FOTO: Vjekoslav Skledar

Velike priče

Sjeli smo s našim vrsnim stručnjakom za mlade i pokušali vidjeti zašto u Hrvatskoj samo fingiramo da su nam mladi važni

Marko Kovačić za Telegram govori i o složenim problemima s kojima se mladi u Hrvatskoj susreću tijekom pandemije

Velike priče

Sjeli smo s našim vrsnim stručnjakom za mlade i pokušali vidjeti zašto u Hrvatskoj samo fingiramo da su nam mladi važni

Marko Kovačić za Telegram govori i o složenim problemima s kojima se mladi u Hrvatskoj susreću tijekom pandemije

FOTO: Vjekoslav Skledar

Kovačić se uistinu ponosi time što je javni službenik. "Želim raditi za javno dobro, želim na neki način doprinijeti ovoj zajednici. Neki doprinose prosvjedima, neki potpisivanjem peticija, neki radom u civilnom društvu, a neki, kao ja, i provedbom istraživanja vezanih uz temu vlastitog interesa." / Snima: Vjekoslav Skledar

Kada čujete riječ mladi, vjerojatno će vam prvo zazvoniti isprazne predizborne parole. Mladi će tako, samo u kampanjama, ostajati u Hrvatskoj koja će u najmanju ruku postati njihova oaza. No, politička svakodnevnica mlade brzo zaboravlja i po njima oplete samo kada oko njih iskrsne neki problem. Svakog radnog dana, međutim, mladima se detaljno bavi znanstvenik Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, vjerojatno najupućeniji sugovornik za temu politika za mlade i mladih općenito u Hrvatskoj.

Kovačićeva znanja prepoznali su u Europskoj komisiji i Vijeću Europe pa ga imenovali nacionalnim korespondentom za mlade; izvještava ih o stanju mladih u Hrvatskoj, a nazad u Hrvatsku vraća sve relevantne informacije o smjeru ambicioznih europskih politika za mlade. Ovaj 33-godišnjak, s magisterijem Central European Universityja i doktoratom Sveučilišta u Ljubljani, za Telegram opširno govori o krizi mladih u Hrvatskoj tijekom pandemije, njihovoj političkoj (ne)kompetenciji i poglavito ignorantskom odnosu države prema politikama za mlade.

TELEGRAM: Svaki naš razgovor o mladima obično započinjem istim pitanjem – kako su mladi u Hrvatskoj. Nastavit ćemo tu tradiciju.

KOVAČIĆ: Izazovno su. Jako je dinamično danas biti mlad u Hrvatskoj, ova generacija može reći puno toga, ali da im je dosadno – ne može.

TELEGRAM: Što ih to “izbavlja” od dosade?

KOVAČIĆ: Muče ih različiti strukturni problemi, visoka nezaposlenost, izazovi oko ostvarivanja njihovih potencijala s obzirom na situaciju u kojoj jesmo, a u pandemiji su se javili i problemi s mentalnim zdravljem. Informacije koje imamo govore da su dječje i adolescentske psihijatrije krcate mladima zato što nemaju adekvatnu pomoć i zato što institucije koje bi trebale raditi prevenciju nisu dovoljno kapacitirane.

TELEGRAM: O kakvim se problemima konkretno radi?

KOVAČIĆ: Kolege psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri s kojima komuniciramo kažu da su to mahom poremećaji iz anksioznog i depresivnog spektra. S jedne strane imamo problem vezan za mentalno zdravlje mladih zbog pandemije, a uz to se neizbježno veže i pitanje društvenosti mladih u pandemiji. Više od godinu dana u nekom smo obliku lockdowna koji onemogućava mladima da ispolje nužnu društvenost. Ova će generacija time definitivno ostati obilježena.

TELEGRAM: Da, s političke razine kroz Stožer ili Vladu, o mladima smo mogli čuti tek da bi oni u ovoj situaciji morali misliti na starije. Tko je i kako mislio na mlade u svemu ovome?

