Socijalna služba uzela me roditeljima i odvela lošim udomiteljima. Danas imam obitelj, dva posla i fantastičan život

Bile su tada jako male, imale su četiri i osam godina i trebala im je utjeha. Brinuo sam za njih u biološkoj, a kasnije i u udomiteljskoj obitelji i zapravo sam vrlo rano preuzeo ulogu roditelja. Bio sam više zaokupljen sestrama nego sobom i možda sam zato sve to nekako zrelo prihvatio, iako sam u tim godinama i ja još bio potpuni klinac.

U udomiteljskoj obitelji ostali smo godinu dana. Nažalost, nismo uspjeli ostvariti dobar odnos s udomiteljima, a bilo je tu i puno nejednakosti između nas i njihove biološke djece. Shvatio sam da ti ljudi zapravo ne žele biti udomitelji, niti to rade iz altruizma. Imali smo pravo na roditeljske posjete, pa sam se požalio svojim roditeljima i oni su kontaktirali Centar za socijalnu skrb. Vrlo brzo nakon toga prebačeni smo u dječji dom Nova budućnost u Varaždinu.

Odgajatelji Klaudija i Boro stvorili su nam osjećaj doma

Bio je to maleni topao dječji dom u kojem su nas dočekali teta Klaudija i striček Boro, odgajatelji koji ne da su radili taj posao, nego su ga živjeli. Trudili su se razviti blizak odnos sa svima nama i stvoriti nam osjećaj doma. Boro i Klaudija radili su puno stvari koje nisu bile u opisu njihovog posla. Primjerice, svakodnevno su učili i radili zadaće s djecom, a kada bi država kasnila s novcem za namirnice, Boro je znao dati cijelu svoju plaću kako bismo na vrijeme imali sve što nam treba.

Zahvaljujući njima imali smo toplinu, slavili smo rođendane i nečije uspjehe i zbog toga nikada taj dom nisam doživio kao instituciju. U srednjoj školi sam zbog nekih svojih postignuća dobio i svoju sobu, premda malenu, ali svoju. Bilo mi je super da su se uspjesi uvijek nagrađivali.

Pamtim da mi je bilo malo teže u početku kada sam krenuo u školu u Varaždin. Promijenio sam grad, našao se u novoj školi i novom razredu gdje nikoga nisam poznavao. Išao sam tada već u sedmi razred , pa su se društva u školi već formirala. Bilo mi je malo teže ušaltati se, ali sam s vremenom pronašao svoju školsku ekipu i uklopio se. Za mene kažu da sam kao kameleon i da se uspijem svugdje prilagoditi.

Sa 17 godina sam postao nogometni sudac

Uvijek sam bio solidan učenik. Razrede sam završavao čvrstom četvorkom i imao sam veliku želju postati policajac. No, uvjet je bio upisati bilo koju četverogodišnju školu, završiti prva dva razreda i u trećem se prebaciti u Zagreb na njihov kampus. Savjetovao sam se s Klaudijom i Borom i upisao sam Elektrostrojarsku školu za grafičkog urednika i dizajnera.

Međutim, kada sam završio drugi razred odustao sam od odluke da se preselim u Zagreb. Do tada sam već upoznao Gabrijelu i zbog nje sam odlučio ostati u Varaždinu. Zavolio sam svoju školu i sve više me zanimala obrada fotografije i grafički dizajn. Odlazio sam na praksu, trenirao svaki dan nogomet i polako si formirao život u tom gradu.

U domu smo dobivali džeparac od sto kuna, što je nama bio velik novac. Ali kada sam malo stasao i prohodao s Gabrijelom, počeo sam razmišljati o nekom izvoru zarade. U to vrijeme sam na treningu zadobio ozljedu gležnja. Kada su mi doktori rekli da bih mogao imati trajne posljedice ako se takva ozljeda ponovi, teška sam srca morao prihvatiti da više ne mogu aktivno trenirati nogomet.

Bio sam golman i želio sam ostati u tom sportu, pa sam se odlučio prijaviti za nogometnog suca. Položio sam tečaj i sa 17 godina postao sudac najnižeg zvanja. Sudio sam na lokalnim tekmama i tako zarađivao džeparac, a u ovih deset godina došao sam do najvišeg zvanja. Danas sudim na velikim utakmicama po cijeloj Hrvatskoj. Još uvijek radim u drugoj ligi, ali se nadam da ću s vremenom prijeći u prvu.

