Rotschildi za koje se ne zna

Zahvalio sam mu na podacima u pismu i poslao svoj kontakt. U Židovskoj općini Zagreb pokušao sam saznati nešto o obitelji, koja nije mogla biti nezamijećena, barem zbog prezimena. No, podataka o hrvatskim Rotschildima nije bilo. Rotschilda nema ni u Židovskom biografskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Onda me je Velimir Rotschild nazvao. Broj je bio riječki, s Kastva. “Bit ću na Filozofskom fakultetu u Rijeci za nekoliko dana”, rekao sam i dogovorio susret. Ponovo sam se raspitao o Rotschildima, ali sad u Židovskoj općini Rijeka. Ponovno ništa. Kontaktirao sam poznate u Rijeci, s tek malo više sreće. U Rijeku sam išao na otvaranje Centra za istraživanje Holokausta i genocida na Jugoistoku Europe koji su osnovali dr. Lovro Kralj i suradnici.

Na Filozofskom fakultetu, Velimir Rotschild dočekao me nasmijan i razgovorljiv. Došao je sa kćeri, dr. Vlastom Rotschild, zubnom liječnicom i znanstvenicom. Susreli smo se baš na dan kad je Rijeka ponovo učinila korak naprijed i prva u Hrvatskoj otvorila centar koji će se baviti jednim od najvažnijih događaja 20. stoljeća.

Za ustaše najgora kombinacija

Povijest obitelji Velimira Rotschilda u mnogočemu je slična sudbini drugih zagrebačkih Židova. “Rodio sam se usred Holokausta u Zagrebu, 12. lipnja 1942.”, započeo je obiteljsku priču. “Moj otac Miroslav [1916.–1969.] bio je napola Židov; majka mu je bila katolkinja. A moja majka Smilja [1921.–2010.] bila je pravoslavne vjere. U vrijeme ustaša, to je bila najgora kombinacija. Dugo nakon rata, majka mi je priznala da su otac i ona prešli na katoličku vjeru i tako preživjeli.”

Velimira su krstili, što je također moglo pomoći roditeljima. “Pronašao sam jedno očevo pismo gdje kaže da je preživio samo zato što je podmitio ustaše. Platio je i za djeda Dragutina Rotschilda [1885–1965.] koji je nosio Davidovu zvijezdu. U zatvoru na Savskoj cesti djeda su gadno pretukli, osjećao je posljedice cijelog života”, priča Velimir.

Rothschildi i Rotschildi

Njegov otac bio je zarobljen kao oficir kraljevske vojske, ali je nakon kapitulacije pušten. Očev brat završio je u zarobljeničkom logoru u Slovačkoj, gdje su uvjeti bili dobri. “Poslije se pridružio slovačkim partizanima, ali je u velikom ustanku 1944. pri prvom okršaju poginuo od bombe. Ne znam postoji li uopće njegov grob. Svi Hrvati iz njegova logora su preživjeli”, rekao mi je Velimir Rotschild.

Pitam ga otkud su njegovi došli u Zagreb i kako ih ne poznaju u tamošnjoj Židovskoj općini. “Nažalost ništa ne znam o mom dolasku u Zagreb. Djed Dragutin bio je oficir austrougarske vojske. U Prvom svjetskom ratu služio je u Gospiću, gdje se je u ožujku 1916. rodio moj otac”, kaže Velimir Rotschild.

“Pradjed se zvao Izidor Rotschild i porijeklom je iz Osijeka. Ne znam kao je nestalo slovo ‘h’ iz prezimena Rothschild. Ne bih puno više znao reći o mom pradjedu”, objašnjava ovaj 82-godišnjak. Oni Rothschildi, slavna europska bankarska obitelj što je i danas predmet brojnih gnusnih antisemitskih zavjera, imaju ‘h’ u prezimenu, ‘Roth-schild’, dok se Velimirovi zovu bez ‘h’, ‘Rot-schild’.

Car u srpskoj kapelici

Sve je ovo zbilja neobično. Prije svega prezime, koje je morao zapamtiti tko god se ikad s njim susreo, imalo ‘h’ ili ne. Rotschild, a opet Hrvat iz Rijeke, “najljepšeg grada za život”, kako je moj sugovornik više puta ponovio.

