U Irskoj sam otkrila da bolujem od raka dojke. Vratila sam se u Hrvatsku i odlučila da ću biti dobro

Viktoria G. 34-godišnja je Zagrepčanka koja je prije godinu i pol saznala da boluje od raka dojke. Živjela je i radila u Irskoj i odlučila se vratiti u Hrvatsku. Svoje nalaze poslala je u mnoge svjetske klinike i u razgovorima s brojnim onkolozima saznala je za kliniku u Njemačkoj u kojoj se njezin tip raka ne liječi agresivnom kemoterapijom. Baš u vrijeme pregovora s tom klinikom dogodio se prvi lockdown i morali su odgoditi njezin dolazak na liječenje. Viktoria nam je ispričala kako je izgledalo liječenje ovdje i zašto nije uspjela izbjeći kemoteapiju koje se toliko bojala.

---

Živjela sam tri godine u Irskoj i radila u dublinskom luksuznom trgovačkom centru Brown Thomas. Prije odlaska u Dublin mislila sam da je nemoguća misija dobiti taj posao, ali svejedno sam odlučila probati. Bila sam veliki radoholičar i normalno mi je bilo raditi deset, dvanaest sati dnevno. Mislila sam da je to dobro za mene i furalo me to dosta godina.

Prvih godinu i pol u Dublinu mi je bilo teško, ali kasnije je sve došlo na svoje. Odlučila sam otići i ne vratiti se dok ne uspijem ostvariti ciljeve koje sam si zadala. I ta 2019. mi je bila divna, imala sam onaj super osjećaj kada hodaš gradom i jednostavno si zadovoljan. Sviđao mi se put kojim sam krenula.

Negdje u desetom mjesecu došla mi je sestra iz Zagreba i otputovale smo na nekoliko tjedana na Mallorcu i u Kopenhagen. Kad smo se vratile u Dublin sestra je ubrzo otišla u Zagreb i niti tjedan dana nakon toga došla sam s posla, presvlačila se i slučajno sam rukom prešla po dojci i osjetila kvrgu.

Prva reakcija bila mi je odlazak na Tibet

Pomislila sam: ‘Kaj je to sad?’ Išla sam pipati, ali nisam trebala napipavati jer je to jako iskočilo. Nije me u tom trenutku uhvatila panika nego nekakva ljutnja jer ja na rak gledam kao na bolest duše. Ima i genetika u tome svoje prste naravno i mamina strana je tu nažalost dosta nadrapala. U obitelji s te strane bilo je jako puno oboljelih od raka, no kasnije se pokazalo da moj rak nije genetski nego hormonalni.

Zapitkivala sam se kako je došao moj rak. Mogu reći da je došao od stresa, a mogu reći i da je došao od nebrige za samu sebe. Bilo mi je lakše brinuti o nekom drugom nego stati ispred ogledala i pogledati samu sebe. Stalno sam padala s kilažom kad bih furala neki posao. Bilo mi je normalno raditi deset sati dnevno, popiti pet kava i u pet popodne se pitati jesam li ja uopće što jela danas? Pitanje je bih li stala i mijenjala svoj život na način na koji sam ga promijenila da mi se ovo nije dogodilo.

Sjela sam sama sa sobom i razmišljala što dalje. Sjećam se da sam rekla frendici da, ako je to rak, da se neću liječiti i da ću otići na Tibet. To je bila moja prva reakcija. Vidjela sam što kemoterapija radi, gledala sam ljude koje volim što su proživljavali i još sam kao klinka rekla da neću na kemoterapiju, ako dobijem rak.

S nepunih sedamnaest završila sam na Institutu za tumore

Inače, s nepunih sedamnaest godina završila sam na institutu za tumore jer sam imala mliječnu nakupinu u lijevoj cici i izvadili su je zbog loše genetske slike. Bila sam tada kod jednog divnog doktora Nole koji mi je rekao da imam dosta kvržica i da ću ih imati kroz cijeli život, te da pratim simptome i odlazim redovito na ultrazvuk.

Sjećam se da sam zadnje dvije godine govorila da moram na ultrazvuk, ali nisam otišla. Prije sam odlazila redovito na kontrole, ali nekako sam to ostavila sa strane. Kad sam skužila kvržicu čekala sam menstruaciju. Nadala sam se da je to možda samo natekla cista koja nestane nakon menstruacije. Nisam htjela sama sebi raditi paniku, ali sam nekako znala da to nije nešto benigno, iako me boljelo i po fizičkom izgledu nije izgledalo kao rak.