Mučilo me što će biti sa mnom nakon školovanja

Iako sam suđenjem na utakmicama počeo sitno zarađivati, u četvrtom razredu počeo sam si postavljati pitanja što ću kada završim školovanje. Naš je sustav nažalost posložen tako da čim maturiraš, nemaš više pravo na dom. Nisam imao financijsku podršku roditelja i stalno mi je to pitanje visilo nad glavom.

Teta Klaudija je jedne večeri gledala na televiziji intervju s gospođom Senkom Klarić, upraviteljicom zaklade ‘Vaša pošta’. U emisiji je ispričala da je Hrvatska Pošta osnovala svoju zakladu koja pomaže djeci iz svih domova u Hrvatskoj, te da obilazi dječje domove i djeci omogućuje police osiguranja koje se aktiviraju kada završe sa školovanjem i napuste dom.

 

Klaudija joj se već drugi dan javila jer je bila svjesna što nas čeka kada završimo školu, a gospođa Senka se vrlo brzo ukazala kod nas u domu i u kratkom roku nas je sve uspjela osigurati. Svaki od nas je dobio policu od 6 tisuća eura; za mene je taj novac uplatilo Croatia Osiguranje. Bio sam presretan kada sam čuo tu vijest i odmah sam u glavi imao plan što ću s novcem.

Po pravilima Zaklade zamišljeno je da se ta svota kroz dvije godine uplaćuje kao renta za stan ili režije, ali ja sam kao i uvijek imao drugačiju viziju. Došao sam na ludu ideju da tim novcem uredim stan na tavanu obiteljske kuće u kojoj je s roditeljima živjela Gabrijela.

Bio sam uvjeren da ću s policom uspjeti urediti stan

To je bio nedovršen tavanski prostor, a kako meni tada financije nisu bile jasne, svota od šest tisuća eura mi se činila kao da ću dobiti milijune. Bio sam uvjeren da ću od toga moći napraviti stan. Kada nas je teta Senka ponovno posjetila u domu krenuli su razgovarati kako će tko iskoristiti taj novac. Rekao sam joj da sam već sve napravio i da joj to mogu pokazati. Začuđeno me upitala ‘Gdje ćeš mi to pokazati?’.

Odveo sam je do kompjutera i pokazao joj render stana u 3D-u koji sam s Gabrijelom u grafičkim programima crtao tjednima. Ostala je jako iznenađena, iako je naravno bila svjesna da mi neće biti dosta novca. Kada sam maturirao, preselio sam se kod Gabrijele i njezinih roditelja. U međuvremenu sam se zaposlio kao dostavljač brze hrane, no vrlo brzo dobio sam posao u sortirnici u Pošti.

I tako se veliki dio moje plaće, honorari od suđenja na utakmicama i police koju sam dobio slijevalo u stan, a teta Senka je pronašla i donaciju za prozore. Trebalo nam je tri godine da većinu toga završimo, ali sam gotovo sve napravio svojim rukama.

Gabrijelin tata je građevinar po struci i pomagao mi je koliko je mogao jer je radio po terenima izvan Hrvatske. Ali je svaka dva tjedna dolazio kako bi mi pokazao kako se nešto radi i ja bih nastavljao sam. I na kraju smo uspjeli, živimo u tom stanu već pet godina.

Tete Senka i Klaudija bile su mi ogromna podrška

Gabrijela i ja krenuli smo u taj projekt kada smo imali 18, 19 godina i danas kada gledamo te fotke smijemo se kako smo tada još bili djeca. Iz današnje bih perspektive sigurno bio puno oprezniji, a da sam znao da mi novac od police neće biti dovoljan za sve, vjerojatno bih u startu odustao. I zapravo je sve proizašlo iz mojeg neznanja, velike želje i elana kojeg sam imao, a posložilo se da su iza mene stajale teta Senka i teta Klaudija.