Rotschildi su otišli u Etiopiju 1954. godine, nedugo nakon što je Haile Selassie prvi put posjetio Jugoslaviju. Etiopski car je kod nas bio popularan, borac protiv fašizma, protiv istih neprijatelja kao i Jugoslavija. Bio je prvi strani državnik u posjetu nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. godine.

Došao je krajem srpnja, a u Belom dvoru na Dedinju, gdje su ga smjestili, za njega su očistili i ponovno osposobili dvorsku kapelicu, da bi se imao gdje moliti. Posjetio je i Vinču, Zagreb, Split, Rijeku i Pulu. Galebom je otplovio s Brijuna na Krf. Bila je to godina kad je u Etiopiji osnovano zajedničko poduzeće Yugo-Ethiopia. Imala je dvije robne kuće, jednu u Adis Abebi, drugu u Asmari, glavom gradu Eritreje.

Jugoslavija do Hong Konga

Isplovljavanjem broda Dinara iz Rijeke 2. lipnja 1954. Jugoslavija je uspostavila liniju do Dalekog istoka. Za Hong Kong, Singapur i Džakartu plovili su kasnije i brodovi Romanija, Učka, Triglav, Velebit i Lovćen. Na Dinari, s 25.000 tona robe za Abesiniju, 21 dan do Assaba plovio je i Miroslav Rotschild; kretao je u najveću životnu pustolovinu.

Od Drugog svjetskog rata bilo je prošlo tek devet godina; od prekida sa Staljinom šest. Čini se gotovo nestvarnim da je onako siromašna Jugoslavija, koja je još tragala za samoupravnim socijalističkim putem, a glad stanovništva početkom pedesetih rješavala zahvaljujući američkim transportima pšenice, imala sposobnosti za izlazak na globalno tržište i slične kapitalističke poduhvate.

Smilja i Miroslav Rotschild shvatili su to kao priliku prvog reda, životni zgoditak. Dvije godine kasnije pridružio im se i Velimir, koji u Asmari upisuje gimaziju. Miroslav Rotschild u Asmari je kupio kameru i, osim dućanom i fotografijom, bavio se hobijem koji ga je upisao u povijest našeg sporta: bio je prvi koji je osvojio najviše afričke vrhove Kilimandžaro, Ruwenzori, Ras Dašan.

Invazija kao afrodizijak

Haile Selassie okrunjen je za etiopskog cara 1930. godine. Niz incidenata između njegove carevine i talijanskih kolonijalnih vlasti u Eritreji i Somaliji obilježio je početak vladavine. Sukob oko izvora u oazi Valval, na granici sa Somalijom, iskorišten je kao povod za rat. Krajem ljeta 1935. sukob je prijavljen Ligi naroda, ali svjetska organizacija onoga doba nije mogla imenovati odgovorne i presuditi tko ima nadoknaditi štetu.

Talijanski duce Benito Mussolini 2. listopada 1935. obratio se gomili na rimskoj Piazzi Venezia. Najavio je invaziju Etiopije i izazvao ekstazu. Fašističkom diktatoru je “razgovor” s masom i njeno oduševljenje bilo afrodizijak. Od Clare Petacci, ljubavnice s kojom će ga 1945. objesiti naglavce u Milanu, tražio je da ga promatra s jednog od balkona. Nakon toga su vodili ljubav, dok je ona opisivala kako je masa izgledala, njen delirij i ludilo, kako je sve bio jedan “neopisiv osjećaj sreće i ljubavi”.

Mussolinijev fašizam trebao je biti “treći put” između liberalizma i sovjetskog komunizma. Italija je dotad već u Libiji imala svoju “četvrtu obalu” na Sredozemlju. Sad se trebalo osvetiti za poraz iz 1896. godine, kad je kod Adve talijanska kraljevska vojska izgubila od Etiopije. Nacionalnu sramotu tadašnje liberalne države, poniženje poraza europske od neeuropske, afričke države trebalo je ispraviti.

Mussolinijev vrhunac

Talijanska revolucija, izgradnja “novog društva”, nije smjela stati na granicama Italije. “Prirodne pretenzije velike imperijalne sile” trebale su i Africi “pomoći da uđe u civilizirani svijet”. Intervencija je bila i poruka Europi da je Italija tu, snažnija nego ikad. “Italiju treba spasiti za bijelu rasu”, govorio je Mussolini, “od mafijaša, alkoholičara, Slavena, disidenata i ostalih degenerika”.

