'To je bio Pero, to je bio naš general'. Najbolji prijatelji Petra Stipetića, čovjeka koji je spasio Oluju, za Telegram se prisjećaju legende

“To su sve temelji koje je dobio u obitelji. Kada ih imate, stvarno je teško biti drugačiji”, tvrdi Miroslav Vidović, pomoćnik za sigurnost i bliski suradnik generala. On i još dvojica bliskih suradnika i Stipetićevih prijatelja, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško Morić i umirovljeni general Luka Džanko, za Telegram su ispričali detalje iz generalova života.

Tim za vađenje vrućeg kestenja

Stipetićev otac je, priča Vidović, bio zemljoradnik, a majka domaćica. “Borili su se za život jer nisu imali ništa. Petar je imao želju da upiše Građevinski fakultet, ali si financijski to nije mogao priuštiti. Spletom okolnosti, pojavio se natječaj na vojnoj akademiji i završio je u JNA. Kada je završavao akademiju, uzeo je smjer koji bi uzeo u civilstvu – građevinu i inženjerstvo. Njegova je želja u tom trenu uslišena”, govori.

“Ali što se tiče vojske, vidjele su se crte ozbiljnosti i stručnosti. Bio je kroz cijeli svoj život takav”, dodaje Vidović. Stipetić je inicijalno izostavljen iz “Bljeska” i “Oluje”, ali u obje akcije naknadno je uključen kako bi spasio neke kritične i kompleksne situacije.

A u njihovom rješavanju pomogao mu je i Morić. Bili su tim, kaže, za vađenje vrućeg kestenja iz vatre. “Šalio bih se s Petrom i govorio mu da, iako je profesionalni vojnik, da je vatrogasac, da gasi vojne požare”, kaže Morić kroz smijeh.

Jednom cigaretom palio drugu

Stipetić je gasio vojne požare, ali nikad nije gasio cigaretu. Ona je bila njegov zaštitni znak. “Nikad prije ni poslije Petra nisam vidio čovjeka koji bi doslovno s opuškom iz usta pripaljivao iduću cigaretu. Stalno su mu se vrtjele po rukama”, kaže Morić.

Džanko se prisjeća da, kad god bi došao kod Stipetića u ured, prvo bi ispraznio pepeljaru. “Jednom sam ušao kod njega, a on mi je rekao ‘Luka, našao si me s cigarom, pusti me da popušim još jednu’. Dobacio sam mu da ću mu uzeti kutiju, pa mi je odgovorio da će uzeti drugu”, priča Džanko. Sjeća se i scene kada ga je general Janko Bobetko pitao puši li još uvijek Stipetić. “Odgovorio sam mu potvrdno. Stipetić je puno pušio, ali to je bio neki njegov gušt”, kaže Džanko.

Ribolov mu je bio utjeha

Stipetićeva velika strast bila je i pecanje. U smiraju na bojištu znao je pobjeći uz rijeku. Sjeo bi uz vodu, zabacio udicu i čekao šarane da navale na mamac. Tu je naviku zadržao i nakon što je rat završio. “Petar je imao obiteljsku tragediju, sin mu je poginuo 1986. vraćajući se iz diska s prijateljima. Jedina njegova utjeha bila je da ode u svoju vikendicu na jezeru Sabljaci u Ogulinu i tamo peca. Rekao je da se uz vodu jako lijepo osjeća”, priča Džanko, a njegove riječi potvrđuje i Vidović.

“Tijekom turbulentnih vremena Petar bi maltene svaki petak, ako naravno nema obaveza, pitao vozača je li mu spremio auto, pa bi sjeo u njega i sa ženom i kćeri se zaputio u vikendicu. Njegovi susjedi nikad nisu znali kad će točno doći, ali bi ga očekivali oko 5-6 pa bi mu nabili štapove za pecanje u jezero. Kad bi Petar s obitelji došao na Sabljake, prvo bi otišao vidjeti je l’ što zagrizlo. To mu je bila duševna hrana”, kaže Vidović.

Planirali su mu raznijeti vikendicu

Ističe kako je Stipetiću vikendica na Sabljacima bila svetinja. “Neka ekipa mu je to htjela dignuti u zrak, dobio sam informaciju da se to sprema i da su tajne službe čak došle do nje. Petar bi rekao ‘ma neka dignu, ne znam što imaju od toga, hoće mi ubiti i ono malo što imam i u čemu uživam’. Ja sam to odlučio riješiti tako što sam poslao svoje dečke u vikendicu.

