Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Velike priče

Uspješni operni pjevač: ‘Kako je odrastati kao gej u maloj Požegi? Tata me ljetos zamolio za oprost zbog svega što sam prošao’

Velika životna priča Marka Špehara, basa koji godinama sa suprugom Tobiasom živi u Stuttgartu

Velike priče

Uspješni operni pjevač: ‘Kako je odrastati kao gej u maloj Požegi? Tata me ljetos zamolio za oprost zbog svega što sam prošao’

Velika životna priča Marka Špehara, basa koji godinama sa suprugom Tobiasom živi u Stuttgartu

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Nakon što sam na Telegramu pročitao tekst o životu mladog gej znanstvenika Leonarda, proslijedio sam taj članak svojim roditeljima. Tata mi je 15 minuta kasnije napisao poruku koja me jako protresla. Napisao mi da ne može zamisliti kako je jednom djetetu živjeti sam i biti sam, te da će cijeli život nositi krivnju što nije bio svojem sinu na vjenčanju. Objasnio mi je da ga je vrijeme pregazilo

Marko Špehar-Piehler, 40-godišnji je operni pjevač koji živi u Stuttgartu. Za Telegram je ispričao svoju životnu priču o odrastanju kao gej osoba u malenoj Požegi, o međunarodnoj karijeri i teškoj bolesti koju je uspio pobijediti uz podršku i ljubav svojeg supruga Tobiasa.


Djetinjstvo sam proveo u Požegi. Živjeli smo na rubu grada, imali smo vrt, krave i puno koza, pa smo svoje proizvode prodavali na gradskoj pijaci. Moji su roditelji mene i sestru odmalena učili da svatko mora pridonositi bez obzira na uzrast, pa je jedna od mojih zadaća bila voditi koze na pašu nakon škole.

Još kao klinac u vrtiću shvatio sam da se razlikujem od ostale djece, a prvi put sam to osjetio negdje s pet godina. I danas mi je teško izraziti je li to bilo nešto racionalno ili čista intuicija, ali sjećam se da sam u interakciji s ostalom djecom skužio dvojicu dječaka koji su bili drugačiji kao što sam i ja drugačiji, ali nisam to tada znao imenovati.

U školi sam isto imao problem s prihvaćanjem jer su klinci u razredu osjetili tu razliku; bio sam hiper emotivan, imao sam jako razvijene antene, a i bio sam stereotipan u smislu da me nisu zanimali nogomet i sport nego umjetnost ili priroda i društvo.

Još kao klinac sam osvijestio da me privlače muškarci

S osam godina imao sam i jedno psihosomatsko iskustvo. Bio sam kod bake na selu i jednog jutra nas je posjetila moja sestrična sa svojim zaručnikom. Ona je živjela u Zagrebu, a njezin zaručnik je bio jedan od Tuđmanove ekipe, tjelohranitelja ili tako nešto; bio je visok dva metra i imao je mišiće kao da je od stijene odvaljen. Kada je taj čovjek ušao u tu malenu glinenu kućicu moje bake, a pritom se morao i sagnuti da uspije ući, ja sam se, od tog dojma alfa muškarca, automatski ispovraćao na pod.

U tom sam trenutku znao o čemu se radi. Osvijestio sam da me privlače muškarci, no nisam o tome mogao pričati. Već u osnovnoj školi čuješ oko sebe izraze ‘peder, pederčina’ i susrećeš se s takvim uvredama jer klinci to donesu od kuće. Iako je to u malenoj sredini možda bio malo rjeđi pojam, nego u nekom većem gradu, nekako sam intuitivno znao da ću taj dio sebe morati zadržati u tajnosti.