Nakon menstruacije kvrga se nije povukla i otišla sam svojem doktoru opće prakse u Dublinu. Tražila sam ultrazvuk privatno, znajući kakvo loše zdravstvo imaju. Liječnica je poslala mail jednoj privatnoj klinici, ali mi se nisu javili mjesec i pol dana. Rekla sam sama sebi da idem u Hrvatsku. Odlučila sam u prosincu još raditi, provesti mirno Božić i u prvom mjesecu se vratiti u Zagreb.

Na prvi pogled moj rak nije izgledao kao rak

Početkom siječnja otišla sam na pregled u privatnu polikliniku kod doktora Nole. Bio je vrlo iskren i otvoren prema meni. Kada sam se skinula, rekao mi je da to ne izgleda kao rak, ali da mora napraviti ultrazvuk. Napravio je detaljan pregled i naravno pokazalo se da je to ipak rak i da je prešao na limfu. Našao je tri komada ispod pazuha. I to je bilo zeznuto jer kad prijeđe na limfu može prijeći bilo gdje.

Pitao me želim li par dana doći k sebi, pa da napravimo punkciju, ali ja sam rekla da nemamo što čekati. Zabio mi je te debele igle u cicu i ispod pazuha. To je grozno boljelo i nakon tog pregleda nekako znaš da te čeka pakao. Odmah mi je rekao da ću prvo morati na kemoterapije, pa na operaciju.

Napravio mi je vrhunsku dijagnostiku i tada sam mu već rekla da želim maknuti obje cice. On se nije potpuno složio s tim, ali kad sam se prisjetila svoje genetske slike pojavio mi se strah da se može vratiti ili da mi se neka cista može pretvori u rak. Nisam željela riskirati.

Liječenje u Njemačkoj mi je bilo odgođeno zbog korone

Uputio me radiologu na Rebro gdje sam upoznala odličnu onkologicu. Bila je divna, ali mi se nije svidjelo što je tražila da napravim mamografiju. Moje grudi su bile jako male, imala sam rak jedne trećine cice koji je stajao vani i razmišljala sam kako da ih stavim u taj stroj koji mora sve to stisnuti.

Odbila sam tu mamografiju i pitala sam se želim li uopće ići u tom smjeru. Nisam se dobro osjećala i fizički sam loše izgledala. Bila sam strašno blijeda, jako mršava i uhvatio me strah da neću izaći živa od tamo ako krenem na kemoterapiju. Rekla sam sestri da moram van iz te zgrade.

Imala sam sreću u nesreći da nisam više imala zdravstveno u Hrvatskoj i morala sam opet sve pokrenuti. Ta mi je birokracija dala malo vremena da razmislim što i kako dalje. Počela sam manijakalno kopati; slala sam svoje nalaze po svijetu, u klinike na Kubi, u Americi, Njemačkoj, Indiji, Sloveniji… Komunicirala sam s nekoliko onkologa i došla do jedne klinike u Njemačkoj koja liječi hipertermijom. Daje se i tamo kemoterapija, ali u jako malom postotku od svega dvadeset posto.

Krenula sam u pregovore za liječenje s tom klinikom i trebala sam krenuti kroz mjesec dana, negdje početkom ožujka. Već su se i financije pripremale za to, a imala sam i nešto svoje ušteđevine. Međutim, baš se u to vrijeme razbuktala korona, krenuo je lockdown i dobila sam njihov mail da ne mogu krenuti na liječenje idućih šest mjeseci do godine dana. Nisam mogla toliko čekati i lovila me panika.

Nikako nisam mogla izbjeći kemoterapiju

Dok sam čekala razvoj situacije okrenula sam se alternativnijim metodama i to se pokazalo jako dobro jer mi je pripremilo tijelo za kemoterapiju za koju nisam bila sigurna hoću li ići. Odmah sam krenula na posebnu prehranu i na alkalnu dijetu, čistila se sodom, odradila kuru zeolita, uzimala ljekovite gljive; shiitaki i reishi, te sam iz prehrane izbacila meso. Provjeravala sam i pH svojeg tijela i hranila se tako da smanjim kiselost.

Jasno mi je da mi nismo u tom periodu liječili moj rak, ali smo ga zaustavili i uspjeli smanjiti. U petom mjesecu sam završila u privatnoj klinici radiokirurgije u Svetoj Nedjelju i oni su mi rekli da se ne mogu liječiti njihovim metodama jer se moj rak na dojci ne liječi tako i da se neće ništa dogoditi samo zračenjem.