To je izazvalo zbrku jer su njegovi susjedi, Ivek i Vinko, inače zaista krasni ljudi, zvali i rekli da su nekog primijetili. Kad sam im objasnio o čemu se radi, samo sam im u šali rekao ‘ako vas dođu tražiti jest, dajte im jest'”, prisjeća se Vidović.

General omiljen među podčinjenima

I Morić kaže da je Stipetića pecanje na Sabljacima opuštalo. No on ga, kaže, poznaje i s jedne treće strane. “U društvu je bio šarmantan, nije bio nametljiv. Jako je volio pričati viceve i slušati ih. Mogu reći da je volio normalne ljude”, kaže. Ističe i kako se Stipetić nije dao impresionirati bilo čime. Naši sugovornici kažu kako je bio pristupačan, korektan, pažljiv i brižan. Prema svima se postavljao jednako. Smatrao se, kažu, čovjekom iz naroda.

“Sjećam se kad mi je došao jednom prilikom biti nadređeni. Rekao mi je ‘Luka, ja to neću, pratit ću te, ako gdje zapne, pomoći ću ti’. Nije radio razliku između ljudi, bilo da mu se obraćao predsjednik ili običan vojnik”, kaže Džanko te dodaje da je Stipetić vojnicima predstavljao jednu očinsku i bratsku figuru.

“Jednom prilikom je otišao na prvu crtu bojišta na Savu da vidi kako su vojnici. Tada je bilo toliko komaraca da se rijeci nije moglo prići od njih. Kada je došao tamo, dobio je stvarno ogroman pljesak od njih, zavladalo je oduševljenje. Rekao im je da ne aplaudiraju jer će druga strana čuti gdje se nalazimo. Uvijek je bio prihvaćen kod običnih ljudi”, kaže Džanko.

Pazio je na mlade vojnike

Vidović kaže kako je Stipetić uvijek inzistirao kod zapovjednika da vode brigu o mladim vojnicima. “Najlakše je bilo kazniti vojnika, dočasnika ili časnika. Petar je uvijek govorio da je najlakše donijeti sankciju, ali je postavljao i pitanje što se njome dobiva.

On je razgovarao s ljudima, pokušao objasniti što trebaju raditi, kako se ponašati. Bio je svjestan da u vojsci nemamo školovanog kadra i prave struke. Meni bi uvijek rekao ‘vodi brigu o tim mladima, oni su još zaigrani, treba ih uvesti u sve i pripremiti”, priča Vidović.

Pamtili su ga i njegovi ljudi iz JNA

Stipetića je, kaže, smrt mladih vojnika posebno pogađala. Kada je 2000. godine mina eksplodirala kod ročnika i to baš u Ogulinu u Svetom Petru, Stipetića je to shrvalo. “Ljudi nisu shvaćali, ali njega je emotivno to tuklo, radilo se o mladom dečku. Kada bismo sjedili sami i kada bi Petar rukom prošao kroz kosu”, priča Vidović pokazujući Stipetićev potez, “znao bih da ga tuku emocije”.

Kaže kako je general uvijek gledao kako da se vojna struka digne na višu razinu, a to su vojnici kojima je zapovijedao znali cijeniti. “Znam ljude kojima je on bio u bivšoj JNA zapovjednik u Karlovcu. To je stvarno ogroman broj ljudi, a mnogi od njih bi mu se javili kada se nešto desilo. Kad pričam s njima kažu mi ‘nikad nećemo zaboraviti što nam je Petar govorio, da pazimo sebe, da je život najbitniji”, tvrdi Vidović.

Odbio mjesto ambasadora u Rusiji

Prije nego je Stipetić u hrvatsku ratnu povijest upisan kao jedna od najistaknutijih ličnosti, bio je visoki časnik Jugoslavenske narodne armije. “Pokojni predsjednik Tuđman je bio lucidan. Bio je general pa je znao što to znači biti u JNA. Petra su od tamo htjeli dva puta micati, a zadnji put kad su ga smijenili nazvao ga je Tuđman i rekao mu ‘odite vi za veleposlanika u Rusiju’. Petar mu je odgovorio ‘ja ću skinuti sad uniformu, ne idem nikuda, ako hoćete ubijte me tu, ne idem u Rusiju i gotovo!'”, prepričava Vidović.