Rat na Rogu Afrike započeo je dan nakon Mussolinijeva govora, 3. listopada 1935. Talijanske jedince u Etiopiju su ušle iz Eritreje, koja je još od 1869. bila talijanska kolonija. Emilio De Bono i Pietro Badoglio s 400 tisuća vojnika i 76 brodova u pola su godine porazili Etiopljane. Badoglia je Viktor Emanuel III. proglasio prvim potkraljem Talijanske Etiopije, vojvodom od Adis Abebe. Na istom mjestu u Rimu gdje je sve započelo Mussolini je 9. svibnja 1936. objavio kraj sukoba.

Na rimskim brežuljcima ponovno se rađao imperij. Proglašeno je “novo Rimsko Carstvo” tako što je Etiopsko Carstvo povezano s Eritrejom i Somalijom u Talijansko Istočnoafričko Carstvo, Africa Orientale Italiana. Bio je to vrhunac Mussolinijeve politike i karijere. Suverena država bila je napadnuta, ali svjetska zajednica ne samo da je nije podržala, već je ukinula sankcije europskom agresoru. Haile Selassie je pobjegao u Džibuti, pa preko Jeruzalema i Ženeve u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Pad Italije u Africi

Etiopija je kratko bila talijanska. Čim je 10. lipnja 1940. Italija objavila rat Ujedinjenom Kraljevstvu, car Haile Selassie iz Londona se preselio u Kartum. General William Platt udario je iz Sudana i početkom travnja 1941. zauzeo luku Massawu na Crvenom moru i ostatak Eritreje. General Alan Cunningham vodio je trupe s juga, iz Kenije.

Oni su 6. travnja 1941. osvojili Adis Abebu i zarobili princa Amadea od Aoste, potkralja Etiopije, čiji će brat Aimone od Aoste uskoro u NDH postati nesuđeni hrvatski kralj Tomislav II. Car se vratio u Etiopiju, do 1942. izgradio je spomenik oslobođenju.

Eritreja je formalno prestala biti talijanska sklapanjem mirovnog ugovora s Italijom u rujnu 1947. Do prihvaćanja novog ustava 1952. bila je pod britanskom okupacijom, a onda mandat UN-a. Trećinu njenog stanovništva činili su Bedže, narod koji pretežito živi u Sudanu. Muslimani su i oštro protiv Egipta, pa su Britanci to iskorištavali.

Veliki uspjesi etiopskog cara

U Eritreji su Britanci naveli da će ubuduće stanovništvo dijeliti po vjerskoj i rasnoj razlici, što je dramatično produbilo razliku između muslimana, kršćana Kopta i crnaca te sve odvelo u vjerski rat.

Britanski plan bio je podijeliti Eritreju i dio pripojiti Sudanu. No podjela nije uspjela jer se Nacionalistička stranka, dotada jedina, podijelila na unioniste i Muslimanski savez, koji je bio protiv ujedinjenja s Adis Abebom. Ipak, UN je odlučio da Eritreja čini “autonomnu federalnu jedinicu s Etiopijom pod suverenitetom etiopske krune”. Federalna jedinica Etiopije postala je 1952.

Car je tri mjeseca putovao Eritrejom kako bi vidno potvrdio njeno ujedinjenje s Etiopijom. Dio somalilandskog Ogadena, nekad britanski, također je od 1955. postao etiopski. Ova su proširenja bila veliki uspjesi etiopskog cara; kasnije su postali razlog ozbiljnih ratova.

Prvi posjet iz Europe

Tito je na veliko neeuropsko putovanje, u Egipat i Etiopiju, otišao 1. prosinca 1955. godine; glavni dio bio je uzvratni posjet caru Etiopije. U brojnoj pratnji bili su ministar vanjskih poslova Koča Popović i savjetnik Jovo Kapičić. Do Šibenika, odakle je isplovio Galebom, Tito je došao vlakom. Razarači Biokovo i Triglav dočekali su Galeb kod Zlarina; s ratnog broda Učka zagrmio je počasni plotun od 21 topovskog hica, a iz tvornica i s brodova oglasile su se sirene. Bio je to primjer “narodne diplomacije”, uvođenja naroda u vanjsku politiku. O tom protokolu za Borbu je pisao Jože Smole, za Vjesnik Josip Kirigin.