Marko je još kao klinac shvatio da ga privlače muškarci

Prilično sam rano shvatio neke stvari o sebi. Slobodno vrijeme volio sam provoditi sam. Nisam bio usamljen, ali sam puno razmišljao i analizirao svijet oko sebe, a s devet godina sam u gradskoj knjižnici pronašao knjige o pubertetu i seksualnosti. I to me toliko zaintrigiralo da sam dofurao te knjige u školu i s ostalim klincima gledao crteže spolnih organa. Svima je to bilo zabavno i smiješno, ali sam poslije imao problema s učiteljicom jer nam nije dala da to čitamo. Istina, mnogi dečki u razredu tada još nisu bili ni blizu da o tome razmišljaju, ali cure definitivno jesu.

“Očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”

I već tada sam razvio bolji odnos s curama nego s dečkima. Jako dobro sam se s njima slagao zbog te svoje hiper emocionalnosti i koliko god su mi kroz život govorili da je to nešto što ne valja na kraju se ispostavilo da je to moja najveća snaga. Naime, kasnije životne okolnosti su pokazale da bih danas definitivno bio psihički rasturena osoba da toliko ne izražavam svoje emocije. No, srećom nisam sposoban u sebi nešto začahuriti i moram emocije ispoljiti na bilo koji način, iako to nije stereotipna slika muškarca kakav bi on trebao biti.

Još kao dijete, uz to i prilično katolički odgojeno, znao sam da taj moj segment seksualnosti poništava sve ostalo što ja jesam u društvu u kojem živim. No, u nekom trenutku sam si rekao: “OK, očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”. Imao sam tada desetak godina i ta nekakva ljubav prema samome sebi je u meni bila potpuno prirodna. I zato mogu reći da sam jedna od rijetkih gej osoba koja u malenoj sredini nije imala problema s homoseksualnošću. Tako da ja zapravo ne poznajem autohomofobiju u tom smislu.

Danas, kada razmišljam možda je to zato što od svojih roditelja u tim mladim godinama nikada nisam čuo neke pogrdne nazive za gej ljude. Kod nas u familiji se nije psovalo, roditelji nikada nisu bili skloni alkoholu i tata nije bio stereotipni muškarac koji sjedi u birtiji. Moguće da je to možda imalo nekog utjecaja, ali sam svejedno znao da roditeljska ljubav ima granica jer im je oduvijek bilo bitno što će selo reći. Odlučio sam zato da im ništa ne govorim. Ostavio sam taj dio sebe u tajnosti još neko duže vrijeme.

Svaku minutu pokušavao sam biti u kontaktu s glazbom

S dvanaest godina sam dobio jedan poziv. Došao sam doma nakon škole i upalio TV. Prikazivala se Puccinijeva opera Tosca na historijskim lokacijama i kada sam to vidio u meni se nešto probudilo. Gledao sam u taj televizor potpuno hipnotiziran. Sve me toliko oduševilo da sam se poželio time baviti. Ne dolazim iz glazbene obitelji i nisam do tada imao nikakav kontakt s klasičnom glazbom. Pjevao sam, ali samo za sebe kada sam bio s kozama na paši i nisam znao kakav je zapravo moj glas.

Na snimanju za Telegram u zagrebačkom HNK

Imao sam sreću što mi je glazbeni predavala jedna divna profesorica koja se u slobodno vrijeme bavila solo pjevanjem. Poslušala me i rekla da sam dječački sopran, da mi je glas divan, ali da ne znamo što će se dogoditi nakon mutacije. No, ja sam cijeli sedmi i osmi razred proveo tražeći bilo kakav kontakt s muzičkim svijetom u toj maloj Požegi. U osnovnu glazbenu školu me nisu htjeli primiti jer sam bio prestar, ali su mi dozvolili da tamo sjedim, slušam solfeggio i idem na zbor, ali nisam bio službeno upisan.

Krenuo sam i na satove klavira u samostanu kod časnih sestara, a u zamjenu sam pjevao u njihovom crkvenom zboru. Odlazio sam i na limenu gradsku glazbu gdje sam svirao tubu i radio sam sve da što bolje naučim glazbeni jezik. I tu su me roditelji podržali, ali nisu mislili da bi to mogla biti moja buduća profesija. No, kada su vidjeli da dvije i pol godine svaku slobodnu minutu pokušavam biti u kontaktu s muzikom, shvatili su da nakon osnovne škole za mene nema druge opcije.