“Puno generala tada nije bilo u HV-u, od Bobetka pa dalje redom, svi su bili van vojske, a on je u rujnu 1991. na poziv predsjednika Franje Tuđmana došao u gardu”, dodaje Džanko. U stvarnosti, general Stipetić cijelo je ljeto ostao u sustavu JNA, kako bi hrvatskoj strani dostavljao ključne podatke o planovima neprijateljske vojske.

Bilo je jasno da će odabrati Hrvatsku

Morić ističe kako je Stipetić i prije tog rujna znao da će prijeći u Hrvatsku vojsku. To je bilo očito, priča, iz njihovog prvog susreta u proljeće te godine. “On je tada bio jugoslavenski general na dužnosti komandanta obrane Zagreba. Imao je ured u vojarni u Branimirovoj, preko puta zgrade Hrvatske pošte.

Pomoćnik ministra unutarnjih poslova Milan Brezak i ja najavili smo se Petru, htjeli smo s njim popiti kavu. Predložio je da dođem k njemu u ured”, prisjeća se. Iz činjenice da ih zove na kavu u ured, kaže Morić, bilo je očigledno da će Stipetić otići iz JNA na drugu stranu. “Čini se da je birao vrijeme kada će napraviti ono što je osobno smatrao da treba”, konstatira.

Razgovori uz časnika KOS-a

Stipetić je, kaže Morić, djelovao iznimno profesionalno. Uz njega, Brezaka i generala u prostoriji se nalazio i “svjedok”, odnosno visoki časnik KOS-a. Pred njim su, opisuje, vodili kurtoazan razgovor, pretresajući općenite teme. “Kada smo dogovarali susret s Petrom nismo govorili da ćemo pričati o nekoj specifičnoj temi. S obzirom na kontekst ’91., mislim da je svima bilo jasno o čemu bismo zapravo trebali razgovarati”, kaže Morić.

U uredu su proveli sat vremena. Opća vibra bila je da treba što prije završiti razgovor. Stipetić ih je ispratio iz ureda na ulicu, misleći da s njima neće ići “svjedok”. No, on ih je pratio u stopu. “Kad smo bili na ulici, Petar je rekao ‘tko zna kako će sve ovo završiti’. To je meni dalo priliku da barem nešto zucnem. Iz mene je spontano izletjelo ‘tako što ćete vi postati general’. On se na to samo nasmiješio. Pozdravili smo se, otišli svaki svojim putem, a on je nedugo nakon toga zbilja dobio taj čin”, govori.

Bez razgovora o politici

Stipetićevu zagrebačku kancelariju, nadovezuje se Džanko, kasnije su posjećivali brojni generali. “Dosta ih je dolazilo na sastanke, Domazet, Letica, pokojni Miljavac, ja. Uvijek je vladala ugodna atmosfera”, kaže umirovljeni general.

“Prije nego bismo počeli razgovarati prvo što bi on rekao bilo je ‘nemojte samo o politici. Možemo o svemu drugom, a najviše bi me radovalo, pošto dolazite iz različitih krajeva Hrvatske da pričamo o struci i vidimo koliko možemo doprinijeti vojsci”, dodaje Džanko. Da se Stipetić protivio pričama o politici potvrđuje i Morić. “Uvijek se distancirao od toga. Vrlo suptilno je poručio političarima ‘ne dolazite u moju butigu’. Vi mene trebate, a ne ja vas”, kaže.

Bobetko ga je iznimno poštovao

Džanko se prisjeća jednog značajnijeg susreta u Stipetićevoj kancelariji. Bilo je to kada je planirao svoj pravac vojno-redarstvene operacija Bljesak Nova Gradiška-Okučani. “Rekao mi je da idem na razgovor kod Bobetka i da je on stručan i odgovoran. ‘Ovo što smo ti i ja predložili, to mu nemoj odmah iznositi. Pusti ga da kaže sve što ima, a kada si uvjeren da nije ništa zaboravio, ti mu prenesi što treba’, rekao mi Petar. Tako je i bilo”, kaže Džanko.