Velike pripreme istodobno su trajale i u Adis Abebi – što na amharskom znači “novi cvijet” – gdje se Titov dolazak poklopio s proslavom 25. godišnjice krunidbe Njegova Carskog Veličanstva. No, ono o čemu su izvještavali baš svi bila je činjenica da Etiopiju, “suverenu i slobodnu afričku državu”, prvi puta posjećuje šef jedne europske države.

Cara i maršala povezivala je promocija “slobode, nezavisnosti i mira”. “Naše veze proistekle su iz uzajamnih simpatija naših naroda i sličnosti naših borbi za nezavisnost u prošlosti”, rekao je Tito u intervjuu za Adis Zemen, etiopski dnevnik. “Mislim da se efekat tih naših veza može već danas nazrijeti, jer se svestrana saradnja, kako na ekonomskom tako i na političkom polju, između naših dviju zemalja sve više produbljuje.” O sličnosti povijesnih iskušenja i jačanju suradnje kroz Ujedinjene nacije govorio je i slovenski general Dušan Kveder, ambasador u Adis Abebi.

Pet palmi protiv zavojevača

Put do Afrike bio je dug, a i dvotjedni boravak je bio neobično bogat gledajući kroz današnje naočale. U eritrejsku luku Assab Galeb je doplovio 11. prosinca 1955. Tita je dočekao namjesnik za Eritreju, a pozdravila etiopska avijacija i mornarički počasni plotuni. U Adis Abebi je za njega održana vojna parada, proglašen je počasnim građaninom, posjetio je parlament i spomenik oslobođenja.

Bilo je vremena i za odlazak na safari u Veliku rasjednu dolinu, posjet svetom gradu Aksumu i Advi, mjestu povijesne pobjede Menelika II nad Talijanima, potom Asmari. Sva najviša odličja koja je Tito dobio urešena su s pet palmi, što simbolizira pet godina otpora “etiopskog naroda protiv stranog zavojevača iz nedavne prošlosti”, pisao je Vjesnik bez da je imenovao zavojevača.

Tito je caru poklonio njegovo poprsje, koje je za Selassia izradio Antun Augustinčić (odljev se može vidjeti u Augustinčićevoj galeriji u Klanjcu). Augustinčić je s Franom Kršinićem još početkom 1955. doputovao u Etiopiju, gdje im je pratnja bio Miroslav Rotschild. Dvojica kipara su kao poklon Etiopljanima izradili spomenik žrtvama fašizma.

Slavoluci i šljivovica

Istodobno, Rotschildi su iz Asmare 14. prosinca 1955. javljali svojima u Zagreb da zahvaljuju na paketima koje su dobili “po gospodinu Vuletinu iz Esportdrva”. Oni su pak poštom – a putovanje je trajalo oko sedam tjedana – slali baloner. Javili su i da su “preko Radio-Zagreba” čuli kako je Tito došao u Assab. Tekst na slavolucima u luci “upravo sam ja dao tamošnjim mjesnim vlastima, jer sam oko osam dana ranije bio četiri dana u Assabu”, pisao je Miroslav.

Sa suprugom Smiljom bio je pozvan kod dežazmača (grofa) Araye Wassieja, potpredsjednika eritrejske vlade i ministra unutrašnjih poslova. Točila se šljivovica i bilo je vrlo živo. Predstavnici raznih mjesta kroz koja je trebao proći Tito s pratnjom dolazili su do dućana u Asmari i tražili da im Rotschild prevede ili smisli parole za slavoluke. Rotschildi su im “jasno, prodavali i šljivovicu”, pisao je.

Iz palače podcara naručeno je desetak kutija vina i šampanjca jer je Tito trebao biti u Asmari 23. prosinca. I prije toga su trebali doći mornari s Galeba i Biokova, pa je bilo posla.

Gimnazija za bijelce

Tito se 16. prosinca u Adis Abebi susreo sa službenicima mješovitog jugoslavensko-etiopskog poduzeća Jugo-Etiopija koji su – javljao je Kirigin u Vjesniku – prvi uspostavili poslovne veze s Etiopljanima. Jugodrvo je imalo pilane nedaleko Adis Abebe, a bili su tu i liječnici bolnice St. Paul.

Titu je za obilazak ustupljen carski “Bijeli vlak”, ali se stotinama kilometara uglavnom putovalo automobilom. Kud god se kretao, uz cestu su bile stotine ljudi. U Asmari, gradu vječnog proljeća i prirodnoj utvrdi Etiopskog Carstva, prijem su organizirali careva najstarija kći, princeza Tenagnework i carev zet i namjesnik Andargachew Messai.

