. Hana se rodila kada je napunio šest godina. Trudila sam se da uvijek bude u prvom planu, ali Fran je brzo počeo iskazivati ljubomoru. Zbog toga sam svim gostima, koji su došli vidjeti bebu, još na vratima signalizirala da se prvo obrate Franu. On je morao biti zvijezda.

Kada je Hana imala nekoliko mjeseci Fran se počeo žaliti na misterioznu bol u trbuhu. Stalno je cmizdrio. U prvi trenutak smatrala sam da je bolest izmislio, da ponovno pokušava privući pažnju. Počeo se buditi noću, držao se za trbuh i dugo plakao. Tek tada sam pomislila da možda ipak govori istinu. Znala sam da nije imao vekericu, koju je mogao namjestiti na dva sata ujutro, kada se redovito budio i plakao. Odvela sam ga doktoru. Gastroenteorolog je predložio gastroskopiju. Mi smo za vrijeme ove pretrage stajali u čekaonici i slušali njegovo urlanje iza vrata. Onda se nakratko smirio.

Disleksija mi je pala na pamet sasvim slučajno

Tišina je potrajala nekoliko sekundi, a onda se iza vrata ponovno prolomio glasni jauk. Doktor nam je kasnije priznao kako je Fran izvukao endoskop, pa su ga morali ponovno provlačiti kroz jednjak. Gastroskopija je dokazala da njegova jetra zbog stresa izlučuju previše žući, a stres je uzrokovala ljubomora. Nakon terapije je ozdravio. Fran je u drugom razredu i dalje uporno odbijao pisati i čitati. Pročitao je dvije riječi, a treću bi jednostavno izmislio. U knjizi je pisalo: Princeza živi u kuli. Fran bi ispravno pročitao početak rečenice, a onda bi napamet zaključio da princeza živi u kući. Preklinjala sam ga da se koncentrira.

Molila sam ga da ne nagađa, nego da se potrudi pročitati što stvarno piše u tekstu. Ubrzo sam skužila da ne razumije pročitano gradivo. Učiteljica još uvijek nije shvaćala u čemu je problem. Vjerojatno je mislila da sam mama koja bespotrebno drami. U trećem i četvrtom razredu osnovne škole Fran se najviše mučio s lektirom. Jednu stranicu knjige čitao je nekoliko sati, a nakon toga nije mogao prepričati što je pročitao. Tada sam bila ozbiljno zabrinuta. Ponajviše zbog toga što sam znala da ga u petom razredu čekaju novi predmeti i profesori.

Na internetu sam saznala za tzv. mentalne mape, posebnu tehniku učenja kroz crteže pomoću koje djeca lakše savladavaju gradivo. Osmislila sam svoj individualizirani edukacijski program. Svaki dan sam s Franom vježbala čitanje riječi, rečenica i kraćih tekstova. Pisali smo kratke priče koje smo kasnije zajedno čitali. Ovaj pristup se na početku pokazao dosta efikasnim, ali ga je vrlo brzo počeo zamarati. Fran nije mogao toliko vremena provoditi uz knjigu. Bila sam očajna. Onda sam se nekako, potpuno slučajno, sjetila disleksije, poremećaja o kojem sam zadnji put čula početkom osamdesetih, na jednom predavanju na Učiteljskoj akademiji.

Kako sam konačno saznala u čemu je problem

Tada se dogodio onaj trenutak kada sam odlučila potražiti pomoć kod one mame koja radi na Eukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu. “Gospođo, mislim da imam disleksično dijete”. Ova žena je bila prva osoba koja me je shvatila ozbiljno. Obrada je trajala sljedećih osam mjeseci. Fran je prošao obradu u Suvagu, zatim brojne preglede kod neurologa, logopeda i psihologa. Na kraju smo dobili nalaz. Franu ima disleksiju. U nalazu je također pisalo kako dječak ostvaruje pravo na individualizirani pristup u školi i da nastavnici moraju pozitivno vrednovati njegov trud kako ne bi izgubio motivaciju za učenje.