Dečki su se iz zezancije ljubili, ali se ja nisam usudio

Iako nisam imao službeno osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje, nakon osmog razreda, poslušala me profesorica Jajić iz Srednje glazbene škole u Osijeku. Rekla je da sam mutirao i postao bas, te da bi bilo šteta da me ne upišu jer sam rođeni pjevač. Izabrao sam pjevački i teoretski smjer, polagao sam dodatne ispite za vrijeme ljetnih praznika i tek sam u treći srednje krenuo sa svojom generacijom.

Taj period odrastanja jedan je od najbitnijih i najljepših dijelova mog života. Tada sam se formirao kao osoba, ostvario divna prijateljstva koja su i danas jako čvrsta bez obzira na to što živim već više od pola života u Njemačkoj. No, bilo je na neki način usamljeno jer klinci u tom periodu počinju ispitivati svoju seksualnost, imaju prve ljubavi, pa ja zapravo nisam imao taj emotivni dio puberteta.

Nisam se usudio i nisam imao priliku. Sjećam se i da se u Osijeku pričalo o nekakvom parku u kojem se skupljaju pederi, a ja bih radije crknuo nego otišao tamo od straha da me netko vidi i da dobijem stigmu. Inače, moji prijatelji iz škole bili su super. Živjeli smo u uvjerenju da smo mladi nadobudni umjetnici otvoreni prema svemu. Čitali smo sve; od Hessea do Verlainea i Rimbauda, a kada smo saznali da su Verlaine i Rimbaud bili ljubavnici to nam je danima bila tema.

U društvu je bilo i dečki koji su se iz zajebancije ljubili, ali to je njima bila čista zafrkancija. Ja se nisam usudio tako nešto napraviti da netko ne bi pomislio da je to za mene ozbiljno. Na kraju krajeva to bi se osjetilo i zato sam se kod tih stvari držao sa strane i nisam imao nikakvo romantično iskustvo sve dok nisam napustio Hrvatsku.

Dunja Vejzović zaslužna je što sam završio u Stuttgartu

Znao sam da tu gdje živim neću naći slobodu i iskusiti ljubav i za mene je najlogičnija stvar bila otići korak dalje i preseliti u inozemstvo. To sam odlučio nakon mature, no motivacija za Njemačku je bila malo drugačija. Moj dobar prijatelj iz Požege predstavio me opernoj pjevačici Dunji Vejzović i ona mi je ponudila da na tjedan dana dođem kod nje u Stuttgart da malo radimo na mojem glasu.

Iako me već čekalo mjesto na zagrebačkoj Akademiji prihvatio sam poziv. Nisam znao da ću ostati, ali nekako sam osjetio da je to pravi put. Boravio sam kod Dunje doma, radili smo na pjevanju i baš se u to vrijeme održavao prijemni na njihovoj Akademiji. Predložila mi je da se prijavim i primili su me, iako nisam znao niti riječ njemačkog.

Dunja mi je ponudila da ostanem u Stuttgartu preko ljeta. Ostavila mi je svoj stan na čuvanje jer je otputovala iz Njemačke i rekla mi je da se snađem od čega ću živjeti. Nazvala je jednog dirigenta koji je vodio ljetni festival u blizini i pozvao me na audiciju. Dobio sam svoj prvi angažman, ali sam u slobodno vrijeme čistio po nekim motelima.

Marko u ulozi Sarastra u operi Čarobna frula u zagrebačkom HNK

Roditeljima se nisam outao na lijep način

Što se tiče outinga otkako sam stupio na njemačko tlo bio sam potpuno out, dakle od prvog dana. Doživio sam i svoje prvo romantično iskustvo, a kada sam se na jesen, nakratko, vratio u Požegu priznao sam sestri da sam gej. Odgovorila mi je da je samo čekala da joj to kažem. Moja sestra, koju brojim u najbliže prijatelje, znala je već dugo i bilo joj je to nešto najnormalnije na svijetu. Tada sam to otkrio i većini svojih prijatelja i reakcije su bile potpuno OK.