KOVAČIĆ: To je jako dobro pitanje. Rekao bih da nismo napravili dovoljno u odnosu prema onome što smo mogli. Krenimo od pozitivnog; Središnji državni ured za demografiju i mlade otvorio je savjetodavne telefonske linije za mlade, zajedno s Hrvatskom psihološkom komorom, jer se pojavila njihova veća potreba za razgovorom sa stručnjacima. Pozitivno je što su Vladin paket pomoći među ostalima koristili i mladi, kao i cijela priča s povratom poreza mladima do 25. odnosno 30. godine.

S druge strane, porazno je da država 2020. nije raspisala natječaj za nacionalno financiranje organizacija mladih i za mlade, iako su upravo one najbrže reagirale u cijeloj ovoj krizi i ponijele najveći teret odgovaranja na potrebe mladih u pandemiji. Isto tako, jedinice lokalne i regionalne samouprave često su rezale financiranje udruga mladih i za mlade.

TELEGRAM: U široj se javnosti o mladima u pravilu govori kao o problemu, tema mladih u fokusu je kada postoji neki problem s njima. Od ponašanja mladih u pandemiji, preko radikalizacije mladih, do nasilnog ponašanja… Zašto gotovo isključivo to problematično uokviravanje mladih?

KOVAČIĆ: Rekao bih da je to strah s jedne strane. Kritička teorija unutar sociologije kaže da postoji generacijski sukob između generacije mladih i generacije odraslih. Generacija odraslih ima društvenu i političku moć koju, s druge strane, generacija mladih nema. Isto tako, mladi imaju inovativne, kreativne ideje koje pokušavaju progurati u mainstream što nužno ne odgovara odraslima zato što se boje, zato što s tim idejama ne mogu perpetuirati svoje ustaljene obrasce.

TELEGRAM: A s druge se strane, kad je zgodno, pozivaju na tu mladost koja treba donijeti napredak…

KOVAČIĆ: Upravo sam to htio reći, događa se fingiranje i glorifikacija mladosti. Fingiranje u smislu deklarativnog stava da su mladi bitni, ali samo dok rade ono što želimo ili dok se ponašaju kako želimo da se ponašaju.

TELEGRAM: Bili ste izrazito kritični prema kritičarima okupljanja mladih ispred zagrebačkog HNK tijekom pandemije. Zašto?

KOVAČIĆ: Zato što mislim da je to malograđanski. Čuo sam od naših intelektualaca i pseudointelektualaca kako vrlo često govore da se radi o najvećem hrvatskom hramu kulture. HNK je mladima dosadan, nije ni pretjerano otvoren prema njima. Ali taj prostor oko HNK je za sve građane, a i mladi su građani. To ne znači da opravdavam demoliranje, smeće, ostavljanje fekalija i urina, ali me užasno smeta da nismo ostavili mladima prostor da budu mladi.

U ovome gradu konstantno vidim tendenciju guranja mladih u klubove, kafiće, u komercijalne prostore gdje se plaća. Javni prostor kao takav prestaje biti važan, uništen je SC, bio je i sukob oko skejtera na Mimari… Mjesta koja nisu komercijalna konstantno se pokušavaju pretvoriti u muzeje i to mlade smeta. Ako pogledate ostale razvijene gradove, Beč, Graz, Berlin, London, čak Ljubljanu, svugdje postoje javni prostori za mlade. Okupljanjima ispred HNK mladi su zauzeli prostor i vrlo jasno pokazali da im to treba.

Grad nije adekvatno reagirao, moglo je biti više kanti za smeće, mogao je otvoriti javni WC koji se nalazi doslovno 20 metara od HNK koji se zatvara u 19 sati. Ma i HNK je krivo reagirao. Intendantica je trebala napraviti najjednostavniju stvar; u ponoć ispred HNK pustiti baletane ili operu da naprave neku predstavu. Na taj bi način pokazala da su HNK-u bitni i mladi, a ne samo dame u bundama i muškarci s cilindrima.