Kada je došao kod Bobetka, on ga je odmah pitao je li bio kod Stipetića. “Ja sam mislio da nitko ne zna da idem k njemu, ali Bobetko je znao. Još mi govori kako će mi Petar dati jako dobre savjete i kako nam samo on može pomoći”, priča Džanko.

Oslobađanje zapadne Slavonije

Stipetićeva stručnost pokazala se ključnom za tu akciju, tumači Morić. “Kada je operacija formalno provedena i kada je oslobođena zapadna Slavonija, u sjevernom dijelu tog područja ostao je jedan dio vojske takozvane Srpske krajine sa stanovništvom.

Tu su se umiješali međunarodni promatrači i inzistirali da se prekinu sukobi. Druga strana to nije htjela, pa je prijetila opasnost od proglašenja ‘zone sigurnosti’, a radi se o nečemu poput Srebrenice. UN bi u toj zoni jamčio sigurnost, ali hrvatska vlast u dogledno vrijeme ne bi imala pristup”, govori ovaj bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova.

Kaže kako je dobio zadatak da ode u Pakrac i tamo se nađe sa Stipetićem koji je imao rješenje za situaciju. “Kada smo se susreli, Stipetić mi je rekao da zovem Piera Petersona, belgijskog generala koji je bio šef UN-ovih promatrača u sektoru zapad, i da tražim da se vojska Srpske krajine preda”, govori Morić.

Kako je Stipetić nadigrao UN

Plan koji su razložili Belgijcu bio je vrlo jednostavan. Tražili su da se naoružani vojnici predaju u razumnom roku, da će se muškarce odvojiti od oružja na jednu, a ženu i djecu na drugu stranu, smjestiti ih sve u prihvatne centre gdje će dobiti obroke i toplu odjeću i reći žele li se vratiti u svoje domove ili otići negdje drugdje. “Pier nam je nakon toga javio da se vojnici ne žele predati, pa su išle nove runde pregovora sve dok Petar nije jasno rekao da ako se druga strana ne preda, da će se sve dovršiti oružjem”, priča Morić.

Peterson je mislio da blefiraju i tražio još vremena za pregovore. Stipetić je tada pred njim dignuo slušalicu i obavio poziv, pritom izdavši zapovijed. U jednom trenutku preko njihovih glava preletjele su rakete iz višecijevnih bacača. “Ni dan danas ne znam koga je Petar zvao, ali zna samo da je Pier otrčao glavom bez obzira do ovih i vratio se s informacijom da se predaju”, govori.

U hrvatskim uniformama u središte Krajine

Stipetić je, reći će Džanko, na bojištu bio faktor stabilnosti. “Bio je hladnokrvan, smiren i uvijek je povlačio prave poteze”, kaže.

Morić se prisjeća i situacije kada je 1994., godinu dana prije Bljeska, sa Stipetićem išao na jednu rundu pregovora u Knin s predstavnicima lokalnih Srba pod patronatom međunarodne zajednice. Hrvatsku komisiju za pregovore vodio je Hrvoje Šarinić, a Morić i Stipetić išli su s njim. Bili su, kaže, prvi koji su došli na okupirano područje. “Tijekom priprema, dan uoči odlaska tamo, nazvao me Petar i pitao ‘stari moj, što misliš da tamo osvanemo u svojim uniformama s obzirom na to da je ovo naša zemlja’.

Meni se ta ideja odmah svidjela, ali sam ga upozorio da bismo time mogli napraviti organizacijski i politički problem. Njemu je to bilo jasno, ali mi je rekao ‘ti si karijerni policajac, ja sam karijerni vojnik, obavljamo svoje dužnosti u pregovaračkom timu i što nas briga hoće li nekome uniforme nekome smetati’. Drugim riječima, odlučili smo se napraviti malo blesavi”, kaže Morić.

UNPROFOR-ci nisu bili sretni

Na dan odlaska u Knin pojavljuju se u uniformama u zagrebačkoj zračnoj luci. Ušli su u mali avion koji ih je vozio u Split, a u timu je vladalo čuđenje zbog njihova outfita. U Splitu ih je dočekao francuski bataljun u sastavu UNPROFOR-a koji im je jamčio sigurnost i prebacio ih helikopterima u Knin. “Kad su nas oni vidjeli u uniformama, znali su da bi to moglo stvoriti problem.”

