Slavni hrvatski fotograf za Telegram: ‘Ovako žive djeca u Kongu. Neke djevojčice spale čim se rode, jer ih nemaju čime hraniti’
Zoran Marinović donosi svjedočanstvo i fotografije iz Konga koji je posjetio 15 puta
Ističe kako je zgrožen medijskim pristupom ovoj temi. “U Hrvatskoj godinama žive djeca posvojena iz Konga. Neki već imaju i 15-ak godina, a poznajem posvojiteljicu čija su djeca i dalje u kontaktu sa svojom biološkom majkom. Možete sada zamisliti kako će im biti, ako ih netko u razredu pita 'Jel tebe mama kupila?' To je zastrašujuće"
Demokratska Republika Kongo ovih se dana nalazi u fokusu javnosti nakon što su u susjednoj Zambiji uhićena četiri hrvatska para. I dok se ovaj komplicirani slučaj o kojem tjednima bruji cijela Hrvatska tek treba rasplesti na zambijskom sudu, o Kongu smo razgovarali sa Zoranom Marinovićem, poznatim fotoreporterom, koji je tijekom karijere tamo bio najmanje 15 puta.
Njegova priča o zemlji koja je godinama rastrgana sukobima, koja leži na nevjerojatnim rudnim bogatstvima i izvorima vode, a ipak je jedna od najsiromašnijih na svijetu, uvijek iznova fascinira. Tim više što Marinović iz Konga donosi i potresne fotografije što svjedoče o nevjerojatnoj bijedi koja u toj zemlji rađa jednako nevjerojatnu korupciju.
Više od 20 godina na terenu
Zorana Marinovića uhvatili smo pred odlazak u Ukrajinu, gdje bi u pratnji ukrajinske vojske, uz vojnu press iskaznicu koju je dobio prvi put u svojoj karijeri, trebao izvještavati s bojišta. Iz kojih je sve dijelova svijeta slao fotografije i izvještaje, Marinović ne može ni nabrojati. Kaže, ima 20 godina terena, ali “ne ganja zemlje nego teme”. Sada surađuje s New York Timesom, Bloombergom…, uglavnom stranim medijima. Dolazi, kaže, iz “eldorada novinarstva”, a Kongo smatra svojim stalnim križem, svojevrsnim bremenom.
“Snimao sam tamo sve – od dječaka vojnika do djevojčica vještica, pobunjenika, vračeva… Neke od tih fotografija izložene su u Dubrovniku na humanitarnoj izložbi, te preko njih u organizaciji Male braće i fra Ilije Barišića, našeg misionara iz Konga, prikupljamo donacije. Tako godišnje prikupimo do 12-ak tisuća dolara koje doniramo jednoj školi koja se nalazi u dijelu Konga trenutno potpuno nedostupnom zbog rata. Tim novcem plaćamo hranu i knjige za 300 učenika. Znate, ručak je važan jer, ako nema ručka u školi, roditelji ne šalju djecu na nastavu nego u polje da rade”, govori Marinović za kojeg je Kongo vječita novinarska inspiracija.
Riječ je o zemlji koja je disperzivna, nefunkcionalna, i već 30 godina u kompletnom raspadu. U tom kontekstu, smatra Marinović, treba gledati i na ovu priču o posvajanjima djece.
Kako otputovati u Kongo?
Koliko je zapravo teško doći do Konga, zanima me, budući da su i hrvatski posvojitelji odlučili po djecu otići u susjednu Zambiju.
“Zambija i Ruanda su susjedne zemlje koje su jako lako dostupne. Rekao bih da one spadaju među uređenije afričke države, ali to su i dalje afričke države. Čim se prijeđe granica Konga, kreće totalni kolaps. Ta zemlja nema turizma. Nemojte zaboraviti da tamo od 1996. traje rat i da je od tada ubijeno preko pet i pol milijuna ljudi. Život u Kongu nema vrijednost poput primjerice života u Ukrajini ili u nekom drugom dijelu Europe.
S druge strane, svaki mobitel ili neki drugi elektronički uređaj ima u sebi minerale koji dolaze upravo iz Konga”, priča nam Marinović kontradiktornosti iz Konga. Drži da je to “prokleto bogata zemlja koja je svojim ljudima donijela čistu patnju i ludilo”.