Sjećam se trenutka kada sam u kasliću pronašla kuvertu s nalazom. Počela sam plakati. Pomislila sam na sve one ružne riječi koje sam mu u očaju izgovorila, svih onih molbi koje sam upućivala učiteljici i stručnom timu u školi. Sjetila sam se neprospavanih noći tijekom kojih sam se propitkivala jesam li dobro postupila kada sam ga branila kako nije lijen, nego ima neki problem. Napokon sam saznala..

Nalaz sam, naravno, odmah prezentirala učiteljici; djelovala je rezervirano. Rekla mi je kako za rad s takvom djecom učitelji zaslužuju veću plaću. “Mi je nemamo. Nažalost, zbog toga vam ne mogu pomoći”, izjavila je. Nisam htjela odustati. Odlučila sam taktizirati. Rekla sam joj kako se nadam da u našem sustavu ipak postoje prosvjetni radnici koji će htjeti pomoći mom sinu. Učiteljica je izjavila kako Fran pravo na individualizirani rad može ostvariti samo uz rješenje od nadležnog ministarstva. Okej, pomislila sam, onda ću se potruditi da vam dostavim i taj papir. Rješenje smo čekali nekoliko mjeseci.

Kako ga je profesorica ismijavala pred pločom

Rješenje sam u školu predala na početku njegovog petog razreda. Kako je stajalo u naputku za profesore, Fran je trebao biti oslobođen od lektire, a sva pitanja iz testova profesori su mu morali čitati na glas. Naravno da se to nikada nije dogodilo. Bila je nedjelja. Početak njegovog petog razreda, upravo se vratio s treninga. Otuširao se i sjeo pred kompjuter. “Ej, Fran, imam jednu dobru ideju”, započela sam razgovor. Predložila sam mu da pozovemo nekoga stručnjaka da na satu razredne zajednice školskim prijateljima objasni što je disleksija. Fran je odbio. Rekao mi je da će sam objasniti onima koji to trebaju znati, a za ostale ga uopće nije briga.

Nažalost, ni jedan profesor nije se previše obazirao na Franov papir, kako smo zvali rješenje. Jedino je razrednica, koja mu je predavala matematiku, ponekad sastavila poseban test, u kojima nije bilo zadataka riječima. U školi su me nekoliko puta savjetovali da ga ispišem upišem u neku stručnu ustanovu.Kakvu stručnu ustanovu? Moje dijete se potpuno normalno razvija, čak je i natprosječno inteligentan dječak. Sljedećih nekoliko godina svakodnevno sam učila s Franom, a on je redovito odlazio na logopedske vježbe. To je bilo jako naporno razdoblje.

Fran se odlično nosio sa svojim problemom. Nikada se nije žalio da mu se netko ismijava. Sve do jedne večeri. Bilo je oko 11 sati navečer. Gledala sam nekakvu seriju u dnevnom boravku. Svjetlo u Franovoj sobi bilo je upaljeno. Čula sam kako me doziva. Odjurila sam u njegovu sobu, on je ležao u svome krevetu. “Kaj je, mališa”, pitala sam ga. Prepričao mi je događaj iz škole. Imali su sat povijesti. Profesorica ga je prozvala pred ploču i rekla mu da pročita nekakav tekst. Fran ju je poslušao, počeo je zamuckivati. Slova su mu letjela pred očima. Nije mogao pročitati niti jednu rečenicu. Profesorica ga je počela ismijavati.