Istog trena su počele konzultacije. Prvo su rekli da su kontaktirali nekog, pa da nisu, to je natezanje trajalo pola sata. Posjeli su nas u borbene helikoptere i dali preciznu uputu da kad sletimo tamo i kad se smiri helikopterska elisa, da tek onda izlazimo, ali to je i inače bila standardna procedura”, priča Morić. Iz helikoptera su trebali ići odmah u bus koji će ih odvesti ravno do vrata vojarne.

To je, kaže Morić, i njemu i Stipetiću bilo simpatično. Bilo im je malo žao što su očito Francuze doveli u neugodnu situaciju. Doduše, ne jedinu. “Rekao sam Petru da ja baš odmah neću ući u bus, da ću morati promašiti vrata, malo popraviti uniformu. On se na to samo nasmijao i ništa nije komentirao. Tu se vidjela razlika između njega i mene u iskustvu, pristupu, pa i profesionalnosti”, priča Morić.

Rasprava s visokim diplomatima

Kada su došli u Knin, Morić je nakon izlaska iz busa izveo svoj plan. Malo je popravljao cipele, pa malo odoru, a sve je to gledalo lokalno stanovništvo načičkano na prozore. Pregovarači međunarodne zajednice David Owen i Thorvald Stoltenberg bili su oštri po pitanju njihovih odora. Smatrali su da nisu trebali u njima doći na pregovore.

“Petar i ja smo im naizmjenično objašnjavali da smo u svojoj zemlji, da nije sporno da smo na teritoriju Hrvatske, i da zašto mi ne bismo mogli biti u uniformama ako neki paravojnik paradržave smije tako paradirati na sastanku. Popustili su jer su argumenti bili na našoj strani”, prisjeća se.

Kad je zapelo u Oluji, zvali su Stipetića

Jedan od najvećih Stipetićevih uspjeha je oslobođenje Banije u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja i predaja 21. kordunskog korpusa koji je vodio Čedo Bulat, a čiji je Stipetić bio zapovjednik do početka rata. U početku operacije je raspoređen u istočnu Slavoniju da tamo pripremi obranu od eventualnog pokušaja proboja, iako prema obavještajnim podacima takva realna opasnost nije prijetila”, objašnjava Morić.

Istovremeno, operacije na Baniji bile su povjerene generalu Ivanu Basarcu. Kada su kola krenula nizbrdo, Stipetić je pozvan u pomoć. “Petru je predsjednik Tuđman dao zapovijed da sredi situaciju u Petrinji. Basarcu je krenulo loše, zaustavljene su četiri brigade, a žrtve su bile velike”, kaže Džanko. “Ja sam bio u zbornom području Bjelovar, a Banija nam je bila u susjedstvu. Zvao me i rekao da je situacija dolje strašna. Sjećam se da smo se našli nakon što ga je predsjednik nazvao.

Rekao mi je ‘za sat vremena neće se ništa loše dogoditi jer je tri ujutro, moramo dobro razmisliti kako da smirim zapovjednika generala Basarca i moram dobro sagledati situaciju. Zamolio bih vas da me ostavite nasamo da razmislim. Ne smijemo dva puta pogriješiti na istom mjestu”, tumači bivši general.

Civilizirano riješena delikatna situacija

Kad je poslan da zamijeni Basarca, s njim je poslana i vojna policija jer se očekivalo da bi moglo doći do tenzija, ne sa Stipetićeve strane. Morić kaže kako je čuo da je Stipetić rekao šefu vojne policije da kad već moraju, da idu s njim, ali da ne smiju pokušati ništa napraviti s uskoro smijenjenim generalom.

“Kad su došli tamo, prema onome što znam, Stipetić je Basarcu rekao ‘poslan sam ovdje da nastavim gdje si stao, ostaješ u uredu sa svim suradnicima, ne ideš nikud, meni ne smetaš’. Tu konfliktnu situaciju riješio je na vrlo ljudski i civiliziran način”, prisjeća se Morić.