TELEGRAM: Vaš je fokus istraživanja institucionalni odnos nacionalne razine – države – prema mladima kroz javne politike. Imamo li u Hrvatskoj uopće konkretne politike za mlade s ciljem stvaranja pozitivnog okruženja za njih?

KOVAČIĆ: Rekao bih da postoje natruhe stvaranja pozitivnih okruženja. Imali smo jedan velik period stagnacije, možda čak i nazadovanja nakon 2013., 2014. godine do sada. Politike za mlade bile su jako marginalizirane, izgubljene u sektoru socijalne politike i država jednostavno nije znala što s mladima. Sada, s formiranjem Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade imamo natruhe nekih kvalitetnih pomaka što se tiče politika za mlade, npr. konačno donošenje novog Nacionalnog programa za mlade…

TELEGRAM: Kojega, nevjerojatno, čekamo od kraja 2017. godine.

KOVAČIĆ: Tako je, da. Taj je proces od samoga početka bio krivo postavljen, radna skupina za NPM imala je 56 članova što je bilo apsurdno, osim toga su htjeli zadovoljiti različite interese u sektoru pa je cijela politika netalasanja dovela do toga da se s NPM-om jako odugovlačilo. No ključan razlog nedonošenju NPM-a je bila politička nezainteresiranost.

A zapravo, kada imamo taj dokument, on nam kaže na koji će način država upravljati mladima kao resursom, na koji će način država staviti svoje resurse u službu mladih i na temelju svega toga možemo držati državu odgovornom da nešto radi u ovom području. Otužna situacija je takva da Hrvatska trenutno ima jedan jedini dokument u kontekstu politika za mlade, to je Zakon o savjetima mladih, koji se ne provodi.

TELEGRAM: A kakav ritam zadaje Europa po pitanju politika za mlade?

KOVAČIĆ: Europska politika za mlade ne može narediti državama članicama da nešto naprave, ali može snažno sugerirati, predlagati… Dosad je situacija bila takva da ono što EU kaže, Hrvatska napravi u lošijoj verziji. U zadnje dvije godine EU je donijela hrpu novih javnih politika u području mladih i nekako se očekuje da države članice to prate. Trenutačno je strašno važan novi Erasmus+ čija su sredstva duplo veća u odnosu na razdoblje 2014.-2020. Druga velika tema je rad s mladima i kvalitetno neformalno obrazovanje u tom području, tzv. youth work, odnosno rad s mladima. Pa je Europa snažno sugerirala da bi se na nacionalnim razinama trebao napraviti standard zanimanja kako bi se profesionalizirao rad s mladima.

TELEGRAM: Jesmo li to poslušali ili ignorirali?

KOVAČIĆ: Institut za društvena istraživanja je napravio standard zanimanja koji je poslao u proceduru. IDIZ je, u suradnji Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci i Sveučilištem u Ljubljani, napravio i program cjeloživotnog obrazovanja za youth workere, odnosno radnike s mladima. IDIZ je i u procesu izrade master programa za youth workere. Sada bi to trebao nastaviti implementirati Središnji državni ured za demografiju i mlade i zagovarati mjesta gdje se radnici s mladima mogu zapošljavati, primjerice centre i klubove za mlade.

TELEGRAM: Radite u javnom institutu, plaćeni ste da državi dajete odgovore na pitanja o tome što se događa s mladima. Kad smo razgovarali nakon terorističkog napada na Markovom trgu, koji je šire otvorio temu radikalizacije mladih, rekli ste mi prilično rezignirano da imate odgovore na pitanja o mladima, da vam država za to daje plaću i da potom s tim podacima ništa ne radi.

KOVAČIĆ: Jako puno kolega misli da je objava znanstvenih radova vrhunac našeg posla i to je jedan pristup znanosti. Ja imam malo drukčiji pristup, pobornik sam društveno angažirane znanosti. Ako objavim članak koji će pročitati 10 ljudi, od čega osmero studenata kojima je to seminarska obaveza, to nema nekog pretjeranog smisla. Nakon što objavim članak, nakon što imam vrlo solidne argumente zašto nešto treba učiniti, ja trebam komunicirati s donositeljima odluka i dati im do znanja rade li dobro ili ne i što uopće treba raditi.