Roditeljima još uvijek nisam ništa govorio. Rekao sam im nekoliko godina kasnije na spontan i ne baš lijep način. Radilo se o glasinama o jednom dragom prijatelju koji je u toj maloj sredini bio vidljivo gej i svašta se o njemu pričalo. Danas to ne bih tako izveo, ali tada mi se stvorio revolt. I to je naravno završilo dramom i od tog trenutka smo imali jako površan odnos.

I najjednostavnije pitanje ‘kako si?’ bilo je preintimno

Moji su roditelji na neki način taj moj outing jednostavno potisnuli. Neko vrijeme nismo imali kontakt, a kad smo ponovno počeli komunicirati bilo kakvo pitanje o mojem privatnom životu nije postojalo. Čak i najjednostavnije ‘kako si?’ za njih je bilo previše intimno.

Doslovce sam za njih postao mašina za pjevanje. Pričali smo samo o tome gdje pjevam, što pjevam, kako mi izgledaju angažmani. Dakle, isključivo o mojem profesionalnom životu. To je bilo jako teško za progutati i često sam smanjivao naš kontakt na minimum jer me boljelo što ne mogu biti iskren. No, stjecajem okolnosti, dosta godina kasnije, došlo je do velikih promjena, ali do tada smo imali prilično zahlađen odnos.

Stvari su se promijenile kada sam teško obolio

Postoji veliki razlog zašto se taj naš odnos promijenio. Naime, 2013. godine teško sam obolio i sljedeće dvije godine bio sam krivo dijagnosticiran. Rečeno mi je da imam Kronovu bolest. Prošao sam sve moguće klinike po Njemačkoj koje se bave Kronom i autoimunim oboljelima, imao sam 22 operacije u perianalnom području i debelom crijevu, ali ništa nije išlo na bolje.

Bio sam nevjerojatno slab i moj sadašnji suprug, a tadašnji dečko Tobias potražio je jednog profesora u Ravensburgu koji me pregledao, proučio nalaze i rekao mi ‘vi imate nekakav ludi karcinom i to nema veze s Kronom’. Napravio je pet/scan na kojem je ustanovljeno da je riječ o tumoru veličine rukometne lopte koji je zahvatio zdjelične kosti, mjehur i debelo crijevo, ali je bio začahuren i nije metastazirao nego je samo svojim rastom obuhvaćao okolne organe. Rekao je da operacija nije moguća jer je već previše organa zahvaćeno i da se više ništa ne može napraviti.

Marko veći dio životi u Stuttgartu

Do tada sam zbog nevjerojatnih bolova koje sam trpio počeo uzimati morfij kao bombončiće. Već sam bio na jako visokim dozama i uvijek je bila frka jer su liječnici mislili da sam ovisnik. Nisu mi vjerovali da me toliko boli. Mislili su da nije rak jer markeri i CT nisu ništa pokazivali.

Moji roditelji do tada nisu znali da sam bolestan, Tobias je nazvao moju sestru i ispričao joj cijelu priču. Ona je javila roditeljima i dva dana kasnije su se pojavili u Ravensburgu. Kad su stigli mama doslovno nije Tobiasa puštala iz ruku. U tom trenutku pale su sve barijere. Bilo joj je bitno da nisam sam, osjetili su našu energiju, shvatili su da se mi već dvije i pol godine borimo protiv nekakve bolesti i da nas je to još više ujedinilo. Bilo je to vrijeme kada Tobias više nije radio kako bi me njegovao.