Sve po pravilima struke

Stipetić je operaciju na Baniji odradio sličnim pristupom koji je koristio i u zapadnoj Slavoniji. “Poslan je da se ne dogodi politička ideja o ‘zoni sigurnosti’. Poslan sam k njemu jer se među vojskom Srpske krajine nalazila parapolicija.”

Petar je inzistirao da se sve odradi po pravilima struke i Ženevskoj konvenciji i da ćemo jamčiti civilima i vojsci da im se neće ništa dogoditi. No, s naše strane je bilo ideja da se to tako ne napravi”, kaže Morić. Vidović potvrđuje njegove riječi. “Rekao je da se sve osigura na najsigurniji mogući način jer će u protivnom mnogi odgovarati i to vrlo brzo”, dodaje.

Legendarna scena predaje 21. korpusa

Pred Stipetića i Morića počeli su stavljati rokove, prijetiti im, ali to ih, kaže, nije pretjerano brinulo. Stipetić je, kaže, imao obavještajne podatke da će se Bulat predati, što je ovaj u konačnici i napravio. “Dogovorili smo princip po kojem ćemo odraditi predaju. Petar je odlučio sa suradnicima pripremiti neku vrstu pravnog akta, a u komuniciranju s drugom stranom je dogovorio vrijeme i mjesto predaje. Sve je išlo točno kako je predviđao”, tvrdi Morić.

Susret Stipetića i Bulata dogodio se 8. kolovoza na cesti kod Topuskog. Zaustavili su vozila na pedesetak metara. Kada ga je Bulat ugledao, počeo je prema njemu gaziti strojevim korakom. Pozdravio je Stipetića i rekao mu: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.”

A onda se dogodila najpoznatija scena i fotografija Domovinskog rata koja označava njegov kraj. Bulat se nagnuo se kako bi na cesti kod Topuskog, uz motel Brijuni, na haubi Morićevog službenog automobila potpisao predaju 5000 vojnika, 13 tenkova i 15 topova, a pored njega u maniru Clinta Eastwooda stoji Stipetić širom raširenih ruku s neizostavnom cigaretom između prstiju.

“Bulat je čestitao Petru i hrvatskoj vojsci na pobjedi, a onda je nakon njega došao Tošo Pajić, zadnji Martićev ministar unutarnjih poslova Republike Srpske Krajine. S njima sam dogovorio kako ćemo s policijom i s vojskom”, kaže Morić.

Paravojnici željeli prvi pobjeći

Stipetiću je, ističe, bilo jako važno da se niti vojnicima, a niti civilima, ništa ne dogodi. “Bilo je dogovoreno da se mogu vratiti u Srbiju autocestom i da ćemo zatvoriti južni kolnik”, govori.

Kaže i kako je Bulatu i drugim oficirima pala vilica kada su čuli da će u skladu sa Ženevskom konvencijom zadržati bočno oružje, odnosno pištolje, s dovoljnim brojem streljiva, te da će im se jamčiti potpuni mir i sigurnost.

Morić ukazuje i na jedan detalj koji govori da na kontra strani nisu imali “posla s profesionalcima, niti s velikim hrabrim ljudima”. “Petar je ponudio da prvo odu svi civili, starci, žene, djeca, a da paravojnici ostanu zadnji. Ta im se ideja nije svidjela, tražili su suprotno. Vidjelo se da su u strahu velike oči”, kaže.

Nevjerica zbog velike pobjede

Komentirajući predaju kordunskog korpusa, Džanko kaže kako nitko u vojnim krugovima na prvu nije vjerovao da se to dogodilo. “Bulata sam znao jer sam išao s njim u akademiju u JNA. Ljudi nisu mogli vjerovati da se to dogodilo, svi su bili u pozitivnom šoku. To je tako odjeknulo pozitivno, a tako negativno na drugoj strani. Bulat je vidio da je to jedino rješenje i napravio je pravu stvar”, kaže umirovljeni general.

Vidović kaže kako je Stipetić, par mjeseci nakon svega, na jednoj kavi pitao što je bilo sa zapovjedništvom banijskog korpusa. “On je uvijek bio skeptik, bojao se da se stvarno nešto nije dogodilo. Pitao me jesam li ih sigurno sve prepratio, a ja sam mu rekao da jesam, i to sve do jednog.

