Ognjenović je uzeo nekoliko boca istarskih vina i dalmatinski pršut. Kad je došao i rekao koga treba, odveli su ga u posebnu prostoriju za VIP goste, gdje su bili Schrempp i Čedo. Schrempp se odmah bacio na pršut i vino, a nakon nekoliko sati sklopljen je i posao: Schrempp je iznajmio Rivin brod kojim je s obitelji, inkognito krstario u ljeti Jadranom. Drugo jutro Ognjenović se požalio: “To ne mogu ispričati ni jednom Nijemcu jer bi taj pomislio da lažem ili da sam poludio kad govorim da sam večerao sa Schremppom, jednim od najvažnijih ljudi njemačkog biznisa”.

Tko bi povjerovao da mu je svjetska elita tako klicala?

Na sličan način rezonirao je i pokojni veliki novinar i urednik Sead Saračević. On je bio u St. Moritzu gdje je Čedo organizirao predstavljanje novih Rolls Roycea modela. Prvo su helikopteri spustili tri Rolls Roycea na zaleđeno jezero, a nakon toga je Čedo u kazalištu priredio gala priredbu s tada super popularnom grupom Hot Gospel. Po završetku showa Čedo je izašao na pozornicu pozdraviti svjetsku poslovnu elitu.

No, nije mogao početi govor jer je cijelo kazalište skočilo na noge i skandiralo “Monty, Monty!”. To je, naime, ime koje je Čedo koristio u inozemstvu. “Jedina je šteta što to ne mogu nikome ispričati, jer mi nitko ne bi povjerovao da se klicalo Čedi, a da sam se ja družio s nekim od najpoznatijih imena svjetskog biznisa”, požalio se Sead Saračević.

‘Zaslužan za čudesan svjetski prodor satova Panerai’

I potpisnik ovih redova našao se više puta u sličnim situacijama. Dvije godine zaredom, Čedo me vodio iza pozornice u Modeni gdje je veliki tenor Luciano Pavarotti svake godine organizirao gala koncerte. Tako smo se Čedo i ja dvije večere družili s najvećim imenima svjetske zabavne industrije. Bili su tu Bono, Ricky Martin, Iglesias i tko zna tko još. Te koncerte prenosile su brojne televizije širom svijeta, a jedne godine Čedo je u back stage kod svog prijatelja Pavarottija pozvao i našu pjevačicu Ninu Badrić.

Više puta bio sam, zahvaljujući Čedi, na večerama s Johannom Rupertom, predsjednikom Richemonta, kompanije koja je treća na svijetu po proizvodnji luksuznih brendova, nakita, dijamanata, satova, kožnih proizvoda… Među njima najpoznatiji su satovi A. Lange & Söhne, IWC Schaffhausen, Piaget, Vacheron Constantin, Officine Panerai, kultni proizvođači nakita Cartier, Van Cleef & Arpels, a tu su još Chloé, Dunhill, Montblanc… Rupertovo bogatstvo procjenjuje se na nekoliko milijardi dolara, a Čedu je imenovao svojim savjetnikom za industriju satova.

Na velikom prijemu u Genevi, koji je priredio IWC, Johann Rupert održao je govor pred oko 2000 kolekcionara, prodavača, distributera i ljubitelja luksuznih satova iz cijelog svijeta. U svom govoru, koji se pažljivo osluškuje u poslovnom svijetu, spomenuo je samo jedno ime: Montyja Shadowa. Kazao je kako je Monty najzaslužniji za čudesan prodor talijanskih satova Panerai na svjetsko tržište te da očekuje da će sličan uspjeh polučiti i s drugim njegovim urarskim brendovima. Takvu čast mogu doživjeti samo najveći menadžeri Richemonta, kompanije u kojoj je zaposleno oko 55.000 ljudi po cijelom svijetu.

‘Oprostite što vas gnjavim; koji je rezultat utakmice?’