Terapija mi je pomogla i uspio sam ozdraviti

Imali smo i ogromnu podršku u prijateljima. Nismo imali primanja i oni su nas emotivno i financijski nosili. U njima smo imali jako čvrst oslonac, pa je Tobias imao snage da se bori za mene kada ja više nisam imao snage. Nakon što nam je rečeno da se više ništa ne može napraviti meni je to bilo suludo. Nisam u to vjerovao. Našli smo jednog mladog radio onkologa u Stuttgartu koji je predložio da probamo radikalnim zračenjem i kemoterapijom i da ćemo nakon tjedan dana znati uzima li nam to vrijeme ili ne.

Terapija mi je pomogla i taj je tumor doslovce iscurio iz mene i mislim da je to bio konglomerat više stvari; školske medicine, zračenja, kemoterapije i ulja kanabisa koje smo na nabavili u Nizozemskoj u nekom labosu koji ga radi po dijagnozi. I sve to vrijeme ja nisam gubio nadu, naravno imao sam momente kada sam očajavao, no bio sam konstantno kupan u ljubavi i vjerujem da mi je to pomoglo.

Kemoterapija i zračenje trajali su četiri mjeseca. Bio sam hospitaliziran, a Tobias je dolazio svaki dan iza podneva i mi bismo sat vremena spavali zajedno u krevetu držeći se za ruke. Bila je to naša intima u mogućnostima koje smo imali i vjerujem da smo se tako spasili kao par. To su bili vrlo dragocjeni trenuci za nas. Dok sam bio u bolnici moji su roditelji živjeli s Tobiasom i kada bi mi dolazili u posjete bilo je najnormalnije da se poljubimo pred njima. I to mi je u tim nekim situacijama bilo fenomenalno, ali na kraju su zeznuli u jednom ključnom trenutku.

Skidanje s morfija izgledalo je kao Trainspotting

Nakon povratka iz bolnice bio sam u groznom stanju. Nisam mogao hodati od slabosti. Bio sam u kolicima i skupljao sam snagu da stanem na noge, no onda je krenuo za mene najgori period jer sljedećih četiri mjeseca nije bilo nikakvih kontrola jer se čekalo da zračenje prestane djelovati. Bolovi su prestali, no kroz sve te godine postao sam ovisnik o morfiju.

Tobias je uspio za mene izboriti rehabilitaciju na koju se odlazi nakon preboljenja onkoloških bolesti. Privatno smo plaćali i onko psihologa i uvijek sam na tome inzistirao jer sam morao procesuirati to što mi se dogodilo. Osim toga imao sam velikih problema sam sa sobom. Imao sm grižnju savjesti prema Tobiasu jer mu nisam bio potpuni partner, iako sam racionalno znao da za to postoje opravdani razlozi, ali osjećaj je jedna druga stvar.

Tobias i Marko zajedno su već godinama

Nakon par mjeseci krenuo sam na rehabilitaciju, ali sam odlučio tamo otići bez morfija. Krenuo je proces skidanja. Bilo mi je jako teško jer sam uzimao visoke doze, ponekad i dvije tisuće miligrama dnevno. Svoju zadnju dozu uzeo sam u ljeto 2016. Sjećam se da je tog popodneva bio je Christopher”s Street Day u Stuttgartu i ja sam se već doveo u formu da mogu otići van i hodati kratke staze. U jednom trenutku postalo mi je jako teško, a kako smo imali još jednu ampulu od 40 mg morfija, Tobias mi ga je ubrizgao kroz kožu.

Istog trena sam došao k sebi, dobio nekakav nalet adrenalina i nastavili smo gledati paradu. Odlučio sam da je to zadnja doza morfija koju ću uzeti. No, čekala su me sljedeća dva i pol tjedna skidanja koje je izgledalo kao Trainspotting. Tobias me nosio po stanu na rukama, imao sam proljev, povraćao, patio od nesanice, drhtao i znojio se. Bio je to baš pakao, ali ostao sam pozitivan jer sam znao da će to završiti i da nakon toga idem na rehabilitaciju kako bih se konačno mogao vratiti normalnom životu.