Hoće li me poslušati, to je na njima, ali bi trebali s nama razgovarati. To je način suvremenog kreiranja javnih politika, to je javno upravljanje. Ja sam javni službenik, ponosim se time i želim raditi za javno dobro, želim na neki način doprinijeti ovoj zajednici. Neki doprinose prosvjedima, neki potpisivanjem peticija, neki radom u civilnom društvu, a neki, kao ja, i provedbom istraživanja vezanih uz temu vlastitog interesa.

TELEGRAM: Jedno od takvih istraživanja objavljeno je početkom prošloga tjedna, o znanju i stavovima mladih što se tiče njihove političke kompetencije. Rezultati u odnosu na prethodno istraživanje pokazuju neke pozitivne pomake, no i dalje zabrinjavajuće stavove prema gay osobama, karakteru NDH, prihvaćanju pozdrava za dom spremni… Imamo li zaista razloga za optimizam s obzirom na proteklo istraživanje ili je tu i dalje jako puno posla?

KOVAČIĆ: Apsolutno imamo puno toga za raditi, ali imamo i mnogo razloga za optimizam. Pozitivno je što su se stavovi prema društvenim skupinama uistinu poboljšali, prvenstveno prema gejevima i lezbijkama. Poboljšali su se zbog Netflixa, zbog Hollywooda, zbog kontrareakcija na homofobni referendum 2013. godine. Nekako mi se čini da je sve to pridonijelo, uvjetno rečeno, normalizaciji i mainstreamizaciji gejeva i lezbijki u javnom diskursu.

Činjenica je da to nije idealno, no svakako jest nezanemariv pomak od 2015. do danas, pogotovo u kontekstu Hrvatske kao tradicionalne zemlje. Pozitivno je i što naši mladi nisu nacionalno isključivi, ne pokazuju više toliko autoritarne stavove, jako pokazuju opravdanost ustavnih vrijednosti, tako da imamo nekih razloga za zadovoljstvo.

TELEGRAM: Što je s ovim drugim dijelom u kojem i dalje imamo još puno posla? Čini mi se da se taj posao zapravo odnosi na formalno obrazovanje.

KOVAČIĆ: Da, imamo ogromnu prevalenciju ambivalentnih mladih, koji na pitanja odgovaraju s “niti se slažem, niti se ne slažem”, “ne znam, nisam siguran”. Puno takvih odgovora znači da je formalno obrazovanje jednostavno zakazalo. Da nije uspjelo razviti vještine promišljanja, kritičke analize, sinteze i argumentacije.

TELEGRAM: Ako se ne varam, vaš je nalaz da više od 50 posto maturanata uopće ne zna što bi mislilo o karakteru NDH.

KOVAČIĆ: To je zato što ne znaju i zato što su zbunjeni. Jednu informaciju dobivaju iz javnog diskursa, drugu iz medija, treću iz udžbenika, četvrtu od nastavnika, petu od političara, šestu od svojih roditelja. Dobivaju hrpetinu različitih informacija, a nemaju vještine filtriranja onoga što je ispravno, a što nije i onda se ne žele izjašnjavati. S jedne su strane zbunjeni, s druge strane tu je i strah. Jer u Hrvatskoj nemamo kulturu rasprave, mi smatramo da raspravljati znači svađati se, lupiti šakom o stol. Imate nekvalitetnu raspravu između predsjednika i premijera, raspravne metode su izrazito marginalizirane, a s druge strane kompromis se smatra slabošću.

U svemu tome, naši su mladi zbunjeni i ne žele se izjašnjavati. Istraživanje je pokazalo još jednu važnu stvar, a to je ogromna diskrepancija između gimnazija i strukovnih škola. Imamo dvije trećine učenika koji su u strukovnim školama i koji, po našem istraživanju, pokazuju statistički značajno manje demokratske vrijednosti od gimnazijalaca. Ne smijemo dopustiti da nam se u strukovnim školama sve svodi samo na to da znaš postaviti pločice, oprati kosu ili napraviti konto. Svi će učenici, i strukovnjaci i gimnazijaci, biti građani.