Država u kojoj ništa ne funkcionira
“Znate, snimao sam jednom zatvorenike u Kongu koji su jeli zemlju. Tamo, ako se dogodi ubojstvo na ulici, nema policajca koji će obaviti očevid ili istrage koja će uslijediti. Tamo nema nikakvog sustava. Njihova vojska ne prima plaću jer im je predsjednik rekao da im ne trebaju plaće nakon što su dobili puške”, opisuje Marinović. Dodajem kako prema medijskim napisima iz Konga ni neki suci ne dobivaju plaće. Dio ih je zadužen baš za posvajanja.
Marinovića to ne čudi. “To je najkorumpiranija zemlja na svijetu. Tamo je korupcija ozakonjena. Pa ja press vizu za Kongo uplaćujem na neki privatan račun, jer nema nikakvog državnog računa. Oni na bijelce gledaju kao na bankomate”, dojma je Marinović.
Što misli o posvajanjima?
Prema Marinovićevim riječima, o posvajanjima iz Konga ne može se govoriti odavde, iz Europe. I njega osobno, objašnjava, kontaktirali su neki potencijalni posvojitelji iz Hrvatske, ne bi li im dao pokoji savjet oko posvajanja djece iz Konga. No, uvjerava, nikakav savjet im nije mogao dati.
“Nisam to želio učiniti iako poznajem puno ljudi koji su usvojili djecu iz Konga. Osobno ne vidim u tome ništa loše, jer toj djeci ovdje ne da je bolje, nego im je kao da su rođeni u raju”. Ipak, i po Marinovićevom mišljenju problematično je to što su hrvatski sudovi bez ikakve provjere samo priznavali presude o posvajanju iz Konga, upravo zbog činjenice što je tamo takvo, potpuno rasulo. Objašnjava kako se više uopće ne zna tko protiv koga u Kongu ratuje.
Kada govori o djeci u Kongu, Marinović opetovano spominje dječake-vojnike, 12-godišnjake, 13-godišnjake koji moraju odlaziti u borbe. Kalašnjikovi koje nose nerijetko su veći od njih. Rijetki, kaže, prežive sukobe. No, slanje djece u vojsku ili u sirotišta jedino je što po Marinovićevom mišljenju preostaje mnogim siromašnim majkama.
“One nemaju posla, nemaju što jesti. Oko šest tisuća djece u Gomi na istoku Konga rodi se na ulici, živi na ulici i umre na ulici. Zovu ih Maibobo djeca i oni nikada u svom životu nisu imali ni jedan kvadratni metar doma. Djece je mnogo, neke obitelji imaju ih po 10 ili 15, vojska ima kulturu silovanja i nevjerojatno puno djece se rađa. Najmlađe djevojčice nekad jednostavno spale jer ih ne mogu hraniti, to je sve neopisivo brutalno. Samo malobrojna elita koja kontrolira trgovinu mineralima iz Konga ima neviđenu količinu novca”, prepričava Marinović strahote iz Konga.
‘Jel’ tebe tvoja mama kupila?’
Kada sve to stavi u kontekst posvajanja tamošnje djece uvjeren je kako cijeli postupak mora biti u nekoj sivoj zoni. “Jer tamo ne možeš dobiti mišljenje nekog centra ili biti u registru nekih posvojitelja, tamo to ne postoji. Jedino možeš dati novac nekom korumpiranom odvjetniku koji će taj isti novac dati nekom korumpiranom sucu da ti osigura neki komad papira. A ti iz Hrvatske krećeš s ljubavlju i vjerom da dolje možeš dobiti neko dijete koje ovdje ne možeš”, nastavlja Marinović.
Posebno ističe kako je zgrožen medijskim pristupom ovoj temi. “U Hrvatskoj već godinama žive djeca posvojena iz Konga. Neki već imaju i 15-ak godina. Možete sada zamisliti kako će biti tom djetetu, ako ga netko u razredu pita Jel’ tebe mama kupila? To je zastrašujuće”, upozorava Marinović.
Prvi afrički milijarder dolazi iz Konga
Jedno od pitanja koje se nametnulo tijekom postupka protiv Hrvata uhićenih u Zambiji jest i ono: jesu li djeca koju su usvojili doista siročad? Pitam zato Marinovića je li moguće da je s tim bilo malverzacija.