Ponovno su se vratili stari obrasci ponašanja

Kroz bolest sam se trudio ostati Marko kojeg volim i kojeg drugi vole. Nisam se nikada identificirao sa svojom bolešću i borio sam se, a nakon te moje 6- tjedne rehabilitacije u jednoj šumetini u blizini Frankfurta vratio sam se kao nov čovjek. Ljudi me nisu prepoznali.

Izgradio sam mišićnu masu, dobio sam desetak kilograma i bio sam jako dobro psihički; pun energije i žedan života. Tobias je tek tada otišao na psihosomatsku rehabilitaciju. Srećom, uspio je to dobiti jer je pao u tešku depresiju kada sam se ja oporavio. Pao mu je adrenalin, nije više bio u pozor stavu i to ga je retroaktivno lupilo.

Marko ima angažmane i u zagrebačkom HNK Vjekoslav Skledar

Nakon tih naših rehabilitacija odlučili smo zajedno otići u Požegu. Bila je lijepa jesen, 2016. godine. Odsjeli smo kod mojih u kući i tu su već mama i tata krenuli s komentarima da budemo diskretni, da moram znati gdje sam došao i takve priče. Odgovorio sam im da znam gdje mogu Tobija držati za ruku, a gdje ne mogu jer ne želim niti ja imati sranja, a niti oni zbog mene.

Na kraju smo se dobro proveli. Ujutro bismo napunili ruksake, cijeli dan bismo hodali po Zlatnoj dolini i vraćali se uvečer. I to je stvarno bilo jako lijepo, ali sam skužio da je mojim roditeljima prošla ta akutna faza straha da će izgubiti dijete i da se ponovno vraćaju starim obrascima. Uvijek su mi preko telefona govorili da pozdravim Tobija i bili su vrlo korektni, ali osjetio sam u njima promjenu.

Naše vjenčanje bilo je slavlje života, ljubavi i prijateljstva

Godinu dana kasnije Tobi i ja ostvarili smo svoj veliki san i otišli smo na mjesec dana na Baltik. Uzeli smo rent a car i prošli svaki grad i selo, a u Rigi me Tobi zaprosio. Moram reći da sam od najranijeg djetinjstva imao san da se vjenčam. I kada sam roditeljima rekao da ćemo se Tobi i ja za godinu dana vjenčati, moja je mama upitala “Pa što će vama to?”. Bio je to hladan tuš nakon svega, pogotovo jer mi je znala reći da je svjesna da bez Tobija više ne bi imala sina.

I tako je prolazilo vrijeme i moji roditelji se godinu dana nisu izjašnjavali hoće li doći u svatove. Poslali smo im pozivnice, ali su preko moje sestre rekli da ipak neće doći. Pogodila me njihova odluka jer za Tobija, mene i sve naše prijatelje koji su se borili za moj život, taj dan nije bilo samo slavlje našeg vjenčanja nego slavlje prijateljstva, ljubavi i života.

Marko i Tobias na dan njihovog vjenčanja

Kada se sjetim tog dana ne mogu riječima opisati kakva je to bila atmosfera. Našli smo se u deset ujutro kod matičara i od tog trenutka je svako malo netko zaplakao od sreće. Tobi i ja smo održali govor na engleskom, njemačkom i hrvatskom, a svoje govore su pročitali i moja sestra i Tobijev tata. Na kraju je to bio opušteni tulum u jednom prekrasnom vrtu i žao mi je da su moji roditelji to sami sebi oduzeli.

Tatina poruka na Telegramov članak jako me dirnula

Tek prošlog ljeta o tome sam izmijenio nekoliko tekstualnih poruka s tatom. Naime, nakon što sam na Telegramu pročitao tekst o životu mladog gej znanstvenika Leonarda, proslijedio sam taj članak svojim roditeljima. Tata mi je 15 minuta kasnije napisao poruku koja me jako protresla. Napisao je da bi se on veselio kada bi znao da ja nisam imao takvih iskustava u životu i da si ne može zamisliti kako je jednom djetetu živjeti sam i biti sam, te da će cijeli život nositi krivnju što nije bio svojem sinu na vjenčanju.