Također, u jednom intervjuu Rupert je ispričao kako je Monty Shadow najzaslužniji za osnivanje The Laureus World Sports Awards, nagrade za najbolje sportaše svijeta. “Za jednim ručkom Monty mi je rekao kako svjetski sport nema svog Oscara niti Nobela te da bi bilo dobro da utemeljimo jednu takvu nagradu. Zajedno s Mercedesom i Deutsche bankom osnovali smo kompaniju koja je počela dodjeljivati nagrade najboljim sportašima svijeta”, ispričao je. Čedo Komljenović bio je vlasnik 25 posto dionica te danas super profitabilne organizacije.

Tko će također povjerovati da je Čedo bez problema dobivao karte za kraljevsku ložu u kultnoj Scali di Milano, da me smjestio iza pozornice za vrijeme koncerta Britney Spears na koncertu u Milanu. Kad god bih nazvao Alice, menadžericu jednog od najvećih živućih dirigenata Valerija Gergijeva, da bih na koncert u Beč, Sankt Petersburg, München ili Milano, zahvaljujući prijateljstvu s Montijem, uvijek su me čekale najbolje karte.

S Valerijem Gergijevim Čedo se godinama družio. Za jednog koncerta na Bijelim noćima, velikoj smotri svjetskih glazbenika u Sankt Petersburgu koje organizira Gergijev, nazvao me Čedo. Bilo je to doba prije pametnih telefona. Dao je mobitel čuvenom talijanskom treneru Fabiju Capellu. On se pak ispričao što me gnjavi, ali zamolio me, ako mi ne bi bilo teško da, Gergijevu i njemu javljam rezultate dvije važnih utakmica na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, jer oni moraju biti na jednom prijemu. Gergijev je, naime, fanatičan ljubitelj i poznavatelj nogometa. Naravno, da sam im redovito javljao svaku promjenu rezultata.

Anegdota koja prikazuje bijedu svjetskog jet seta

Ili možda i najbizarnije: Na dodjeli Laureus World Sports Awards u Barceloni, na izlasku iz hotela gdje su bili smješteni svi ugledni gosti i sportaši, odjednom se stvorila neopisiva gužva. Svi su, naime, na proglašenje krenuli u posljednji trenutak, pa su četiri Bentleya, osam Mercedesa 600 i 12 “običnih” Mercedesa zaglavili u toj gužvi. Tada su organizatori pozvali Monty Shadowa, koji je odmah počeo uredovati.

Svim sportskim zvijezdama i najvažnijim svjetskim sportskim dužnosnicima, među kojima je bio i Juan Antonio Samaranch, predsjednik Olimpijskog komiteta, naredio je da stanu u red jedan po jedan, što su svi poslušno napravili. Tada je Monty počeo određivati tko će ići Bentleyima koji su bili rezervirani za najzvučnija imena, a tko u Mercedese. Kako sam mu pomagao, do mene se došuljao Sepp Blatter, tada predsjednik FIFE, svjetske nogometne organizacije. Tiho mi je šapnuo: “Ja sam Sepp Blatter, molim vas recite kolegi da mojoj supruzi i meni pripada Bentley”. Ta anegdota ujedno pokazuje i svu bijedu takozvanog svjetskog jet seta.

Takvih događaja s Čedom je bilo beskrajno mnogo, ali, kao Ognjenović i Saračević, to sam mogao ispričati samo najbližim prijateljima.

Priča o poznato škrtom Bernieju Ecclestoneu

Među bizarnim pričama svakako je još jedna koju je nemoguće preskočiti. Slavni vlasnik Formule 1, Bernie Ecclestone pozvao je Čedu i potpisnika ovih redaka večeru u poznati restoran La Briciola Mare u Milanu. Njegovi gosti bili su članova obitelji Agnelli, vlasnika Fiata i Ferraria, pripadnici klana Cerutti, velikog proizvođača luksuzne odjeće te još nekoliko talijanskih milijunaša. Bernie, za kojega se zna da je patološki škrtac, nakon večere se počeo kao šaliti – tko će platiti?

