Prva pomisao bila je da se amputacijom noge spasi život mlade žene, no onda je ipak odlučeno da ju helikopter prebaci u Zagreb, u Kliniku u Draškovićevoj ulici. Djevojku i dio njene noge, koju su stavili u plastičnu vreću, dočekao je profesor Vidović i cijeli tim liječnika.

Bedrenu kost pohranili u banku tkiva

“Kost izdvojena iz tijela bila je potpuno bez vaskularizacije, odnosno mrtva, a i izrazito kontaminirana i kolonizirana bakterijama. Povratak takve mrtve i inficirane kosti u bedro izazvao bi sasvim sigurno sepsu. Tada bi visoka natkoljena amputacija bila jedino rješenje”, opisao je profesor Vidović stanje u kojem je primio djevojku u bolnicu.

Zbog toga je odlučio da se bedrena kost s koljenom pohrani u banku tkiva koja je ustrojstvena jedinica pri Klinici za traumatologiju. “Tako smo dobili 16 dana da osmislimo strategiju liječenja”, objašnjava profesor Vidović.

Prvo se savjetovao s kolegama kako bi odabrao najbolju opciju liječenja. Kirurzi iz Njemačke, primjerice, predložili su da se kost dekontaminira te da se takva, iako je bila mrtva, vrati u tijelo. Nakon toga bi se učinila artrodeza, odnosno trajno kirurško ukočenje koljenskog zgloba. Takvo rješenje, međutim, obeshrabrilo je profesora Vidovića.

Problem rješavao multidisciplinarni tim

“To bi značilo da se koljeno više nikada neće moći savijati, da ostaje ukočeno, što je bilo neprihvatljivo jer ta mlada osoba više ne bi mogla normalno funkcionirati, ući u tramvaj ili automobil”, komentira te dodaje kako je također bio uvjeren da artrodeza ne bi uspjela jer je kost bila devaskularizirana.

“Mrtva kost ne može zacijeliti te ne bi došlo do fuzije između natkoljenice i potkoljenice što je ključni faktor uspjeha ove operacije”, rekao je. Budući da je bila riječ o doista rijetkoj ozljedi koja nije obrađena u literaturi, profesor Vidović osnovao je multidisciplinarni tim s kojim je rješavao cijeli niz problema.

Kako bi uspio rekonstruktivni zahvat moralo se riješiti nekoliko problema. “Prvi je bio kako dekontaminirati kost, nadalje kako je ‘oživjeti’ odnosno revaskularizirati. Treće je pitanje bilo kako učiniti fiksaciju svih prijeloma te kako rekonstruirati ligamente da bi se dobio funkcionalan koljenski zglob“.

Operacija spašavanja noge trajala 11 sati

Operacija spašavanja noge krenula je s prvim danom prijema kosti u banci tkiva. Profesor Vidović pomno je i do najsitnijih detalja razradio sve segmente zahvata, kako u glavi tako i na papiru. Pripremljen je i rezervni plan B, ako tijekom zahvata nešto krene loše. “Ideja je bila da presatkom lisne kosti s druge noge revaskulariziramo bedrenu kost. Stoga smo uz ortopedsko-traumatološki tim, u operaciju uključili vaskularne i maksilofacijalne kirurge te veliku anesteziološku ekipu”.

Nakon toga uspješno je obavljen iznimno zahtjevni rekonstruktivni zahvat koji je trajao punih 11 sati. Profesor Vidović s ponosom je pokazao video na mobitelu na kojem se vidi da djevojka, danas nakon tri godine, normalno hoda i to bez ikakvih pomagala.

Uz vrhunsko znanje liječnika, kaže profesor Vidović, važna je bila i mentalna snaga i psihička stabilnost djevojke koja je čekala operaciju. Što nije bilo ni malo lako jer je na vanjskom fiksatoru iznad tijela visila bedrena kost i koljeno.

Tri su glavne vrste ortopedskih kirurga

“Njena hrabrost i mladost bili su nam inspiracija da poduzmemo sve kako bismo joj pomogli”, napominje profesor Vidović te objašnjava kako je djevojka morala proći još cijeli niz operacija. “Jednim zahvatom oslobodili smo priraslice na koljenu, zatim smo drugom operacijom izvadili dio implantata, potom smo morali napraviti rekonstrukciju ligamenata te križnih ligamenata na drugom koljenu”, istaknuo je.