Iako su otpočetka znale da to neće biti dovoljno novca, puštale su me u mojem naumu. Vidjele su da samouvjereno plovim prema svom cilju i podržavale me. U jednom trenutku sam naravno postao svjestan svega, ali tada je već bilo gotovo. Preduboko sam zagrizao i nisam želio natrag. Danas sam presretan što je tako ispalo. Na kraju sam naravno dignuo kredit, ali samo za opremanje stana.

U međuvremenu smo Gabrijela i ja dobili kćerkicu Neu i sina Leona i s njima smo na neki način zaokružili tu našu priču. Uvijek sam znao da ću jednoga dana imati obitelj. Želio sam vidjeti gdje su moji roditelji fulali i sam sebi sam rekao da neću njihovim putem. Htio sam pokazati i sebi i njima da se može drugačije. Tata je umro prošle godine, a mama živi kod Ludbrega i povremeno se viđamo. Danas im više ništa ne zamjeram. Oboje potječu iz siromašnih obitelji i nisu znali bolje. Možda su neke stvari mogli napraviti drukčije, ali shvaćam ih na jednoj razini i ne razmišljam više o tome.

Danas vidim da smo se svi troje pokazali kao borci

Drago mi je i da su mi sestre dobro. Najmlađa Jasmina živjela je jedno vrijeme s nama jer se dječji dom u Varaždinu zatvorio. Trebali su je premjestiti u dječji dom u Samoboru, ali sam rekao da nema šanse da ponovno mijenja grad, školu i prijatelje, pa sam joj bio skrbnik do njezine punoljetnosti. Dobila je i ona policu osiguranja nakon što je završila školu. Odselila se od nas krajem kolovoza i sada živi s dečkom, zaposlila se, upisala je školu za vizažista u Zagrebu i krenula je u autoškolu.

Druga sestra, Antonija danas živi i radi u Engleskoj. Završila je srednju školu četiri godine nakon mene, dobila je svoju policu osiguranja i otišla studirati u Englesku. Imala je stipendiju za školarinu, pa je tijekom studija radila kako bi pokrila stanarinu i režije. Polica osiguranja joj je pomogla u prvih nekoliko mjeseci dok nije pronašla posao. Počeci su joj bili možda teški jer su troškovi života ondje puno veći, ali je uspjela završiti faks i danas ima jako dobar posao i živi u prekrasnom stanu u centru Birminghama.

I konačno mogu reći da smo svi troje uspjeli. Pokazali smo se kao borci, a police osiguranja koje smo dobili bile su pokretač, odnosno kotačić koji nam je pomogao da krenemo dalje. Nekada se pitam kako bi se sve odigralo da nije bilo tete Senke, tete Klaudije i stričeka Bore. Njima svaka čast jer su se maksimalno trudili da nam pomognu.

Sada konačno uživam i ludiram se sa svojom djecom

Još uvijek radim u Pošti, ali sam sada na dostavi paketa. Zadovoljan sam jer imam stalan posao i sigurnost, a u slobodno vrijeme sudim na utakmicama i odrađujem neke sitne grafičke poslove u fušu. I zapravo sam vrlo brzo uspio srediti život. Imam obitelj, stan i dva posla. Bilo je to turbulentno, ali se isplatilo.

Ponekad se, doduše, uhvatim kako razmišljam da mi možda nedostaje tog tinejdžerskog ludila i izlaženja. Dok su se moji vršnjaci provodili po klubovima, ja sam ili bio na treningu ili sudio na utakmicama ili crtao i zidao kuću. Nisam imao vremena za mladenačke ludorije, ali vjerujem da je uvijek tako u životu; negdje si možda zakinut, ali negdje drugdje ćeš dobiti.

Možda nisam proživio niti puno tih dječjih stvari, ali zato sada konačno uživam i ludiram se sa svojom djecom. Slavimo svaki naš rođendan i na to sam posebno osjetljiv jer kod svojih roditelja nismo nikada obilježavali te dane. Svjestan sam i da sam prerano, još kao mali dječak, preuzeo brigu i odgovornost koju nisam trebao imati, ali dobra stvar iz svega toga je što sam danas jako povezan sa svojim sestrama, dobro ih poznajem i siguran sam da bismo sve napravili jedni za druge.