I dok su svi ti milijunaši i milijarderi pognuli glave, Čedo je ustao i otišao podmiriti račun koji je bio enorman. Kad smo izlazili iz restorana, Bernie me primio pod ruku i bez imalo grižnje savjesti rekao: “Vidiš ti tog Čedu. Njemu novac curi kroz prste kao da je pijesak. Da sam ja toliko trošio u životu, nikada ne bih ništa imao”.

I upravo ta anegdota možda ponajbolje ocrtava način života i karakter Čede Komljenovića. Nikada nije išao sam na ručak i večeru, uvijek je u njegovu društvu bilo desetak ljudi. I uvijek je on plaćao račune. U Milanu su ga poznavali svi čuvari glavnih parkirališta. Za njega se uvijek pronašlo mjesta za parkiranje, jer je on prema svima njima bio više nego darežljiv. Ali ne samo prema čuvarima parkirališta, već i prodavačima hrane, voća i povrća u Biandrateu, mjestu u kojem je živio, 45 udaljenom kilometara od Milana. Svi su stanovnici tog sela poznavali Montyja, a on je uvijek pronašao vremena porazgovarati s njima.

Dnevni boravak od 300 kvadrata, krcat umjetninama

Tu je kupio dio opatije koju je 1040. godine osnovao biskup Novare Riprando, a od langobardskog doba izgrađen je drevni samostan. U tom je dvorcu Čedo živio od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegov dnevni boravak od 300 četvornih metara bio je prepun stilskog namještaja, strop i zidove krasile su prekrasne stare grede, bilo je tu nebrojeno suvenira, malih umjetničkih djela, golemih starih slika, vrijednih figurica, svijećnjaka, knjiga, časopisa, kompjutora, televizora…

Bila je tu i kaciga Ayrtona Sene, teniski reket Borisa Beckera, lopta kojom je igrao Maradona. Može se slobodno reći da se tu živjelo dvadeset sati dnevno. Isto toliko dugo zvonili su telefoni, dolazili su biznismeni, bankari, investitori, menadžeri, ljepotice. Sve ih je Čedo primao, i u tom kaosu strpljivo slušao. U propagandnim materijalima Čedo je taj prostor zvao Country Tower Studios.

Mala tratorija Line&Maria, koja je imala svega pet stolova, došla je, zahvaljujući Čedinim gostima, na glas po sjajnoj hrani, posebice po konjskom odresku. Nakon nekoliko godina vlasnici su toliko zaradili da su izgradili restoran s više od stotinjak stolova, a na zidovima i sada vise slike njihovih slavnih gostiju, manekenke Kelly Le Brock, glumca Clinta Eastwooda, vozača Formule 1 Nelsona Piqueta, Rene Arnouxa, Riccarda Patresea, ali i princeza od Monaka Caroline i Stephanie, tenisača Borisa Beckera, Bjorna Borga…

Klinac iz Karlovca koji se probio u sam svjetski vrh

Nelagodu koju su sjećali Sead Saračević, Selimir Ognjenović pa i potpisnik ovih redova, razumljiva je. U mladosti Čedo Komljenović bio je ponekad neobuzdan, neozbiljan i neodgovoran, hvalio se s raznim podvizima, a nerijetko je znao posuditi motor pa čak i gramofon koji bi odnio na tulum. Ali sve je drugo jutro vraćao vlasnicima.

Izdavač Nino Pavić stalno ponavlja kako je Čedo učinio ono što nije napravio niti jedan čovjek s ovih prostora. “Čedo je naime upoznao, prijateljevao, družio se i poslovao s najvećim imenima iz svijeta biznisa, filma, sporta, zabave, modne industrije. Samo o tome je nemoguće govoriti u nas, jer su svi uvjereni da to Čedo izmišlja, smatrajući da je nemoguće da se klinac iz Karlovca probije u poslovni i modni svjetski vrh”.

Nabrojat ćemo samo neka imena ljudi s kojima je Čedo imao posebne odnose. Pri tomu valja napomenuti da se u tom svijetu rijetko sklapaju prava prijateljstva, sve je tu interes, novac i biznis. Život te ljude nosi na razne strane svijeta, pa se po nekoliko godina i ne vide. I sve je to Čedo vrlo dobro znao.