Caru je to bio četvrti dolazak u glavni grad Eritreje. Etiopljani su tek bili otvorili gimnaziju za stanovnike Asmare. Postojeća talijanska gimnazija, koju je pohađao Velimir Rotschild, bila je samo za bijelce. Talijana je, prema pisanju Vjesnika, u Eritreji još bilo oko deset tisuća. Tito i car obišli su tek izgrađenu obrtničku školu, bolnicu i novootvorenu gimnaziju.

Piton za Jovanku

Miroslav Rotschild je 20. prosinca u pismu kući javio da je u Asmari vrlo živo. “Svi oficiri i mornari s naših brodova iz pratnje maršala Tita bili su u Asmari, a naša je radnja bila stalno puna jugoslavenskih mornara i oficira, tako da nismo znali kuda da glavu okrenemo”. Onda je u trgovinu došao ministar vanjskih poslova Koča Popović. “Vrlo ljubazan čovjek bio je kod nas preko pola sata i interesirao se o svemu, kako radimo, kako poslovi.” U dućanu je bio i predsjednik Narodne skupštine Srbije Petar Stambolić.

Sutradan su Rotschildovi putovali u Massawu na Galeb, kao gosti viceadmirala Mate Jerkovića na svečanom “coctal-partiju”, pisao je Rotschild. Bio je to prijem za Dan Armije, javljao je Vjesnik. Tamo su supružnici razgovarali s generalima Milanom Žeželjom i Milošem Šumonjom, načelnikom Titovog vojnog kabineta i glavnim ađutantom. “U četvrtak prolazi kroz Asmaru Augustinčić, u petak dolazi s pratnjom i carem naš Maršal, u subotu ponovo idemo u Massawu na svečani ispraćaj.”

Kad su 23. prosinca pozvani na Dvor, primio ih je tamo osobno Tito, s kojim su razgovarali 40 minuta: Smilja i Miroslav Rotschild te šef protokola Slaven Smodlaka. “Tom prilikom predali smo Maršalu jedan divan primjerak piton zmije sa 6 crvenih velikih gušter koža što smo specijalno čuvali nekoliko mjeseci za taj dan”. Kože su bile za Jovanku, koja im je poslije iz Beograda poslala zahvalu i sliku s posvetom.

Prvi put u smokingu

Tito je tražio još krokodilske kože, a Smilja Rotschild je “uopće bila ekspert za nabavku tih zmijskih koža”, koje su ionako najbolji dar iz Asmare, pa je bio logičan interes za njih, komentirao je. “U subotu smo sudjelovali u vožnji u koloni od Asmare do Massawe s našim automobilom”, a to je bio “plavi Volkswagen”.

“Prvi put tom sam prigodom obukao i moj smoking”. Rotschilde je kod kuće posjetio ambasador Dušan Kveder i ostao tamo tri sata, gledajući s njima filmove koje je snimao Miroslav Rotschild.

U Massawi je Haile Selassie dobio od Tita na poklon jahtu Brioni, na kojoj su radila tri jugoslavenska pomorska časnika. Car je bio impresioniran, ali kao pripadnik kontinentalne dinastije nije u jahti vidio veliku korist te ju je nakon nekoliko godina vratio Jugoslaviji.

‘Ne razumiju da nisu velesila’

Za posjete Tita Africi, američki diplomat u Beogradu Robert G. Hooker pisao je da “Jugoslaveni imaju poteškoća razumjeti da nisu velesila”. Le Monde je također umanjivao političko značenje putovanja. Ipak, kako je Jugoslavija sve svoje poteze dotad ograničavala isključivo na Balkan, bio je ovo “izvanredan porast njenog utjecaja na međunarodnom poprištu. Onda će se vidjeti koliko jedna mala zemlja, ma koliko lišena sredstava, može steći prestiž i utjecaj u međunarodnim poslovima, zahvaljujući stabilnom režimu i mudroj i hrabroj politici stroge nezavisnosti”.

Brazilski list Diário de Notícias napisao je da put bez presedana pokazje kako jedna država “koja je mala, ali koja ima svjetsko značenje”, može dovesti do jačanja prijateljskih i ekonomskih veza. Vjesnik je naveo da u stranom tisku ima i suprotnih mišljenja, ali samo među onima “kojima ne ide u prilog jačanje malih zemalja i njihova borba za učvršćenje mira”, a “takvih je malo” i nisu ih citirali.