Zamolio me za oprost i objasnio mi da ga je vrijeme pregazilo, te da nije bio dovoljno zreo da shvati što radi i koliko zapravo sam sebi šteti. Na toj poruci sam mu bezgranično zahvalan. Mama se, u vezi toga, nije javila jer vjerujem ne može izraziti svoje emocije. Žao mi je jer mislim da ona najviše pati.

Marko i Tobias na dan vjenčanja slavili su ljubav, prijateljstvo i život

Nedavno sam za jedan hrvatski tjednik trebao reći nešto o sebi i o svojem angažmanu u HNK, pa sam u samo jednoj rečenici spomenuo da sam kao gej mladić od rane mladosti morao napustiti zemlju. No, odmah mi se nametnula misao: “Marko, roditelji, budi diskretan”. Razmišljao sam i pomislio do kada ću imati obzira. Ne mogu reći da sumnjam u njihovu roditeljsku ljubav na način na koji je oni vide i jasno mi je da ponekad nisu znali drugačije, ali sam odlučio da je kraj s tim obzirima. U tom trenutku sam doživio taj zadnji korak emancipacije koji mi je bio bitan da prodišem. I zato sam odlučio ispričati svoju priču jer se nadam da će pomoći nekome kao što je i meni pomogla Leonardova priča.

Pjevat ću u kazalištu i imati ću svoju pekarnicu

Danas, mogu reći da imam sređen život. Prije četiri godine sam se vratio svojem poslu. No, najprije sam krenuo tražiti pedagoga jer sam morao ponovno naučiti pjevati. Igrom slučaja došao sam do Stojana Stojanova, bugarskog tenora u Zagrebu. Imao je tada 87 godina i pristao je raditi sa mnom. Uspio me izgraditi vokalno i tehnički, a najviše sam mu zahvalan što je bezuvjetno vjerovao u mene bez obzira stao ja ponovno na scenu ili ne. Vjerovao je u mene kao Marka.

Vrlo brzo dobio sam i angažman u HNK-ovoj Čarobnoj fruli u produkciji Krešimira Dolenčića. Opet sam stao na scenu i tu sam upoznao Ninu Cossetto, voditeljicu opernih studija i korepetitoricu u HNK i ona je i danas moj vokalni mentor i pedagog. Ušla je u moj život u pravo vrijeme i to su mi bitni ljudi koji vjeruje u mene.

Marko se u vrijeme lockdowna ozbiljno počeo baviti pečenjem kruha od divljeg kvasca

U vrijeme pandemije većina poslova po Njemačkoj mi je otpala, no ja nisam sjedio doma i plakao kako nemam posla. Pronašao sam drugu strast, a to je prirodni kvas i kruh. Počeo sam peći kruh za grupicu od 40- ak ljudi i zaradio si neku paricu. Skužio sam da imam talent, nakupovao sam puno knjiga i povezao se s frikovima po cijeloj Europi koji su totalno ludi za prirodnom fermentacijom. Skužio sam da to ne mogu pustiti i odlučio sam krenuti u tom smjeru, a sljedeće godine ću u Stuttgartu otvoriti malu pekarnicu u kojoj ću prodavati isključivo kruh.

Nastavit ću naravno i pjevati, ali većinom u Hrvatskoj. U mojem novom poslu me podržava i Tobias. Inače, on je arhitekt, pa obojica puno radimo. Pokušavamo individualno svatko za sebe ostvariti svoje ciljeve, međusobno se podupiremo i nakon svega što smo zajedno prošli konačno punim plućima živimo zajednički život. I kad me pitaju jesam li religiozan, odgovaram da jesam, ali moja religija nije vezana uz nijednu instituciju. Ja stvarno vjerujem u ljubav jer mi se toliko puta dokazalo da ljubav ima snagu prebroditi sve prepreke.