No zaista se puno družio sa Silvesterom Stalloneom, Paulom Coelhom, brazilskim piscem čije su knjige prevedene na više od 80 jezika, s Claudeom Nobsom, osnivačem i generalnim menadžerom Montreaux Jazz Festivala, Ayrtonom Sennom, nesretno poginulim slavnim automobilističkim asom, najvećim s manekenkama Cindy Craford, Naomi Campbell, motorističkim asom Valentinom Rossijem, teniskim šampionom Borisom Beckerom, skijašem Albertom Tombom…

Kako je uspio provaliti u softver bogatih i slavnih

Poznavao je i povremeno se družio s monegaškom obitelji princa Rainiera, španjolskim kraljem Juaom Carlosom, Jeanom Toddom, Michaelom Schumaherom… Tajna Čedina uspjeha krije se u tomu što je pročitao, ili kako bi se danas reklo, provalio u softver bogatih i slavnih. Nije se ponašao prema njima snishodljivo kao svi drugi, nije im se dodvoravao, niti im se divio.

Upravo suprotno. Ponašao se prema njima kao prema običnim ljudima, šalio se na njihov račun, tretirao ih je kao ravnopravne sebi, ponekad je čak znao prelaziti granicu, ali mu to nitko nije zamjerio, štoviše svima njima sviđao se takav otvoreni odnos. Naprosto zato jer je Čedo bio nenadmašiv šarmer, duhovit, ugodan za druženje. Osim toga međusobno ih je upoznavao, otvarao im brojna vrata…

Banuo u Vjesnik i rekao: ‘Ja želim biti fotograf’

Komljenovićev put od Karlovca do New Yorka, Pariza, Londona, nije bio nimalo lak. U rodnom Karlovcu kao dječak igrao je košarku, pamte ga kao snalažljivog mladića, a preokret se dogodio kad mu je s 15 ili 16 godina u ruke došao fotoaparat. Bio je fasciniram njime, stalno je nešto snimao, pa je s dvadesetak godina banuo u kuću Vjesnik, javio se Peri Zlataru, Seadu Saračeviću i Borisu Jankoviću Argusu te rekao da želi biti fotograf. Svima se svidio njegov otvoren nastup pa je malo po malo počeo objavljivati slike u Vjesniku, Studiju, Plavom Vjesnik, Startu…

Tako je jednom došao u priliku snimati Josipa Broza Tita na Brijunima, kad se razbolio doajen tadašnjih fotografa, Grčman. No, ubrzo mu je sve to postalo preusko i nedinamično, pa se otputio u London. Prvo je otišao, koje li drskosti, u sjedište Voguea, kultnog izdanja Conde Nasta. Kao što su u Vjesniku popustili pred njegovim šarmom, tako mu ni u Vogueu nisu mogli odoljeti. I ponovno je počeo od nule. No, za boravka u Londonu upoznao je puno ljudi, bilo je to vrijeme Carnaby Streeta i Mary Quant, počeo je raditi i za druge časopise, pa je napokon odabrao fotografiju kao svoje životno zanimanje.

Zaključio je da bi se mogao baviti i drugim poslovima

Radeći za razne časopise, zatražili su od njega da pronađe neko drugo atraktivnije ime i prezime. I tako je postao Monty Shadow, ime pod kojim se proslavio u svijetu. No ubrzo je zaključio da bi se uz fotografiranja mogao baviti puno probitačnijim poslovima. Počeo se baviti organiziranjem raznih zabavnih događanja, pa je, među ostalim, u Hrvatskoj organizirao modnu reviju belgijske tekstilne kompanije Scabal, na Hvar je dovlačio razne umjetnike na tamošnje mondene revije i zabavne događaje. Bile su to zlatne godine show biznisa u nas, modnih revija, glazbenih i filmskih festivala…

Jedan od njegovih većih pothvata bio je dovođenje Boba Guccionea, vlasnika i izdavača tada svjetske izdavačke senzacije, magazina Penthouse. Guccione je otvorio u hotelu Haludovo kasino, doveo je na otvorenje brojne ljepotice i ugledne ličnosti, a posebna atrakcija bile su čuvene Penthouseove dame koje su radile kao konobarice. Uz to više je puta boravio u New Yorku i Los Angelesu te uspostavio suradnju s 14 američkih časopisa.