Pet godina nakon rata čak nas je zvao vozač Čede Bulata, htio se vratiti u Hrvatsku jer su na Cresu bile njegova žena i kćer. Rekao je da smo bili fer i korektni i da nam je zato uputio poziv. Rekli smo mu da se javi u hrvatski konzulat i da će stvar biti riješena”, priča Vidović.

Stipetića su poštivali i neprijatelji

Je li bila sreća u nesreći što je s druge strane bio Bulat, pitamo ga, a on kaže da je. “Ima tu i jedna druga okolnost. Bulat je bio školovan kadar, znao je jako dobro što znači boriti se ili ne. Znao je da će, ako ne dođe do predaje, s jedne i s druge strane biti puno žrtava”, kaže.

Morić ističe kako je bilo impresivno vidjeti koliko Stipetića protivnici respektiraju. “Svi protivnici koji su za njega čuli, bit ću slikovit, bili su spremni pred njim stajati u stavu pozorno. Svi s naše strane koji su ga vidjeli na djelu su razumjeli da nas je zadužio i zaslužio poštovanje”, kaže.

Odbio je ući u HDZ

No, o Stipetićevim zaslugama danas se govori vrlo malo, a to ga je, kaže Vidović emotivno pogađalo. Političari na ključne datume stidljivo ga spomenu, a neki ga se uopće niti ne sjete. Razlog leži u tome što je odbio ući u HDZ. “Jednom prilikom je ministar Gojko Šušak donio spisak nama generalima i tražio da potpišemo da ulazimo u HDZ. Stipetić na to nije pristao i to mu se nikada nije oprostilo”, kaže Džanko.

Tvrdi i da je Stipetića nakon rata pogađalo što su ga svi generali, od Bobetka, Domazeta pa do Ćosića izbjegavali. “Vidjeli su da ga politika ne ljubi, pa ga se uvijek nekako stavljalo sa strane”, dodaje. “Petar je karijerni vojnik iz bivšeg sustava, a ja karijerni policajac iz bivšeg sustava”, kaže Morić pa dodaje da je to njegov odgovor na pitanje zašto se Stipetića ignoriralo.

“Možemo pričati što hoćemo, ali nakon ovakve vremenske distance, nakon valoriziranih rezultata Domovinskog rata, jasno je da bi bez nas iz bivšeg sustava stvari išle u najmanju ruku puno teže ili gore. Znali smo elementarna pravila zanata i znali smo se koristiti s informacijama”, smatra bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova. “Činjenica je da je to jedini general koji ima osam dužnosti, pet najvećih odlikovanja”, dodaje Džanko.

Haag nije pronašao ništa o Stipetiću

Stipetić je obnašao najviše zapovjedne dužnosti: bio je zamjenik načelnika Zapovjedništva zbora narodne garde, zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, zapovjednik Sektora Zapovjedništva slavonskog bojišta Đakovo, zapovjednik Zbornog područja Zagreb. Bio je i zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta te pomoćnik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske za borbeni sektor. Na vrhuncu karijere imenovan je za načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, što je dužnost s koje je i otišao u mirovinu.

Naši sugovornici kažu kako je Stipetić bio general čista obraza iako su mu neki pokušali prišiti određene stvari, aludirajući pritom na Haški sud koji ga je sumnjičio za zločine Bljesku, Oluji i Medačkom džepu. Sama informacija o tome došla je od bivšeg premijera Ivice Račana. Vidović kaže kako su prije njega znali da Haag čeprka.

“Puno sam puta pričao s Petrom o tome. On bi rekao da bi se moglo svašta izvoditi, ali da je sve na bojištu bilo izvedeno profesionalno”, priča. Osim za Stipetića, iz Haaga je došao upit i za Antu Gotovinu. “On je jedini znao da se nešto događa i vidjelo se na njemu da mu nije bilo svejedno”, kaže Vidović.

Željeli su ga okriviti za Medački džep

Veli kako se jasno sjeća naslovnice Večernjeg lista na kojoj je objavljeno da se Haag raspituje za Stipetića. “Vidio sam je kad sam ujutro došao na posao oko 7 sati. Petar bi došao oko 8 ujutro. Uvijek bi prvo zapalio cigaretu, onda bi došla kava, uzeo bi srk i stavio naočale pa se krenuo baviti papirima. Došao sam do njega i rekao mu da ima nešto što mi se ne sviđa. Pokazao sam mu novine i rekao da neće biti dobro. On je samo odgovorio kako se ne radi o vjerodostojnim papirima”, opisuje.