Prije nego li nam je opisao taj senzacionalan zahvat, govoreći o kirurgiji, profesor Vidović svrstao je svoje kolege u tri kategorije. U prvoj su kirurzi koji imaju široko teoretsko znanje te sklonost prema znanosti, no nisu jednako toliko vični u manualnoj tehnici.

Drugi su pak oni koji imaju iznimno spretne ruke, specijaliziraju se za nekoliko vrsta zahvata i izvode ih jako dobro, ali se ne bave komplikacijama i slučajevima koji iskaču iz šablone. U treću kategoriju spadaju oni koji imaju obje kvalitete: bogato znanje, želju za inovacijama te iznimnu manualnu spretnost. “Svaka uspješna bolnica u svojim redovima mora imati stručnjake svih tih kategorija”, napominje profesor Vidović.

Školovao se u Beču, Strasbourgu i Regensburgu

Nije želio odgovoriti gdje vidi sebe, ali nakon što je opisao zahvat kojim je spasio život i nogu djevojke, nema sumnje da je profesor Vidović u sebi spojio vrhunsku kiruršku spretnost, bogato znanje te želju za istraživanjima i traženjima novih, originalnih puteva u kirurgiji.

Dinko Vidović završio je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu te specijalizaciju iz kirurgije na Klinici za kirurgiju Kliničke Bolnice Sestre milosrdnice. Položio je ispit iz traumatologije, a doktorsku disertaciju obranio je 2011. godine. Predaje na Katedri za kirurgiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu te je član stručnih društva u području ortopedije i traumatologije, poput Europskog udruženja za sportsku traumatologiju, kirurgiju koljena te AO Recon i AO Trauma Europe.

U njegovom razvoju, ističe, puno mu je pomogao boravak na usavršavanju u Beču, Strasbourgu i Regensburgu. Posebno u Njemačkoj gdje je, uz priznate svjetske stručnjake za sportsku traumatologiju, radio minimalno invazivne artroskopske zahvate. U Francuskoj se pak usavršavao u ugradnji umjetnih zglobova.

Medicinski poziv je cjeloživotna edukacija

“Ključno je bilo to što sam išao na usavršavanja kao specijalist koji je već imao iskustva i iza sebe ostavio niz operativnih zahvata”, objasnio je. U svijet na dodatnu edukaciju, napominje, valja ići kad imate potrebno teorijsko i praktično znanje te kada ste svladali set tehnika.

“Tek tada ima smisla to znanje nadograđivati u inozemstvu. Pogrešno je kad početnici idu na edukaciju, jer nemaju potrebno znanje i vještine za konkretnu nadgradnju”, rekao je. Put do vrhunskog kirurga, do stupnja znanja i sposobnosti profesora Vidovića, vrlo je dug i naporan.

“Nakon završetka specijalizacije, treba još najmanje 10 godina specijalističkog staža i jednako toliko predanog rada i učenja. Tek tada se može reći da je netko naučio posao i da može samostalno operirati i rješavati kompleksne slučajeve”, napominje profesor Vidović te dodaje kako je u medicini izazov upravo to što se, nakon fakulteta, uvijek počinje iznova.

Kirurgija se ne uči radeći 40 sati tjedno

“Prvo fakultet, staž, pa specijalizacija, subspecijalizacija, i stalno otkrivate i učite nešto novo. Da postanete ‘majstor zanata’ odnosno primarijus, računajući od fakulteta, treba vam 22 godine i to ako ste jako uspješni”, objasnio je. To je zaista dugo razdoblje odricanja, no to valja shvatiti, priča profesor Vidović, kao putovanje. “Na tom putu u vaš život ulaze mnogi ljudi, vaši kolege sa svim svojim, ljudskim vrlinama i manama”, ispričao je.

Posebno je zahvalan svim kolegama koji su mu otvorili vrata kirurškog umijeća makar samo i savjetom. Pri tomu ističe profesora Aljošu Matejčića, Miroslava Bekavca Bešlina te profesora Esmata Elabjera.