Kirurg Žic koji me kasnije operirao posjeo me i porazgovarao sa mnom. Bio je voljan čuti što sam sve napravila jer je vidio dobre nalaze. Razgovarao je sa mnom na ljudskoj razini jer je vidio da sam uplašena, da se bojim kemoterapije i otvoreno mi je objasnio da mogu ovo što sam do sada radila raditi još idućih nekoliko mjeseci i da ću možda još više smanjiti rak, ali kad ću mu ponovno doći on će mi opet reći da prije operacije moram na kemoterapiju.

U isto vrijeme krenula sam s hormonalnom i kemoterapijom

Nisam htjela riskirati i živjeti s tim rakom razmišljajući je li veći, manji, hoće li buknuti. Moj je put je očito bio takav i osjećala sam se kao da me netko stavio pred zid. U Njemačku nisam mogla zbog korone, na radio kirurgiju me nisu prihvatili i morala sam krenuti na kemoterapiju. Kroz život nikad nisam voljela piti tablete, niti sam uzimala droge, a antibiotike koje sam popila mogu nabrojati na prste jedne ruke. I sve to da si ne štetim tijelu i što mi se desi? Najagresivnija kemoterapija koja može biti.

U to vrijeme sam imala i probleme sa zubima, upalila mi se čeljusna kost i morala sam to riješiti prije kemoterapije. U šestom mjesecu riješila sam zube i bila na razgovoru na Institutu za tumore. Poslali su me prije ginekologu i preporučili su mi terapiju LHRH agonistima koji izazivaju umjetnu menopauzu. Pristala sam na to da se zaštitim. Prvu injekciju LHRH dobila sam kad je počela i prva kemoterapija. Bila sam svjesna da je to dug put. Bilo me je pripisano 16 komada; 4 crvene najagresivnije i 12 bijelih nešto lakših.

Prvu kemoterapiju provela sam plačući

Na prvu kemoterapiju u Institutu došla sam hrabro i pripremljeno. Bilo mi je rečeno da ću crvenu terapiju primati svaka tri tjedna i samoj sebi sam rekla da se neću bojati i da je to nešto dobro za mene. Taj prvi dan primila me mlada onkologica koja mi je rekla da ću imati kemoterapiju svaka dva tjedna, te da ću odlaziti na injekcije za poticanje rada koštane srži u bolnicu.

Bila sam potpuno zbunjena jer sam se pripremila na svaka tri tjedna, a injekcije mi prije toga nitko nije spomenuo. Rekla sam joj da mi je rečeno drugačije, a ona je hladno odgovorila ‘Ne, gospođo G.. Vi ste visoko rizični pacijent i primat ćete svaka dva tjedna kemoterapiju, s time da ste od ponedjeljka do srijede na injekciji u bolnici’.

Kad mi je to rekla odrezale su mi se noge. Da mi je samo objasnila da se odlučilo tako jer je moje tijelo u dobrom stanju i može to podnijeti, a da injekcije služe kako bi dignule leukocite koje kemoterapija srozava, ne bih imala paniku. Rekla sam joj da je njezina komunikacija prema meni neprihvatljiva.

Bila sam neugodna i ispričavam se zbog toga, no i dalje mislim da je u takvoj situaciji potreban drugačiji pristup. Primala sam tu svoju prvu kemoterapiju na toj stolici i plakala. Ne znam je li slučajnost, ali kasnije više nisam vidjela tu onkologicu. Dobila sam drugu koja je bila vrlo pristupačna.

Najviše boli vidjeti djecu koja imaju rak

Dio s kemoterapijama je težak i za ljude koji su ti bliski. U mojem slučaju najteže je bilo mojoj sestri s kojom živim u Zagrebu. Bila je u užasnom strahu jer zbog korone nitko nije smio ići sa mnom na terapiju. Ti si tamo sam. Imaš doktore i sestre ako ti je loše, ali iskreno uvjeti su grozni. Ulaziš u tu zgradu, popneš se na kat gdje je se nalazi uski hodnik pun ljudi koji su s istim razlogom tamo.

Najprije misliš kako to samo tebe čeka, a onda svaki put vidiš novih trideset ljudi različita uzrasta. Prvi put sam bila najmlađa, ali nažalost nije ostalo tako. Vidjela sam i mlađih cura od sebe i djecu. Svaki put kad bih vidjela dijete rekla bih si ‘što se bojiš, moraš biti hrabra, pogledaj njih’.