Uz sve to Čedo Komljenović godinama je opskrbljivao tadašnju jugoslavensku skijašku reprezentaciji opremom i odjećom tada najpoznatijih svjetskih tvrtki Fila, Ellese, Sergio Tacchini. Od tada datira njegovo prijateljstvo s Tonetom Vogrinecom, šefom reprezentacije te velikim slovenskim novinarom Fornezijem. Bilo je to vrijeme kad se pojavila ona velika generacija skijaša predvođena Bojanom Križajem, Jurom Frankom, Borisom Strelom…

Svi milijarderi koje je doveo u Hrvatsku da investiraju

Čedo se također intenzivno družio s vodećim ljudima svjetskog sporta, posebno iz Formule 1. Tu se sprijateljio s Bernijem Ecclestoneom, Flavijom Briatoreom, vozačima poput Michaela Schumachera…. I ta njegova vezanost uz formulu 1 trajala je godinama. No, jednako je tako godinama prijateljevao s Ariedom Braidom, glavnim menadžerom Milana. Čedo je organizirao susret Braida i Zdravka Mamića u Milanu. Mamić je bio tada na početku karijere, i pomoć Čede mu je dobro došla da s Braidom raspravi jednu vrlo delikatnu temu.

Čedo je u Zagreb doveo oca Silvestera Stallonea koji želio nešto investirati u Hrvatsku, Stevea Wynna, kralja kasina u Las Vegasu, Takeshija Sekiguchija, japanskog milijardera koji je postao poznat kad je kupio sliku Van Gogha za 80 milijuna te Sola Kerznera, južnoafričkog milijardera. Naravno nitko od njih nije uspio dogovoriti nikakve poslove. Ne, naravno njihovom ili Čedinom krivnjom.

Komunikacijska platforma za luksuzne brendove

Istodobno, po svijetu je radio fotografije za najveće modne kuće, a modeli su mu bili najpoznatije manekenke svijeta, koje je tjednima fotografirao na Mauriciusu ili Sejšelima. Radio je kalendare za Magnettija, brze čamce Riva Boats Tullia Abattea, za Ducati, za Stefana Riccija, fotoaparate Contax, Hasseblatt, Leica. Jedne godine dobio je nagradu Zlatni Contax za najbolju fotografiju učinjenu s tim aparatom.

Godinama je radio kalendare za ministarstva turizma Sejšela i Mauricijusa. Jedno vrijeme kreirao je propagandne materijale za turističku promociju Južne Afrike, i od tada seže njegovo veliko prijateljstvo s Solom Kerznarom osnivačem Sun Cityja. Osnovao je časopis Symbol koji je postao komunikacijska platforma za luksuzne brendove kao što su Roll Royce, Ferrari, IWC, Mercedes, Cartier, Pirelli, Lamborghini, Mont Blanc, Montegrappa… Također je bio i vlasnik luksuznog magazina Sun International.

Do 2015. bio je nevjerojatna tvornica novca

Stručni časopis za poslovne ljude napisao je kako je Čedo učinio čuda gradeći image najuglednijih svjetskih tvrtki pa ne čudi što je dobio nadimak image maker. Tjednik Photografica napisao je da je Monty simbol za stylelife, design, šarm, automobilizam, avanturu, a časopis Starter prozvao ga je globtroterom koji 250 dana putuje svijetom te smišlja nove strategije i propagandne akcije za najveće sportske tvrtke. U Milanu je imao nekoliko tvrtki i ureda i od osamdesetih godina do 2015. bio je prava tvornica novca.