Svatko tko se odluči za liječnički poziv u nekoj od kirurških djelatnosti, upozorava profesor Vidović, mora biti svjestan da se kirurgija ne može naučiti ako radite 40 sati tjedno. “Valja raditi puno više. Uostalom specijalizanti u inozemstvu nemaju privatni život, rade cijele dane i noći, jer moraju biti na operacijama, u ambulantama, na pregledima…”, objašnjava.

Supruga Nikolina oslobodila ga obveza

Nažalost, kaže, u nas dio mladih ne želi se toliko žrtvovati, traže slobodne dane, stanke tijekom radnog vremena, a tako se ne može savladati medicina. Kaže kako mladi ljudi moraju biti svjesni da u ortopediji i traumatologiji nikada nije sigurno da će im se uloženi trud i vrijeme na kraju isplatiti. “To je jednostavno takva struka, puno toga se treba poklopiti”, napomenuo je.

On je, priča, sve to prošao zahvaljujući supruzi Nikolini koja drži svaki kutak njihovog doma. Imaju dva sina pa nije čudno da ističe pomoć supruge koja ga je oslobodila svih kućnih obveza, osim, dakako, bavljenja djecom. Bez njenog razumijevanja i potpore, priznaje, ne bi mogao biti tako uspješan u poslu. Pogotovo stoga što je kao izuzetno mlad ostvario vrhunsku karijeru u struci i još je k tomu bio pročelnik Zavoda, a sada i predstojnik cijele Klinike.

Iz Vinogradske bolnice na Kliniku za traumatologiju došao je prije šest godina. Trauma, kako traumatološku kliniku popularno zovu građani, jedan je od simbola Zagreba. Tko god je doživio neku nezgodu ili se ozlijedio, uvijek je prva adresa bila Traumu u Draškovićevoj ulici.

U Traumi mjesečno 12 tisuća pregleda

Profesor Vidović ističe da je kuća, kako on naziva bolnicu, jedinstvena po tome što se u njoj, pod jednim krovom, obavlja kompletan spektar zahvata i liječenja iz ortopedije i traumatologije. “Od kad je 1948. osnovana kao klinika za ‘ozljeđenike’, bila je avangarda u stručnom smislu. U njoj je osnovan prvi Zavod za kirurgiju šake te 1964. i prvi Zavod za sportsku traumatologiju.“

U Traumi se mjesečno obavi oko 12,000 pregleda, postavi oko 40.000 sadrenih zavoja godišnje te izvede oko 6500 velikih kirurških i još toliko ambulantnih zahvata. Klinika ima pet zavoda, za kirurgiju zdjelice, za kirurgiju kralješnice, za opću i gerijatrijsku traumatologiju, za sportsku traumatologiju, za kirurgiju šake. Isto tako ima odjel za opekline te polikliniku s hitnim prijemom i gipsaonom.

Raspolaže sa 174 postelje, uključujući dvije jedinice intenzivnog liječnika. “U nas rade 32 specijalista, sve odreda vrhunskih stručnjaka, i 165 medicinskih sestara. Zbog toga, i dobre organizacije u šest operacijskih sala, dnevno obavljamo i više od 20 operacija”, rekao je. U pripremi je također izgradnja najsuvremenije integrirane operacijske dvorane koja se financira sredstvima iz EU fondova te dobrovoljnih donacija.

Od jutra do mraka uvijek ista slika

Na Traumatološkoj klinici u Zagrebu od jutra do mraka uvijek je ista slika: u prizemlju zgrade na hitnom prijemu sve je puno ljudi koji su se ozlijedili ili stradali u nekom incidentu te onih koji se tu liječe od bolesti zglobova.

“Na našem prijemu doista je vrlo živo. Osim pacijenata s ozljedama i prijelomima, koje, kad je potrebno, operiramo isti dan kada dođu, puno je bolesnika s kroničnim bolestima artroze, onih koji čekaju ugradnju umjetnih zglobova, kuka, koljena, ramena te sportskih ozljeda.“

Na višim katovima gdje su bolesničke sobe i operacijski traktovi sve je besprijekorno čisto, gužve nema, ali svako toliko prolaze bolesnici koje vode ili odvoze s operacije ili pregleda. “Bolnica ima tradiciju i rezultate pa ne čudi što smo uvijek puni Zagrepčana. No, primamo i mnogo pacijenata iz cijele Hrvatske, jer nam ljudi vjeruju”, napominje profesor Vidović.