Godinu dana kasnije, krajem 1956. američka vlada procjenjivala je da je, nakon izmjene državnih posjeta, “pojačan sastav jugoslavenske ambasade i Jugoslaveni su pokazali interes za komercijalne poduhvate u Etiopiji”. Doista, splitski Pomgrad uskoro je počeo graditi luku i vodovod u Assabu, u Etiopiji je bilo sve više jugoslavenskih eksperata.

Zaobilaženje Egipta

Titova ideologija nije bila interesantna kralju kraljeva Haile Selassiju, baš kao što mu nisu bili bliski Titovi prijatelji Egipćani. Etiopija je, pisali su Amerikanci, “u ovom trenutku orijentirana prema Zapadu”. Sudjelovala je s bataljunom vojske u Koreji, u UN-u je uglavnom podupirala SAD, zagovarala je širenje američkih vojnih postrojenja u Etiopiji i bila spremna uključiti se u vojni savez koji bi vodile Sjedinjene Države. U Sueskoj krizi podržavali su Amerikance.

Tito je ipak pronašao ulaz prema caru, preko povijesne nepravde i kolonijalne uprave. Osim toga, sama Jugoslavija otkrivala je realnosti i odnose između različitih država. Uskoro je Egipat želio biti domaćin prve konferencije Nesvrstanih, baš kao i Jugoslavija. U dobivanju domaćinstva, Beogradu je pomogla Adis Abeba, koja je htjela izbjeći mrskog susjeda. Započeo je tad eksperiment koji su gradile visoke politike, ali i ljudi poput Rotschildovih.

Miroslav Rotschild je u Etiopiji imao još nekoliko zanimljivih poduhvata. U ožujku 1956. popeo se na Vrh cara Wilhelma, kako se u to doba još kolonijalno zvao najviši vrh Kilimandžara. Stigao je tamo “s jednim pratiocem urođenikom”, kako su izvjestile naše novine, pišući o “još jednom velikom uspjehu jugoslavenskog planinarstva”.

Na vrhu Ras Dašana

U Našim planinama (danas Hrvatskom planinaru) Rotschild je 1958. napisao dugi izvještaj o usponu na Ras Dašan, najviši vrh Etiopije. Tad je slučajno pronašao partnera za uspon – Moshu Kastnera, 24-godišnjeg Izraelca podrijetlom iz Bratislave. Rothschild opisuje kako su putovali do planine, automobilom u kojem je bio i službenik Jugoslavensko-etiopskog poduzeća Ato Mahary Berhan Tuolde. Trebalo je sve dogovoriti s policijom i guvernerom pokrajine Begemder.

Unajmio je četiri tegleća i dva obična konja, pa se uputio na uspon od deset dana; guverner mu je dao dva policajca za pratnju. Za razliku od jugoslavenskih novina, Rotschild u svom izvještaju uredno imenuje sve “urođenike”.

Rotschildi su 1960. završili svoj boravak u Etiopiji, a Velimir je kao uspješan student dobio godinu dana studija u Torinu, potom diplomirao na Elektrotehničkom i magistrirao na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Kad su Rotschildi otišli, Etiopija je imala 22 milijuna stanovnika. Danas ih je samo u Etiopiji, bez Eritreje, 109 milijuna. U Eritreji, neovisnoj od 1993. godine, neznatno ih je manje nego u Hrvatskoj – 3,7 milijuna.

Kupljeni izlaz na more

Etiopija je afrička velesila, jedno od pet najvećih gospodarstava – uz Egipat, Južnu Afriku, Nigeriju i Alžir. U njoj je sjedište Afričke unije. Posebno bliske veze s njom grade naši prvi susjedi i najveći ekonomski partneri Talijani, među ostalima i zbog interesa koje tamo ima EU.

Nekad smo i mi gradili i trgovali na Rogu Afrike; osnivač zagrebačke Politologije Leo Geršković nekad je bio savjetnik etiopskog cara. Danas moramo znati barem da je Etiopija kupila 20 kilometara obale u Somalilandu, nepriznatom i odmetnutom dijelu Somalije, kako bi imali izlaz na more, i da je Eritreja najneslobodnija od afričkih država. Nema više ni Tita ni naših predstavništva u crnoj Africi, ali barem Rotschildi i dalje žive u Hrvatskoj.