Tada su se posvetili dokumentaciji. Shvatili su da je par ljudi konstruiralo priču koju su usmjeravali prema Stipetiću i Ademiju. “Tražio sam iz ratnog plana dokumentaciju o Medačkom džepu pa mi je rečeno da nema niti jednog dokumenta. No, dokumentacija je konačno došla do mene”, priča Vidović.

Kasnije je uslijedio sastanak s Račanom na koji je osim njega i Stipetića išao i odvjetnik Čedo Prodanović. “Sjedio sam na dvije pilotske torbe pune dokumentacije. Kopirali smo originale u kojima je pisalo koja je bila Petrova uloga u Bljesku, Oluji i Medačkom džepu. Da nismo došli do dokumentacije, Ademi bi platio cijenu”, kaže.

Čedo mu je rekao kako smatra da će teško biti obraniti sve jer fali još dio papira, no Vidović mu je rekao da sutradan dođe kod njega u ured. Kod sebe je, kaže, imao ratni dnevnik. “Tad je bilo jasno da će se razjasniti Petrova uloga u ratu, a i obraniti Ademija”, dodaje.

Generalski zbor bio mu je isti kao SUBNOR

Sva ta postratna previranja, ali i političko-društvena situacija u zemlji, stvarala su nezadovoljstvo kod Stipetića. Takvu Hrvatsku, kaže Džanko, nije očekivao. “Govorio mi je da se manem bilo kakve politike i da su i SDP i HDZ isti. Rekao mi je ‘ja sam jako nezadovoljan, ali se ipak nadam boljem jer je ovo mlada zemlja’. Unatoč svemu bio je optimist’, tvrdi.

Stipetić, kaže, ne samo da nije htio imati veze s politikom, nego ni s Generalskim zborom. “Kad me Miljavac zvao da uđem u njega, pitao sam Petra što misli o tome jer smo bili bliski. Rekao mi je ‘Luka, ja ne znam sjećaš li se SUBNOR-a. Ovi su ti isti SUBNOR. Ne pada mi na pamet da tamo budem'”, priča Džanko.

Ušao u antifašističku veteransku udrugu

Tada je i on odbio ući u zbor i odlučio pokrenuti udrugu veterana domovinskog rata i antifašista VeDRA. Rekao je Stipetiću za udrugu i pozvao ga u nju, a ovaj mu je rekao da se javi za sedam dana. “Nazvali smo ga i javila se njegova kći koja je bila upoznata sa svim. Kaže ona nama: ‘Imam lijepu vijest, moj otac, nevjerojatno, baš želi postati član VeDRA-e’. I tako je postao naš počasni predsjednik”, kaže Džanko.

Udruga je nakon smrti dala i doprinos da se postavi Stipetićeva bista u Ogulinu. No, razočaran je što dio generala nije prisustvovao njezinom otkrivanju, kao što je razočaran i karlovačkim HDZ-ovcima koji ne žele Stipetića proglasiti počasnim građaninom Karlovca, ali ni bjelovarskim braniteljima koji su odbili postavljanje njegove biste na području Barutane.

Postignuća Generala Stipetića neki i dalje ignoriraju

“Iznenadilo me javno mnijenje i gradonačelnik koji djeluje umjeren. Ostao sam frapiran da nisu mogli shvatiti o čemu se radi. Pa ne može jedna grupa tih predstavnika naših udruga nametati stav da se ignorira Stipetić. Ali bez obzira i na to, njemu to sve diže ugled”, kaže Džanko.

“Na kraju krajeva, poživio je to što je poživio”, dodaje Vidović. “Završio je u na Rebru u sobi s pacijentima. Kad sam to saznao čuo sam se s njegovom kćerkom Vesnom i rekao joj da ću tražiti da Petra izdvoje u zasebnu sobu. Ne mora biti to neka ekskluziva, ali da bude sam i ako ga se može ikako spasiti da se to učini. Vesna mi je samo rekla ‘nemoj to raditi, znaš da bi se on naljutio’. To je bio Pero, to je bio naš general”, zaključuje Vidović.