Uspješno rješavaju i najteže komplikacije

Često dolaze ljudi iz svih krajeva Hrvatske sa složenim ozljedama, komplikacijama nastalih nakon ugradnje umjetnih zglobova ili pak tijek liječenja u njihovim sredinama nije išao željenim tijekom. “Zbog toga smo u stalnom kontaktu sa svim kolegama iz drugih bolnica i rado surađujemo kada imaju takve slučajeve”, objašnjava.

Kirurzi Traume vrlo su uspješni u ugrađivanju umjetnih zglobova, u liječenju teških komplikacija s koštanim defektima te kad dolazi do infekcije implantata. U bolnici je pomno razrađen protokol za intervencije u svim slučajevima, posebice onim kompleksnijim.

“Držeći se tih protokola i algoritama te u izravnoj komunikaciji s liječnicima iz inozemstva, uspješno rješavamo sve pa i najteže komplikacije”, napominje profesor Vidović.,

Dolaze kirurzi iz SAD-a, Njemačke, Japana

Član je i instruktor švicarske organizacije AO, za ortopediju i traumatologiju, koja globalno djeluje već 70 godina. Stekli su ugled ostvarujući velike napretke u liječenju, a profesor Vidović u okviru te organizacije bavi se edukacijom i istraživanjem. U Zagrebu organizira napredni međunarodni tečaj “AO Recon Course Total Hip and Knee Arthroplasty” na kojemu se prenose znanje o totalnim endoprotezama kuka i koljena.

“Lijepo je kad u Hrvatsku dođu kirurzi iz Švedske, SAD-a, Njemačke, Japana koji žele vidjeti kako mi radimo i što mogu naučiti od nas. Zahvaljujući tome, Zagreb je upisan na mapu svijeta kao centar izvrsnosti, a Hrvatska kao zemlja u koju se dolazi po znanje”, ističe profesor Vidović.

Na Traumi se obavljaju pregledi i zahvati te liječenje prijeloma kostiju, sportske povrede, problemi sa šakama, kralješnicom, laktom, ramenom te se ugrađuju umjetni zglobovi. Uspjesi Klinike za Traumatologiju vezani su i uz užu specijalizaciju svih liječnika.

Naš posao nije religija, ali jest poziv

“Nemoguće je raditi sve pomalo”, napominje, “to nikada nije dobro. Naši su kirurzi osposobljeni za zahvate na većini prijeloma, no kad se tijekom dežurstava pojavi neki kompleksniji slučaj, primjerice, prijelom koljena, onda je bolje da to radi liječnik čija je to uža specijalnost”, dodaje.

Svaki kirurg, kaže, mora biti osposobljen za obavljanje operacija s više tehnika, koje će mu biti potrebne u slučaju da se povredu ne može sanirati samo s jednim zahvatom. Tako se, primjerice, profesor Vidović specijalizirao za zahvate i liječenje velikih zglobova, kuka, ramena, koljena…

“Naš posao nije religija, međutim to je i poziv u kojemu se nikada ne možete potpuno distancirati od ljudskih sudbina. Vi se povezujete s pacijentima, komunicirate s njima, pa vam njihove nesreće teško padaju”, ističe profesor Vidović.

Spašavaju pacijente u bezizlaznoj situaciji

Zbog toga, priča, kirurzi moraju imati i veliku mentalnu snagu da se, što je moguće više, emotivno distanciraju od problema pacijenata. Jer ako to ne učine, tada neće biti upotrebljivi. Tvrdi da kirurški zahvati nisu plod hrabrosti ili nekog nadljudskog napora te da nikako ne smiju biti improvizacija. “Svaka, pa i najhitnija operacija, mora se isplanirati. U operacijsku dvoranu se ne bi smjelo ići bez plana jer to u pravilu loše završava”, pojašnjava.

Kirurzi se, priča, moraju držati protokola i plana operacije i tada neće pogriješiti. Također, kirurg se nikada ne smije uplašiti rizika koje nose operacije. „O tomu se ne smije razmišljati već valja biti koncentriran kako najbolje realizirati algoritam operacije. Naravno, ima slučajeva kad operacije dobro prođu, ali poslije toga dolazi do komplikacija pa iz jednog problema uđete u drugi, nerijetko još kompliciraniji”, govori.