Zašto mi nije prepričao kako je bilo u kinu

“Fran, ti nisi ni za prvi razred. Pa ti uopće ne znaš čitati”. Fran joj je objasnio kako ima disleksiju i da mu treba više vremena. Žena se nastavila smijati. Okrenula se prema razredu i upitala druge učenike. “Čujete vi ovo? Je li ovo čitanje ili kaj?”. Fran je poludio. Rekao joj je da više ne namjerava čitati. Profesorica mu je nakon toga u imenik upisala jedinicu iz znanja. Bila sam užasno ljuta. Počelo me frkati u želucu. Sljedećeg jutra odjurila sam u školu. Na ulazu sam srela razrednicu koja je očito skužila kako sam izvan sebe. Ljubazno me upitala kako mi može pomoći. Rekla sam joj što se dogodilo. Žena se počela izmotavati i braniti svoju kolegicu.

“Nemojte tako. Kolegica sigurno nije imala lošu namjeru…”, rekla je razrednica. Zamolila sam joj da donese imenik. U njemu je bila jedinica iz povijesti. Razrednica me je naposljetku nekako uspjela smiriti. Obećala mi je da će razgovarati s profesoricom iz povijesti i da se ovaj incident neće ponoviti. Ponovio se za dva tjedna. Profesorica iz povijesti ponovno je Frana izvela pred ploču. Onda ga je napala kako se sa svojim rješenjem može žaliti gradskoj Čistoći. Ona se sigurno ne misli prilagođavati dečku koji se na kraju osnovne škole sjetio kako ima problema s čitanjem.

Ovoga puta u školi se pojavio moj muž. Razrednica ga nije mogla zaustaviti. Uletio je u zbornicu i izvukao profesoricu iz povijesti na hodnik. Ne znam što joj je rekao. Mislim da nije bio pristojan. Ipak je bio ljut i očajan. Profesorica se rasplakala. Na sljedećem satu pred cijelim razredom ispričala se Franu. Jednom je Fran bio s prijateljima u kinu. Na povratku sam ga pitala kakav je bio film. Odgovorio je nešto neodređeno. Bilo mi je jasno kako ne može prepričati radnju. Najprije sam pomislila da opet nešto mulja, možda uopće nije bio u kinu.

Neobična situacija na upisu u gimnaziju

Onda sam se sjetila da sam negdje pročitala kako disleksičari ne mogu pratiti titlove. Istovremeno se sjećaju svih onih sitnica, koja većina nas ne može niti registrirati, kao što cipele koje je imao glavni glumac ili iz kakve je šalice pio kavu. Fran je osnovnu školu prolazio s četvorkom. Prije upisa u srednju školu odvela sam ga na profesionalnu orijentaciju. Tamo su mu, vjerojatno zbog toga što je trenirao vaterpolo, predložili da upiše školu za fizioterapeuta. Prijavili smo ga na Zdravstveno učilište. Ubrzo smo saznali da za taj smjer primaju samo 28-ero djece, naravno odlikaša. Odlučila sam nazvati Ministarstvo kako bih saznala ima li Fran pravo na dodatne bodove. Odgovor me oduševio.

Djeca s disleksijom su tada dobila pravo na direktan upis. Predali smo dokumentaciju i čekali rezultate. Međutim, na rang listi nije bilo njegovog imena. Odmah sam odjurila u školu. Pitala sam psihologa u čemu je problem. Mislila sam da moje dijete ima pravo na direktan upis. “Naravno da ima, gospođo. Znate, mi smatramo da će njemu biti jako teško pratiti nastavu s odlikašima”, odgovorio mi je čovjek. Predložio je novi sastanak na kojem, kako mi je rekao, možemo raspraviti detalje. Na sljedećem sastanku mojeg sina je uvjeravao da razmisli o upisu u neku drugu školu. Spomenuo mu je kako ima i lakših škola. Fran je bio tvrdoglav.