“Ne mogu govoriti o konkretnom slučaju, no u Kongu ima jako puno siročadi. Pa preko pet milijuna ljudi je ubijeno i brojna su djeca ostala bez ikoga. Na ulicama Gome posebno ih je puno. S druge strane u Kinshashi se može vidjeti golemo bogatstvo. Pa prvi milijarder iz Afrike dolazi upravo iz Konga. No, disperzije tog bogatstva nema.
Siromašnih 99 posto dobiva jedan posto od svega, a onih jedan posto najbogatijih uzima 99 posto svega. Takav im je i predsjednik koji je već godinama na vlasti. Onda odstupi i najavi da će biti doživotan senator, ministar rudarstva i zapovjednik vojske. Možete zamisliti kako je to teško postaviti u ikakve okvire.
U tom kaosu svatko može raditi što ga je volja, pa i crpiti sva mineralna bogatstva iz te zemlje. Uzimamo im sve, a ne šaljemo im ništa, osim onih starih kalašnjikova. U Kongu je i najveća UN-ova misija, no ti ljudi tamo nisu uspjeli napraviti ništa. Služe tamo samo zbog svojih dnevnica i plaća. Mislim da 99 posto sredstava koja dobiju troše sami na sebe. Bio sam u kongoanskom selu u koje je UN donio pet bilježnica, pet kemijskih olovaka i pet litara vode”, ogorčeno govori Marinović.
‘Zna da će je 100 dolara spasiti’
Smatra kako se u slučaju četiri uhićena hrvatska para krivca možda treba tražiti u našim sudovima. “Ja sam svjestan da je tim majkama iz Konga odlazak njihove djece u Europu slamka spasa. Poznajem posvojiteljicu čija su djeca iz Konga još uvijek u kontaktu sa svojom biološkom majkom. Ta majka će sutra, prekosutra od svoje curice dobivati 100, 200 dolara i njoj će to biti spas. Zapravo je mnogima od njih Bingo kada im netko iz Europe usvoji dijete”, govori.
Može li se onda na posvajanja gledati kao na nešto nezakonito ili na spašavanje djece iz iznimno teških uvjeta života, pitam dalje.
“Ne bih želio nikoga osuđivati i ništa nije ni crno ni bijelo, puno je sivog. Ja zaista vjerujem da su ljudi iz najplemenitijih namjera i birokracije u Hrvatskoj odlučili dovesti dijete iz neke druge zemlje. U Kongu to ipak ide najlakše. Već u Zambiji ili Ruandi je složenije. Doista ne želim vjerovati da je itko uzeo djecu da bi je iskorištavao, no ipak, nikada se nečije namjere ne mogu znati. I baš zato država mora imati kontrolu nad tim procesom”, odgovara Marinović kojeg ipak najviše šokira lakoća kojom se djecu usvojenu iz Konga u Hrvatskoj trenutno stigmatizira. Prokazujući posvojitelje, u medijima su zapravo prokazana i njihova djeca, što nije dobro.
Hoće li se uskoro vratiti u Kongo?
Hoće li se nakon svega još vraćati u Kongo, zanima me na kraju razgovora. “Plan mi je ove godine još odraditi snimanje rendžera koji u Virungi štite planinske gorile. To je jedna od najugroženijih vrsta na svijetu, jer ih ima još samo 700. Trenutno su te gorile u epicentru rata. Ljudi u Kongu, koji nemaju što jesti, znaju ih ubiti i ispeći na ražnju. Mislim da će mi to biti zadnji odlazak u Kongo jer sam se dolje jako napatio. Koliko god je u opisu mog posla tuđa nesreća, slike od tamo me prate. Na tu patnju se ne mogu pripremiti.
Kad vidiš umiruće dijete, ne možeš samo misliti na fotografiju. Doduše, netko može reći da je sve ovo što mi radimo trgovina nesrećom i da prodajem sliku gladne djece, no ipak na neki način pokušavam, kao u Kongu, imati neku povratnu vezu. Napraviti nešto, neki minimum. To nije posvajanje djece, što smatram plemenitim. No, to su ipak kapi dobrote u oceanu besmisla, ludila i nasilja koje vlada u Kongu. Samo kapi…”, zaključuje Marinović.
U nastavku donosimo galeriju njegovih fotografija nastalih u Kongu:
