Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Vodeći stručnjak: ‘Zapanjujuće je kako nitko nije razmišljao o potresima. Sad smo dobili šamar upozorenja’

Veliki intervju: Josip Atalić, voditelj tima stručnjaka za provjeru statike zgrada i profesor na Građevini koji se dugo bavi upravo potresima

Vodeći stručnjak: ‘Zapanjujuće je kako nitko nije razmišljao o potresima. Sad smo dobili šamar upozorenja’

Veliki intervju: Josip Atalić, voditelj tima stručnjaka za provjeru statike zgrada i profesor na Građevini koji se dugo bavi upravo potresima

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Nisam se uopće uplašio jer sam znao da potres neće srušiti našu zgradu. Smirio sam suprugu koja se dosta uspaničila, pa sam odmah otišao po torbu koju imam unaprijed pripremljenu za takve situacije. Možda zvuči bezosjećajno, ali nisam se brinuo ni za obitelj ni za sebe, jer sam znao da smo sigurni', priča profesor čijih je 500 volontera sljedećih dana radilo bez prestanka, od 6.00 do 22.00

Profesora doktora Josipa Atalića s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, stručnjaka koji se najveći dio svog profesionalnog vijeka bavi procjenama mogućih šteta od potresa te načina kako da se one umanje, potres u Zagrebu 22. ožujka, zatekao je u stanu na Jarunu.

“Nisam se uopće uplašio jer sam znao da potres neće srušiti kuću. Smirio sam suprugu koja se dosta uspaničila, pa sam odmah otišao po torbu koju imam unaprijed pripremljenu za takve situacije. Možda zvuči bezosjećajno, ali nisam se brinuo ni za obitelj ni za sebe, jer sam znao da smo sigurni. Obukao sam se, spakirao te počeo zvati kolege da mi se pridruže u zagrebačkom Uredu za hitne situacije”.

Nakon nekoliko dana netko je na Facebooku napisao kako je Atalić, jedan od heroja zagrebačkog potresa, otišao na intervenciju tek kad je zbrinuo obitelj. Atalić mu je navečer, kad je došao kući nakon što je od 6 ujutro do 22.00 koordinirao rad 500 građevinskih inženjera koji su procjenjivali stanje zgrada, odmah odgovorio: “Pobrinuo sam se za obitelj prije 15 godina kada sam kupio stan na Jarunu u armirano betonskoj zgradi. Takve građevine ni jači potresi od onoga koji je pogodio Zagreb ne mogu srušiti”.

Josip Atalić i Dalibor Belegić iz UHS-a Vjekoslav Skledar

‘Dobili smo šamar upozorenja. Hoćemo li izvući poruku?’

Kada su u pitanju osjetljivosti zgrada na potrese profesoru Ataliću apsolutno se može vjerovati. On je s kolegama s Građevinarskog fakulteta u Zagrebu doc. dr Marijom Urošem i doc.dr Martom Šavor Novak izradio 2015. studiju pod nazivom Rizik od potresa u Hrvatskoj. U suradnji s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom i Državnim zavodom za statistiku posebno su analizirali situaciju u Zagrebu za koji su razradili najgori mogući scenarij. Uz to, Atalić je zajedno s kolegama s Građevinskog fakulteta, a u okviru EU projekta Matilda, boravio u Italiji gdje su im njihovi stručnjaci, koji su imali iskustva s brojnim potresima, prenosili svoja iskustva.

Atalić ističe kako tu nije bilo samo teoretskog filozofiranja i gledanja slajdova, već su imali konkretne vježbe na kojima su stjecali praktičko iskustvo. S Martom Šavor Novak i Marijom Urošem bio je na nekoliko vježbi u Portugalu i Austriji gdje su imali vježbe na vojnom poligonu s pravim pukotinama na zgradama. Portugalci također imaju poligon za statičare na kojem vježbaju i vatrogasci. Atalić je pak s kolegama organizirao za Talijane vježbe u Stonu gdje još uvijek ima oštećenih zgrada i na kojima su radili procjene. Za razliku od tih zemalja Hrvatska, koja je u puno većoj opasnosti, takvih poligona nema.

U Albaniji su pak bili nakon što je tu zemlju najprije pogodio potres slične jačine kao i nas, ali je nakon 3 mjeseca došao novi potres jačine 6,4 stupnjeva. “Ne trebam ni govoriti što bi se dogodilo da se to nama dogodi. Taj drugi potres imao bi 30 puta veću energiju od onoga prvoga, a amplitude koje smo osjetili bile bi 10 puta veće”, ističe Atalić te dodaje kako smo “dobili šamar upozorenja pa je na nama sada da vidimo hoćemo li iz toga izvući pouku”.

Nisu postojali nikakvi planovi za slučaj potresa

Profesor Atalić kaže kako zbog tog stečenog iskustva nisu pali s Marsa te su mogli trenutno postupati. “Nismo trebali izmišljati stvari, znali smo da imamo dovoljno znanja i iskustva te da ne možemo izmaknuti leđa”. No, koliko Atalić zna, nisu postojali nikakvi planovi za slučaj potresa. “Zbog toga smo se morali sami okupiti i organizirati. Iako smo već ranije razradili postupak za takve situacije, on nikada nije bio formaliziran zakonom. Ali mi smo znali kako reagirati pa smo već nekoliko sati od potresa okupili 500 inženjera te počeli djelovati. Sustav postupanja sami smo u hodu razradili te smo krenuli u obilazak zgrada.”

Profesor Atalić međutim odmah dodaje kako se ne žele praviti važni jer su sve to prepisali i naučili od drugih. Stručnjaci s Građevinskog fakulteta proteklih godina proveli su detaljnije dinamičke proračune pedesetak zgrada u Zagrebu koje su većinom dio kritične infrastrukture, poput zgrada javne vatrogasne postrojbe, Hrvatskog narodnog kazališta, Mosta slobode, bolnica Sv. Duh i KBC Sestre milosrdnice, studentskih domova na Savi i u Cvjetnom, nekih škola te značajnijih stambenih zgrada i nebodera. Stoga nas je zanimalo jesu li se iznenadili kad su vidjeli koliko je stradalo središte grada.

“Nije nas iznenadilo jer smo dio grada koji je najviše stradao, isticali kao najopasniju zonu, obojili smo ga crveno, Gornji i Donji grad kao i Ilicu. Naše su analize upozoravale na rizične zgrade na kojima se u slučaju potresa mogu očekivati značajna oštećenja. S Markuševcem se nismo previše bavili jer su tamo obiteljske kuće koje su niske i u pravilu dobro reagiraju na potres. Nažalost Markuševec je bio blizu epicentru, a problem je što su mnoge kuće bile jako loše građene i održavane, a o većini kuća nismo imali podatke. U Zagrebu, naime, postoji čak 90.000 zahtjeva za legalizaciju zgrada koje su građene bez potrebnih dozvola. Zamislite, od oko 130.000 zgrada koliko procjenjujemo da ih ima u Zagrebu, čak je 90.000 nije bilo legalno. No ni ta brojka od 130.000 vjerojatno nije prava jer tih podataka nema u Zavodu za statistiku. A nelegalno sagrađene kuće naše procjene ne mogu uzeti u obzir”.

Vjekoslav Skledar

Na stare su se zgrade dograđivali cijeli katovi

Dva ili tri tjedna prije potresa Atalić je poslao mail u kojemu je tražio objašnjenje zašto se ne poštuje zakon o kritičnoj infrastrukturi. Naime, u Zagrebu niti za jednu zgradu nema procjene rizika. Što je doista zapanjujuće budući da se to odnosi i na bolnice, škole, fakultete, vrtiće, stambene zgrade… Profesor Atalić kaže kako je sve to nužno procijeniti jer ako to strada, onda sve stane. Zbog toga se moglo dogoditi da je cijeli niz važnih institucija obnavljan, poput Sabora, Pravnog fakulteta, Banskih dvora, ali su svi ti objekti unatoč toga ipak stradali. Profesor Atalić kaže kako su uzalud upozoravali da bi preuređenja pa i kod prilagodbama energetskoj učinkovitosti, valjalo iskoristiti da se ojačaju konstrukcije.

“Nije nas se međutim slušalo. Predlagali smo da se pri prilagodbi kuća energetskoj učinkovitosti iskoristi prilika kad su raskopane kuće i kad još postoje skele, da se ispod fasada trakama omota konstrukciju kako bi se ojačala. Nudili smo puno rješenja, to bi poskupilo obnovu za samo 20 do 30 posto, ali, ponavljam, nije nas se slušalo.”

Po Ataliću najveći su problem u staroj jezgri grada, uz zapuštenost zgrada, bile razne dogradnje i preuređenja. “Pri adaptacijama i dogradnjama ljudi su štedjeli na uređivanju unutrašnjosti zgrada, sve su ulagali u uređenje stanova. Oni su se prilagođavali novim arhitektonskim mjerilima koji zahtijevaju transparentnost prostora, što se kod starih gradnji ne može primijeniti. Dograđivali su se cijeli katovi, razni prostori, rušili zidovi što je sve dodatno oslabljivalo konstrukciju. Ljudi su znali iskopati pola zida da bi u njega ugradili cijevi, kako bi im stan ljepše izgledao, ne misleći da su pri tomu oslabili ili čak oštetili konstrukciju. Prioritet su im bili arhitektonski prihvatljivi prostori za što se uvijek nađe inženjer koji će to potpisati. Nažalost, pri tomu je građevinska struka bila potpuno degradirana te bačena u drugi plan.”

Dalibor Belegić i Krešimir Mičić Vjekoslav Skledar

Najveća je odgovornost na Ministarstvu graditeljstva

Održavanja zgrada kako je propisano zakonom, tvrdi Atalić, bilo je više ili manje, u nas zanemareno. Ispričao je kako je jedan njegov prijatelj uložio pusti novac u rekonstrukciju stana na Gornjem gradu. Upozoravao ga je da tako veliki novac ne troši ako neće staviti barem malo betona u uglove zgrade da se sve ne raspadne kao kula od karata. “Naravno, upravo se to i dogodilo. Nije me poslušao, premda je čovjek financijski stručnjak pa je znao da postoje analize rizika kod velikih ulaganja.” Atalić kaže kako je projektant više od 15 godina te da je u stalnim sukobima s arhitektima koji često nisu svjesni rizika. Stoga su stalno tražili dozvole za razne pregrade i zidove koji nisu bili potrebni, a ugrožavali su stabilnost zgrada. “No, to građevinari razumiju, ali drugi baš i ne,” zaključio je pomalo rezignirano Atalić.

Na pitanje tko je za sve to najviše odgovoran, profesor Atalić bio je vrlo rezolutan: “Ministarstvo graditeljstva koje je sve to dopuštalo. Prvenstveno je problem u tom Ministarstvu. Da su oni u zakone ugrađivali naša upozorenja, da su upozoravali javnost na sve rizike i opasnosti, tada bi sve bilo drugačije. Tamo rade naši kolege građevinari koji su toga trebali biti svjesni. Jer posljedice njihova nečinjenja su teške. Najviše je stradala nezakonita gradnja te kuće na kojima su se obavljale dozvoljene i nedozvoljene dogradnje i adaptacije”.

Zapanjujuće je kako nitko nije pridavao pažnju potresima

Međutim Atalić ističe kako nije samo to bio problem. Bilo je ponekad i intervencija konzervatora koji nisu dopustili jaču rekonstrukcija kako bi se sačuvala kulturna baština… Atalić je svjestan da se ne može baš sve zaštititi, ali siguran je da se viša razina sigurnosti ipak mogla postići. Ispričao je kako je na jednom predavanju govorio kako političare valja upozoriti da rade u zgradama koje su sagrađene oko 1900. pa ako dođe do potresa neće biti operativno sposobni voditi državu. Na što mu je netko iz publike dobacio, nemojte im to govoriti, možda ćemo ih se lakše riješiti.

Vjekoslav Skledar

Iz današnje perspektive gledano zapravo je zapanjujuće koliko dosadašnje vlade, gradska uprava pa i sami građani uopće nisu poklanjali nikakvu pažnju problemu potresa u Zagrebu koji je sagrađen na izrazito trusnom području. I sve to unatoč toga što Seizmološka služba koja djeluje na zagrebačkom PMF-u godišnje locira barem 12.000 potresa, koji su doduše slabi ili umjereni, ali se događaju čak i posljednjih godina kad je seizmička aktivnost bila blago smanjena u odnosu na prethodna razdoblja.

U jačem potresu stradali bi i ključni mostovi

Tijekom razgovora Atalić je više puta ponovio kako smo zapravo svi skupa jako dobro prošli. Pri tome ističe primjer bolnica. “Posebno smo upozoravali na probleme bolnica koje smo detaljno analizirali te napravili studiju koju je financirao grad. To nisu bile procjene koje su se napravile za pola sata, mi smo bolničke komplekse procjenjivali gotovo godinu dana. Radili smo kao da projektiramo te zgrade pa smo točno utvrdili sve njihove manjkavosti i slabe točke. Docent dr. Mario Uroš već je u nedjelju prije podne počeo obilaziti bolnice kako bi utvrdio stupanj njihova oštećenja. On je sve tlocrte znao napamet, bez problema se snalazio po hodnicima gdje se ljudi lako izgube, pa je odmah znao gdje je nosiva konstrukcija, a gdje je knauf od kojeg je doktor napravio svoju dvoranu”.

Docent dr. Mario Uroš odmah je upozorio kao bismo, da je potres bio malo jači, ostali bez bolnica, da bi bilo mrtvih i ranjenih koje ne bi imali gdje smjestiti. Ustvrdio je kako su zagrebačke bolnice uglavnom sve stare, sagrađene krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, a zatim su nadograđivane ili su rekonstruirane. Proširivali su se hodnici i prostorije te otvarali novi prostori, kao što su operacijske dvorane. A sve je to oslabilo nosivu konstrukciju na najkritičnijim mjestima, u prizemlju. Detaljna analiza pojedinačnih građevina bolnica Sv. Duh i KBC Sestre milosrdnice pokazuju da većina zgrada neće biti u uporabnom stanju.

Profesorica Mihaela Zamalo Vjekoslav Skledar

Uz bolnice u slučaju snažnijeg potresa na najvećem udaru bili bi mostovi preko Save, jer su samo Domovinski i Novi Jankomirski projektirani u skladu sa suvremenim pravilima protupotresne gradnje. Docentica dr. Marta Šavor Novak upozorila je već ranije kako su ostali mostovi projektirani prije novih seizmičkih propisa pa su relativno stari i relativno loše održavani.

Ne može se u 15 minuta procijeniti nosivost

Iako je srušeno puno dimnjaka, oni, kaže Atalić, nisu nanijeli tako velike štete. “Ako se dimnjak srušio, uglavnom je oštetio krov. Mogao je probiti prvi drveni strop ispod sebe, no kad ga se sada uklonite šteta se može sanirati. Kad se zakrpa krov može se ostati živjeti u kući. Dimnjaci su davno sagrađeni, a kako se u mnogim kućama promijenio način grijanja ti dimnjaci više nisu bili potrebni, ali nitko ih nije uklanjao. Ili ljudi nisu bili svjesni rizika od potresa ili nisu željeli na to trošiti novac. Puno je veći problem kad su oštećeni zidovi jer je njih najteže sanirati.”

Profesor Atalić kaže kako je pri procjenjivanju stanja zgrada nakon potresa najteže procjenjivati kad dodijeliti žutu boju, što znači da je zgrada privremeno nepodobna za stanovanje. “Puno je lakše odrediti kojoj ćete zgradi dati zelenu boju što znači da se u njoj može živjeti ili crvenu što je znak da se kuća mora rušiti. Žuta je boja jako diskutabilna, nju mogu dodjeljivati samo jako stručne osobe koje imaju dovoljno znanja i iskustva. Zato imamo takozvanu opciju PN 1 što znači da je zgradi potreban dodatan detaljan pregled, jer se ne može nakon 15 minuta točno procijeniti njeno stanje. Ima dosta zgrada koje su stradale, ali je teško procijeniti koliko je oštećena nosivost.”

U pravom planu profesor Mario Uroš Vjekoslav Skledar

Novije građevine projektirane su tako da ljuljaju, ali ne padaju

Dok proučavaju oštećenja statičari su koncentrirani na pukotine u zidu, je li ona prošla kroz cijeli zid i vide li se na drugom kraju. Moraju također gledati širinu i rasprostranjenost pukotine, je li zahvaćeno 30 posto zida. Postoje tablice koje vrlo precizno pomažu u donošenju odluka. Pri tome profesor Atalić ulaže veliki napor kako bi ujednačio procjene 500 inženjera koji, dakako, nerijetko imaju 500 mišljenja. Stoga je na neke zgrade slao dodatnu kontrolu, a kad postoje dva mišljenja tada se konzultira komisija koja na bazi svih podataka donosi procjenu.

Profesor Atalić objašnjava kako je po današnjim propisima moderne gradnje najvažnije da se energija koja je nastala potresnim valom potroši, a da se zgrada ne uruši. Novije građevine projektirane su tako da se ljuljaju, pa i oštećuju, ali da se pri tomu ne uruše. Naprosto kuće su projektirane da se oštete, ali da se ne ugrozi sigurnost ljudi. Atalić također upozorava kako ljudi pogrešno miješaju potres i druge katastrofe.

“Potres je bitno različit od poplava, suša, požara,… Na potres se ne mogu primijeniti kriteriji koji se rabe nakon šumskih požara ili stradavanju poljoprivrednih površina. Zbog toga gradonačelnik Milan Bandić citira zakon i govori kako će se platiti šteta samo ako su oštećenja na kućama veća od 65 posto. To je međutim zakon koji se može primjenjivati kod drugih nepogoda, ali ne kod potresa. Da je tako onda bi zapravo malo tko dobio pomoć budući u Zagrebu imate tek nekoliko zgrada koje imaju veća oštećenja od 65 posto. Jasno je međutim da su unatoč toga mnoge kuće s manjim oštećenjima praktički ili uništene ili nepodobne za stanovanje. Potres je sasvim specifičan, njega je teško ukalupiti u uobičajene kategorije. Zbog toga je ovaj potres, iako nije bio jak, nanio toliku štetu da ju grad ne može sam nadoknaditi.”

Vjekoslav Skledar

Nitko ih nije ni pozvao ni legalizirao

Profesor Atalić i kolege razradili su posljednjih godina studije za saniranje posljedica od potresa. Njih je financirao grad, ali one nikada nisu uzete u razmatranje niti su postale dio nekog službenog dokumenta ili zakona. Ipak, sada kada se dogodio potres od svega toga ipak je bilo koristi. Naime, zahvaljujući tim studijima te procedurama koje su naučili u Italiji, Portugalu, Austriji, Albaniji, profesor Atalić i suradnici mogli su promptno reagirati premda ih nitko nije ni pozvao ni organizirao. Uz to što nije bilo zakonom propisane procedure ponašanja, nije postojala nikakva struktura niti službeni obrazac za procjenu oštećenja.

“Mi smo još 2016. iskoristili iskustvo Talijana te smo za Zagreb napravili obrazac za procjenu oštećenja. To nije bio konačni prijedlog već predfaza koja se trebala dorađivati. Nažalost ni to nikad nije prihvaćeno ni realizirano.”

Taj obrazac ipak je sačinjen na temelju iskustva koje su Atalić i kolege stekli na edukaciji kod Talijana gdje su se upoznali s načinom na koji su oni procjenjivali štete te stanje zgrada. Kada to već nisu uspjeli progurati na državnoj niti na gradskoj razini, svoja su znanja barem prenijeli studentima Građevinskog fakulteta tako da su se ovih dana, zahvaljujući tomu, i studenti pridružili inženjerima na terenu.

Uz sva upozorenja, nitko nije reagirao

Profesor Atalić priznaje kako je svjestan da nitko nije bio spreman prihvatiti njihove inicijative, studije i procjene jer bi to značilo uložiti dosta novca. Nije međutim htio komentirati činjenicu da se u Zagrebu novac bespotrebno trošio na luksuznu žičaru, za razne proslave i donacije, za gradnju fontana, no istakao je kako su oni svoje procjene radili, kako građevinari vole reći, na sigurnu stranu. A to znači da su radije procijenili nešto malo veću štetu kako bi upozorili ljude na ozbiljnost situacije.

No, na sva njihova upozorenja što će se dogoditi ako dođe do potresa, i dalje nitko nije reagirao.

Sustav ni na državnoj ni na gradskoj razini nije organizirano djelovao, pa se tako, primjerice, 500 inženjera samoinicijativno okupilo i počelo raditi iako ih nitko nije pozvao. No, profesor Atalić ističe kako je Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama, za njih sve dobro pripremio te da je 500 ljudi moglo koliko toliko efikasno i sigurno djelovati: osigurao im je prostor i infrastrukturu te maske, kaciga, prsluke… “Da nije bilo toga”, istakao je Atalić, “situacija bi bila još gora”.

Vjekoslav Skledar

‘Moramo ljude upozoriti, nemamo više drugih opcija’

No, ipak se dogodilo da je njegovih 500 volontera radilo sedam dana bez prestanka, od 6 ujutro do 22 sata, a da su išli na procjene u šteta u stanove za koje nisu znali žive li u njima stanari u samoizolaciji. Također, nitko nije odlučio hoće li se proglasiti radna obveza ili uvesti stručnjaci iz inozemstva budući da je obavljena tek petina posla. Pregledano je, naime, oko 5.000 od oko 25.000 objekata, a volonteri koji rade su uglavnom zaposlenici manjih tvrtki.

Za sve je po Ataliću krivo to što vlasti i građani nisu bili svjesni opasnosti niti su bili osviješteni o mogućim posljedicama potresa koji se, uvjerili smo se sada, nije mogao izbjeći. Zbog toga Atalić priznaje kako mu je sve ovo s potresom teško palo te da to doživljava kao svoj osobni, ali i kao poraz svih nas građevinara. “Bili smo svjesni opasnosti i upozoravali smo, posebno zadnje tri ili četiri godine. Pisali smo znanstvene članke, govorili na konferencijama, ali nažalost bez ikakva efekta.”

Nije pomoglo ni to što su profesor Atalić i kolege odlučili već nakon potresa u Albaniji, preko medija podsjetiti građane na potencijalnu opasnost.

“Nitko od nas nije se želio eksponirati, no odlučili smo prekinuti šutnju. Rekli smo: hajdemo se brukati, ne želimo slavu, ali moramo ljude upozoriti, nemamo više drugih opcija. Odlučili smo stoga javno istupiti kako bi osvijestili ljude te ih upozorili na opasnost. Srećom ovaj puta nismo dobili prejaki šamar, pa imamo mogućnosti izvući pouke iz onoga što nam se dogodilo. Nadam se da smo naučili lekciju te da ćemo se sada bolje pripremiti za ono što nam se može dogoditi. Da smo dobili jači šamar onda bismo bili gotovi. Nadam se da se neće opet dogoditi da ljudi za mjesec ili godinu zaborave što se dogodilo pa da se opet počnu ponašati po staromu obrascu. Mi se naprosto moramo pripremiti i biti spremni naučiti se živjeti s potresom kao Talijani i Japanci”.