Baš se zainatio. Nije htio ići u drugu školu. Psihologu je rekao kako će se potruditi dostigne sve odlikaše. Psiholog je naposljetku morao odustati. “Okej, ako tako želite, donesite papire za upis”, rekao je čovjek i poželio mu dobrodošlicu. Prvi razred srednje škole bio je iznimno težak. Najgore razdoblje bilo je kada je učio za test iz anatomije. Ponovno sam mu napravila mentalne mape i čitala gradivo. Fran je bio nezainteresiran. Uopće me nije pratio. Naposljetku sam odustala, zatvorila sam knjige, podigla se sa stolca i rekla: “Umorna sam od ovog natezanja. Stalno me ignoriraš. Od danas ćeš se morati sam boriti za sebe”.

Srednja škola prošla je, zapravo, vrlo OK

Fran je sva četiri razreda srednje škole prošao sa četvorkom. Za razliku od onih iz osnovne, svi profesori su imali razumijevanja za njegov problem. Imao je prekrasnu razrednicu, Tihanu Hrabar, ženu koja ga je doslovno obožavala.

 

Natalija Lučić radi kao odgajatelj u jednom zagrebačkom vrtićuNekoliko mjeseci prije mature, razrednica nas je obavijestila kako Fran ima pravo na osobnog asistenta na državnoj maturi. Morali smo pribaviti novi nalaz logopeda. Odvela sam ga na testiranje kod jedne moje kolegica. Logopedica je zaključila: “Stara, ja nikada ne bih rekla da on ima disleksiju. Osmislio je neki svoj način čitanja. Stvarno je nevjerojatno napredovao. Ipak ću malo nafrizrati nalaz”. Smatrala je da je Franu na državnoj maturi, koja predstavlja stresni događaj, asistent itekako potreban.

Osobni asistent mu je na maturi čitao i pojasnio pitanja. Osim toga, Fran je ostvario pravo na produljeno vrijeme pisanja ispita. Kasnije je upisao izvanredni studij fizioterapije na Zdravstvenom učilištu, ali ga je napustio zbog posla. Najprije je radio u jednom rukometnom klubu, a kasnije je dvije godine bio fizioterapeut u NK Zagrebu. Dao je otkaz nakon što devet mjeseci nije primio plaću. Posljednjih nekoliko mjeseci povremeno odlazi u Grčku i Češku, gdje također radi kao fizioterapeut.

Kako sam na kraju magistrirala na disleksiji

Fran je disleksiju uvijek doživljavao kao neku zezanciju. Mislim da je sve one neugodne incidente iz osnovne škole zaboravio. Većina ljudi disleksičare etiketiraju kao lijene, neinteligentne, često zločeste. Pedagoški radnici, kao što su učitelji, profesori, logopedi i psiholozi, ne žele se zamarati s ovom teškoćom. Prije šest godina odlučila sam nastaviti školovanje, odnosno upisati magisterij iz predškolskog odgoja.

Tema mog diplomskog rada bila je disleksija. Većina teksta odnosila se upravo na moje osobno iskustvo. U radu sam pokušala objasniti da disleksija nije posljedica lošeg odgoja. Ona je urođeni specifični način opažanja, koji ponekad može biti prednost, a često izaziva ružne reakcije okoline.

Fran je prije nekoliko mjeseci bio u Ateni. Otputovao je s jednim prijateljem. Najprije su se prijavili u hotel, onda su naručili taksi i odvezli se u neki klub. Tamo su zarondali. U četiri sata ujutro Fran je skužio da je ostao sam. Našao se u bedastoj situaciji. Njegov prijatelj je nestao. Fran je mislio nazvati taksi, a onda se sjetio da ne zna naziv hotela. Njegov mobitel, u kojem se nalazio e-mail s rezervacijom, ostao je bez baterije. “Stara, barem sam jednom u životu od disleksije imao nekakvu korist”, rekao mi je sljedećeg jutra. Nije zapamtio ime hotela, ali je kao svaki disleksičar memorirao put od hotela do kluba, koji je bio dug nekoliko kilometara. Dok se prethodne večeri vozio prema klubu zapamtio je pojedine natpise, ploče i neobične kuće, pa se uz pomoć tih markacija uspio pješice vratiti u hotel.