Ta djeca zaista imaju poseban pogled u očima. U sjećanju će mi zauvijek ostati jedan dečkić. Imao je između deset i dvanaest godina. Hodao je na štakama i vidjelo se da je u bolovima, ali išao je tim hodnicima tako hrabro, tako uzdignute glave. I gledaš te roditelje kako ispijeni nose svoju djecu i pitaš se zašto se to moralo dogoditi tako malenom djetetu.

Dobila sam toliko podrške od sestara na Institutu

Upoznala sam tamo divne žene. Te ženice su mi u početku pokazale gdje se što nalazi. I sestre su bile tako nježne. Razgovaraju s tobom, pokriju te dekicom. Pristup je bio jako lijep. Na terapijama me svaki put pratila i moja sestra. Ona bi mi govoril ‘budi svjetlost, samo budi svjetlost tamo’. I pokušavala sam.

Nastojala sam se šaliti na toj stolici dok sam primala terapiju, podijeliti svoje iskustvo s nekim novim. Odlazila sam u tu zgradu s vrećicom sendviča, voćaka, zdrave hrane jer znaš da ćeš tamo provesti sate i sate, a ne smiješ biti na tašte, a toliko sam puta vidjela da ljudi nemaju ništa sa sobom.

Mnogi imaju samo za platiti dopunsko osiguranje i tužno mi je što nisu svi privilegirani kao ja da imaju mogućnost kopati, da imaju ljude koji su s tobom na dnevnoj bazi na telefonu i koji ti prije kemoterapije pripremaju zdrave tinkture da očistiš i ojačaš svoje tijelo.

Brijanje glave uopće mi nije bila trauma

Kemoterapija radi tvojem tijelu da ti ne treba ništa. Ne trebaš jesti, ne trebaš piti, ne trebaš ići na wc, ne trebaš podrignuti, dakle ne trebaš najosnovnije stvari. Unutar 24 sata nakon što sam primila prvu dozu potpuno sam izgubila snagu u tijelu.

Provela sam dosta sati spavajući, jako me boljelo grlo, metabolizam mi se usporio i nisam mogla na WC. Dobila sam hemeroide i prvih četrdeset dana sam kakala krv. Nakon druge kemoterapije ti kažu da će ti otpasti sve dlake, no nitko ti ne kaže da osjećaš bol kada ti otpada kosa.

Šišanje mi nije bila trauma. Boljelo me tjeme i rekla sam to svojem prijatelju i sestri. Imali smo cijeli mali ritual dok su me brijali, a bili su oboje spremni i sebe ošišati. Tako da mi je gubitak kose bila najmanja drama. I da mi je netko rekao potpiši da ćeš deset godina biti ćelava i bez obrva i trepavica, ali da te neće tako jako drmati kemoterapija bez razmišljanja bih to potpisala.

Jesam li to stvarno ja ili su to lijekovi koje uzimam?

Nakon treće kemoterapije više se nisam osjećala kao čovjek nego kao hodajuća kemija, kao metal. Grozan je bio osjećaj kad moraš reći sestri da stane ispred kupaone dok se ideš tuširati jer te strah da ćeš se srušiti jer nemaš snage. Baš sam jako povraćala nakon te treće i nisam znala za sebe deset dana. Nisam znala što jesti, okusi su mi bili odvratni, nokti su me boljeli, gubiš trepavice, obrve. Zezala sam se da ulazim u Borg fazu.

I od injekcija za poticanje rada koštane srži imala sam bolove u kostima. I ne znam mogu li to reći javno, ali meni je jako pomogla marihuana. Nisam nikada koketirala s nikakvom drogom, ali tada sam pušila jointove i pomoglo mi je tako što mi se apetit ipak malo otvorio i tražila sam hranu, mogla sam ići na wc, postala bih žedna. Sjećam se i da mi je doktorica rekla ‘kad ti bude najgore stavi špek u usta’ i radila sam to.

Osim tih nuspojava od kemoterapije, krenule su mi i nuspojave od umjetne menopauze. Ti si pod takvom kemijom i hormonima da postaneš zbrkan, padne ti koncentracija, imaš valunge i nekada se nisam mogla prepoznati. Imala sam mentalne uspone i padove. Znala sam se zapitati jesam li to ja ili su to lijekovi? Uz sve to korona je i zatvoren si doma u najjačoj izolaciji. Bio je to veliki šok za psihu i tijelo.

Sestra me nakon svake kemoterapije dočekala s buketom cvijeća

Nakon crvene krenula sam na bijelu terapiju i podnijela sam je nešto lakše. Odlazila sam jednom tjedno na institut i to je izgledalo tako da uđeš u tu sobu, prikopčaju te i ubrzo padneš u nesvijest, kao junky. Doslovno zaspeš koliko te omami. Na kraju terapije te probude i dalje si mamuran kao da si se dobro nacugao.