TELEGRAM: Istraživanje pokazuje i da je motivacija mladih za djelovanjem, participiranjem u bilo čemu – prosvjedu, izborima, vijeću učenika, studentskom zboru – niska. Zašto je to tako?

KOVAČIĆ: Zato što ne vjeruju da će se išta promijeniti i tu možemo govoriti o institucionaliziranoj apatiji. Usudio bih se reći da imamo petrificiranu poslušnost, počevši od škole. Istraživanje o školskim klimama pokazuje da je prevladavajuća školska klima nedemokratska. I dalje su škole hijerarhijske institucije u kojima o svemu odlučuje ravnatelj. Ako se mladi i pobune oko nečega, ako nešto žele promijeniti u školi, kažu to nastavnicima i onda u pravilu dobivaju tri vrste odgovora; to se ne može/aha pitat ću ravnatelja/može se, ali se onda nikad ne napravi. Možeš pričati o tome da je demokracija važna, možeš o njoj učiti od Grčke do Schumpetera, ali ako to ne vidiš u svojoj neposrednoj okolini…

TELEGRAM: Može li tu onda odgovor biti Građanski odgoj i obrazovanje?

KOVAČIĆ: Građanski odgoj svakako nije deus ex machina, njegovim uvođenjem nećemo odjednom dobiti fantastične građane koji će kritički promišljati i participirati. Ali činjenica je da zbog demokratskog deficita mladih očito postoji prostor za napredak. Građanski odgoj se bavi atakom na nedemokratske stavove.

TELEGRAM: Možemo li međupredmetni Građanski odgoj, koji je ušao kroz Školu za život, smatrati kvalitetnim i relevantnim? Ministar Fuchs je izjavio da je međupredmetni Građanski odgoj svakako dao doprinos boljim rezultatima u vašem istraživanju.

KOVAČIĆ: Ministar Fuchs je znanstvenik, no ne znam na temelju čega je on to zaključio jer nema evaluacije tog GOO-a. A govorimo zapravo o okljaštenoj verziji Građanskog odgoja, na neki način smokvinom listu, kao što piše Berto Šalaj u jednom od svojih tekstova, kako bi se s jedne strane zadovoljilo one koji žele Građanski odgoj u formalnom obrazovanju, a s druge strane da se ne mijenja nešto pretjerano.

Osim kurikuluma, problem je i činjenica da nastavnici to ne znaju predavati. Imate sveučilišta koja ne uče studente kako predavati Građanski odgoj u školi, a tu je i Agencija za odgoj i obrazovanje koja zbog svojih unutarnjih interesnih skupina ne dopušta kvalitetnu edukaciju nastavnika. Pa su nastavnici zapravo ili ostavljeni sami sebi ili udrugama što se tiče GOO-a.

TELEGRAM: Imamo i provedbu tzv. riječkog modela GOO-a, gdje ga učenici mogu slušati kao zaseban predmet izvan redovne satnice, koji se vrlo polako širi dijelovima Hrvatske. Što mladi koji pohađaju riječki model, vraćaju kao povratnu informaciju?

KOVAČIĆ: Da ne duljim; evaluacija riječkog modela je pokazala da je to jedini nastavni sadržaj za koji su učenici rekli da ga žele više u školi.

TELEGRAM: Vratit ću se na kraju kratko na participaciju mladih, i to u studentskim zborovima. Zašto su zapravo postali igrališta za buduće političke kadrove?

KOVAČIĆ: Jer se njima nitko ne bavi. Zakon o studentskom zboru je katastrofalan, usudio bih se reći da je to jedan od najlošijih zakona koje imamo i nužno ga je mijenjati i time osnažiti i bolje definirati ulogu studentskih zborova na sveučilištima. Duh tog lošeg zakona je da zapravo uopće ne objašnjava smisao studentskog zbora, a nitko studente niti ne poučava tome što bi studentsko predstavništvo trebalo biti.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu