U više je navrata tražio potvrdu jesu li doista naši sudovi često bez provjere potvrđivali presude sudova iz Konga i tako dodjeljivali djeci hrvatska državljanstva. Skandaloznom smatra i činjenicu da ni ministarstvo niti bilo koja druga institucija ne sudjeluje u postupcima posvajanja iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije.

Pred sud uglavnom izlaze posrednici, a ne posvajatelji

Teško mu je, kaže, prognozirati kako bi slučaj uhićenih hrvatskih parova mogao završiti jer nema sve potrebne informacije. No, ističe da je vrlo neobično što su privedeni pod sumnjom za trgovinu djecom. “U takvim se slučajevima pred sud uglavnom izvode posrednici, a ne posvojitelji. Teško mi je povjeravati da su doista optuženi za trgovanje djecom u pravom smislu te riječi”, govori.

Pod tim terminom se, kaže, najčešće misli na eksploataciju djece. “I tu je važno naglasiti da se kod posvajanja to jako rijetko događa. Posvojitelji ne trguju djecom, a ne vjerujem ni da ih žele eksploatirati. I zato bih radije izbjegao taj termin u ovakvim slučajevima”, govori Cantwell.

Objašnjava da se u siromašnim i korumpiranim zemljama djecu često nelegalno ubacuje u takozvani kanal za međunarodno posvajanje, što se apsolutno može tretirati kao trgovanje. No, u taj proces, naglašava, gotovo nikada nisu uključeni posvojitelji. Iako ne isključuje da su se suđenja poput ovog već događala, on se još nije susreo s takvim slučajem. Neobično mu je i to što se hrvatskim građanima sudi u Zambiji, kao trećoj zemlji.

Hrvatske institucije bi trebale odgovoriti na brojna pitanja

S druge strane, smatra kako je uznemirujuća činjenica da je isti odvjetnik posljednjih godina zastupao većinu hrvatskih posvojitelja pred kongoanskih sudovima. “To svakako nije dobro jer ostavlja prostor za sumnju da je na tome zaradio velik novac te da je u stanju napraviti sve da posvajanje bude legalizirano”, mišljenja je Cantwell.

No kao apsolutno najproblematičniji segment ove afere izdvaja hrvatski sustav. Pita se kako su hrvatske institucije mogle izdavati putovnice i odobravati državljanstva djeci bez dodatne provjere. “Govorimo o Kongu, zemlji koja je izrazito korumpirana. Nemoguće je imati apsolutno povjerenje u njihove sudove i upitna rješenja. I zato mislim da bi hrvatske institucije trebale dati odgovore na brojna pitanja. Pogotovo ako se pokaže da neki od dokumenata, temeljem kojih su ta djeca dobila državljanstva, nisu autentični”, govori.

Mnoge države su posve zabranile posvajanja iz Demokratske Republike Kongo i Cantwell to smatra apsolutno ispravnim. “DR Kongo nije potpisnik Haške konvencije i morate se najprije upitati – zašto nije? Zato što ne može osigurati prava posvojene djece. Zbog korupcije i kaosa koji tamo vladaju nisu u poziciji da to učine”, kaže. Dodaje da, ako neka zemlja svojim građanima ipak dozvoli posvajanja, onda mora imati apsolutni nadzor nad procesom, izravni kontakt s tamošnjim vlastima i svaki slučaj pratiti povećalom.

Postavljaju se pitanja kod takvih posvajanja

Smatra kako bi o tome trebali razmišljati i posvojitelji. “Zašto bi netko odabrao Kongo ili neku drugu zemlju koja nije dio Haške konvencije? Ne kažem da je problematika s posvajanjem iz tih zemalja općepoznata, ali kada se kreće u taj proces, moraš se upoznati sa situacijom u državi iz koje posvajaš dijete. I ne možeš izbjeći informaciju da postoje ogromne poteškoće i potencijalne nezakonitosti”, kaže.

Posvojiteljima bi, govori, alarm trebale biti i neke neobične situacije. “Primjerice, ako su troškovi odvjetnika visoki, može ukazivati na to da se dio novca koristi za podmićivanje”, navodi jedan od primjera.

Međunarodno posvajanje često postaje unosan biznis

Cantwell se tijekom razgovora prisjetio afere iz Nepala od prije petnaestak godina, kada je gotovo svako tamošnje posvojeno dijete prvo bilo proglašeno napuštenim: “Tijekom 2008. u Nepalu je bilo 413 međunarodnih posvajanja, a zatim su nakon te eskalacije uvedene stroge kontrole. I što se dogodilo? Četiri godine kasnije svega troje djece proglašeno je napuštenima i oni su posvojeni u druge zemlje”.

Probleme je imala i Šri Lanka u 80-ima, Rumunjska u 90-ima, Gvatemala u 90-ima i 2000-ima. “Ogroman je to problem u cijelom svijetu. U Gvatemali je u nekom trenutku jedan posto ukupno rođene djece poslan na međunarodno posvajanje. Najviše u SAD. To je nažalost unosan biznis u koji je uključeno mnogo ljudi. No, ponavljam, važno je naglasiti da su posvojitelji vrlo rijetko upleteni u taj ilegalni proces”.

Prisjeća se i slučaja iz devedesetih godina kada je Rumunjska bila zemlja iz koje se posvajao ogroman broj djece. “I naravno da većina tih posvajanja nije bila po proceduri, pa je jedan britanski par bio optužen da je nezakonito posvojio dvoje djece. Na kraju ih je rumunjski predsjednik pomilovao uz riječi da je to bio “humani čin”. No za mene je i to apsolutno neprihvatljivo”, govori.

Masovna posvajanja sele se iz jedne zemlje u drugu

Ogroman je problem imao i Haiti gdje su sirotišta često vodila privatnici ili vjerske organizacije koje su povezane s industrijom posvajanja. “I to se događalo stalno; Nepal, Kongo, Gvatemala, Šri Lanka, Brazil, Uganda. Možemo nabrajati do sutra”, govori Cantwell i dodaje da posljednjih godina stvari ipak generalno postaju bolje jer sve više država pristupa Haškoj konvenciji.

Objašnjava i zašto su se kroz godine masovna posvajanja selila iz jedne zemlje u drugu. “Kada neka zemlja ratificira Hašku konvenciju, broj međunarodnih posvajanja se smanjuje jer se pokušavaju primijeniti zadani standardi”, govori.

Tada posvajatelji iz zemalja primateljica traže alternative, a kako nema dovoljno posvojive djece, ponovno se okreću državama koje nisu pod Haškom konvencijom. “I tada se pozornost usmjerava na novi bazen navodne siročadi. Takve države uskoro postaju preplavljene upitima za međunarodno posvajanje pa onda tamo dolazi do još veće korupcije i manipulacije. No, nakon nekog vremena dolazi do zabrana ili ratifikacije Haške konvencije i broj posvajanja ponovno drastično pada”, objašnjava.

Vrlo malo zemalja nastavlja posvajati djecu iz DR Konga

Slično se, kaže, zapravo dogodilo i u Kongu odakle je 2004. bilo tek 15-ak međunarodnih posvajanja. Onda se do 2013. dogodio ogroman rast, pa ih je te godine bilo 599. “I što se dogodilo? Sustav to više nije mogao kontrolirati pa je 2016. zabrana inozemnih posvajanja ušla i u tamošnji obiteljski zakon”, objašnjava. Dodaje kako se ta zakonska zabrana, o kojoj se posljednjih tjedana puno govori u Hrvatskoj, pritom ne odnosi na izdavanje rješenja o posvajanju nego na izlazne vize za posvojenu djecu.

I zabrana evidentno nije striktna jer su brojna djeca ipak dobivala izlazne vize. Puno je pritom bilo tzv. pipeline cases, slučajeva koji su bili u proceduri prije donošenja zabrane. Zbog velikog pritiska posvojitelja, govori Cantwell, dopušteno je da se svi ti slučajevi procesuiraju do kraja, iako je zabrana već bila na snazi. “Veliki broj posvajatelja bio je tada iz Francuske i SAD-a, ali su njihove vlasti svaki slučaj pomno proučavale i mnoge nisu odobrili jer nisu mogli potvrditi da je sva dokumentacija autentična”.

Iako primjeri iz mnogih zemalja svjedoče da su kongoanski sudovi i nakon formalne zabrane izdavali izlazne vize s argumentom najboljeg interesa djeteta, Cantwell kaže kako je svake godine broj međunarodnih posvajanja padao. “I čini se da vrlo malo zemalja primateljica nastavlja posvajati djecu iz Konga”, kaže.

Pozivajući se na brojeve kojima barataju međunarodne organizacije, ocrtava kako je nakon zakonske zabrane padao broj posvajanja iz Konga: “Već 2017. na 54, zatim 2019. na 32, a 2020. na svega tri. Naravno, sigurno je pandemija imala utjecaja u toj godini, no trend radikalnog pada je jasan”, komentira.

Djevojčica posvojena u SAD vratila se majci u Ugandu

Prije nekoliko godina u Belgiji je DNA analizom dokazano da su neka djeca posvojena iz Konga bila oteta, te da su ih biološki roditelji pokušavali pronaći. Na pitanje što je najbolje napraviti u takvim situacijama, Cantwell odgovara da ne može dati univerzalan odgovor. No smatra da bi želja djeteta tu morala biti presudna.

Prisjetio se slučaja od prije nekoliko godina, kada je dijete iz Ugande posvojeno u SAD kao siroče, zapravo imalo majku. “Dijete je s tri godine odvedeno u SAD. Nakon nekog vremena, djevojčica je posvojiteljima počela pričati o svojoj majci i životu u Ugandi. Posvojitelji su tada shvatili da nije siroče i krenuli su u potragu za biološkom majkom. Kada su je pronašli, otišli su s djevojčicom u Afriku da se njih dvije vide. I, na kraju, malena je odlučila ostati u Ugandi sa svojom mamom”, prepričava Cantwell.

Za mnogo djece u Kongu brine proširena obitelj

U zadnjih trideset godina rada Cantwell se susretao s brojnim mučnim situacijama, a najtraumatičniji mu je, kaže, bio slučaj masovnog posvajanja na Haitiju, nakon razornog potresa 2010. godine. “Ta država tada nije bila dio Haške konvencije i kada je lupio potres, zemlje primateljice počele su raditi pritisak da se evakuiraju djeca koja su tek bila ušla u proceduru posvajanja. Zahtijevali su da se čim prije predaju posvojiteljima. I što se dogodilo? Stotine djece u rekordnom su roku predane u inozemstvo”, govori Cantwell.

Zbog kaosa koji je nastao i tog ubrzanog procesa brojna su djeca odvedena nezakonito. “Mnoge su biološke majke odjednom shvatile što se događa, pa su panično pokušavale zaustaviti odlazak svoje djece iz zemlje. Strašno je kad se to događa u normalnim vremenima, a kamoli nakon tako razornog potresa”, prepričava Cantwell koji je 90-ih radio i na zaustavljanju masovnog posvajanja iz Rumunjske. “Postao sam tada fasciniran tom temom i sve ove godine pokušavao sam zaustaviti tu praksu. I zato je moja poruku Hrvatskoj: prestanite posvajati iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije”.