Najveće uspjehe imao s Mercedesom, posebno AMG-om, dok je bio savjetnik predsjednika Uprave Schreppa. On je povezao Mercedes i Richemont grupu, pa su od tada u većini automobila bili satovi IWC. Posebnu suradnju i prijateljstvo razvio je s Benediktom Taschenom, najvećim izdavačem luksuznih knjiga i monografija, a dvije godine za redom Taschen je s obitelji, kao njegov gost, plovio Jadranom.

Čedo Komljenović godinama je bio izrazito prisan s Philipom Zepterom, predsjednikom grupe Zepter International, čije se carstvo procjenjuje na 5 milijardi dolara. Komljenović je Zeptera na početku karijere upoznao s čelnim ljudima Formule 1 pa se na utrkama danas mogu vidjeti reklame Zepter.

Upoznao je Slavicu s Bernijem, ostalo je povijest

Istodobno, bavio se onim po čemu je najpoznatiji u Hrvatskoj. Naime javnost je u Hrvatskoj percipirala Komljenovića isključivo kao fotografa i to nagih djevojaka. Lansirao je u svijet mode desetak djevojaka koje su pozirale za tadašnji magazin Start. Sve su napravile ozbiljne karijere, no najveći uspjeh, zaslugom Čede Komljenovića, postigla je Bernarda Marovt, koja je postala jedna od najskupljih manekenki Europe. Slavicu Radić upoznao je s Bernijem Ecclestoneom, a sve je ostalo povijest.

Kroz njegov atelje prodefiliralo je stotinu ljepotica iz cijelog svijeta, a one se nikada nisu potužile na Čedu niti su za njega imale i jednu ružnu riječ. Što je rijetkost u svijetu mode i filma. Čedo Komljenović je 2006. samostalno osmislio i svjetsku reviju umjetnosti St. Moritz Art Master. Zajedno s Mercedesom, Cartierom, bankom Julius Barr, te satovima Vacheron Constanti, napravio je jedinstvenu smotru moderne svjetske umjetnosti.

Na premijeri svirao je orkestar Marijinskog teatra s dirigentom Valerijem Georgijevim, a za gala večeru specijalno za tu priliku tvrtka Meissen, napravila je od porculana kompletan pribor za jelo. Nije ni čudo da je poslije toga dobio nadimak kreativni genije. Jedne godine Čedo je doveo na Art Master i Dušana Džamonju koji je predstavio svoja djela ljubiteljima umjetnosti. Kritičar umjetnosti Jan Stael Von Holstein zapisao je da Čedo može s kamerom učiniti što ga volja. “I to je razlog”, naglasio je, “zašto ga toliko cijene u svijetu fotografija. Zato ga i zovu guru luksuza i mode”.

‘Ne moraš napisati knjigu, samo najavi da ćeš to učiniti’

I slavni brazilski književnik Paolo Coelho našao je za shodno da napiše. “Monty je potpuno nepredvidljiv. No ima najveću kvalitetu koju netko može imati: on je odličan prijatelj. On također ima i veliku manu. Njegov telefon neprestano zvoni, i usred razgovora, bez obzira kako je važan sastanak i gdje se održava, on će se u 90 posto slučajeva javiti. No to mu nitko ne zamjera. Sreo sam u životu nekoliko vizionara, jedan od njih je Monty Shadow“.

Čedo Komljenović doista je imao veliku vrlinu: gradio je i čuvao prijateljstva i poznanstva, uvijek je bio pri ruci ako je nekome trebalo nešto pomoći ili učiniti. Svojedobno se u jednom društvu razgovaralo o tomu da bi Čedo, s obzirom na sva poznanstva koja je imao, trebao napisati knjigu. Čuvši to Bernie Ecclestone je ustao okrenuo se prema Čedi te rekao: “Imam bolju ideju. Ne trebaš napisati knjigu, samo najavi da je planiraš objaviti, i stotine ljudi će ti platiti velike honorare da to nikada ne učiniš”.

To je tek nekoliko anegdota vezanih uz Čedu, puno je više ostalo neispričanih priča. No, bojim se da je za mnoge i ovo previše.