U Traumi se uspješno nose i s najtežim situacijama, pa čak nerijetko spašavaju pacijente koji dolaze u bezizlaznoj situaciji. “Kad dođe do infekcije nakon ugrađivanja umjetnog zgloba, moguće je da tada i život pacijenta bude ugrožen. No, i takve pacijente uspješno liječimo. Najveća je nagrada vidjeti takve ljude kako poslije hodaju bez problema te da imaju funkcionalan zglob”, kaže.

Sportaši im dolaze s povredama meniska

Kod nogometaša, priča profesor Vidović, najviše je povreda meniska te ruptura ligamenata, koje su posebno teške ako je stradalo više ligamenata. Najčešće pak dolazi do ozljeda prednjeg križnog ligamenata. “Zahvaljujući znanju naših kirurga te najsuvremenijoj opremi mi i takve ozljede brzo saniramo. Primjerice, možemo obaviti rekonstrukciju ligamenata minimalno invazivnim metodama”, napominje.

Protivnik je lakog odlučivanja na uklanjanje meniska s opravdanjem da to nije težak zahvat. Nekoć je, kaže, svaka ruptura meniska značila da se on ili veći njegov dio mora ukloniti. “Danas, međutim, imamo puno više saznanja nego prije te veće tehničke mogućnosti. Pa se rade artroskopske poštedne operacije, tako veći dio meniska ostaje u funkciji”, rekao je.

Priča kako se ozlijeđeni menisk, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, može zašiti što je zapravo najpovoljnija varijanta za sportaše. Profesor Vidović upozorava da puno ljudi bez prijeke potrebe odlazi na magnetsku rezonanciju koljena te, šaleći se, tvrdi da svatko tko drži do sebe, mora napraviti barem jedan magnet. “Što je nepotrebno, ako je liječnik postavio kliničku dijagnozu”, kaže.

Teške opekline su češće nego što ljudi misle

Na Klinici za traumatologiju postoji jedinstveni odjel za opekline u Hrvatskoj koji jedini može zbrinjavati teško opečene pacijente. Odjel ima vlastitu intenzivnu jedinicu i operacijsku dvoranu, a u njemu rade specijalisti plastične i rekonstruktivne kirurgije.

Premda ljudi misle da se rijetko događaju slučajevi s težim opeklinama, kad radite u Traumu onda vidite da se to zapravo događa vrlo često. “Pogotovo stoga što dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske. Te ozljede su vrlo ozbiljne jer imaju veliki utjecaj na fizičko i psihičko stanje bolesnika”, ističe.

Kad izgori koža tada je izgubljena prirodna barijera za infekcije i to je onda osnovna komplikacija. Uz infekciju, naime, slijedi septični šok te veliki gubitak tekućine. “Unatoč svih naših znanja i napora te najsuvremenijeg liječenja u jedinici intenzivne njege, neki slučajevi nažalost imaju smrtni ishod”, kaže profesori Vidović.

Iako je predstojnik, nije prestao s operacijama

Zbog toga je važno da se u što ranijoj fazi izvrši tangencijalna ekscizija opečene površine, odnosno pokrivanje kožnim transplantatima. Ako opeklina nije prevelika tada se ozlijeđeno mjesto može pokriti kožom pacijenata koja se uzima sa zdravog dijela tijela. “Ako je pak rana veće površine koja se ne može pokriti vlastitom kožom, a nema dovoljno donorske kože, tada se opeklina može privremeno pokriti umjetnom kožom”, govori.

Traumatološka klinika u Draškovićevoj posebna je upravo po tomu što ima razvijenu banku tkiva, u kojoj se uzgaja i kožu. “Često puta liječnici iz Traume pomažu kolegama i u Dječjoj bolnici jer se mališani često opeku”, napominje profesor Vidović.

Iako je postao pročelnik Zavoda i sada predstojnik Klinike, nikad nije prestao s operacijama. „Premda sada imam puno više posla vezanim uz upravljanje i administraciju, nastavljam operirati jer je to moj život,“ zaključio je profesor Vidović.