Tijekom tih bijelih sam izgubila sve dlake i ušla sam skroz u Borg fazu. Preporučili su mi da što više hodam jer se plinovi zadržavaju u mišićima i nekako se sav napuhneš. Trudila sam se puno hodati i bilo mi je lakše nego na crvenoj, ali imaš neke druge nuspojave poput guste sline, kamenog jezika i osjećaja kao da si sav dehidriran.

Dan kada sam primila zadnju terapiju neću nikada zaboraviti. Nazvali smo to mini pobjedom. Došla sam doma i cijeli dan mi je dolazilo cvijeće od ljudi za koje nisam ni znala da znaju da sam bolesna. Stan mi je bio pun balona i cvijeća, a neki su me prijatelji došli vidjeti s maskama na licu. Stajali smo u dvorištu, bila sam blago drogirana i nisam bila potpuno svjesna, ali sam se osjećala ponosno i presretno jer je taj najgori dio prošao.

Inače, sestra me svaku kemoterapiju dočekala s buketom cvijeća i kroz sve te mjesece je iz svakog buketa uzimala po jedan cvijet i prešala ga. Kad sam završila pokazala mi je tih 16 cvjetova. Uokvirila ih je da mi bude podsjetnik kako proći devet krugova pakla s osmjehom na licu. Sa sestrom sam jako povezana i ona je tu godinu svojeg života usmjerila na to da spasimo moj život i zahvalna sam joj na svom tom kuhanju i što je dala je sve od sebe da mi olakša to teško razdoblje.

Ostala mi je još samo zadnja faza liječenja – zračenje

Mjesec dana poslije, sredinom prosinca otišla sam privatno na operaciju na Radio kirurgiju u Svetoj Nedjelji. Skinuli su mi obje cice jer sam tako tražila, odrezali su mi zahvaćene limfe i napravili rekonstrukciju grudi. Ostali su mi samo mišići i umetnuli su malene silikone. Moram priznati da je to napravljeno vrhunski i svakoj ženi koja mora to proći rekla bih da si napravi rekonstrukciju jer koliko god si mentalno jak teško se nosiš s time.

Bolovi su mi se sad već smanjili i dalje mi je jedna strana ruke gumena i još ne osjećam da sam skroz u fitu, ali mi je puno bolje. Još uvijek sam na hormonskim injekcijama za umjetnu menopauzu i to ću primati idućih pet godina.

Ostalo mi je još samo zračenje, treća faza liječenja koje će trajati mjesec i pol. Koliko znam ono bi trebalo ići brzo nakon operacije i malo sam se iznenadila kad su mi na konziliju propisali zračenje tek u šestom mjesecu. Navodno to nema veze s koronom nego je lista čekanja duga. Vidjet ćemo što dalje.

Rekla sam da ću za godinu dana biti cancer free

Ne znam kako bih preživjela prošlu godinu da nisam imala toliku ljubav najuže obitelji. Tata mi je dao ogromnu podršku, bili smo svakodnevno na telefonu i video pozivima. Nije mogao biti tu jer ne živi u Hrvatskoj i s jedne strane mi je drago da nije imao prilike doći i gledati uživo što sam prolazila. Htjela sam tada samo svoju sestru uz sebe. Roditelji su mi došli prije operacije i u toj fazi liječenja bilo mi je potrebno da su ovdje.

Ovu priču odlučila sam ispričati anonimno jer smo smo se dogovorili da nećemo o mojoj bolesti govoriti starijim članovima obitelji. Ne bih željela da se brinu i nismo im htjeli unijeti strah i stres, tako da sam cijeli svoj put liječenja provela dosta zatvoreno.

I dalje smatram da moj put nije završio. Cilj mi je da se ne vratim starom načinu života nego da jednostavno krenem dalje živjeti. Ima još puno stvari na kojima moram poraditi i svjesna sam da više nikada neću biti stara ja. Znala sam da ću ovo preživjeti i bila sam odlučna u tome i ne mogu reći da se ne pitam što će biti u budućnosti. Prošla godina bila je godina potpune izolacije i borbe i sretna sam kad ne osjećam bol i kad se normalno krećem. Sjećam se kad sam izašla iz klinike doktora Nole i rekla sestri da ću za godinu dana biti cancer free. Odlučila sam da ću biti dobro i evo me, dobro sam na kraju.